sevko

Ševko Kadrić,  iz novog rukopisa "Pelin i makovi"

 

PRVI studenti iz mahale su odlazili vozovima prema velikim gradovima. Tarzo i Vreto upisali ekonomiju, Drago pravo, Varaja fiskulturu, Smajo Breko medicinu. Iz onih velikih gradova nam donosili novine koje su mahalu oblačile u nove duhovne odore. Tarzo prosvirao gitaru, gitara postala moderni način dokazivanja, umjesto igre oraha dječaci počeli da se oko gitara okupljaju i pjevaju pjesme Ivice Šerfezija, Mikija Jevremovića, Đorđa Marijanovića, Josipe Lisac... Varaja, Salja stariji, Vreto, Kantara, Kula i stariji brat vježbali u „Partizanu“ i pokazivali bicepse, objašnjavajući kako do njih doći.


Studenti se počeli i okupljati u ruševnoj kućici mejtefa u blizini džamije, popravili krov, očistili, zagipsali rupe po zidovima i u bijelo ih okrečili a kasnije i oslikali. Okupljanja i nazvali „Studentske večeri“, dolazili im studenti iz drugih dijelova grada ali i djevojke. Iz grada je trebalo dvadesetak minuta da se dođe do kućice za okupljanja, put bio mračan, kao stvoren za izlive ljubavnih nježnosti.


Ja nisam bio student, ali sam osjetio da sam podobro postao muškarčić. Za to sam već bio dobio i potvrdu od glavnog među nama, Lije starijeg. Neko je na Poretak donio crno bijelu sliku, golih muškarca i žene, zapravo ne baš njih u cjelini samo njihove dijelove, one koji se javno ne pokazuju. On joj prilazio sa leđa i koliko sam se ja tada razumio u ta događanja, radio joj ono što je otac radio onoj komšinici u štali, kad je majka bila u bolnici.


Na slici se sve očigledno vidjelo da nije ništa trebalo objašnjavati. Slika je ležala na travi ispred nas, Lija je naredio da kleknemo na koljena. Djelovalo mi je kao da ćemo se onoj slici moliti s koljena. Zatim je naredio da skinemo gaće izvadimo one muške alatke i radimo šta i on. Ako kažem da sam odustao slagaću, radio sam što i ostali. Bilo mi je neugodno, osjećao sam se dosta glupo, čak nisam znao ni šta treba da radim ali ni šta treba da se desi, samo smo brzim potezima trljali spolovilo.


Onim odraslijim se rezultat brzo vidio, ja sam bio u onoj manje iskusnoj i neuvježbanoj grupi. Odglumio sam trzanje tijelom kao i kod onih starijih, odvažno strpao alatku u gaće i to tad bilo sve. Tek kući sam vidio rezultate muške igre na Poretku. Kožica mi je bila zguljena na najosjetljivijem dijelu moje muškosti. Dobro iskustvo, nema šta, pomislo sam mažući se „Nivea“ kremom, zaključan u klozetu. Kad sam se oporavio od prvog kolektivnog seksualnog iskustva, igru sam ponovio sam u zahodu, pažljivije, umjesto one crnobijele slike iz novina, zamišljao sam Diku, razlika je bila drastična. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj kad je prvi put iz mene sjeme pocurilo, istina samo nekoliko kapi, ali sam se ukočio od neočekivana zadovoljstva i straha od nepoznatog.


To novo međunožno iskustvo je podosta izmjenilo moja interesovanja. Volio sam harmoniku, ali sma počeo da treniram i gitaru, često sam išao kod Tarza i molio da mi pokaže hvatove, naštimavanje gitare i na kraju harmoniju nekoliko pjesama. Gitari sam dodavao i istrajno oblijetanje oko ruševne kućice gdje su se studenti okupljali, oni su mi bili garancija da bih se mogao nekoj djevojčici približiti na moderniji i potpuniji način, onako kako sam se u mašti bio Diki približio, zaključan u zahodu.


Na drugoj obali Ćehotine, bila je Vojna pošta. U njoj je dežuralo nekoliko vojnika među njima Lalo, odnekud iz Vojvodine. Bio je sitan muzičar i slikar, komunikativan, gradski. Imao sam hiljadu razloga da mi se ne dopadne a samo jedan za prijatlejstvo i prevagnuo je ovaj usamljeni. Ubrzo se pokazalo da je dobar slikar, cijeli mejtef je islikao slikama Bitlsa i ispisao tekstovima pjesama na engleskom.


