Žena i kalem

Piše Safeta Obhođaš

 

Stvaralaštvo Bošnjaka na orijentalnim jezicima

Odnos orijentalnih književnosti prema stvarnosti

 

Bilo ih je nekoliko stotina, zapisali su istraživači koji su se naučno bavili stvaralaštvom Bošnjaka na orijentalnim jezicima. Neki ljubitelji bosanskog roda preuveličavaju sve što povezuje Bosnu sa Orijentom, pa oni svojim prikazima navode da je pjesničkih i filozofskih Bosnavia, Saraja, Mostaraca bilo nekoliko hiljada. Ove nadimke su Bošnjaci sami dodavali u svoje pjesničko ime, da bi ukazali iz koje zemlje im je iščupano korijenje.

 

Nećemo se svađati oko toga koliko ih je bilo. I da ih je bilo nekoliko hiljada nije puno sa obzirom koliko su vijekova Osmanlije vladale na Balkanu. Po mom mišljenju bilo bi mnogo značajnije i velika pomoć za istraživanja kulturnih uticaja da su Bosnavi, Saraji ili Mostarci ostavili neke zapise o sebi, kako su zaista živjeli, na koji način su im se korijeni primali u tuđoj zemlji, vodi, havi, u tuđim jezicima. Ali orijentalne književnosti uopće nisu bile sklone tematiziranju onoga sa čime se pojedinac morao sučeljavati u stvarnom životu. Nije bilo individualnih ispovijesti o tome šta ih je mučilo, uzdizalo, kako su im živjele porodice ako su ih imali. Oni su u svojim dugim spjevovima, divanima*, trasirali put do vječne, univerzalne spoznaje, do smisla života, do Allahove milosti ili božanske ljubavi. Takvom načinu pisanja su se prilagođavali i oni koji su do orijentalnih hramova znanja i umjetnosti pristizali iz drugih kultura. Od svog kolege sa kojim sam pisala knjigu “Legende i prašina”, Sargona Boulusa, velikog zaljubljenika u arapski jezik, iako on nije bio arapskog porijekla, saznala sam da je prije dolaska islama bilo puno pjesnikinja na tom jeziku. Bilo ih je i u prvim godinama nastanka islama. Žene su dobrim dijelom bile zaslužne za širenje nove religije, vazile su u džamijama i to vazove koje su same pisale. Ali koji vijek kasnije muškarci su zaključili kako je za njih ženski glas pun erotskog izazova i kako im to smeta u njihovoj molitvi i meditaciji. Muški glasovi ili stasovi nisu kod žena budili seksističke nagone, o tome nigdje ništa nije zapisano, ali njih niko nije pitao za mišljenje. Postepeno su žene i njihovi glasovi kao i njihovo viđenje svijeta odstranjeni iz džamija a onda i iz javnog života uopće. Žene su i pismeno i usmeno zanijemile. Nije zato što nisu umjele pisati, ili nisu znale kakav ih svijet okružuje, nego zato što se jadni muški rod, kad bi čuo neki umilni ženski glas ili naslutio čuperak kose pod šamijom, nije mogao suzdržati od grijeha. I nije ih bilo sramota to reći i zbog svojih fantazija vijekovima diskriminirati ženski rod. Bilo je lakše ušutkati žene, nego dokazati muškarcima da je problem u njihovim glavama a ne u ženskim glasovima. Mnogi će pomisliti kako je islam bio milostiv prema ženama, jer su samo odstranjene a nisu spaljivane na lomačama kao vještice, što im se vijekovima dešavalo u zemljama sa hrišćanskim religijama. Ali, dok se u hrišćnastvu položaj žene u 20. vijeku promijenio nabolje, u islamskom, posebno arapskom svijetu, žene je najvećim dijelom ostala zarobljenom u tradiciji srednjeg vijeka.

 

Među stotinama ili hiljadama pjesnika jedna žena

 

Ja ne želim odgovarati na pitanje da li je i koliko je poezija bosanskih pjesnika na arapskom, turskom ili perzijskom zaista bošnjačka poezija, koje se inače često postavlja. Neki se upinju da dokažu da jeste, jer su se stvaraoci ne samo kitili već navedenim pridjevima, nego su u stihove unosili i duh svog porijekla. Ja želim progovoriti o utjecaju ženskog duha na tu književnost.

