sevko

Prilog polemici, Latić – Ivanković

Ševko Kadrić

Kad nešto saberem, ipak je «Oslobođenje» moj list, nešto navika a više list koji mi ponajviše odgovara na prostoru bivše nam zajedničke domovine ali i današnje Bosne i Hercegovine. Kupim novine, sjednem u trolejbus ili tranvaj (ako ugrabim mjesta) pa udarim prevrtati stranice. Polemike ostavim za mirne kafane, iščitam ih uz pomoć olovke, podvalačim, vraćam se. Onu između Željka Ivankovića i nevidljiva duha Iranske ambasade sam pratio sa gorčinom. Tek što sam bio zašiljio olovku da kažem da je nedopustivo, u krajnjem nediplomatski i nekulturno da «neko» u mojoj zemlji mog pisca optužuje, pa još «u ime Boga», kad im Željko ne ostade dužan, prvo on pa onda ihi-hi, ja ne stigoh.

Zatim se razvi polemika između dr Esada Durakovića i Ivana Lovrenovića oko nagrađenog eseja ovog drugog o piscu Ivi Andriću. Duraković govori kako onaj esej i nije esej a Ivan ne brani esej već polemičaru, pošto-poto navlači košulju nacionalizma. Ja čekah rasplet i nebi ga, po meni u ovoj polemici Duraković argumentima «svuče onog drugog u ravan».

Tek što se ova priča završi eto nove, Džemaludin Latić, prvo u Avazu u formi intervijua, povelikog mašala, a onda i u Oslobođenju govori o aktuelnim pitanjima Bosne i muslimana ali i napadima na sebe. U ovim napadima izdvoji, ponovo Željka Ivankovića. Taman kad sam mislio da je Željka bilo i previše po novinama, kad mu Latić naleće kao kec na desetku, pa opet nekoliko stranica, sa slikom...

Doduše, polemičari se žale na enormnost prostora koji se polemici i «protivnicima» daje ali ga Bogami i koriste, jal stranica i po, jal dvije, pa i više. Kad bi mene neko pitao, a ne pita, bilo bi dovoljna jedna stranica za polemiku, pa izvoli reci šta imaš reći. Znam da polemičari mogu i duže i više, ali čitaoci ne mogu.

Vidim Džemo Latić je svoje argumente iznio i na nekim web portalima, doduše tamo ih je potpisao nekim čudnim datumima, što ide uz njegovu argumentaciju i uvjerenja. Debati dodajem i nekoliko mojih opservacija, uz želju da novinsku stranicu ne preliju.

1.     «Turska je naša druga majka», reći će Latić, ako imamo drugu majku moramo imati i drugoga oca a on je i po Latiću ali i efendiji Ceriću «el – Fatih». Auto go Latiću i Ceriću. Ovo nije vrijeme borbe za drugu majku, niti drugog oca, treba sačuvati ovu jednu i jedinu Bosnu i Hercegovinu. El – Fatih je davno porobio i osvojio tu majku, pobio plemstvo i ubio nam kralja Stjepana Tomaševića, lahka mu bosanska zemlja bila ili Allah mu dao svesedam dženeta, što bi moja majka rekla. Niko normalan u ovoj Evropi osvajača nebi ocem nazivao pa ni njegova nastavljača što je bila Turska imperija, ne vidim razloga zašto danas tim odrednicama, kratiti bosansko trajanje i vezivati ga za ono zašto nebi trebalo?

2.     «Mi smo SDA osnovali da spasimo vjeru i državu», reći će Latić, jedan od osnivača stranke. Danas se faliti tim nije najpametnije i ako je istina. Tada je vjernika muslimana bilo oko 15%, formirati stranku da se vjera brani nije mudro. Država Bosna i Hercegovina je bila u opasnosti i pitanje svih pitanja je bilo kako nju odbraniti. Na tom planu je bilo moguće okupiti mnogo više od pripadnika vjere, pa i naroda. Na žalost danas nikoga ne treba uvjeravati da je upravo ta borba, ovom politikom pretvorena u borbu za vjeru. Na žalost posljedice te politike su tada, ali i danas nesagledive, za svakoga osim osnivače.

