MOJ BOG JE ŽENA
Uz 8 mart, međunarodni Dan žena
Ševko Kadrić
Da li ste se zapitali zašto su Bog, Alah, Jehova, Buda, imenice muškog roda?
Da li ste se zapitali zašto Biblija tvori ženu (čovječicu) od rebra Adamova, Kurn je naziva `njivom kojoj muškarac može da se približi kad hoće i kako hoće i dobra djela sebi za života čini`, zašto se Jevreji i danas jutarnjom molitvom zahvaljuju Bogu što ih nije stvorio ženom? Ako to do sada niste uradili pokušajte danas, uz ovaj Dan žena, ali i svaki drugi, ne da bi (h)istoriju promjenili već stvarnost, ali i uticali na budućnost.
Zapravo, (h)istorija zadnjih 2 do tri hiljade godina je muška (h)istorija, i ta istorija u osnovi je izraz snažnog kompleksa muškarca pred ženom (tačnije međunožnog kompleksa) koji je svoju biološku inferiornost instrumentalizirao kroz formu rata, monoteistickih religija, zakona i dr. Možemo tvrditi i da je ta istorija, istorija ratova, a rat nije ono što muškarac o njemu piše, kako ga pisci i filmski radnici u formi senzacionalnog i viteškog slikaju na platnu, knjizi i filmskoj vrpci. Rat je, zapravo, ono što smo preživljavali u Sarajevu, na prostoru Bosne i Hercegovine, Čečenije, Kosova, Iraka, trenutno Afganistana i drugdje, gdje muškarci agresivno liječe svoje muške komplekse pred ženom i nad njom i drugom nejači. Tako će Džordž Buš mlađi, pred očima nemoćne svjetske javnosti ubiti milion nedužnih Iračana, što će njegov nasljednik Barak Obama i priznati.
Katolička crkva će u srednjem vijeku na lomači spaliti oko pet miliona žena pod optužbom da su vještice, ali se i zvanično pitati da li je ona uopšte čovjek? Odgovoriće još banalnije da nije, ali nije ni životinja, već nešto između.
O spaljivanju muškarac u tom periodu ovim povodom neću, ali hoću o idealu nepismene žene u islamu, koju ne treba slati u školu da se nebi poćafirila ili da se do danas moli svom Bogu na jeziku koji ne razumije (arapski).
Svoj kompleks pred ženom muškarac je definitivno instrumentalizirao monoteističkim religijama. I cijeli period muške dominacije muškarac je oboio sobom, svojom neugasivom željom da se fizički dokazuje i kompenzira svoju biolosku inferiornost, a kamo sreće da nije?
Cijena takvog nadmetanja je poznata, efekti danas takođe. Podsjetimo se da direktno ili indirektno za potrebe rata i danas radi više od 50% naučnih potencijala na svijetu, da je najjača industrija na svijetu vojna industrija, da svijet ima toliko oružja da može preko 60 puta uništiti bio-geo sistem u cjelini, a bilo bi pogubno da to neka budala učini i jednom.
Dok je rat bio dominatno muška igra viteštva, dok je bio "vojna" (sukob vojnika na vojnom polju) to stradanje žene u njemu nije bilo izraženo kao danas. Sa prvim svjetskim ratom već 5% poginulih su bili civili, u drugom svjetskom ratu svaki drugi je bio civil. U ratu u Bosni i Hercegovini, Kosovu ili Iraku zapravo, cilj rata i jeste bio progon, pljačka, silovanje i ubijanje civila. Strukturu civila dominatno čine žene, djeca, starci.
Prisjetimo se, takođe, činjenice da svijetu prijeti fatalna opasnost od nestanka bioloških resursa na kojima danas počiva ekonomija svijeta (ulje, rude, minerali), da je broj stanovnika na Zemlji dostigao 7 milijardi, dok je u doba Hrista bio svega 250 miliona, da je tendencija udvostručenja svakih 33 godine, da na jednoj strani svijet živi u izobilju, na drugoj samo u Indiji 5 miliona djece umire od gladi, da je opasnost po ostanak bio-geo sistema dostigla takav nivo da se postavlja pitanje: imamo li šansu da ga spasimo i uz saglasnost da to hoćemo?
Jedno od sudbinskih pitanja čovjeka i čovječanstva danas jeste da žena pristane da preuzme vlast na Zemlji i sudbinu civilizacije u svoje ruke i, na drugoj strani da se muškarac privoli da je se odrekne. Ali ne da žena povede civilizaciju radeći to na način kako su radili muškarci. Ne, da ona objavi rat muškarcu, ona bi se tada ponovo našla na njegovom terenu, terenu rata i sukoba gdje nema šanse. Takav zahtjev, zahtjev da žena participira više u vlasti ili je preuzme od muškarca, bez obzira kako se činio nevjerovatnim i radikalnim, istovremeno se javlja i nužnim.
Žena svoj biološki naglašen strah za potomstvo i za opstanak kvalitetnih uslova za njegov razvoj mora instrumentalizirati primjereno, takođe, njenoj naglašeno emotivnoj i suptilnoj strani prirode. Muškarac tim ne gubi mnogo osim vlasti. On, muškarac je zapravo samo pola čovjeka koja sa drugom polovicom, koju čini žena, može da produži sebe, društvo, nastavi civilizaciju. To pitanje nije samo žensko pitanje već civilizacijsko u čemu ona mora dobiti podršku svih progresivnih dijelova društva.
Da će to biti lako? Neće. Ono što se dešavalo u posljednjih 2-3 hiljade godina ne može se promijeniti brzo. Vlast koja je instalirana, ne može se tako brzo oduzeti, ali u zadnjih sto godina na tom planu je više učinjeno nego za cijelo vrijeme prije.
Primjer Švedske, zemlje u kojoj muškarac nije imao priliku da u posljednjih više od 300 godina demonstrira svoju ”mušku silu” i liječi međunožni kompleks nad ženom, govori kakvo društvo može i treba izgledati kad u njegovom uređenju žena uzme veće učešće. Ovdje se iz generacije u generaciju slaže društveno bogatstvo, za razliku od Balkana gdje, kao po pravilu, svaka nova generacija treba da kreće sa ruševina koje joj prethodne generacije ostavljaju.
Švedska je bez sumnje jedno od najhumanijih društava koje svijet danas poznaje sa najizgrađenijom zaštitom nemoćnih i onih kojim je pomoć potrebna, sa uzornim odnosom prema zaštiti životne sredine, sa uzornim položajem žene u svijetu koji još uvijek previše na muškarca liči.
Na kraju, treba istaći da angažovanje žene u upravljanju društvom i rješenjem ključnih pitanja civilizacije danas na način žene a ne mškarca, nije samo emancipaciono pitanje i pitanje mjere njene uloge u društvu, već po svemu sudeći sudbinsko pitanje.
Uspijemo li preusmjeriti samo snage i sredstva za rat u pravcu novog tipa ekonomskog razvoja i saniranju posljedica nemarna i suluda odnosa spram životne sredine, mnogo smo učinili, a to ne može i očito neće muškarac.
Ovaj svijet, naprosto, treba ženu kao nadu, ali ne onu koja će liječiti komplekse sopstvene zapostavljenosti oponašanjem muškarca, to nikako. Žena mora oponašati sebe. Zato i jeste žena moja nada, moj bog. Sretan nam 8 mart.
