sevko

Š. Kadrić, ulje na platnu, iz knjige "Posljednji bogumil i druge priče"

 

Na stolu, u staklenoj vazni, svježe cvijeće, tek ubrano, ubrano sa ljubavlju za dobrodošlicu sinu. U jednom tanjiru topla krompiruša i po njoj neštedimice posut kajmak a u drugom jabukovača, pravljena do dugo u noć, uz suzu sreće, uz nadu, nadu za povratak među žive.  Za stolom momak k`o div. Izgladnio, malo podbuho, kratko ošišan, bolje reći obrijan sa tragovima  hiruških majstorija po tjemenu. Pored njega žena, čovjek bi rekao sestra, prijateljica, sve prije nego majka. Milovala je sina pogledom, nježno, sa neskrivenom radošću, olakšanjem, željom da bude na dobro.

- Jedi Kemo, jedi sine - tiho je rekla plašeći se sopstvenog glasa. Ponekad bi dohvatila tanjire, ali onaj sa jabukovačom svaki put je sve više primicala Keminoj desnoj ruci.  Dugo je nije pravila, dugo je Kemo nije mogao jesti, pomislila je, ned`o Bog, da je nikad više i neće moći. Ljekari su rekli da je operacija uspjela i da bi trebalo biti sve u redu, ona je čekala, jabukovača bi trebalo da kaže svoje.

A počelo je davno, još 1987 godine. Kemo je kao i svakog petka, pred utakmicu subotom, otišao u salu na trening. Zagrijavali se kao obično, igrali kao obično, sve bilo kako obično do tog kobnog skoka sa loptom iz polučučnja prema košu. Kako i čija se ruka našla iznad njegove glave, kako je lakat padao odozgo a Kemina glava jurila odozdo, to se može nagađati, tek osjetio on snažan udarac. Nešto mu se zaljuljalo u glavi, pred očima, pošao da padne, oslonio se rukama, na parket i samo opsovao:

- A u p.... materinu.

Ostao malo tako i snaga ko snaga, mladost ko mladost a bio zagrijan i nastavio igrati. Po noći počelo da ga boli, jedva ugrabio do klozeta da ne povrati u krevetu. Hitna ga odvazla u bolnicu i snimci pokazali da ima veliki hematom. Krv podlila pa pritisla na moždanu ovojnicu. I ostao u bolnici dan, sedmicu, cijeli mjesec. Ni jedan od ljekara nije smio da bilo šta preporuči a kamo li da sam učini.

Kemo je od tada bio osuđen na vegetiranje. Nije smio fizički a ni psihički da se zamara. O košarci nije bilo ni govora. Ljekari zabranili i da gleda, kažu ”preživljavače igru, uzbuđivaće se”.

- Jedi sine jedi - gurala majka jabukovaču da prekine slike koje su se ređale, neke na preskok, neke izblijednjele, neke u ožiljku do bola, ali se ređale ne pitajući je želi li ih ponovo.

- Nesreća ne dolazi nikad sama, u sebi rekla Samija, ali eto i u nesreći sreće bude. Šta bi bilo da nisu našu varoš napali ti ”komušari”, kako li ih zovu - zapitala se uz gorčinu koju je osjetila pri pomisli da se sa nekim potajnim radovanjem prisjetila tog 24 juna 1993. godine.

- Možda bih ja ipak pronašla put do doktora Lingvista i bez njih, možda - dodala.

 

U varoši su svi znali da se nešto sprema, ali  toliko okrutnosti  niko nije mogao ni u snu da prizove.

- Sve se dogodilo munjevito, padale su prve granate po gradu, nama se činilo bez reda, nasumice - pričala je više puta prisjećajući se i preživljavajući jednu po jednu.

Pucnjevi su bili podmukli, ali se od njih  krv u žilama ledila.  Od pomisli da je na  tebe ispaljena, da neko želi da razori  baš tvoju kuću, ned`o Bog, ubije tvoje dijete,  tebe.  Kroz glavu joj letjele slike kad su bježali u podrum izbezumljeno. Oni bježali a komušari već vukli lijekove iz ambulante, pljačkali, ukopavali se ili možda samo dotjerivali rovove koje su već davno krijući pripremili.  Znala je da joj je Kemi isto bez lijekova kao i bez skloništa, te se trčeći vratila u sobu već razbijenih prozora, rovila po policama uzimajući tlakomjer, lijekove, usput zgrabila i dva ćebeta. Kad se vratila u podrum a dolje  već komušari, stigli preko balkona i tjerali sve koji su se tamo zatekli u nekakav drugi podrum već ranije pripremljen.