“All I've Got To Do
Whenever I want you around, yeah,
all I gotta do is call you on the phone,
and you'll come running home,
yeah that's all I gotta do.”


Sa Bitlsima, Lalom i mejtefom, hoću reći mahalskim disko klubom “Apolo”, u što smo preimenovali prostor za studentsko okupljanje, u mahalu se počeo uvlačiti prognani engleski jezik. Tražio je mjesto između ruskog i francuskog i našao. Počeli smo tragati za knjigama prvih lekcija iz engleskog, onaj ko je znao cijelu pjesmu otpjevati na engleskom bio je svemirac u mahalu zalutao, baš kao ja sa mojom harmonikom marke “Weltmeister“ na selo.


Diku nikad nisam mogao Lalu oprostiti, naime u veče bi tajno pregazio Ćegotinu, skinuo vojničku uniform, obukao se u odjelo koje su mu studenti obezbjeđivali, ili ga je kod njih i čuvao i počeo se viđati sa Dikom, ljubav planula u velike. Ufatio je na muziku, tačnije gitaru, što i nije bilo teško, ali i na slike i engleski jezik. Iz moje generacije jedino smo ona i ja mogli ulaziti u disko, ona kao Lalova dragana, ja kao njihov anđeo zaštitnik. Čuvao sam njega od vojne policije a nju od oca, ni jedno nisu znali da sam potajno u nju bio zaljubljen i da mi svaki dan u mašti pred oči dolazi dobro zaključanom u kućnom zahodu. Ono sa međunožjem mi postalo pravo i potpuno zadovoljstvo za smirivanje napetosti, borbu protiv bobuljica po licu koje su me bile suludo napale. Pa i bez ikakvih revolucionarnih poriva, samo tek tako stekao sam naviku da alatku prošetam kroz ruke, kako smo onanisanje i mistično traženje ekstaze tad nazivali. Da me nije stid rekao bih da to ponekad i danas uradim, ali neću stidim se.


Danas o ekstazi i ljudskom traganju za njom pridajem i veći značaj, to mi dođe mnogo više od orgazma, stanje u kom čovjek gubi kontrolu nad samim sobom, vrišti, govori bludne riječi, udara, grize, gubi osjećaj za moralne granice. I to i nebi bilo zlo kad to radi sebi ili osobi koja to želi, problem je kad tu strast podiže na veći socijalni nivo, kad postaje vođa nošen tom nezasitom strašću. Prisjetimo se Kleopatre, Napoleona, Hitlera, Staljina, Sadama, Buša mlađeg… Možemo li njihovo djelo-zlodjelo gledati i kroz tu prizmu, prizmu traganja za mističnom ekstazom, nanoseći patnje drugima, milonima drugih? Zaboravi.


U disko klubu se orila muzika, pjevali Bitlsi ali i naši domaći što su govorili riječi koje su momci htjeli djevojkama reći, ali nisu imali kuraža. Svjetlo bilo diskretno, skoro crveno, parovi plesali priljubljeni jedno uz drugo, obično je mladić držao usne blizu djevojkina vrata, ne rijetko i na samom vratu, pušući joj vješto u uho. Sad sam uvjeren, kad je moja mahala u pitanju, ne znam kako je to bilo kod drugih, da su studenti, disko klub ”Apolo” i Bitlsi počeli pravu mahalsku seksualnu revoluciju. Revoluciju u gradu, na makadamu, tad još nije bilo asvalta, nije trebalo ići ni u gerilu i nosati komade pornografskih slika, kao što smo mi radili na Poretku, bilo je dovoljno ući u ”Apolo”, sačekati djevojke iz grada, pojačati muziku, prigušiti svjetlo i eto ga. Ko to nije doživio, ko tu revoluciju još u sjećanjima ne nosi, puno je propustio, takve revolucije niti se propuštaju niti ponavljaju. Nešto mislim da smo znali, a nismo, da izradimo i medalje za revolucionare seksualne revolucije, kako bih ja svoju sad rado na reveru nosio, kao što je moj otac nosio svoja ratna odlikovanja.


