Čovjek je čovjeku - okolina

Ima li čovjek još uvijek šansu?

 

 

Čovjek je čovjeku - okolina

Antologija ekologizma

 

KULTURU jednog naroda ne određuje to kojom i kakvom kašikom jedu njegovi članovi, da li nose leptir mašnicu ili ne i koje i kakvo auto voze. Kulturu jednog naroda određuje, prije svega to: kako taj narod kontroliše sopstvenu agresiju; kako se odnosi prema socijalno najnezaπtićenijim članovima društva (djeci, ženama, starcima, bolesnim, invalidima, manjinskim socijalnim grupama..) te kako se odnosi prema životnoj sredini (vodi, vazduhu, zemlji, biljkama i životinjama).

Gledano na individualno ljudskom nivou kultura svakog od nas mjeri se: našim odnosom prema nama samima; odnosom prema ostalim članovima društva te odnosom prema činiocima životne sredine.

Narodi koji svoju sreću grade na nesreći drugih, koji iz generacije u generaciju ponavljaju kao vrlinu da ”mačem biju, mačem sijeku, mačem sebi blago teku..” nisam siguran da mogu ponijeti epitet kulturnih naroda. Narodi unutar kojih je žena biće drugog reda, koji nisu zabranili fizičko maltretiranje i zlostavljanje djece, čije ulice nisu prilagođene za kretanje invalida, staraca, djece i sl., narodi čiji su gradovi prilagođeni automobilima i svemu onome što čovjeku služi a ne samom čovjeku, kao i narodi koji ne vode računa o svom okolišu nisam siguran da su kulturni narodi.

Čovjeka koji na individualno ljudskom planu ne vodi računa šta i kako unosi u sebe i kako izgleda, kako nazvati kulturnim. Moramo razmišljati i o kulturi čovjeka koji u sebe unosi za organizam škodljive materije (dim duhana, alkohol, drogu) ili još drastičnije koji to radi u prisustvu onih kojima to nanosi štetu (pušenje u društvu djece, bolesnih, trudnica, nepušača i sl.) Na kraju, kako smatrati kulturnim čovjeka, koji zagađuje životnu sredinu koje je i sam dio?

 

Ostajanjem samo na nivou kulture, odnosno nekulture ostajemo na nivou moralnog, stoga smo ranije istakli samo nekoliko mobilizirajućih i motivirajućih elemenata, koji govore da je bavljenje zaštitom životne sredine postalo naše egzistencijalno pitanje. Spas planete Zemlje je još uvijek moguć. Mi to moramo učiniti zbog nas samih, ali i onih od kojih smo ovaj svijet pozajmili, onih koji tek dolaze. To moramo učiniti nošeni strahom za svoje zdravlje i kvalitet života, ali i onih koji dolaze a naš su biološki produžetak.

 

Zašto je očuvanje životne sredine i pitanje kulture naroda, i pojedinca egzistencijalno pitanje opstanka i jednog i drugog?

 

Zato što pored niza određenja za čovjeka i objašnjenjem njegove suštine možemo izvesti i ono po kom je on sretan spoj elemenata svog okruženja, vode (60-90% u embronu) + vazduha + minerala + bjelančevina ... I nije slučajno da se narodi imenuju po prostoru a prostori po narodima, i nije slučajno da oni koji narodima žele oteti tlo pod nogama prvo im otmu ime koje im znači vlasništvo nad njim...

Samo dnevno čovjek biološki komunicira sa svojim okolišem sa cc. 18 kilograma materije od čega je 15 kg vazduh koji udiše, 2 kg tečnost koju unisi u sebe i 1 kg. druge materije koje su sadržaj hrane. I nije nam svejedno koji i kakav vazduh, koju i kakvu vodu, minerale ili bjelančevine unosimo u svoj organizam. Samo ona voda, onaj vazduh, na koji smo evolutivno pripremljeni znači nam zdravlje, oni koje smo sami onečistili znače nam bolest. Tu je odgovor zašto je 20% u porastu karcinoznost pluća, kože, zašto su pušači podložniji karcinomu pluća 3 puta više nego nepušači.

 

Strah za zdravu životnu sredinu je integrirajući strah

 

Za razliku od svih onih strahova koje su do sada rabili ratnici, prepadajući nas drugom religijom, nacijom, političkim sistemom, ovaj strah, strah od posljedica zagađenja uslova našeg življenja je integrirajući strah. I ako je početak prošlog vijeka obilježila snažna integracija svijeta na osnovi integracije proleterijata (radničke klase), istina tragično zloupotrijebljene deformacijom komunizma, to njegov kraj i početak novog vijetka bez sumnje pripada integraciji na zaštiti životne sredine i čovjeka  unutar nje.

Globalno svjetski problemi, koje svijet i čovjek unutar njega kao razumno i racionalno biće moraju sanirati, te strah od njihovih posljedica i manifestacija, su najznačajniji garant globalne  integracije čovjeka.

U svim tim problemima čovjek je njihov uzročnik, što znači i mogući sanator. I treba naglasiti da je dominantna odgovornost za te probleme na muškarcu, jer je on cjelokupnu istoriju učinio muškom istorijom sa perifernim mjestom žene u njoj i to sa naglašenom reproduktivnom ulogom, ulogom majke, ljubavnice i sl.

Muškarac je ljudsku istoriju učinio istorijom rata manifestirajući svoju fizičku superiornost nad ženom i liječeći svoju biološku inferironost. Pa i rat na prostoru bivše Jugoslavije, ovaj posljednji, trebale su i počele četiri dominantno muške profesije čuvajući ili boreći se za svoje egoistične pozicije (uz častan izuzetak pojedinaca koji su stali u zaštitu univerzalnih ljudskih vrijednosti): profesija političara, profesija vojnika, profesija vjerskog službenika i profesija novinara.

Možemo tvrditi da je žena zapravo i ključna snaga koja može humanizirati ljudsko društvo, ali ne razmišljajući i ponašajući se logikom muškarca već naprotiv logikom žene, koja bdije nad sopstvenim potomstvom. Tom logikom, logikom one koja bdije nad budućnošću potomstva treba i organizovati društvo u cjelini. U cjelokupnoj logici, filozofiji organizovanja društva moramo krenuti ranije naglašenim polazištem da smo svijet koji živimo pozajmili od onih koji tek dolaze.

Sredstva ali i snage za restauraciju postojećeg svijeta već postoje i to su ona sredstva koja se danas koriste za rat i njih naprosto čovjek mora preusmjeriti u pravcu otklanjanja uslova i uzroka koji dovode do sukoba čovjeka sa čovjekom i čovjeka sa svojim prirodnim okruženjem. Tu je zlatni ključ našeg opstanka, tu je ključ humanizacije društva, to je svjetlija tačka naše budućnosti koja nudi nadu.

 

 


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0