- Trči ! Trči ! - derali se.

- A kako će d`jete trčati, jadna sam ti ja - govorila,  više za sebe  podupirući Kemu dok je on vukao nemoćne noge.

Podrum-zatvor sa rešetkama na malim prozorima, prije ih nije bilo, to bi se mogla zakleti.

- Kad li ih staviše - upitala se pokrivajuci Kemu dekom u ćošku lijevo od od prozora sa rešetkama. Kad su ušli bili su prvi, a kasnije su sabili, skoro nabili, tridestoro. Negdje pred noć poveli su sve da im budu živi štit, neko pucao sa druge strane rijeke. Samija nije znala ko.

- Ne Kemu - začuo se nečiji glas.

- Ma šta ne Kemu! - proderao se na njega jedan u uniformi kukasta nosa.

- Vodite mene ja sam katolik a njega ne dirajte - ponovio onaj.

- Pogledam ja, u priči je ponavljala Samija, kad Ivo Kapić.

- Nemojte Kemu, molim vas, on je bolestan - dodao i jedan Žilic, Kemin drug.

- Ti ćes mene učiti majku ti vlašku - zamahnuo da ga udari onaj sa kukastim nosom.

- Ali niti ga je udario, niti mi Kemu odvedoše a i mene ostaviše sa njim. Kasnije mi je na um palo, a u nevolji svasta čovjeku na um padne, da je onaj Žilić stvarno pravoslavac - slijegala ramenima čudeći se.

- Jedi sine, jedi - opet će Samija skoro tepajući dok joj je ruka kretala prema tanjiru sa jabukovačom. Na um joj palo kako je po pola tepsije skoro s` nogu znao pojesti, dok su ga čekali ili autom ili sa motorima. Pakovala bi mu, po punu onu četvrtastu plastičnu posudu od eurokrema jabukovače, kad su išli da igraju utakmicu u Zenicu, Maglaj, Doboj.

Kad su ga zvali telefonom, a ona se javljala, oni njegovi ”Varoški panteri”, kako su ih od milja navijači zvali, uvjek bi dodavali i ono:

- Teta Sijo - ili ponekad - teta Mrvice, ne zaboravi jabukovaču. Mrvicom je nazvao Kemo kad je zašao u one lude godine  i kad se div iz njega pomolio. Ono : ”Mrvice”, kad bi on izgovorio zvučalo bi joj kao zamjena za sve što ide direktno iz duše, iz srca. A ona, sve bi zaboravila ali jabukovaču ne. I uvijek je imala i oraha i sušenih mrvica i jufke, svega je imala, pite od jabuka nije smjelo faliti.

I kad je ostao u bolnici Samija je plakala i pravila pitu do pred zoru, ne bi li prizdravio, ne bi li okusio. A nije je ni probao. Majki se otkinulo nešto  od srca, vidi neće na dobro. I svaki put ona donosila on odbijao, ona ostavljala na natkasnicu pored kreveta, kao, neka se nađe ako uzmogne. Drugi jeli, on ponekad lagao za majčinu ljubav, ali jesti nije mogao. Slabo je i drugu hranu uzimao, kopnio a kosti velike, muške,  htijele vani.

 

U podrumu su bili četiri dana, vani su čuli pucnjavu, kad bi izlazili u klozet ili provirivali, oni visočiji, kroz onu rešetku na prozoru, mogli su vidjeti ranjenike ali i mrtve. Svo muškinje su odveli, negdje. Gdje, dugo nisu znali. I peti dan  poveli ih prema školi, u grupama po petoro.

- Prigrnite nešto tamno da vas snajperisti ne pobiju - govorio im jedan pred izlazak iz podruma.

- Nasmijah se od jada, opet će uz smiješak Samija, šta da obučem, kad mi je ovo na meni i tamno i svijetlo i toplo i hladno, sve.

