sevko

Ševko Kadrić

Bekim Sejranovic,

Bekim Sejranović je laureat prestižne nagrade na balkanu.  ”Nigdje, niotkuda”, naziv je romana darovitog bosanskog pisca objavljenog u IK ”Baybook” iz Sarajeva.

U konkurenciji za najbolji roman sa govornog područja BiH, Crne Gore, Srbije i Hrvatske, nominirani su i David Albahari sa romanom ”Brat”, Slađana Bukovac – ”Rod avetnjaka”, Vladimir Arsenijević – ”Predator” i Velimir Pištalo – ”Tesla, portret među maskama”.

Do sada se Sejranović nije probavao kao romanopisac, preveo i priredio jeste Antologiju norveške kratke priče «Veliki pusti krajolik». Autor je studije «Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova» i knjige kratkih priča «Fasung».

Kakav je osjećaj kad ti roman proglase najboljim pa još na cijelom, nekad zajedničkom jezičkom području, pitam čestitajući nagradu, ali i dobru knjigu upravo pročitanu.

Naravno da sam presretan, šta drugo reći. Nagradu stvarno nisam očekivao, mislio sam da će je dobiti neko drugi, iskusniji, ali, ruku na srce, jesam se potajno nadao, maštao. Nadam se da će mi ta nagrada biti poticaj za daljnji rad, a ne teret i da će mi  otvoriti neka druga vrata. Bilo bi lijepo da roman izađe na norveškom. Ali vidjećemo, kaže slavljenik još uvjek u Sarajevu..

Kažeš da si htio pisati priču, pa ti se omaklo... kad si shvatio da si
se ipak upustio u romansko pripovjedanje, pitam ga u želji da za čitaoce otkrijemo i onaj dio priče koji pisci obično čuvaju za sebe?

Sejranovi?: Da, započela je kao ideja za jednu podužu priču, ali to se nakako oteglo, počele su mi navirati nove ideje, slagati se neke druge priče i, malo po malo, vidio sam da će to biti roman. Mogu reći da je, hajdemo da tako kažem, preteča ovog romana, moja prva knjiga, zbirka pripovjetki Fasung, koja se tematski podudara s romanom Nigdje, niotkuda, samo što su priče u zbirci labavije povezane, a i dosta sam eksperimentirao s različitim stilovima i tehnikama pripovjedanja. Roman zahtijeva mnogo više upornosti i rada na konstrukciji, jer sve mora, da tako kažem «štimati», inače se sve može srušiti kao kula od karata. Mislim da sam u romanu našao nekakav svoj, vlastiti stil koji mi za sada odgovara, no treba se razvijati i dalje, nikako ostati na istom.


Za nas je važno to što si ti bosanski pisac iz takozvane bosanske
dijapore, onaj koji je prošao kroz vapaje za očuvanje maternjeg jezika
i njegovo nonšaliranje i od  Bosanaca ali i nezainteresovanost domaćina
(Norvežana), na pokon napišeš prvi roman i on bude najbolji. Koliko u
toj priči ima toga što si ti prošao kroz ono kroz što prolazimo mi u
tuđim zemljama, u tuđem jeziku?

Sejranovi?: Pa ima jedan dobar dio romana, tačnije posljednji dio, koji govori o izbjegličko- egzilskim iskustvima u Norveškoj. Mislim da je većina ljudi u sličnim situacijama proživljavala slične stvari, ali ipak treba biti svjestan toga i da je svačija priča posebna. Ja nisam pokušao ispričati neku objektivnu priču o tome, jer smatram da objektivnost kao takva ne postoji, već sam pustio pripovjedača da ispriča svoju vlastitu priču, ali i da prepriča priče koje je vidio ili čuo od nekog drugog.


Adresa i telefon su ti i u Oslu aktuelni, znači li to da si i ovdje i
tamo?

