sevko

Ragib Lubovac Čelebija

Osvrt: Ševko Kadrić

 

Ragib Lubovac Čelebija, foto, Š. Kadrić

 

Svaki put, kad sam se našao pred nekim od likovnih djela Ragiba Lubovca – Čelebije, bivao sam zatečen eruptivnošću boja, skladom kompozicije, originalnošću novih ideja i snagom poruke, toga nisam pošteđen ni sada zagledan u Lubovćevo rasplitanje končanog klupka i filigransko tkanje ženskih tijela u pokretu.

Gledajući upletenu crtu, misao mi ode prema umotanu koncu, ili finu predivu od kog vješte pletilje pletu najljepše rukotovorine. I evo nas pred Lubovčevim klupkom linija, kojim kao da prvo uokviruje svoj crtež (sliku) a onda, poput svilene bube ispreda svoju svilu. U toj neobičnoj svilenoj tkanini, izatkanoj od linija koje prate početnu ideju kružnice, Lubovac ocrtava ženu u pokretu, hvata svjetlost, sjenči zatamnjene dijelove, ulazi u karakter same ličnosti, pred linijom zatečene žene, ali i posmatrača.

 

Crtež, Ragib Lubovac Čelebija

 

Na jednoj od tih tkanina, pred stvaraocem postiđena žena, otvorenim dlanom krije lice ali ne i svoj karakter. Vješt čitalac ljudske duše u onoj otvorenoj šaci može očitati i sve tančine njena ličnosti pa i sakrivena lica. Na drugoj, pak vidimo ispravljenu figuru skladno građene žene, ponosnu i zavodljivu. Ona, svojom erotiziranom vanjštinom mami na porok, ali i raskrižjem nogu otvara vječito „X“ kao jednačinu sa ko zna koliko nepoznatih. Ruka na kuk oslonjena kao da izaziva i skreće pažnju upravo na taj dio kao simbol muške požude ali i ženske tajne. Crtež otvara pitanje kosmičke tajne sakrivene u muškim očima i ženskom međunožju, ne oduzimajući posmatraču draž traganja ali i ne razodjevajući  slikara ni žensku intimu.

 

Dva crteža, koja mogu i odvojena sasvim suvereno i samostalno vladati bijelim plohama, gnijezdeći se u svom prostoru i svijetu od linija ispredenom, Lubovac, povezuje likom nekog od bogova iz grčke mitologije. Manje je važno da li je Zevs, Afrodita ili neko treći, koliko da njegova pojava u kontekstu, linijom izatkanih žena, i njima daje mitski, skoro božanski, značaj. On im pravi klackalicu vremena na kom se važu, mijenjajući vrijeme, ali ne i značenje, ono ostaje na nivou estetskog naglašavanja sklada ljudskog tijela, ovog puta ženskog, i pokreta kao znaka postojanja, života i kretanja.

 

Objašnjavajući način stvaranja svojih crteža, Lubovac će reći da su nastali negdje u Njemačkoj, kao trag studije akta. Reći će i da je simetriju prvo hvatao širokim potezima akvarela, dalje ga je krotio linijom a kući dorađivao upredanjem linija i tačkica, ali i pravljenjem harmonije između svjetla i sjene. Umjetnik, čak nije ni trebao objašnjavati  način stvaranja u svojoj umjetničkoj radionici, ali ono što uočavamo zagledani u crtež jeste umjetnikovo promišljanje o objaktu posmatranja i umjetničkom djelu i što je najvažnije, pored ljepote koju ugrađuje u njega, ono ima i angažiranu poruku posmatraču, čitaocu poruke.

Ovdje naglašavamo da upravo to određuje Lubovčevu umjetnost, to duboko promišlja o svijetu u kom živi, ali i da svojim djelom šalje angažiranu poruku o nečemu, nekome.

 

Grafika, Ragib Lubovac Čelebija

 

Ovim povodom se vraćam još nekim Lubovčevim slikama na kojima, možda sa zakašnjenjem čitam poruke koje je poput signala davno slao. Evo me pred slikom „Nišan iz nišana“ ili samo proigravanja glave (turbana). Umjetnik ponovo pravi zaplet crtom, upletenom u klupko, onda je pretvara u krugove koji se skladno i simbolično zapliću. I ako ranije opisani crteži žene i nišani nastaju u dva vrmenska perioda, čak u dvije tekhnike (crtež i grafika), uočavamo jasan karakter pošiljaoca poruke, ali i istu dramatizaciju djela. U prvom slučaju je iz klupka izatkao figuru žene a u drugom slučaju, cijeli kosmos, upletenih i skladnih krugova koji bez konteksta izložbe „Nišani“ može sasvim samostalno figurirati i nositi drugo i drugačije značenje. U mikro kosmosu, molekulu kao osnovu iskona, ili u makro kosmosu, sam kosmos kao krajnje ishodište, stvar perspektive i senzibiliteta posmatrača ali i konteksta izložene (upotrebljene) slike. U kontekstu nišana, ona je trag i simbol prolaznosti, sklad forme u kamenu rađene, opomena ali i pomen, lokalno obilježje jedne kulture ali i univerzalno nastojanje da se ona pretoči u poruku. Likovnim čitanjem, Lubovac joj daje drugu i drugačiju dimenziju, sposobnu da inspiriše ali oplodi i drugo i drugačije.

 

U svježu sjećanju mi je i grafika, koja mi je nekad u Sarajevu uljepšavala zid na kom sam umjetnine prijatelja kačio, na njoj su u kolu (klupku) igrali zajedno konji i ljudi. To se moglo razaznati tek kad se slici primakne i počne na njoj radoznalo rasplitati. Slika je iz svakog ugla, u svakom položaju, bila cjelina, klupko, kugla, kosmos za sebe. Prisjećam se i izložbe, čini mi se u Hramu Jevreja, u kojoj je Lubovac, prije od mnogih drugih oslikao ekološku budućnost svijeta kroz koju upravo prolazimo. Instalacija je rađena na recikliranom papiru, sredstva poruke su bile boje, ali i vrlo upečatljive slike koje su pričale priču ka krajnjem ishodištu. Pretpostavljate da je priča, poput neprekinute linije, zidovima muzeja pravila klupko, upredajući posmatrača u sebe.

________________________________

Sa jedne od izložbi u Collegium artisticum u Sarajevu

 

RAGIB LUBOVAC, crtač, grafičar i slikar, rođen je 1932. godine u Mrkonjić Gradu. Diplomirao je na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu 1959. godine. Bio je profesor na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu.
Izlagao je na više grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Samostalno je izlagao u Sarajevu, Zagrebu, Novom Sadu, Zemunu, Parizu, Aschaffenburgu, ’s-Heerenbergu i Landsbergu.

Nagrade:

Nagrada za crtež na izložbi Jugoslavenskog portreta u Tuzli 1971. i 1975. godine
Nagrada za grafiku na 14. likovnim susretima u Subotici 1975. godine
Nagrada za slikarstvo na izložbi Collegium artisticum u Sarajevu 2002. godine