U takvu atmosferu, revolucionarnu, i ja ću pozvati djevojku iz sestrine generacije, hoću reći stariju i iskusniju od mene. Stanovala je u drugom dijelu grada, dolazila sa prijateljicom, ja je pratio po mraku kući. Plesali smo kao i oni odrasli, ona mi pokazivala kako da držim korak, ja bio poslušni učenik a onda ja njoj pokazivao kako studenti plešu, ono kad se usne prislone na vrat i vješto puše u uho. Nije se dugo dala učiti, naučena bila, kad sam je pratio kući, baš niz Ćehotinu u mraku topola ona meni pokazala kako se ljubi. Trebalo mi je vremena da dođem sebi, da se oporavim od čudna osjećaja tuđeg jezika u ustima a onda i da glumim, da ja to znam, da mi nije prvi put.


Kući sam došao pokasno, kojih pola sata kasnije nego sam smio, otac sjedio pod lozom u avliji, baštu i cvijeće zalijevao, ali i čako nas da se kući skupimo. Nije me ružio zbog kašnjenja, čak je bio neobično govorljiv. Sjeli smo malo za sto da popričamo kao odrasli muškarci, kako je on razgovore sa sinovima nazivao. Govorio mi je da bi bilo dobro da ugrijem stolicu ako mislim nastaviti vojnu školu, rekao je i da se pazim žena. Ko zna zašto dao mi je neobičan zlatni dukat, kad sam ga otvorio unutra je bio balon, tek kasnije ću saznati da je kondom i zašto služi.


-    Čuo sam na radiju da su ljudi izmislili televizor u boji, našto će ovo izaći ko zna? – rekao mi je to veče, kad sam bio muškiji za iskustvo prvog poljupca, bogatiji za kondom kom nisam znao namjenu i raznježen muškim razgovorom sa ocem.

- U svijetu već prave i te televizore u boji a u mahali samo Redžo ima jedan crnobijeli. Kad je ”Apolo” slijetao na Mjesec  nismo mogli u kuću ući koliko nas je došlo gledati – kažem ocu onako muški kako i treba da govori onaj što se kojih desetak minuta ranije ljubio po prvi put.

Raznježen saznanjem da ima neko ko je voljan sa mnom da zagrljen pleše, ali i da se ljubi, inspirisan ocem lovcem, to veče sam napisao dosta patetičnu lovačku priču ”Sa ocem u lovu”. Niti sam znao šta ću sa njom, ni zašto sam baš pisao o lovu i lanetu koje ćemo otac i ja spasiti od sigurne smrti, ali priča popunila dva papira u bilježnici.


Valjda sam kanio da je umjesto ljubavne pjesme pročitam onoj što me učila poljupcu, ali mi se učinilo loša ideja za jednog Kazanovu. Priču sam stavio u pismo i poslao redakciji ”Biološkog lista” u Sarajevu, ime i školu nisma zaboravio napisati. List je redovno u školu dolazio i nastavnici su ga upotrebljavali u nastavi biologije ali i maternjeg jezika.

Ocjene osmim razredima, gdje sam tada išao, su se zaključivale, školom je odjekivala pjesma maturanata, kad je nastavnica Biba ušla u učionicu tražeći mene. Odvela me u zbornicu sva radostna, kako je samo ona znala da se raduje i predstavila svim nastavnicama.

-    Evo našeg junaka Adila Stovraga, pisca one divne priče u Biološkom listu – rekla je grleći me. Neki vjerovatno njoj za ljubav, neki kao pravi pedagozi, ali svi nastavnici su mi čestitali i pohvalili me. Shvatio sam da sam onom pričom učinio pravu stvar. Eho slave odjeknuo je školom ali i đačkom knjižicom, odnosno diplomom, školu sam završio sa vrlodobrim uspjehom. Vrata u željenu srednju školu su se odškrinula, problem je bio što nisam znao koja mi je to željena. Prst sudbine se brzo umješao u moj život.

_____________________________

* Mejtef – prostor i škola islamske vjeronauke. Komunistička vlast je ove prostore negdje oduzimala Islamskoj zajednici i davala društvenim organizacijama (omladine, žena...)
** Bitlsi – The Beatles je kultni pop i rock sastav iz Liverpoola, Velika Britanija. Jedan su od najkomercijalnijih, najuspješnijih i najpopularnijih sastava u (h)istorij pop muzike. Članovi grupe: John Lennon, Paul McCartney, George Harrison, Ringo Starr.
*** Kondom – prezervativ, kurton.
**** Onanisanje ili drkanje - je psiho fizička radnja kojom muškarci od ruke prave vaginu a od penisa budalu.