JUTARNJA KAFA - M. C. Arnautović
Mustafa Cico Arnautović
Kopenhagen, bajkopisac Andersen u bronzi i prognani trebinjski pjesnik sa pogledom uprtim u daljinu
Prošli vikend sam proveo u Kopenhagenu, išao u susret proljeću, kažu da sa juga dolazi. Koliko god da se to činilo neuklopivim u geografiju, meni je Kopenhagen Jug e na tom Jugu, već skoro dvije decenije drugujem sa prognanim trebinjskim pjesnikom Cicom M. Arnautovićem. Nisam vjernički tip, ne vjerujem u sudbinu, ali putevi naših života su se, na sreću, upleli i tako traju osluškujući jedan drugog. Doduše iščitavali smo jedan drugom i ono što nije napisano a nikad ni neće.
Bezmalo, Cico je pročitao sve što sam ispisao u ovom vremenu, nevremenu, ljudu, neljudu, ja izčitavao njegovu poeziju, u knjige je uokvirivao, davao joj krila da poleti i na drugim jezicima, i poletila. "Ptice na rukama" ostale kao trag, poruka, piće pjesme žednima.
Javio sam se da dolazim. "Nije novina da dolaziš, već da se javljaš", šali se sa onu stranu slušalice umjesto dobrodošlice. Već sam mu poslao prelomljene njegove nove pjesme, moj novi roman, i mimo susreta, jedan oko drugog se zabavili a Gordana oko oboice.
Zavirismo u poeziju, očešasmo se o Prevera, Dučića, Andrića, Maka Dizdara...
"Sve ono što si do sada pisao je uvod u ovo što si napisao sada", govoreći mjereći riječi što će na usta izaći zadržavajući u sebi one što nije htio da se čuju. Spomenu i nekoliko prepoznatljivih detalja iz romana "Pelin i makovi" radi ravnanja i tad to bi sve. Poslao sam mu roman u prelomu, sad mu i cijelu knjigu ostavih, zagleda Berbera na koricama, odmjera papir i ostavlja na stranu.
Čuo sam ga do kasno noću kako čita u dnevnom boravku, ja prelistavao knjige iz njegove biblioteke uz krevet u gostiljskoj sobi. Mislim, soba je za goste kad ja dođem inače to je kutak u kom on piše. Čitam Sarajlićeve neobjavljene pjesme na danskom jeziku, mislim da je to jedan od posljednjih izbora koje je pjesnik sam napravio, boraveći u Kopenhagenu, koju godinu prije nego će u vječnost otići.
Sutra dan sunce nas mami na šetnju Kopenhagenom, Gordana ga vreaća sa vrata da se poljube, zaboravio a to mu se rijetko dešava. Kafu pijemo u Gradskoj kafani ispod velike slike Andersena na zidu okačene. Razgovaramo o temama koje šetnja i život serviraju ne pitajući nas. Ulovih mu zamišljen pogled pred Andersenovim bistom u bronzi izljevenoj, pitajući se da li će Bosanci, znati voljeti Cicinu poeziju kao što on voli Bosnu, ili kao što Danci vole i cijene Andersena.
Na kraju mu iščupah i nakoliko novih pjesama, do sada ne objavljenih, one mi dođu kao stanje duha prijatelje i pjesnika koji me na Jug s proljeća mami.
JA IDEM ZA SVOJIM TRAGOM
Misli se razvlače i kidaju
Nestaju u kljunovima
Zbunjenih ptica
Zemlja sumnja
U svoju prirodnost
Ja idem za svojim tragom
Kao vazduh
Samo u jednom pravcu
Za koji ne zna kompas
Drveće se izjeda medjusobno
Naočigled jednookog sunca
Ulice se dozivaju
Zora se noći iskrada
Kojoj se spomenici ironično osmjehuju
U sebe ukopani
Prolaznici ih ne primjećuju
Hoće li vrijeme dozvoliti
Da ovo drvo izraste
Bar još jedan santimetar
RIJEČI SE TOPE
Riječi se tope u snu
Slijevaju niz lice
Gube po čitavom tijelu
Stopala ukucavaju
U zrak pod nogama
Osjećam njihovo bubnjanje
U raspadanju
I misli ponestaje
Slušam oblake kako dišu
Dok se moj pogled
U ponoru rastače
Zveckaju nove riječi
Nad mojom glavom
Bez prestanka
Ne mogu dole ni gore
Prikovan za vazduh
Koji oponaša strpljenje kamena
CRTEŽ ILI OGLEDALO
Ako se duše ruše u sekundama
Koje zovemo vrijeme
Plamenovi kuća su svjećnjaci
Koji se o svetkovinama
Pale
Zemlja nema lice
Nema lice ni onaj
Koji je zemlju stvorio
To što vidimo u ogledalu je crtež
JUTARNJA KAFA
Bljesne jutarnje sunce
I njegova sjenka u isto vrijeme
Nema izbora
Postoje ptice
Čiji se pjev lijepi za prozore
Oplemenjuje sluh
Takve ptice ne lete
Sunčane mrlje zatvaraju oči
Izbor je limitiran
Bježati nema smisla
Noć se provukla kroz prste
Ostavila jutro
Za jutarnju kafu
Obukli su ti olovne cipele
Da se planeta drži za tebe