- Ta slika varoši, dragi Bože, ovdje bi uvijek zastala i pustila suzu Samija, varoš gori, nešto tek upaljeno, nešto dogorijeva, ponegdje samo zgarište i crna mrlja koja govori da je nešto tu bilo.  Onaj mlađi i ja Kemu uzeli ispod ruke a ja se ukočila gledajući grad.

- Trčite ! - proderao se onaj iza  njih.

Kemi noge skoro otkazale. Punih pet dana nije ni kročio, bilo hladno, više bili gladni nego siti a i više od svega nagrizao ih osjećaj komšijske izdaje, bezosjećaja koji je odnekud u njih ušao, ili je možda tamo i bio a oni ga nisu primjetili.

Više su Kemu vukli nego se oslanjao na noge. U školi mu pozlilo. Samija ga vratila iz mrtvih. Njegovu bolest je upoznala više nego što sebe zna. Simptome, manifestavije, kad koju tabletu dati, kad i gdje priviti hladnu a gdje toplu oblogu, gdje masirati, sve je znala.

- Stid me pred Bogom i narodom zbog onog mlađeg. Admira je majka i zapostavila baveći se Kemom - govorila bi ljubeći sliku što joj je skoro poslao. Slikao se negdje iznad varoši sa puškom u ruci i bosanskom zastavom.

A i on, Admir pomago bratu. Brat mu bio uzor, ponos. U školi ga djeca poznavala kao Kemina brata, cure zadirkivale, štipkale. On bio ponosan na brata. Išao prvo krijući na Kemine treninge, kasnije ni jedan nije propustio, počeo i on trenirati.

 

- Rodi majka, cijeli komad krompiruše dijete pojede - tepala mu, mada je čudno zvučalo. Znala je to ona. Ruka joj krenula prema  tanjiru sa jabukovačom pa, kao zastala, na Keminoj ruci smijući se. Skoro tri njene šake trebaju da se  pokrije jedne njegova.

 

U školi bili pet dana, pet dana sa teglom džema i nju im donio pop. Kasnije su se od jada zezali šapćući: ”Džemo voli džem” a i muž joj Džemo. Baš tu u tu školu im uspio poslati neko pisamce i u njemu napisao da je živ.  Tako i napisao:

 

”Samija, samo da znaš da sam živ, ne bojte se sve će proći.                                      Čuvaj djecu, čuvaj sebe Samija.

Voli vas vaš Džemo.”

 

A Džemo bio omiljen nastavnik, kasnije i direktor u osnovnoj školi.

Šesti dan došao neki vojnik i rekao im da krenu za njim i kao naglašavao da je to samo zbog Džeme. Ljudi što su ostali u školi, se zgledali zavideći  im, i oni se ponadali, kad ono odveo ih do veterinarske stanice u kojoj je već bilo na stotine žena i djece. Tu je Samija vidjela kako se komušarci iživljavaju nad ženama tražeći novac, nakit. Gledala je kako dovlače ranjenike i poginule, kako psuju sveteći se nad ženama, svašta je vidjela i pitala se gdje je bolje: ”U podrumu pa ništa ne vidjeti i ne znati ili ovjde previše vidjeti a ništa ne moći?”

Iz veterinarske stanice su ih odveli u nekakav hangar gdje ih je bilo skoro pet hiljada. U hangaru dolje bio beton po njemu pored ljudi hodali i pacovi, gore neke grede i po njima golubovi. Golubove bilo lijepo vidjeti ali poganili po ljudima a oni se nisu imali gdje skloniti. Preko dana upekni sunce, toliki ljudi, vani nisu  mogli i nisu smjeli, a unutra bez vode, bez klozeta nisu mogli izdržat.

- Tog smrada te muke...- vrtila bi Samija glavom prisjećajuci se hangara.

Samiju su pustali sa Kemom da izađe do jednog oraha u hlad preko dana, onom mlađem nisu dali, kad odnekud doletjele dvije granate. Da li je pala ili se bacila na Kemu ne zna, ali zna da je samo gledala u pravcu dima i pipala dijete. Ništa, nije ga ni ogrebalo a i njoj ništa nije hvalilo. Još je jednom tako izašla do oraha i pošla sa krpom na Bosnu da je pokvasi, kad dolje za žile od johe, zakačila se dva ljudska trupla. Ona bacila krpu i u strahu pokupila dijete pa u hangar.

