Malo je brodova da ponesu sve brodolomnike

 

Rade Šerbedžija

Ćaskao: Ševko Kadrić

 

 

Kopenhagen, zima 1994  ćaskanje uz zvrk pite, maslenjak i čašu žilavke. Evo nekoliko zabilješki.

 

 

Sjećam se, prepričavali smo među ribarima i planinarima jednu upamtljivu zgodu i poznanstvo tvoje sa ribarom Omerom Sofradžijom iz Foče, dok si snimao Gorana. Ti njemu: ”Ja sam Rade Šerbedžija” on tebi ”A ja Omer Sofradžija”... Omera više nema ubile ga komšije pred istom onom kućom gdje ste janjca okretali, kraj Drine. U Foči danas ne žive nesrbi...?

 

Šerbedžija: Razmišljao sam o tome ne jednom. To me progoni kao mora. Često razmišljam o Goranu Kovačiću, tom čovjeku bijelih ruku, čovjeku bjelog tena, čoveku intelektualcu, fenomenalnom pjesniku, čoveku koji prevodi Rimkea. Čoveku koji odlazi u partizane iz svoje udobne situacije u noći odluke odlazi na drugu stranu u šumu. Čoveku koji je zaklan u šumama u Bosni i Hercegovini, čoveku koji recituje stihove pred samo klanje. Razmišljao sam koliko je normalnih ljudi doživjelo sudbinu Gorana Kovačića. Koliko je ljudi samo par dana prije stratišta gledalo Roberta Denira ili oni sofisticiraniji slušali hajdnovu muziku. Kako su ti ljudi, najnormalniji ljudi poslije Roberta Denira iz hajdnove muzike vođeni na klanje. Foča je moje crno mjesto. Skoro sam zapisao i jedan stih i Goranu i Foči.

 

Jednog će dana samo divlje zvjeri

pričati o ljudima iz bosanskih šuma

i o njihovim grlenim jaucima

zapisanim u koru visokih borova.


Kad je sve nagovještavalo da se Sarajevu sprema nešto strašno, Rade Šerbedžija je došao sa Mirom Karanović kod Keme (Kemal Monteno) te kod Vehbije Karića (vlasnik restorana ”Osmica” na Trebeviću. Pjesma ”Neću na druga svog” je postala špica mnogih radio emisija. U Skupštini i pred Skupštinom BiH je govorio i Rade Šerbedžija. Na mostu Vrbanja su pale i prve nevine žrtva agresije na ovaj grad, mlada studentica medicine Suvada Dilberović iz Trebinja i Sarajka Olga Sučić...

 

Šerbedžija: Danas kad me pitaju o svemu tome obično pokušavaju da me nabace na pitanje, na kojoj sam strani. I prije nego je sam rat fizički počeo to su me pitali. Ja bih odgovarao *e nemojte me to pitati to ja ne mogu. Kako da razlučim mog Ljubu Tadića, Kemala Monetena ili Arsena Dedića ili Peru Močibobu. I nemojte mi kačiti o vrat to jugolsovenstvo. Ajde recimo da je jugoslovenstvo bila krivo kao ideja. Evo ja priznajem da je Jugoslavija bila kriva, ali ja još osjećam te ljude kao svoje. Ne tražite od mene da se tako opredjelim, ali ja znam da ipak pripadam jednoj strani. Pripadam onima koji danas najviše pate, pripadam svud tamo gdje ljudi pate, najveće patnje su u Bosni i tamo najviše pripadam. Ne tiče me se u tome politička pripadnost interesuje me samo patnja.


I pored toga, kažu da mnogo pričam. Kad sam skoro u Sofiji trebao produžiti pasoš u ambasadi i kad je ambasador htio popiti piće sa mnom, na njegova nabrajanja izdajnika Jugoslavije i fašista kako ih nazva, ja se uzbunih i kažem da nije spomenuo najvećeg, e kad sam mu ja rekao ko je najveći... počeo je urlikati i psovati a njegovi čuvari me izbaciše ko vreću vani. Prije toga je u Beogradu jedan mladić pucao u mene i samo čudo me spasilo, ispostavilo se da je iz moje rodne Titove Korjenice. Napisao sam i pjesmu pitajući ga: “Ko je iz tebe pucao na mene pijani mladiću?” Bolje tako, da oni ulaze u moje pjesme nego u moju biografiju...

 

Bosanski političari, mislim na one kojim je Bosanski narod dao najviše povjerenja na izborima, su zapravo žrtvovali sam narod. Ideja o podjeli Bosne i Hercegovine nije ideja samog njenog naroda već ideja politika mimo nje. Stoga smatram odgovornim za patnje bosanskog naroda u dobroj mjeri i njegove političare.

 

Govorio si o međunarodnim igrama oko Jugoslavije?

 

Šerbedžija: Sve što se desilo Jugolsaviji došlo je iz vana, bez obzira što mi imamo naše egzekutore, zločince. Mislim da je zeleno svijetlo dato izvana i prije svega iz Amerike sa ciljem da se destabilizuje Evropa. Našli su plodno tlo u Jugolaviji, našli saveznike u drugim zemljama u samoj Evropi.

 

Rade Šerbedžija je hrvatski glumac?

 

Šerbedžija: Da. Ja sam to bio i ja ću to uvijek ostati. Zauvijek. Čak i onda kad definitivno odem ja ću to ostati. Oni koji me žele izbrisati neće moći. Ni iz istorije čak ni iz sjećanja me neće moći izbrisati. Ostajem vjeran svom snu iz djetinstva. Znaš šta, ja sam u svojih 48 godina dovoljno dugo živio da sam mogao mnogo koga uvrijediti. Ali pred Bogom, onim jedinim, znam da nisam nikoga htio uvrijediti. Ama baš ni jednog živog stvora.  Ljudi kojima sam u snovima poželio zlo imaju svoje ime ali ga neću reći.

 


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0