DRUŽENJE PO MJERI DUŠE

 

Š. Kadrić

 

Hamstad, 27 mart 2011.

 

Zubato proljetno sunce, zorom nas na pokret i razgovor, pred zaključanim prostorijama bosanskog udruženja, nagoni. Sačekujemo se a onda Vejsil Habibović naredi da se motori pale. U četiri auta, poput svatova idemo u uzvratnu posjetu BiH udruženju u Hamstadu.  Mujo Mataj je prije skoro godinu dovodio dvadesetak članova kluba iz Hamstada u Helsingborg, sad mu ovi iz BiH 94 vraćaju posjetu. Penzioneri skoro jedino aktivni, popunili četiri auta, ja pošao pride. Penzioneri iz Helsingborga onima u Hamstadu ponijeli mojih nekoliko knjiga na dar, pa i mene zamolili da pođem i o knjigama koju kažem. Ovdje će mo mene iz priče brisati, ostajem kao svjedok druženja za dušu  koje ne treba zaboraviti.

 

U Hamstadu nas dočekuju sa kafom dočekušom i lijepim riječima pozdrava.

„Gdje su vam žene?“, pita Samra Mangafić, jedna od domaćica na susretu, kasnije rekoše i da je doktorica.

Gosti se zgledaše.

 

Alija Smailhodžić se u ime domaćina uz pozdravnu riječ, dotače i intelektualaca i čuda kako ih već odavno po klubovima nema.

Gosti poklone predadoše i srknusmo i onu kafu već po stolu uz kolače sarviranu.

 

Mujo, nam pokaza zidove i po njima rukotvorine okačene, slike, kolaže, isječke iz novina, fotografije, obavjesti nas o piscima što su im u gostima boravili, spomenu: Nizamu Čaušević, Aliju Kadrića, Enisu Čengiž, Mehu Barakovića... pokaza i biblioteku punu knjiga.

 

Reče Mulo da je društvo na porodici kao osnovi podignuto, da su djeca, roditelji, dede i nane u kolu društvenog rada uhvaćeni. U takvom kolu nema mjesta, onima što kartaju, švercuju cigarama, pićem, piju... nabraja tako a gosti se u uho pretvorili, kao da im je društvo skrivenom kamerom odnekud snimao.

 

„Ali kako u društvo ponovo povjerenje i ljude vratiti?“, pita se Vejsil kasnije uz kafu  šapatom.

 

Poslije ručka, odosmo na zajedničku šetnju gradom, ali nas vjetar i isto zubato sunce kao u Helsingborgu brzo u klub bosanski vrati. Ponovo je kafa (kahva) dobro došla ali se i srdačnost već dobro zagrijala. U ćošku stara harmonika stajala ko ukras dok je jedan na prsa ne stavi. Progovori nekoliko jezika, ali i sevdalinka ispuni druženje.

 

U Emini se Mostarci prepoznaše, „Haj otkako je Banjaluka postala“, raspali sjećanja Banjalučanima a „Sa Igmana pogledat je lijepo“ dobro leže Sarajlijama i tako jedna za drugom uprede pedesetak glasova u žicu sevdalinku, što je u tuđoj zemlji slavila jezik domaći.

 

Da Sušićevi izabranici nisu na Bilino polje i fudbal pozivali, ostali bi do nekog doba, ovako se domaćinima srdačno zahvalismo i krenusmo „kući“.

 

Mujo nas je idući petak na Smotru bosanske kulture u Hamstad pozivao, Vahidin Kovačević nam podjeli dvije počasne članske karte Udruženja i pozva da im se u radu pridružimo.

 

„Prostor im je pet puta manji od našeg a desetak puta su aktivniji nego mi“, čujem Saida Kahrimanovića kako se u autu žali i ispovjeda Midhatu Kudinu. Svi kao da su bili svjesni razlike između dva svijeta, dva kluba, jednog što se na porodicu oslanja i traje i drugi, kom upravo to nedostaje. Ali druženje u Hamstadu nikad niko od učesnika zaboraviti neće uz želju da se brzo i ponovi.

 

_________________________________________

Naza Iković, sa svojim knjigama

 

U Hamstadu sretosmo i Nazu Iković, pred njom knjige položene i na njima njeno ime. Reče mi Naza za svoju sudbinu, pokloni dvije knjige. Ja je uslikah i to je tad bilo sve.

 

Dan kasnije dok sam se u vozu iz Malmea u Helsingborg vozio naumpadoše mi Nazine knjige. U Srebrenoj vodenici pročitah da je još 1943. Ostal siroče... zločin u Sandžaku Đurišićevih četnika vam neću prepričavati ali Vejsila hoću.

Vejsil je njena pripovjetka o ljubavi mlađanog Vejsila i Munibe a onda, kao u drami koju život zna izatkati, srećemo i njenu mlađu sestru Lejlu pa i najmladju... Neću vam priču prepričavati ali sam dugo o piscima Sandžaka razmisljao diveći se darovitosti i ljepoti pisane riječi: Sjetih se Ćamila Sijerića, pa dobrog drugara Safeti istog prezimena čiji govor je sjajna arhaika u končane niti poetike upretena, I Bisera Boškailo mi sa Peštera lično rukom mahnu, Safeta Osmičić me na Melek Rabiju simbol Sandžačkog trpljenja podsjeti, Refik Ličina mi tananu pjesmu na uho izgovori, Faiz Softić me pod Kun planinu odvede i sad evo Naza Iković me u vozu Vejsilom postiđe. Žao mi bi što je u onom klubu bosanskom u Hamstadu nisam čvršće zagrlio da joj ljepotu pisane riječi i otkidanja od zaborava onoga što je njoj u amanet ostavljeno, srdačno čestitam.

I čudom se čudim što ulema Sandžačka u usta svojih vjernika vijekovima tuđi jezik meće, koji ni ona ni podanici ne znaju, pored ovako divna jezika koji slave Sandžački pisci, svjedočeći o vremenu i nevremenu, ljepoti i prolaznosti života na Sandžačkoj vjetrometini razvučenog.


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0