sevko

Š. K.

 

Ramiz i Vahida Mehmedspahić su iz Foče. 1992. godina ih je razdvojila, Ramiz otišao sa muškinjem niz Drinu prema Goraždu, Vahida ostala u gradu sa ostalom nejači. Poslije nekoliko godina ponovo su se sreli u Švedskoj. Svakog ljeta su, baš kao i najveći dio Bosanaca ljeto provodili u Bosni. Vraćali se tužni i radosni u isto vrijeme, čudili se onima što su se u tragici rata «snašli» saosjećali sa prognanim i na rubu gladi. «Kad ćete se vi Bošnjaci vratiti da nas u tu Evropu protjerate», šalio se sa njima poznanik Srbin u Foči zavideći im na izgledu, autu, činjenici da imaju mogućnost da žive negdje drugdje. «Majku li im njihovu» čuli i u Foči ali i u Sarajevu kako za njima zavidni govore, oni kojima je Bosna i njene nedaće sudbina. Mehmedspahići ovo ljeto nisu planirali otići u Bosnu, mamio ih poziv iz Amerike, Kolorado im se preko internet pozivnice pred očima smješio. Odluku donijeli, ljeto u Americi.

 

 

Ljubazni domaćini Hajrudin i Mubera te Osmo i Nada Krkalić, svi iz Foče, isplanirali odmor da što duže zajedno provedu.

Brže smo došli u Ameriku nego do Bosne a skoro isto potrošili, govori Ramiz opisujući let i 11 sati provedenih u zraku.

Teško je opisivati, kako je tamo, sve je drugačije, kuhinja, toalet, TV, sve, sve, dodaje Vahida, dok montiraju kameru da gledamo zabilješke sa putešestvija do Kolorada i Buffalo Billa.

Krkalići u Americi trče za poslom baš kao mi u Švedskoj tu nema ništa novo, kapitalizam je tamo žešći, govori Ramiz oslikavajući u par rečenica život američki.

Lejla Krkalić, Hajrudinovai i Muberina, je bila najbolji učenik u Koloradu, govori Vahida pokazujući sliku studentice kriminalistike uvaljene u njeno krilo. Tako joj se u krilu gnijezdila i kad su u Bosni bili, samo Leila bila kojih šesnaest godina mlađa.

 

Na ekranu se dvije velike stijene rastavile a među njima se ugnijezdio Red Roks. Velika koncertna dvorana pod suncem u kojoj su se oprobala najveća imena rok muzike svijeta. Priroda dvoranu započela, čovjek dovršio i prilagodio svojim namjenama.

 

Malo iza toga ekranom promiče «Ćiro» pravi pravcati sa kojim su rudari i tragači za srebrom i zlatom i prije stotinjak godina išli u podnožje visokih planina ili kanjon i rovili kamenje sanjajući da će sreću izroviti. I danas dosjetljivi Ameri istim vozom, za skupe novce, vuku na one iste lokacije radoznale turiste nudeći im krampe, lopate i sita za ispiranje rude u potrazi za grumenčićima koje mogu kućama ponijeti kao suvenire.

 

I naš Ćiro je u Foču zlato i dovozio i odvozio dok ga nisu ukinuli, podsjeća Ramiz na dobrog Ćiru kojim se jutrom kanjonom Drine, Prače i Miljacke putovalo za Sarajevo a u veče kući vraćalo.

 

Kamera nas odvede u muzej Buffalo Billa u kom su eksponati vezani za legendu Divljeg Zapada koju je Karl Maj smjestio u jednu od svojih knjiga zajedno sa indijanskim poglavicom Đeronimom. Čitam da ulaznica u muzej za odrasle košta 3, djecu 1 a penzionere 2 dolara. U neposrednoj blizini muzeja je i grob slavnog trapera uz kog je sahranjena i njegova vjerna Luis. Iznad groba visoko podignuta američka zastava, grob ograđen i po tradiciji se preko ograde baca sitan novac. Nekom za sreću nekom za održavanje. Tu su se i slikali, Ramiz se obukao u odoru Buffalo Billa a Vahida u haljine vjerne Luis.

 

Na sledećoj slici se ukaza kanjon Kolorada. Visoke litice, golih škriljaca stijesnile vodu koja se vidi dolje u dubini kanjona. Mutna, brza, bez traga života.

 

Kolorado ti je za Taru groblje slonova, ni zelene vode ni zelene šume, samo sivilo i prijetnja, objašnjava Ramiz vraćajući se mislima na bistre brzake Tare, Drine i dane kad se kanjonom spuštao splavom ili gumenim čamcem loveći ribu, uživajući u prirodi.

 

Pazi sad ovo, skreće Vahida pažnju na slike posjete muzeju «Mesa Verde» a riječ je o indijanskom gradu smještenom ispod velike kamene ploče. I sam grad je u kamenu, od kamena a u njemu voštane figure indijanaca, različite dobi uhvaćene u svakodnevnim aktivnostima života. Oko njih predmeti od drveta i metala, ćilimi, nakiti, totemi. Na izlazu iz muzeja Ramiz dao kameru Vahidi da ga slika uz indijanskog poglavicu. I jedan i drugi podigli poluispruženu desnu ruku na pozdrav ili pokazujući čist obraz i dobre namjere.

 

- Koja sličnost, Indijanca više nema u njihovom gradu, posjetioce dočekuju kauboji, isti oni koji su ih protjerali, pobili ili satjerali u rezervate. Nebi me čudilo kad bih za koju godinu išao u moju Foču da obiđem «Muzej Bošnjaka» smješten negdje u Prijekoj čaršiji. U njemu mi ljubazni domaćini pokazuju predmete koje smo koristili, običaje koje smo imali, bogomolje u kojim smo se okupljali, prikrivajući razloge zašto su nas protjerali, govori Ramiz prepoznavajući se u slici voštanih indijanskih figura u njihovom gradu a bez njih.