Sejranovi?: Pa tako nekako, ne znam više ni sam. Moja lutanja su počela još kad sam imao dvije godine, dakle negdje sredinom sedamdesetih i  traju sve do dana današnjeg. To se čovjeku uvuče pod kožu nakon nekog vremena i poslije je jako teško prekinuti taj krug. Malo je komplikovano sve to objasniti, ali, ukratko, živim nomadski, krećem se od Osla do Rijeke, od Brčkog do Hvara, plovim Savom  i Dunavom na svom malom brodiću, dakle nekako sam uvijek u pokretu, iako moram priznati da me je već počelo pomalo umarati sve to. 

Ako je ovaj roman, autobiografski, kakav je taj drugi, koji si već
predao izdavaču?

Sejranovi?: Pa sad, koliko je ovaj roman autobiografski moglo bi se raspravljati, ali u suštini mislim da to je to za književnost nebitno. Svako za svoj umjetnički rad treba neku sirovinu koju poslije umjetnički oblikuje. Kipar treba glinu ili kamen, ja, i još hrpa drugih pisaca, koriste svoj stvarni život kao sirovinu koju se poslije književno obrađuje. Meni jeste cilj da čitatelj pomisli da je sve bilo baš tako, to znači da pišem uvjerljivo, da je književna magija uspjela. A ako i nije bilo baš tako, moglo je biti.  .

Hoćemo li računati sa promocijom u Oslu, da je najavimo preko naših
novina?

Sejranovi?: Pa, promocija je već bila u artklubu «Pantagana» prošle godine, ali mogla bi se valjda napraviti još jedna, bar što se mene tiče. 
Pozdravio bih sve čitatelje Bosanske pošte i zahvalio svim prijateljima i poznancima  u Norveškoj (i šire) koji su mi pružali podršku svih ovih godina i tjerali me da ne dangubim već da pišem. Tjerajte me i dalje.

Ako smijemo dodati uz ovu sjajnu Sejranovićevu nagradu: Ovo je i zvanična potvrda da je bosanska književnost odavno dobila novi, ako ne i literarno kvalitetniji pravac, koji se zove «Bosna izvan Bosne», ili «Pisana riječ BiH dijaspore». Podsjetimo, da je samo na prošlom sajmu knjige u Sarajevu (šestom po redu) promovirano nekoliko svjetksi značajnih pisaca u prevodu prevodilaca iz dijaspore (Gorana Sarića, Bisere Boškailo, malenkosti potpisanog...), promovirano desetak sjajnih romana, oko knjige se okupilo tridesetak pisaca i sad nagrada za najbolji roman. Zar to nije sjajno? Dakle Bosna i Hercegovina je zemlja sjajnih pisaca (Meša Selimović, Ivo Andrić, Mak Dizdar..., do mlađe generacije gdje svakako spada i Sejranović ali i Jergović, Hemon, Bečević... desetine drugih. Istina i ovi prethodni su postali neko tek kad su napustili Bosnu ili preciznije prognani iz nje. Ovi drugi su propisali, ponovo, kad su prognani iz Bosne. Sažimajući tu gorčinu pisca ali i junaka svog romana nije slučajno Sejranović izabrao naslov koji sve govori «Nigdje, niotkuda». Dakle Bosna ima sjajne pisce, ali se oni ne mogu pohvaliti sa čitalačkom publikom. Ako je suditi po onom što tek dolazi sve će je manje i imati. Između Bosanca i njegovog pisca, između čitaoca i knjige, ispriječili su se tuđi jezici. Arapski koji im se već petsto godina «u ime Boga», ugnijezdio u krhko pamćenje i ako ga nikad nisu razumjeli, srpski i hrvatski i ako su i Srbija i Hrvatska, doskora bile susjedi njihovoj Bosni. Tu su i tuđi jezici zemalja koje su nas poslije posljednjeg rata udomile, što sve više naši postaju. Sve je manje čitača i čuvara bosanskog jezika, izuzmu li se sjajni pisci, a sve više prodavača magle tuđih jezika koje Bosanci ne razumiju ili tek uče, kojim se odrođavaju i nestaju, to je ono što plaši.