- Smrad je smrad, smrt je smrt - tješila sebe privijajući se uz dijete.

- Hoćeš li sine kisela mlijeka sa pitom? - radosno upitala  vidjevši da je i drugi komad krompiruše nestao u izgladnjelu majkinu divu.

- Moglo bi, Mrvice - nasmijao se on gledajući u nju.

Čuvši ono ”Mrvice” nešto joj zastalo u grlu, osjetila  kako se stresla od hladnoće i toplote u isto vrijeme.

- Rekao je, sigurna sam da mi se nije učinilo - ponavljala je u sebi, krenuvši jednom rukom prema njegovoj a drugom je povukla i onaj drugi tanjir da je Kemi bliže. Sad skoro da i nije sumnjala da će probati. Čudan osjećaj nervoze u stomaku pokrenu je prema frižideru i kiselu mlijeku, ali oči ostale na stolu, na Kemi, na piti od jabuka, na čekanju, na sretnu povratku.

 

Kad je pucnjava odmakla od varoši,  pustili su ih kući, ma kakvoj kući, onom što je od kuća ostalo. Navlačili su ormare na rupe gdje bi prozori trebali biti, donosili stvari iz dvorišta iz praznih ili nedogorjelih stanova, ono što već nije  odnijeto. Došao i Džemo, 18 oktobra, pustili ga, bio bolestan, ali rekli mu da je i dalje na nekakvoj radnoj obavezi. I dan kasnije otišao kad su ga zvali, a Samija sa Admirom odvela Kemu u kupatilo da se okupa. Donijeli vode, u cjevima je nije bilo. Ostao Kemo sam da se rukama istrlja, stid ga majke a i pred mlađim bratom htio da bude važan, kao, može on. Vratili se oni, on u komi, sva sreÊa glava nije pala u kadu već se naslonila na zid. Padao je i ranije, ali ovo je bilo kao kraj.

- Izađem i počnem vikati : ”Umro Kemo, umro Kemo..” svi  gledaju ni smrt im nije neobična - prisjećala  se Samija, sva užasnuta i same pomisli da se to desilo.

- Zovem: ”Džemo umro nam Kemo”, a čujem i Admira kako pomaga: ”Hej, moja mama, mama.”

Kemu su u deci iznijeli vani, kao što mrtvace iznose, a Samija stala pred neko auto HVO-a, bosa. Vojnici izašli sa puškama, ona ni da se pomakne, odrvenila, okamenila a oni se zbunili. Oni što su Kemu nosili, su uz njega i ostali, ostali pobjegli. Jedna medicinska sestra, iz komšiluka, se odvažila pa pipnula Kemu.

- Ima puls vozite u bolnicu, brzo - izustila ona. Oni što su ga ponijeli pravo u ono vojničko vozilo a vojnici se zgledali pa povezli. Samija se pricapila uz dijete, nije bilo sile da je odvoji. Znala da mu niko ne zna dijagnozu, osim nje. Da će mu neko u bolnici ili otvoriti glavu ili ga pustiti da umre.

I odvezli ih u susjedni grad koji su držali  Srbi, kasnije joj to palo u oči, kasnije joj bilo čudno, tad joj sve jedno bilo. U bolnici ih pregledao neki doktor Perović.

Odbacili ih  hitnim kolima za Banja Luku, naredio onaj Perović. Kemo ostao u banjalučkoj bolnici a jedan doktor prišao Samiji pa joj krijući, skoro šapatom rekao:

- Ženo traži spasa za svoje dijete.

- Kako da mu ja nađem, kad vi ne možete? - u čudu i sa suzama upitala ona.

- Idi u međunarodni Crveni krst - dodao on, osvrćući se unezvjereno.

- Gdje je? - pitala ona u prazno, on već zamakao niz stepenice.

