DOVOLJNO SMO BOGATI MORAMO BITI PAMETNI

Ševko Kadrić

 

Nesim Tahirović, u potrazi za srećom

 

Iako čitaoci očekuju da prokomentarišem poruke kriminaliziranog političkog rukovodstva u Bosni i Hercegovini u predizbornoj kampanji, to ipak neću ovaj put činiti. Naprimjer onu ponajgluplju bošnjačkog pobjednika na izborima za Predsjedništvo države: "Meni je vjera najvažnija stvar u životu", ili prostituiranje akademika Filipovića i pisca Sidrana u štabu nezasitog i kriminaliziranog Gusinjanina, neću a bilo bi interesantno, evo druge priče o istom problemu. Istina za priču koja slijedi i ovaj uvodni dio teksta je predugačak i prezahtjevan da bi mogao biti isčitan i shvaćen od onih stavljanih pred lice facebook-a.

 

U predizbornoj utrci u Francuskoj kandidat za predsjednika Sarakozi je poručio: ”Stvorićemo uslove u kojima će Francuzi više raditi i više zaradjivati?”. Ovaj, danas i nasljednik Žaka Širaka u Jelisejskoj palati je zaigrao na kartu kapitalističkog sna, kojim je sreća ljudi da materijalno što više imaju. Slično je obećavao Amerikancima Buš i stariji i mlađi: "Amerikanac ima pravo da ostvari svoj san, da ima kuću i auto". To je značilo naredbu bankama da daju kredite bez pokrića. Te mjenice bez pokrića su se pokušale naplatiti agresijom na Irak i umorstvom milon ljudi, prije toga su slučajno srušeni neboderi u Njujorku, ali ništa nije pomoglo, Barak Obama je morao da sanira ekonomsku krizu sa jednim trilionom i tristo milijardi dolara. Pitanje je da li je i sanirao i ko će saniranje platiti? Gledano prizmom materijalnog bogatstva, Francuzi, Amerikanci, pa ako hoćete i Bosanci previše rade i previše zarađuju a sve su manje bogati.

 

Evo zašto. Kad su tvornice mobilnih telefona, proizvele tu vrstu telefona spremnu za masovnu upotrebu, onda su počele proizvoditi masovnu potrebu kod ljudi da ih kupe. Danas milijarde ljudi na svijetu svakodnevno koristi mobitel na ulici, u automobilu, u vozu, autobusu, školi, toaletu... i da li su ti ljudi sretniji ili žive u neprestalnom stresu isčekivanja da telefon zazvoni, u potrebi da oni nekome objelodane da su u autu, skoli, krevetu, toaletu.

 

Desetak miliona gradjana, samo u Švedskoj svaki mjesec čeka ekstra mjesečni račun samo za pretplatu ove usluge od 300 kruna, tome dodajmo onaj za TV pretplatu od 200, Internet ili bredband od 400, osiguranja od 1000, benzin od? kiriju od? razne članarine?. Da bi prosječna porodica mogla da plati mjesečne troškove treba joj cijeli lični dohodak. Tek onda se postavlja pitanje ko će platiti hranu, ostale troškove života?

 

Prosječan Šveđanin je samo prije 30 godina radio jednu sedmicu da plati troškove stanovanja, jednu da pokrije sve ostale troškove domaćinstva, dvije sedmice je radio za sebe. Jedan član domaćinstva se mogao posvetiti podizanju porodice, odgoju djece, ako je htio. "I onda je došlo to prestižno vrijeme, vrijeme materijalne bolesti i bježanja u svijet iluzije, kad za održavanje domaćinstva trebaju dvije plate", objašnjava mi prijateljica Šveđanka žaleći za porodicom, za djecom koju nije stigla da podiže već je otišlo kako ne treba.

 

Nastavnici u Švedskoj školi devalvaciju škole, uloge nastavnika i školskog sistema, vezuju upravo za to vrijeme materijalne gladi kad društvo pravi uslove za upošljavanje oba roditelja i ”preuzimanje brige o djeci”. To je vrijeme kad škola gubi obrazovnu funkciju a dodaju joj se još dvije koje su ranije obavljali drugi društveni faktori, to je odgoj i čuvanje djece.

