sevko

Podjelimo radost

Š. Kadrić

 

Senada i Arijan na splitskoj Rivi 1992. godine

 

Poodavno sam dobio pismo sa požutjelom slikom. U pismu stoji nakana žene majke da knjigu pokloni sinu za punoljetstvo, na slici ona sa bebom u naručju. Nije slika na sve druge slike majki nalik, već ona požutjela u kojoj je umotana tuga vremena i nevremena, ljuda i neljuda daleke 1992. godine. Slika je objavljena na naslovnici ”Slobodne Dalmacije” uz naslov ”Predah na Rivi” i uz nju stoji: ”Jedna majka stišće dijete, a stakla autobusa ”govore” odakle je stigao – iz Sarajeva”. U tekstu stoji i da je ovo peti autobus koji je organizovala Židovska općina u Sarajevu sa odredištem izbjegličkog kampa u Pirovcima. Joško Ponoš je napravio ratnu fotografiju koju bi poželio muzej holokausta.

 

Načas mi pogled osta na onoj fotografiji i majčinu stisku bebe, glavu mu prislonila uz svoju a pogledom cilja negdje u daljinu, što dalje od probušenih stakala na autobusu pristiglom izravno iz pakla opkoljenog Sarajeva.

 

Vratih se majkinoj nakani osamnaest godina kasnije, hoće majka, Senada joj je ime, da napiše cijelu knjigu bebi, Arijanu Stovragu, za osamnaesti rođendan o tom putu u neizvjesnost, kako je kanila knjigu nazvati. Hoće žena, majka, da pošalje poruku svim drugim majkama, svim dobrim ljudima, da se njena priča više nikad i nikom ne ponovi, intimno želi i da sina obraduje, prvom knjigom napisanom njemu da ne zaboravi ni to što se desilo, ali ni jezik maternji. Neka samo jednom knjigu izčita i razumije, majka je sigurna da je jezikom maternjim obvladao, ako je bude čitao i više puta, daće mu krila da odleti i na druge knjige našim jezikom pisane, mislila i ubjeđevala sebe krijući pišući knjigu.

 

Pročitala negdje Senada da čovjek svoj život sa tri dobra djela treba da ispuni: podigne kuću, od djeteta čovjeka napravi i napiše knjigu života, ona i kuću i čovjeka podigla još joj knjiga ostala, zašiljila olovku i počela.

 

Mislila da je sve zaboravila, kad nije. Iz nje riječi ali i suze krenuli. Dva puta granate padale na krevet gdje je sa djetetom spavala, oba puta samo čudo je spasilo da tad u njima nisu bili. Svaku granatu, svakog komšiju, svaki uzdisaj joj došao kroz knjigu za naplatu, suzom ih plaćala danima.

 

Piše mi da je sama, ali svi njeni se u mislima nad nju nadnijeli i čitaju ono što piše, i mali i veliki, pita šta da radi. ”Piši za sebe i nepoznatog čitaoca, otresi te svoje iz misli, nedaj da čitaju prije nego sve bude gotovo”, poručujem nedajući joj da odustane, ali ni onima preko ramena da čitaju prije nego što treba. I nastavila.

 

Zvonim na vrata na sam rođendan, slavlje je uveče, Airjan je u kupatilu, čekam da se pomoli na vrata, nisam ga vidio desetak godina, Senada mi krijući odmotava knjigu. Crvene korice na njima ona slika sa splitske Rive, njen pogled, beba uz lice prislonjena, autobus puščanim mecima izbušen. Plače.

 

Ulazi momak u sobu, za glavu visočiji od mene, nekoliko dječačkih crta prepoznah, sve ostalo novo, muško.

Čestitam, momak, kažem odmjeravajući odnjegovana i izrasla mladića. Mislio sam da sam jači, ali i mene podbode nešto izdajnički iznutra, u njemu vidjeh stotine beba koje sam ispraćao ili vodio iz Sarajeva prema Zagrebu, Beogradu, Skoplju, pa se vraćao dok se vraćati moglo. Očevi im ostajali u Sarajevu ili već bili izginuli, majke bježeći od rata tražile spas za potomstvo što je prirodno, kasnije čekale... Arijan imao sreće da mu, kasnije, i otac dođe, mnogi nisu... letilo mi kroz glavu, ja misli potiskivao, gurao u stranu.

 

Govori mi Arijan da ide u privatnu gimnaziju, da je odličan učenik, dobar sportista, da uči jer voli i zna da je u knjizi spas a u igri radost... riječi mi se učiniše poznate, kao da je majkinu knjigu već čitao, a  nije.

 

”Mama ima jedno iznenađenje”, čujem Senadu kako zamuckuje vadeći onu kovertu sa knjigom, njegovom i njenom knjigom života. Zabilježih trenutak ispunjena obećanja, tačke na neprespavane i preplakane noći, radosti postojanja, radosti izrastanja, straha od odlaženja.

 

Rodjndanski poklon, knjiga i torta

 

 

”Ovu tortu sam juče pravila za moje prijatelje, ovu ću tek praviti za Arjanovo društvo”, govori mi poslužujući me komadićem slavljeničke torte pokazujući na ono po stolu prostrto što će se tek u tortu pretvoriti.

 

Čestitam, kažem joj, od srca držaći fige da ona knjiga Arijanu pisana u jednom primjerku, dođe i do drugih čitalaca, da i oni podjele radost odrastanja jedne generacije sarajevskih beba po svijetu razasute.