I nekako našla. Ušla unutra, oni je izbacili ne dajući joj ni da progovori. Ona sjedila pred vratima i plakala, a i šta bi drugo? Izašao neki stranac pa pitao što plače. Prevodioci preveli i ostalo na sređivanju formalnosti oko papira. Taj dio posla je za mnoge više od sreće, duže od vječnosti, njoj i Kemi sve bilo sređeno za dvadeset i tri dana. Kemo ležao u bolnici ona bila kod sestrine prijateljice Jovanke.

 

- Tražila sam Švedsku, tražila put do doktora Lingquista. Za njega sam znala od 1987 godine. Tad su rekli: ”U Evropi jedino on može da ti pomogne”- govorila je Samija sa bogobojaznim strahopoštovanjem uz spominjanje imena doktora Lingquista.

 

- Može li još jedna časa mlijeka sine? upita gledajući radosnih i širom otvorenih očiju praznu čašu u kojoj je malo prije mlijeko bilo.

- Biće dosta - sito rekao Kemo, stavljajući jednu ruku na usta iz pristojnosti zbog podrigivanja, a drugom krenuo  prema tanjiru sa jabukovačom.

Samija gledala tanjir pa ruku, ruku pa pitu u ruci, stisla prste i ne osjećajući kako joj nokti ulaze u dlanove praveći brazdu nevjerice, pa očekivanja i oteo joj se vrisak sreće.

- Zagrizao Kemo. Ozdravio Kemo, sreća majkina... - rekla sa suzama u očima, oborila glavu i našla se u poslu, kao da prazne tanjire odnese u kuhinju, plašeći se da njega ne uznemiri, da sa nje nemir ne pređe na njega.

 

I dok je Kemo, malo iza toga, dignutih nogu na stolicu, uvaljen u meku fotelju, gledao evropsko prvenstvo u košarci, zazvonio telefon.

- Stan Imširevic - kratko rekla Samija.

.... Džemo ti si... pitala i radovala se u isto vrijeme.

- Kako ste, kako je Admir ?

... Jeste, evo ga.

... Jeste Džemo, uspjelo...  jeo Kemo jabukovače ....

 

 

 

 

Izvod iz romana "Proleter u srcu"

 

MURAT Rezaković, turski asker, dojahao je do Fočanske doline odnekud

od Soluna. Služio je sultana dvadeset godina, a od toga deset u Foči bio.

Dobro je jezik bosanski govorio, običaje svještio, ali Fočak nije bio. Upravo

je dobio tapiju od sandžakkapetana da mu askerluk prestaje pa mu je na volju da ostane u Foči ili kući, u Solun, da se vrati.

 

Sutradan, jutrom, krenuo kaldrmom niz Prijeku čaršiju a u glavi vagao ostati

ili se vratiti. Da ostane nije znao što bi, činilo mu se da je i kao asker u Foči

bio samo stranac, skine li askerske širite biće još veći. Ako se Solunu vrati

niko ga ni poznati neće. Između dva stranca jednog je morao odabrati, baš

tog jutra, ali koga?!

 

Od Careve džamije prema kafani niz Pazarište koracima je vagao tražeći

odluku:

- U Solunu, u Foči, u Solunu... - Ono ”u Foči” mu je padalo na lijevu nogu,

ali nije htio sam odustati od vaganja, čekao je da mu neko ”pomoz bog” ili

”selam” nazove. I kad je pomislio da će ga usta zaboljeti od onog ”u Solunu”,

”u Foči”, kad začuo iza sebe:

- Sabahhajrola Murataga.

- Sabahhajrola keva - otpozdravio je Murat ali i upitao zarom pokrivenu

djevojku:

- Čija ’no ti bi šćeri?

- Salihage Muharemovića - odgovorila ona i ubrzala ispred njega put

Pazarišta.

Prestao Murat vagati gradove a počeo ponavljati:

- Salihaga, Muharemović, pa opet, Salihaga...

 

Taj dan bila je subota, i bio pazarni dan u Foči, bila jesen, lijepa jesen

Fočanska. Seljaci dotjerali voće ubrano i osušeno, pekmez, šogolj, drva, sijeno,

sir, kajmak. Poneka vreća kreča pod Pazarištem bila prislonjena. Tezge se

lomile pod medom, vinom, rakijom, kovanim noževima. Cigani donijeli kose,

sablje Fočanke a Dervo iz Slatine kace, stapove, čabrice, kosišta, grablje.