 

U trci za novcem roditelji odvoze pospanu djecu u obdanište ili u školu. Od njih poslodavac očekuje potpunu koncentrisanost na posao. Kasno popodne roditelji se sreću sa djecom i taj susret nema više odgojnu zadaću već susret članova porodice koji su se poželjeli. Ako mama ili otac pitaju: Kako je bilo u školi? To i nije pitanje na koje se traži odgovor već rutina, fraza na koju dijete odgovara ”dobro” i ništa više. Od škole se naprosto ne očekuje da roditelje uznemirava pričama o dječijim nestašlucima u školi ili nekulturi, neodgoju. Od škole se očekuje da dodatno odgaja ”nedovoljno odgojenu djecu, ali što je najvažnije, očekuje se da čuva djecu. Da je roditelj siguran da mu je dijete na sigurnom dok se on prodaje poslodavcu.

 

I kući ponovo počinje život diktiran novim tehnologijama i materijalnim blagostanjem. Manje-više, svi članovi domaćinstva imaju svoje sobe a u njima svoje TV prijemnike sa velikim izborom kanala, svoje kompjutere sa priključkom na internet, svoje. Porodična idila druženja je izgubljena u pojedinačnom komuniciranju članova domaćinstva sa svojim svijetom uokruženim TV-om, kompjuterom, internetom, mobilnim telefonom. Cijeli život je pobjegao u svijet virtualnog i iluziju a tamo ga je odvukao finansijski kapital.

 

Zapazite ovaj detalj, idete na posao, radite, ali vam nedaju novac već doznače nekome na kompjuteru da vi imate određenu sumu novca, onda vi nekom drugom plaćate usluge, doznačujući njemu njegovu sumu. Novac je kao materijalno sredstvo plaćanja skoro nestao, postao je iluzija koja postoji dok je kompjuter uključen. Na isti način i naši snovi, naši socijalni kontakti, pa ako hoćete i naša ljudskost i ljubav je iz svere realnog pobjegla u sveru iluzornog. Šta je facebook, već upravo to, ali nećemo sad ni o tome.

 

Svaki, ama baš svaki učenik u Švedskoj školi posjeduje mobilni telefon, tome dodajmo velik broj onaj najmoderniji sa ogromnom memorijom, ali i mogućnošću reprodukcije zvuka i slike. To dalje znači da svako od njih može pod klupom birati sadržaje koji su njegovoj dobi i prirodi najprimjejeriji: muziku, igrice, porno fotografije čak i cijele filmove.

 

To je i škola u čijem svakom od razreda postoji kompjuter 24 sata priključen na Internet uz to postoje i posebne prostorije za odmor  kojima se nalazi do desetak kompjutera. Onu iluziju da kompjuter automatski znači progres, ovdje pokopajmo. Statistika govori da se ti kompjuteri 70% koriste za igre i pornografiju.

Znam, nastavnici su krivi!

 

Isti oni nastvnici kojim smo oduzeli roditelje kao ispomoć u odgoju jer smo ih prisilili da idu raditi i zarađivati da bi mogli da plate onolike račune (stana, auta, TV-a, interneta, osiguranja, mobilnog telefona?)

Nastavnici koje smo naprosto razoružali u primjeni bilo kakve sankcije u odgoju i obrazovanju učenika (poziva roditelja, kažnjavanja, gubljenja godine, premještaja u drugu školu?)

Nastavnici koje smo pretvorili u čuvare naše djece od 7 do 16 sati.

Nastavnici za čije zanimanje su najmanje zainteresovani najbolji učenici, najbolji studenti. Nastavnici koji su i sami roditelji i žure da zarade cijelu plaću da bi njom pokrili mjesečne troškove i svoje iluzije imanja, ljubavi i socijalnog života.

