sevko

Enes Topalović, pisac koji  nije još sve rekao

 

Ševko Kadrić

Krajem decembra sredstva informisanja na Balkanu su donijela vijest o V.B.Z-ovoj književnoj nagradi. Na konkurs za najbolji neobjavljeni roman u Zagreb je stiglo 106 rukopisa iz cijele bivše Jugoslavije. Žiri na čijem čelu je bio Miljenko Jergović, je u najuži izbor onih kojima je trebalo uručiti nagradu u iznosu od 100 000 kuna, izabrao pet naslova: ”Ruski dnevnik”, ”Na kraju svega”, ”Kremšnita”, ”Behar u Karolinentalu” i "Braten Rerigemente",

Autor rukopisa ”Na kraju svega” poslatog pod neobičnom šifrom ”hadum” je Enes Topalović iz Norveške. Ako je suditi po broju međunarodnih priznanja dodjeljnih piscima u dijaspori onda se centar BiH književnosti preselio među pisce van matice (BiH), a sam epicentar je u Skandinaviji. Iščitavajući Topalovićev rukopis, uskoro i objavljen roman, bez ikakvog pretjerivanja reći ću da je u pitanju djelo koje bi piscu većih naroda, ili naroda koji cijene svoje pisce i njihova djela, obezbjedilo književno mjesto u samom vrhu onoga što se danas naziva svjetska književnost. Ovako ostaje da Topalovićev uspjeh skromno obilježimo kao i uspjeh svih onih koji su nas podarili novim knjigama i svjetski značajnim književnim nagradama.

 

”Prema riječima izvršne urednice Sandre Ukalovic iz VBZ-a moj rukopis je dobio najbolje moguće ocjene žirija, a šta je presudilo pri konačnom odabiru najboljeg od 5 iz najužeg izbora ne znam, to treba pitati nekog od članova žirija. Lično sam, naravno, prezadovoljan i ovim na neki način "drugim" mjestom, obzirom da su se na natječaju, uvjeren sam, okušala mnoga afirmisanija i iskusnija pera, a pobjedniku natječaja, Draganu Paveliću, za roman ”Behar u Karolinentalu” ovom prilikom i čestitam. Za mene je važno da sam ušao u to društvo i potpisao vrlo povoljan ugovor o izdavanju romana”, govori Topalović bez euforije kuju bi bilo za očekivati.

Obradovao nas je i viješću da prije nekoliko mjeseci potpisao i ugovor sa izdavačkom kućom ”Commentum” oko izdavanja njegovih pripovjetki i na norveškom jeziku.

Inače, Topalović trenutno radi na još jednom romanu koji bi trebao biti završen u toku godine i o kojem ne želi govoriti više ovom prilikom (”da ga ne urekne”, kako kaže).

”Na kraju svega” je retrospektiva Kasimova života koji reprezentuje cijelu jednu generaciju, jedan prostor i jednu sudbinu, je li to bila i pisceva nakana, pitam Topalovića o novom romanu.

 

”Roman ima dva glavna lika potpuno suprotnih karaktera, Kasima i Jakuba. Oba poticu iz istog jahorinskog sela, ali njihove sudbine-priče idu različitim meridijanima svijeta i zbivanja, da bi se ipak nakon pola ljudskog vijeka, koliko obuhvata vijeme radnje romana, srele negdje na hladnom Sjeveru zemljine lopte, haman kod Sjevernog pola, kod samog šarafa na globusu, i naravno, šta bi drugo do gledale u prošlost i nostalgično težile retrospekciji tj povratku, govori Topalović uvodeći čitaoca u priču i priznaje i njemu značajnu ulogu nastavljajuci: ” Ali, nije moje da otkrivam tajne knjige. Čitalac je isto toliko umjetnik kao i pisac ako se nađe i prepozna u ovom mom labirintu meridijana i paralela spletenih u mrežu bosanskih sudbina, a uvjeren sam da hoće bar onaj simboličan procenat onih koji znaju osjetiti knjigu i razumiju koliko ona znači za kulturu, kako onu lokalnu, nacionalnu, tako i univerzalnu. Ako se to desi, knjiga je postigla svoj cilj i nakanu”, dodaje optimistično mameći čitaoca na čitanje.