Svega na pijaci bilo što roditi može na obalama Drine i Ćehotine, kod seljana

na Cvilinu, Dragočavi, Godjevnu, Vikoču, u Šadićima, Ćurevu, Zavaitu, što

mogu i znaju ruke i zanati došli od Dubrovnika, Carigrada, Beča, odkud sve

nisu?

- Evo ih mrkaljuše iz Potpeća - prizivao mušterije jedan što je kruške

prodavao.

- Fočanka za ovcu - vikao drugi vitlajući sabljom iznad glave.

- Karike na marike, ko nabije taj dobije - ponavljala je ciganka nudeći karike

vještima da bacaju na flaše.

- Duhan, duhan vikočki - dovikivao je brkajlija pod turbanom, suknenih

hlaća sa velikim turom dok je prevrtao i nudio sitno izrezan žuti duhan.

- Miris dubrovački - odmah za njim dodao je jevrejski trgovac sa bijelom

kapom na glavi.

- Bukovina sa Čelebića - čuo se glas čiče pod vlaškom šubarom.

I tako, smjenjivale se ponude, čuo se žamor, kasnije i pjesma. Prvo onako

nasuho pa onda uz šargiju, violinu, def i piskav glas ciganke što je, nekome,

pjesmom otimala teško stečenu zaradu, a davala sjetnu pjesmu za utjehu:

 

”Razbolje se lijepa Fatma jedinica u majke

ona traži žute dunje, žute dunje,

aman amann

žute dunje iz Stambola...”

Predveče cigani trebali slaviti, baš ovdje na Pazaru podno Sahat kule i birati

svog cara. Ciganskog cara.

Murat Rezaković je hodao gore - dolje, gledao sve, kupovao nije ništa. Što

će mu šta, kad sve u kasarni ima. Kasarna mu je kuća, Kulaš i sablja sva

briga. Bar je tako mislio dok tapija kapetanska nije došla. Sad mu se po glavi

vrzma i Solun i miris Egeja i Foča, valjda iz navike i lijepih uspomena, ali i ona

Salihage Muharemovića što je jutros prema Pazaru zamakla.

Sjeo pred kafanu podno pazarišta, da noge odmori. Lijeva ga sve više

poboljevala. Ranjen u nju bio u mladosti sad crvenila na tom mjestu. Sjeo da

kahvu popije ali i rakijicu, onako, za dušu.

- Mogu li dvije sa lokumom i jedna u fiću - naručio kahve i rakiju.

- More, more Murataga - odgovorio kafedžija, a i upitao:

- Što dvije kad si sam Murataga?

- Naići će neko, naići - odgovori on.

I naišao. Prvo ciganka sa ciganima i pjesmom ciganskom a onda i Salihaga

Muharemović. Cigani mu otpjevali onu njegovu:

 

”Caru jada kod Soluna grada

a Muratu oko srca mlada....

Caru Egej vojsku potopio

A Muratu dragu poljubio...”

Salihaga ga pozvao kući da popričaju o kćeri mu.

- Nije pazar za prodat evlada Murataga - govorio mu Salihaga uz onu kafu

što je baš njega dočekala.

Negdje oko podne telal išao čaršijom i pozivao narod na zubanje.

- Čujte i počujte narode - govorio je on - uz odobrenje Fočanskog muftije

Smailbega Kukavice danas će se u četiri sahata na Pazarištu održati izbor

novog ciganskog cara zubanjem...

- E čuj ciganskog cara - promeškoljio se Murat ali i obradovao da može i to

vidjeti.

Malo prije četiri sata vratio se čaršiji i Pazarištu kad tamo kao da nije ni bio

pazarni dan. Na sred Pazarišta prostrta slama, iznad postavljena jedna greda

na kojoj je visila jabuka okačena na dva kanapa.

Tamo jedan, što bi sudija trebalo da bude, počeo pozivati:

- Trebaju nam dva Ciganina, dva Vlaha, dva Turčina, dvojica Balija, dva

Jevrejina...

I kako su iz mase izlazili ljudi po dogovoru ili masom nošeni, jedino po

kapama razlikovani, Murat nije ni primjetio svirače kako se prema njemu

guraju:

- E hajde Muratago, duše ti, i ti sa nama - molila ga ona što mu je pjevala.