 

I evo nas kod podatka skoro objavljenog na TV tekstu, koji i nije toliko zabrinuo Švedsku, naime svaki treći učenik švedske gimnazije ne završi školu sa prolaznom ocjenom (u osnovnoj je vjerovatno stanje jos drastičnije). Za doškolovavanje, samo propustenog u gimnaziji se troše naredne skoro dvije godine. O kvalitetu nastave i snazi srednjoskolskih diploma ovdje niko ne želi ulaziti u raspravu.

 

Podsjetimo na još nekoliko nus produkata tehnološkog bogatstva, to je skorašnje ubistvo u Americi, a ono je samo jedno od mnogih, gdje učenik izlazi iz igrice sa kompjutera u kojoj je satima ubijao na hiljade ljudi i u stvarnosti ubije ”samo” njih desetinu ?

 

 

Da li zaista Francuz, Šveđanin, Bosanac, treba da više rade da bi više zarađivali. Ne. Mobilnim telefonom ne samo da nismo usrećeni već smo još jednom prevareni još jednom konzumirani. Da li je automobil čiji broj na planeti je prešao brojku od milijarde, usrećio ljude!?? Da li je automobil odgovorio na ključna egzistencijalna pitanja ljudskog opstanak i usrećenja čovjeka!? Ne, definitivno ne, haotično stanje u atmosferi izazvano klimatskim promjenama, haotična stanja u društvu izazvana nezajažljivom pohlepom za materijalnim bogatstvom, bestijalno zaglupljivanje ljudi iluzijama  su cijene koje svakodnevno pristižu za naplatu.

 

Automobili su preplavili gradove, mobilni telefoni napunili prosječne džepove, ali ni jedno ni drugo nije usrećilo Bosanace i ni jedno ni drugo neće razriješiti bosanski čvor usrećenja ljudi. Bježanje u iluziju ponovne vjere u Spasitelja (Boga, Allaha) je za jedne samo izraz nemoći da se zlu odupru, za druge sjajan način da zarade i vladaju neukim pukom. Put do sreće Bosanaca, baš kao i Francuza je mnogo duži i posljedica dužeg investiranja u znanje, umijenje, organizaciju, osmišljavanje ljudskog postojanja očuvanja balansa unutar samog čovjeka kao individue, očuvanje balansa između socijalne sredine i životne sredine, otklanjanja uslova i uzroka koji dovode do unesrećenja (ratova, nesreća, divljanja poroka i neobuzdanih ljudskih strasti i sl.) a to nikako nije čin (kupovine novog, lijepog, skupog, pametnog), i to neće niti može riješiti Bosancima ni Amerika, ni Njemačka, ni Srbija ni Hrvatska već oni sami. To je proces, osmišljen, planiran i nužan.

 

Savremeni političari moraju promovirati imidž nove političke konkurencije po kojoj ovaj svijet ne smije biti materijalno bogatiji nego što jeste, ali se to bogatstvo mora očistiti od zagađivanja i moramo racionalno koristiti ono što imamo. U toj priči smo egzistencijalno upućeni jedni na druge, crni na bijele i žute, muški na ženske, muslimani na kršćane… useljenici na domicilne. U toj ideji spasa, a o tome se radi, smo napokon ono što treba da budemo, dio jedne porodice i dio svijeta koji nas okružuje, ni iznad ni mimo njega. To jeste ključ našeg opstanka ali bogatstva, drugi kao da ne postoji.


Kommentarer
Postat av: Mediha

Dobar tekst! Zivot danasnjice, bar u industrijski razvijenim zemljama je potpuno diktiran materijalnim vrijednostima tzv."blagostanjem" tako da se ljudske vrijednosti polako ali sigurno pocinju marginizirati. Ja i Hamed se borimo neumorno protiv toga, imamo jos uvijek jedan sanduk- TV na 4 clana familije i nimalo nas ne tangiraju prijateljska podbadanja! Vrijedniji je jedan nas zajednicki sat proveden sa kucnim ljubimcem u prirodi nego neciji dani procardani po prodavnicama ili polupraznom chatu na internetu!

Pozdrav



Mediha



2010-10-09 @ 13:49:02

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0