Ako je suditi po onome što sam do sada pročitao od Enesa Topalovića, a pročitao sam sve što je objavljeno, ovo je po strukturi djela, kvalitetu vođenja radnje i poetičnosti rečenice njegovo do sada najbolje napisano djelo.

Topalović kaže da je počeo pisati u četerdesetim, prije svega terapeutski, šegačio se tada sam sa sobom poredeći se sa Titom koji je u tim godinama počeo revoluciju, a Meša Selimović pisao: "Četrdesete ... teško vrijeme, nit si dovoljno mlad da počnes iz početka nit dovoljno star da se pomiriš sa sudbinom…", ne znam da li sam baš tacno citirao, ali mislim da je otprilike pisao tako. Upravo u tim "teškim" četerdesetim je napisao i objavio prvi, njemu još uvijek najdraži roman, "Let kroz snove" 2003. godine.  Pisac svoj prvjenac osjeća sa naglašenim emocijama, ali mu je on i neka vrsta orjentira, kuda i kako ići, odnosno ne ići.

 

Topalović smatra da je saradnja među piscima dragocjena, ovog puta naglašava ohrabrenje koje je dobio od kolege Safeta Sijarića koji ga je osokolio da rukopis pošalje prema Zagrebu zbog čega mu je vrlo zahvalan.

Pošto Topalović već duži niz godina radi kao nastavnik maternjeg jezika u Norveškoj u gradu Bergenu, učinio mi se pravom osobom za pitanje, učinka bosanskog pisca na okolinu, obzirom da su Bosanci narod koji malo čita, narod koji je neko davno sa maternjim jezikom zavadio.

 

”Nažalost pisac u našem narodu nema neki kredibilitet. Mislim da sam negdje pročitao da samo 5% posto naših ljudi čita knjige, dok je kod  Norvežana i ostalih Skandinavaca, taj procenat ako se ne varam oko 30%, što samo po sebi govori o uticaju književne riječi na ukupnu kulturu naroda. Moji pokušaji da književnost, knjigu i pisca uvedem bar u istu ravan sa npr cijenjenim sevdahom, u bosanska udruženja nisu dali neke rezultate. Rukovodioci BiH udruženja, saveza, zajednica i sl sa svojim ”mrežama za kulturu”, koje najčešće finansira ova vrlo fer država Norveška, nisu imali baš sluha za jedinu umjetnost za koju se dodjeljuje Nobelova nagrada, tj. književnost, te su moje inicijative uglavnom kočene i odbijane od istih tih ljudi za koje je izgleda najveća kultura dobra ”fešta”, tj udri brigu na veselje. Zato naše sadašnje komšije, Norvežani, Švedi i Danci, poznaju našu književnost (i kulturu) najčešće kroz morbidno "nabijanje na kolac" iz nagrađenog Andrićevog romana "Na Drini ćuprija".

S druge strane Centar pisaca Norveške, Forfattersentrum, čiji sam član, svesrdno podpomaže i cijeni književnu kulturu Bosanaca pa i moj rad. Djelimično su pomogli oko pomenutog prevoda mojih pripovjedaka, te oko raznih aranžmana, promocija i sl bez kojih knjiga teško ili nikako ne dolazi do bosanskih čitalaca koji su još uvijek moja jedina i najdraža publika.”

Nama ostaje da iz svega ovoga zaključimo da ne postoji most, veza između dvije kuture na tom književnom nivou.

Na kraju svega, nam ostaje da čestitamo piscu na dobru rukopisu i priznanju koje ga prati, ali i zaželimo čitalačku publiku, što i jeste potajna želja svakog pisca.