sevko

U Kući sevdaha u Sarajevu, krajem jula, otvorena je izložba karikatura mladog darovitog umjetnika Amara (prezime ću mu kasnije nadodati). Znam da je akademski slikar i da radi u digitalnoj tehnici, ostalo me ne pitajte. Izložbu je otvorio Vehid Gunić, a veza sa Kućom sevdaha je ono na slikama (krikaturama) a to su sevdalije koji već u kući svoj prostor imaju. Tu su uz Zaima Isovića i Safeta Imamovića, Rade Penava, Zehra Deović, Himzo Polovina... Slke su rađene u tehnici i formi ove moje iznad, mada nju nećete na izložbi naći, ali evo priče da pamtimo sevdah i važnost sevdalinke za našu duhovnu opstojnost.

U porodicu naroda, unosi se, uz ono po cemu su narodi slični i ono po čemu je svaki narod poseban, cim je oplemenio, obogatio tu porodicu, cijeli civilizacijski tok. Kad su u pitanju Bosna i Bosanci onda su to svakako tri kulturoloske tekovine na koje ovim povodom zelim skrenuti pažnju. Bosanska patarenska (bogumilska) kultura, materijalizovana u kamenim stećcima, za koje Miroslav Krleža ustvrdi i da su jedini kulturni spomenik u Evropi nastao; sevdalinka kao gradska ljubavna pjesma i svakako poetičnija ideja koju je Evropu oplemenila u zadnjih pedesetak godina je ideja bosanske piramide, istina nedovoljno verifikovana ali i ono što se već desilo je naprosto grandiozno.

Sevdalinka, kao otpor arabizacioji i turkizaciji Bosne

Danas i ovim povodom želim govoriti o sevdalinci gdje nije neophodno naglasavati i ono "bosansko" naprosto što druga i drugacija ne postoji, već samo bosanska i ono što se od Bosne prelilo u zemlje okruženja i tamo bilo prihvaćeno.

Ono što sevdalinku determiniše u njenom pojmovnom i suštinskom kulturološkom smislu, jeste činjenica da je "Sevdalinka bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku," (Omer Pobrić) što je u najvećem tačno mada je ovo određenje "gradska" vremenom nestalo, posebno novim tehničkim mogućnostima emitiranja i reprodukcije (radio, gramofon, TV) tako da je sevdalinka naprosto samo bosanska narodna ljubavna pjesma.

Pojam "sevdah" ili glagol "sevdisati" označavaju imaginarni ambijent ljepote u kom prostranstvu je duša - koja osjeća, pronalazi zrna radosti i formira mozaik koji životu daje smisao i lijepotu. "U sevdalinkama su naši prvi drhtaji uzneseni čulima, prvi dodiri i prva ćutanja u mraku - kad je čovjek sam sebi dovoljan jer nije sam - u sevdahu je." Sevdalinka pored tog individualnog duhovnog saživljavanja sa melodijom i riječima pjesme pa i samim sobom ima i onu socijalnu, društvenu dimenziju gdje nestaje granica između izvođača i slušaoca, kad svi učesnici u druženju pjevaju, sevdišu.

Sevdalinku možemo odrediti i kao nirvanu, kao auru koja okružuje čovjeka, nepojavnog je oblika i ne može se vidjeti (izuzme li se čitanje osjećaja u ponašanju i licu izvođača i slušalaca), ona u nepreglednom prostranstvu ljudske duše traži osjećaje, pronalazi zrna i formira mozaik ispleten čulima koji slavi trenutak života ili život upravo tog trenutka, dajući smisao i životu i ljudskom postojanju. Sevdah je naprosto duhovno stanje sjedinjavanja ritma i pjeva muzike sa ritmom sopstvenog bića gdje oni tvore harmoniju zadovoljstva, harmoniju koja slavi postojanje sopstvenog bića sjedinjujući ga sa harmonijom dragih ne rijetko dalekih ili izgubljenih bića, predjela.