 

Pošto bošnjačke porodice nisu slale svoje kćeri na studije u daleke kulturne centre Orijenta, pa nije mogla nastati ni jedna Bosnavka, Mostarka, Saraja. Ipak je na kraju vladavine Osmanlija izrasla i jedna pjesnikinja, i to ne iz dobra nego iz velikih jada njene porodice. To je bila Habiba Stočević Rizvanbegović, rođena 1845. u Stocu, u ljutom hercegovačkom kršu. Otac joj je bio poznati Ali-paša Rizvanbegović Stočević, koji se pobunio protiv Turaka sa ciljem da od Hecegovine napravi nezavisni pašaluk. Njegove namjere je razbio po zlu poznati razbijač Bosne I Hercegovine, Omer-paša Latas. Porodica je nakon Ali-pašine pogibije protjerana sa imanja, doselila se prvo u Sarajevo a onda iselila u Tursku, gdje je Habiba, koja se nikad nije udala, završila školovanje i pisala poeziju na turskom jeziku. Umrla je mlada 1890. godine u Istambulu. Veliko priznanje Safvet-begu Bašagiću što je među prvim prevodima sa turskog jezika prepjevao Habibine pjesme, vjerovatno da pokaže Bošnjacima koje se vrijednosti kriju u njihovim kćerima kad nekako uspiju doći do izvora pismenosti. Bašagić je bio evropski orijentalisa, jer je studij završio u Beču. On je savršeno vladao i njemačkim jezikom pa je vjerovatno znao kakav je pozitivan utjecaj imao ženski duh na kulturu i klasiku njemačkog govornog područja.

 

Otkud tolike ljepotice u orijentalnoj poetici?

 

Od već spomenutog kolege Boulusa sam naučila i mnogo toga o arapskom pjesništvu. Klasična arapska poezija je zahtjevala tačno propisanu ritmiku i broj slogova u stihu, nešto slično kao u našoj epici. U toj strogoj metrici su napisane hiljade divana. Te pjesme imaju više slojeva a da bi se moglo otkriti pravo značenje stihova, morala se poznavati i simbolika riječi. U njima se, naprimjer, stalno spominju vino i opijenost, ali ne u značenju iz svakodnevnog života. Vino je simbol za upijanje, traženje znanja i to je sredstvo da se čovjek, božiji stvor, približi univerzalnoj spoznaji, opijenosti božanskim. Riječ ili rečenice iz svakodnevnog života su imale sasvim drugo značenje u poeziji. Čitaoci su morali biti dva puta pismeni, tj. morali su poznavati simbole i imati veliko znanje iz drugih oblasti, posebno filozofije i historije islamske kulture, da bi bar donekle naslutili šta je pjesnik želio reći. Takvu poeziju su pisali i naši pjesnici i ona je bila namjenjena samo uskom krugu čitalaca. Kasnije se i pored dobrih prepjeva teško primala u našem slavenskom jeziku.

Kad čitalac počne iščitavati neku od antologija bošnjačkog pjesništva na orijentalnim jezicima, prvo mu se učini da se našao u lavirintu kroz kojeg defiluju kandidatkinje za izbor ljepotice svijeta. A muški pjesnički žiri, ustoličen na svom prijestolju znanosti i sumnje, pokušava opisati svu tu ljepotu, od vitkoga struka do rujnih usnica i gustih trepavica, ali uz stalnu zapitanost, da li je to prava ljepota koja će ih uzdići do božanskog. Evo dvije strofe Osman-beg Hilmi Ljubovića da moji cijenjeni čitaoci shvate o čemu govorim:

“U vel’ko me čudo meće/ Vitkost tvog sevli stasa:/ Fina kretnja, nazli šetnja/ I tančina tvoga pasa./ Što mi ludo srce gori,/ To su krive tvoje kose,/ Tanki soluf, pletenice/- što mi dušu pamet nose.”

Koliko ja poznajem Bošnjake čitaoce, oni nikad nisu bili skloni traženju skrivenih značenja u simbolima i metaforama. Kad pročitaju ove ili mnoge druge slične stihove u kojima se šetaju dragane nadnaravne ljepote, pomisliće, ah, sve poznato, to se zanesenjak zaljubio u neku tajanstvenu i nedostižnu tuđinku. A sve što je nedostižno uznosi dušu, budi čežnju, iz koje onda poteče obilje stihova pa je i to još jedan dokaz da je ljubavna opijenost izvor prave poezije. Takvo tumačenje bi bilo samo još jedan dokaz našeg neznanja. Svi ovi stihovi nemaju baš nikakve veze niti sa ženskim dražima, niti sa ženskim duhom. Stvarnoj ženi nije bio dozvoljen pristup ni u džamije, ni u tekije, ni na više škole. Žene-stvaraoci nisu postojale ali je cijela spoznaja, ili put do religioznih ili filozofskih nadahnuća, bio popločan ili nakićen ženstvenošću. Evo još jednog stiha poznatog sufiste Derviš-paše Bajezidagića, koji je rođen u Mostaru a poginio je kao bosanski valija 1603. u odbrani Budima.