3.     «Alija je zadao smrtni udarac našoj stranci onda kada ju je izručio titoistima», reći će Latić a u nastavku konstatovati da je SDA povjesno završen projekt. Izgleda da je ovo posljednje Alija Izetbegović daleko prije Latića uočio pa je iz tih razloga za svog nasljednika imenovao Tihića, ukoliko njega smatramo titoistom. Međutim možda je problem ipak nešto komplikovaniji, čini se da je upravo SDA-ovska politika u svetom trojstvu sa SDS-esovskom i HDZ-ovskom politikom zadala smrtni udarac Bosni i Hercegovini skidajući sa političke scene «titoiste». Latićev «ahbab», kako oslovljava Predsjednika Izetbegovića, će to i definirati predizbornom porukom «Nama je važno da pobjedimo komuniste, kasnije ćemo se mi dogovoriti». Šta je sad sporno, jesu li pobjedili komuniste? Jesu. Jesu li se dogovorili? Jesu.

4.     «Na svakog mislećeg muslimana otvorena je sezona lova», reći će Latić. Tačno, ali nikako da uoči da je i njegov pokret (Mlado muslimani) a kasnije i stranka SDA, dio te priče. Dok su se bosanski kadrovi na čeli sa Pozdercom-ima, borili za priznavanje naroda i dobili bitku (istina uz pogrešno ime i počest velikog «M»), Mladomuslimani su tražili više vjerskih sloboda. Kad se nadnijela opasnost nad Bosnu i Hercegovinu u kojoj su poslije liberala u Srbiji (Latinka Perović) i Proljeća u Hrvatskoj (Savka Kučan i Tripalo), ovdje su trebali glavom platiti, prije svega bošnjački kadrovi. Tadašnje rukovodstvo je žrtvovalo vjerski pokret (Mladomuslimane) a sačuvalo sebe, ali i očuvalo pobjedu priznavanja naroda. U političkom smislu to jeste uspjeh, na stranu žrtve, što jesu bili oni koji su završili u zatvoru. Kasnije će «neko», upravo njih dovesti na političku scenu. A oni će već skoro 20 godina svoditi narod (Bošnjake) na vjerski pokret (muslimane).

5.     Latić uočava da je riječ o otimanju Bošnjacima tla pod nogama, ali sva ostala retorika ide logikom borbe za vjeru, ne borbe za prostor i narod po njemu imenovane. Evropa određuje narode po prostoru kog su vlasnici i jeziku kojim komuniciraju unutar sebe, religija je tek kulturološko obilježje.

Prije nego tekst stranicu prelije, čini mi se da je ovu polemiku Latić – Ivanković, ipak Ivanković dobio, ne zato što je vispren polemičar (a jeste) već zato što Latić nikako da izađe iz ljušture svojih vjerskih predrasuda koje svesrdno nudi i drugima. Mi imamo problem i on se zove Bosna i Hercegovina kao prostor zajedničkog odživljavanja naših života, osmišljavanih ovim ili onim vjerskim, narodnim i ko zna kojim mirisima. Nestane li tog okvira, a on je ugrožen, teško da nam više i Bog pomogne. Bog, onaj što je nekima «sredstvo» zarade i vladanja, gdje se Latić dobro uhljebio, nekima nada za izbavljenjem, kakvih je mnogo, mnogo više.

U toj borbi, za Bosnu i Hercegovinu po mjeri Bosanaca i Hercegovaca valja u radosti jesti dobru šunku i piti vino sa Ivankovićem ali i piti mevludsko šerbe sa Latićem, i baš me briga šta o tome rekli Iran i Vatikan.