I baš kao što Krleza ustvrdi za bosanski stećak "da nikad i niko nije vidio Bosanca na stećku da kleči da je sužanj" tako se i za sevdalinku može ustvrditi da "nikad i niko nije čuo sevdalinku da je prožeta mržnjom ili niskim ljudskim strastima koja ne slavi ljepotu ljudskog postojanja i čovjeka samog". Ovdje zapravo dolazimo do čudna ali ne slučajna spoja ova dva bosanska fenomena, kulturoloska stamena (bosanskog stećka i sevdalinke). I jedno i drugo pa i treće (Bosanska piramida) su odraz duhovnosti jednog tla, jednog podneblja i na njemu i po njemu izatkane radosti života i ode životu. "Da mi se ispod ovog hladnog kamena dići, svaki bi mi dan bio jedan cijeli život" pročitacemo davno na stećku upisano ali i u svakoj sevdalinci, ali i sa njom samom, biće slavljen upravo taj dan kao jedan cijeli život, baš kao da je jedini ili posljednji.

Sevdalinka je i historijski trag mukotrpne borbe protiv tuđina koji je došao silom i pokorio Bosnu, pobio bosansko plemstvo, odveo bosansku mladost na tuđa ratišta, nastojao zatrti tragovi posebnosti prostora, njegove religije, kulture, jezika. Ako Bosanci nisu uspjeli da se odupru snažnom osvajaču silom kad je napadao, ako nisu uspjeli da sačuvaju intimu sosptvene bogumilske religije ispovjedane na svom jeziku, već im je nametnuta druga i drugačija lišena svake intime ispovjedana na arapskom (i pored Hamze Orlovića i hamzavija), sevdalinkom su upravo nastojali sačuvati to malo bosanske duše. I upravo tad nastaje sevdalinka kao jedan od najreprezentativnijih žanrova bosanske usmene književnosti i naše narodne umjetnosti uopšte na maternjem jeziku. Nastala je u već formiranim urbanim sredinama u kojima je ogradjena avlija postala dio svijeta za sebe, sinija (sofra) njen sami epicentar a sevdalinka simbol otpora u čuvanju intime, njegovan na bosanskom jeziku i suprotstavljanja arabizaciji.

Sevdalinka je bila i oblik sporazumjevanja i izražavanja želja, poruka, poduka. Muškarci su je poput trubadura pjevali ulicama ili preko avlijskih zidova da bi se dopali, izazvali, poručili ili podučili. Poznata je pjesma "Hajde dušo da ašikujemo" u kojoj imamo sve elemente dvoglasne horske pjesme ali i elemente podučavanja i izazivanja na ljubav "Kako ćemo kad ne umijemo, Ja ću tebe naučiti dušo, sjed' predame pa namigni name."

U metričkom pogledu, sevdalinka je vrlo raznovrsna pjesma i pojavljuje se čak u šest metričkih varijanti. Tu susrećemo trinaesterac "Uzeh đugum i maštrafu, pođoh na vodu," jedanaesterac "Ja kakva je djulbegova kaduna", simetrični lirski deseterac "Djevojka viče sa visoka brda", rjeđe nesimetričnom osmercu "Ja svu noć ležah, ne zaspah." Ali najčešće su stihovi u simetričnom osmercu "Put putuje Latif aga" ili nesimetrični epski deseterac "Prošetala Hana Pehlivana". (Munib Maglajlic, 101 sevdalinka, Mostar, 1978.)

Sevdalinkom se stvarnost izražava neposrednom filozfijom tonova i emotivnih uzdaha. Kao takva sevdalinka je izvan evropske muzičke konvencionalnosti. Dok se taj takozvani zapadnjački tip muziciranja prilagodjava "pragmaticnim" ili "apsolutnim muzičkim" normama to je sevdalinka pjesma jauka duše, struja života koja kao da sjedinjuje sve u jedno: muziku kao izraz ali i sam život pretvara u muziku, harmoniju sjedinjenu sa harmonijom pulsiranja cijelog mikro i makro kosmosa.

I zato sevdalinka i jeste izraz duha i duhovnosti podneblja koji se Bosnom zove i Bosanca bez obzira kojoj uže socijalnoj grupi pripadao. I zato jeste sevdalinka sačuvala bosanski jezik od arabizama i turcizama kao osnovu bosanskog identiteta.