“Ako ono stasito djevojče/ Po mojim dvorovima prošeta,/ U čast njena sjajnog dolaska/ Žrtvovaću slasti oba sv’jeta./ Žeđ ljubavna ugasit se neće/ sa mojega srca zagrijana,/ da ispijem sve što ima vode-/ U sve sedam svjetskih okeana.

To stasito djevojče kojeg u svojim odajama priželjkuje pjesnik u stvaralačkoj ekstazi ustvari je smisao života. On je spreman sve žrtvovati i na ovom i na onom svijetu, samo da bi u jednom momentu doživio da mu se spoznaja otkrije u svom svom bogatstvu i ljepoti. U njemu gori vatrena želja da se riječima približi univerzalnom i time zasija na umjetničkom nebu. Drugi su se pjesnici spoznajući spržavali kao leptirica na svijeći, treći su meditirali ili očajavali što tako malo znaju, što su nebesa neuhvatljiva.

Nakon razgovora sa mojim kolegom i čitanja arapske poezije koja mi je bila dostupna samo kroz prevode i prepjeve na engleskom, bosanskom i njemačkom, spoznala sam koliko je stvarna žena postala žrtvom ovakvog pofeminivanja u duhovnom. Zar nije jedan užasno okrutan paradoks da je orijentalna poezija i mistika puna ženskih simbola i draži žene, nešto sveto, željeno, veličanstveno a da su takvi izvori spoznaja i duhovnih uzleta za stvarnu ženu bili nedostižni. Drugi paradoks je u tome što su pjesnici tom imaginarnom ženskom biću davali osobine koje su sami željeli imati. Te ideale nije mogla ispuniti ni jedna žena od krvi i mesa, taman i da je znala sve njihove divane napamet. Ja sad otvoreno kažem, takavi paradoksi su mogli nastati samo u bolesnim, muškim duhovima, koji nisu imali ovozemaljske osjećaje niti ljubav za bližnjeg svoga, za stvorenja koja su za njih irgetila i rađala im djecu, iako su svoje stihove punili tonama imaginarne božanske ljubavi. Jedno pitanje ostaje otvorenim i nikad istraženim: Zbog čega su pjesnici u svojim djelima stvorili ženski kult nadnaravne veličine i ljepote, zbog čega su u svojim stvaralačkin delirijumima klečali baš pred tim kultom, a da stvarni život žene nikad nisu poznavali niti su ga željeli upoznati i olakšati.

A Habibi ostade samo ljubavno značenje

 

Da se sad vratim našoj pjesnikinji na turskom, Habibi Stočević Rizvanbegović. U njenim stihovima ne nalazimo taj niti bilo kakav kult. Ona svom draganu u pjesmi poručuje nešto sasvim drugo:“Kad od tvoga oštrog pogleda/ Ima rana nasred džigerica,/ Ne strijeljaj! Već je dosta, dragi,/ I treptanja gustih trepavica.”

Čak i priređivačice antologije „Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima“, Lamija Hadžiosmanović i Emina Memija, nisu našle vrijednim analizirati njene stihove, tražiti nihovo skriveno značenje. Kod Habibe je prihvaćen već prvi sloj, pa je zaključno da je ona pisala samo ljubavnu poeziju po ugledu na savremenike. Zar je zaista tako? Mogu misliti kako se Habiba u tom tuđem svijetu i u potpuno muškom pjesničkom okruženju, i pored poznavanja jezika, osjećala usamljenom. Nije teško predpostaviti šta joj se dešavalo kad bi pokušala negdje objaviti svoje stihove ili pokazati čime se bavi u svojoj osami. Šta to kod nje simboliziraju „oštri muški pogled ispod gustih trepavica“? Ljubavne jade ostavljene žene? Ja to vidim potpuno drugačije, onako kako ja to doživljavam već tri desetljeća, otkako sam se počela baviti književnošću. Potpuno omalovažavanje i ignorisanje njenog ili mog stvaralaštva, samo zato što smo žene. Habiba Stočević Rizvanbegović je ostavila, kažu, i jedan divan ali on nije preveden niti istražen. Za istraživače nije bitno da se sazna da li su simboli u njenom pjesništvu muška nesmiljenost i arogancija. Ona u svojoj meditaciji i putu ka univerzumu nije očekivala da joj „momče vitkog stasa ušeta u odaje“. U njenim simbolima nema mehkote ženske duše koja muški svijet uzdiže do univerzalnog. Habiba preklinje: ne strijeljaj me pogledom ispod gustih trepavica, ne ranjavaj, ne izdaji. Ja ne vjerujem da su u njenom bolu ljubavni jadi. Ja to tumačim kao pobunu ženskog bića protiv duhovnog i stvarnog iskorištavanja i ponižavanja. A simbol je muški pogled koji strijelja i ostavlja duboke rane na džigericama, odnosno samom biću žene.


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0