sevko

VITEZ EGZILA, Haris Grabovac, Dom štampe, Zenica 2009.

Š. Kadrić

Haris Grabovac sa svojim prvljenom

Haris Grabovac je imao svega četiri godine kad je sa roditlejima napustio rodnu Banjaluku ratne hiljadu devesto devedeset i neke godine i to nije vijest. Vijest je da je Haris danas studen književnosti u Štokholmu ali i da mu je Dom štampe iz Zenice, upravo objavio prvu knjigu pod simboličnim nazivom ”Vitez egzila”. U knjizi su prikupljene pjesme i poneki prozni tekst. Knjiga zavrijeđuje pažnju jer je po mnogo čemu izuzetak. Izuzetak je što smo Harisovu generaciju ovdje jezički toliko ”zapustili” da je u njoj teško naći nekoga da može cijelu knjigu na našem jeziku izčitati, a Haris eto cijelu knjigu napisao! Među koricama Harisove knjige smještena je prava pravcata poezija, usuđujem se reći i ako nikad pjesmu napisao nisam ali je volim i rado čitam.

Bosanki je moj maternji jezik, on je sastavni dio mene, moje ličnosti, mog identiteta, brani se Haris mada ga niko ne napada samo mi strah na usta izašao. Harisova slika o bosanskom jeziku, kako sam kaže, je dosta romantična. To je jezik koji je dosta osporavan ali ipak uspio da preživi i da se razvije. Moje vladanje jezikom je ipak rezultat velike ljubavi prema bosanskoj književnosti, reći će opisujući i braneći svoje vladanje maternjim jezikom prvom knjigom potvrđeno.

Haris u knjizi ističe nekoliko pisaca, tačnije pjesnika koji su mu bili uzor pri pisanju ali i pomoć pri pripremanju rukopisa, tu su Meho Baraković, Idriz Saltagić, Enisa Osmančević a ponajviše Muharem Omerović, koje i mi ističemo uz mladog pjesnika. Oni su mu pomagali sugestijama još dok je knjiga bila u ledenu rukopisu na radnom stolu, kao to slikovito opisuje.

Studiraš književnost, može li se tu ugnijezditi i bavljenje bosnaskim jezikom, kao drugim, drugačijim, pitam uvezujući knjigu i studiranje.

Bosanski jezik je na neki način i dio mojih književnih studija. Moj magistarski rad je pisan na temu, identiteta u Andrićevom romanu ”Na Drini ćuprija”, i uvijek pokušavam da kroz svoje studije stvaram novu sliku bosanskohercegovčke književnosti. Mislim da ima puno prostora za takve aktivnosti i na švedskim fakultetima, ali nažalost malo naših mladih ljudi se usuđuje baviti našim piscima i ako su porijeklom iz Bosne i Hercegovine, kaže oslikavajući stanje jezika u narodu bosanskom u Švedskoj a vjerovatno i šire.

Ističe da mu je ipak književna inspiracija T.S Eliot i to njegovo rano modernističko pjesništvo. ”Eliot pjeva na odlomke iz klasične književnosti. Tu pronalazim slobodu koju olovka daje piscu, oslobađajući ga okova i straha.    U trenutcima kada pišem cijeli svijet mi postane veliko igraliste i osjećam neogranicenu slobodu, da mogu da probijam granice i da se razvijam do veličine koju sam odredim”, opisaće mi Eliota i sebe nad olovku nadnešene.

Haris, vjerovatno sudeći po sopstvenoj generaciji, misli da ljudi i danas čitaju ali je izbor pogresan. Ljudi danas žele da se uz knjige opuste, često ne dopuštaju da im knjiga postavlja pitanja a lijeni su i da knjizi postave pitanja. Taj novi odnos između čitaoca i knjige je rezultirao konzumiranjem velikog broja popularističke literature, što naravno ima za posljedicu da manje ljudi čita kvalitetnu literaturu od koje bi imali duhovnu korist, objašnjava braneći sve veći broj populističkih čitalaca.

I ako piše pjesme, Haris najradije čita romane od domaćih pisaca ističe Aleksu Šantića, Mehmedaliju Maka Dizdara, Milorada Pavića, Ivu Andrića a od modernih Danila Kiša...

Odredđujući poruku knjige, mimo one koju će čitalac sam u njoj pronaći mladi pjesnik kaže da je pjesmama htio reći da ljudi i dalje skoro na isti način pate, boluju i bore se za opstanak, bez obzira jesu li ove ili one vjere, ove ili one boje kože. Zato se svojom knjigom konstantno vraća simbolima ”izvoru” i ”ćupriji”, u ćupriji vidi probleme sa kojima se čovjek danas suočava a u izvoru načinu kako ih preći.

I kao da se cijeli ljudski život, cijela ljudska sudbina, sastoji od vraćanja izvoru i preskakanja ćuprija i tako u krug, poručuje nam mladi pjesnik, čijoj se prvoj knjizi iskreno radujemo.

Sveti mjesec

I ovdje je ramazan.

A munare šute.

Kandilji se od snijega ne vide.

Slika zamrznuta,

Sve je tu,

A u isto vrijeme daleko.

Kao sjena putujemo,

Pa onda kao skakavci izviremo,

Sa strahom nas njihove oči posmatraju.

Kao da nemamo boje.

Idemo na molitvu, na spas,

A na svakom koraku do nje,

Nam tuđa lica sude.

I mezara naših, sada ima mnogo,

al` nigdje bijelog nišana.

Niti pod tuđim niti pod svojim.

Sreća da zemlja kosti ne vraća,

Izgleda da nas je barem ona, bezuvjetno,

prihvatila.