- Nisam ja za toga, nisam - odbijao je koliko je mogao.

- Ma hajde, duše ti....- molila ona vukući ga kroz masu naroda a i narod

prihvatio:

- Haj Murataga, hajde...

Takmičari sjeli u krug oslonjeni na koljena. Bilo ih desetak raznih vjera.

One iste vjere postavili jedne naspram drugih i tad sudija počeo da nabraja:

” Da bude kiše, da žita bude,

da djece bude....

da ratova ne bude,

da poplava i požara ne bude,

da bolesti ne bude..”

 

U isto vrijeme dok je nabrajao sudija je onaj kanap, na kom je visila jabuka,

uvrnuo i pustio. Jabuka se vrtila i kružila iznad glava takmičara. Oni su trebali

da je zagrizu zubima sa rukama na leđima. Za jabukom su se mogli bacati

koliko su mogli ne odvajajući koljena od mjesta na kom su sjedili.

Jabuka je kružila, oni se bacali, masa navijala, psovala, vikala.

- Ne Cigane, ne - proderala se Ciganka kad je Ciganin htio jabuku da

uhvati.

- Kako će Ciganin biti ciganski car?- nastavila ona uz psovke ciganske.

Murat prvo samo klimao glavom, a onda ga masa i askerska strast ponijela.

Ucaklio očima, istego šiju pa poput zvijeri zube iskezio i klimao se u pravcu

jabuke a ona poput čigre, poskakivala od igrača do igrča, od zuba do zuba.

Tvrda a i povelika bila, nije se dala. Kad se jabuka počela umirivati sudija

je ponovo zavrtio a onda onaj do njega, u šubari je bio, ustima usporio, ali

ga zubi izdali te je Murat, onako dok je njemu ispadala, pravo na svoje zube

dočekao i otkinuo toliko da je onaj što sudi uzviknuo:

- Car, car, imamo novog ciganskog cara!

Iz one mase stotine Cigana se sručilo u pravcu njega. Nije ni znao da ih toliko

ima u ovoj maloj, njemu za srce prirasloj, čaršiji. Podigli ga na svoje ruke,

ljubili njegove, slavili ga. On mislio da su to samo ciganska posla, igra, a ono

oni mu stavili krunu na glavu, klekli pred njega i pjevali nešto na ciganskom.

Nije razumio riječi, ali toplinu melodije jeste. Znao je da ga trebaju, a trebao je

i on njih. Oni kuće nemaju, nema je ni on, oni konje vole, a njemu je Kulaš sve,

oni sablje i noževe nose, njemu su cio život ili o pasu, ili nad glavom.

Sa Pazarišta su se uputili u Han, a tamo pjesma, igra, svirka. Njega postavili

u pročelje, a Ciganka zapjevala:

 

”Caru jada kod Soluna grada

a Muratu oko srca mlada....”

 

Murata sevdah ponio, sevdah dušu, a rakija i cigansko carstvo noge pa

pred vrata Salihage Muharemovića.

- Ko je u ovo doba noći? - pitao Salihaga začuđen.

- Svatovi Salihaga, svatovi - odgovorili Cigani.

- Čiji svatovi? - pitao ih on sa nevjericom.

- Hanifini svatovi - odgovorili Cigani.

- Ko je prosi? - pitao joj otac.

- Murat Rezaković, car ciganski - odgovorio Murat da mu Salih glas čuje, da

i on curu zaprosi. Ono ”car ciganski” dodao ponešen slavljem i čašću kojom

su ga Cigani obasipali, užitkom koji je potajno i sam osjećo u tituli, u slavi, u

probuđenoj mladosti.

Ushodao se po kući Salihaga, motalo mu se po glavi ono narodsko: ”Sina

ženi kad hoćeš, a kćerku udaj kad možeš”. Murat mu Hanifu prvi prosio te

popustio i dao kćerku za dvadeset godina starijeg zeta Murata Rezakovića,

koji je ostajući u Foči ono Rezaković zamjenio sa novim prezimenom Stovrag.

Otkud i zašto baš Stovrag nije poznato ali od tada je ostao samo Murat

Stovrag.