sevko

Š. Kadrić

Vrijeme koje nam se od glavu razbija, nudi i previše primjera lahkih iskakanja iz bračnih i porodičnih zajednica. Nova sredina, novi običaji, virtualno čudo od interneta i televizora nude iluziju, da je sreća negdje drugdje.

Esad i Fikreta Jusufović nude drugo i drugačije iskustvo. ”Brak je ljubav i iskutvo, koje razumijemo tek ako ih istrčimo zajedno do kraja. Mene zapalo da u ovom dijelu života hizmetim Fikreti, sve dosad ona hizmetila sve nas”, govori Esad držeći Fikretu u zagrljaju.

”Oči su mi vlažne od suza

Čekajući osmjeh na tvom licu...“

Čita mi Esad šapatom pjesmu Fikreti za pedesetogodišnjicu braka pisanu. Snaha Pava na trenutak pušta Fikretu iz zagrljaja i odlazi da nam piće donese, da nas dvojica onako muški, što povodu i dolikuje, nazdravimo.

„I njih dvije bi, da je malo drugačije, snaha mora na posao a Fikreta je na lijekovima“, uvodi me u priču Esad (Eso) iz Banjaluke, nastanjen u zemlji kralja Gustava.

Fikreta je Bišćanka, tačnije iz sela Golubić. Oca ustaše u Jasenovac odvele, majka ubrzo za njim od tuge otišla, Fikreti u amanet ostala sestra i dvojica braće. Žurila da do hljeba dođe, ali i društvo joj pomagalo. Izučila za majstora u tekstilnoj industriji. Tako će prije pedeset i jednu godinu, kao iskusan majstor doći u Tvornicu tekstila u Banjaluci. U komšiluku u tvornici alata „Čajevac“ i Eso radio. Ubrzo im se i putevi, ali i sudbine ukrstili. Tačno prije pedeset godina izgovorio joj ono sudbonosno:
„Hoćeš li me Fikreta?“

Redaju mi kasnije zajednički život u slike. Prva je ona u postanarskoj sobici gdje su Jasmina dobili. Hladno, vatru ložili vjetar dim u sobicu vraćao, nije im bilo do njih djetetu se plašili. Ono im novi život udahnulo, baš kao i oni njemu. Uz svoje dijete tuđe ratove zaboravljali.

Druga slika im uz Samira i stan vezana. Tog čuda, te sreće, dobili jednosoban stan. Svi se Jusufovići u njemu okupili i ogrijali, više im vjetar nije dim u stan vraćao, vraćali oni kredite za namještaj.

Treću sliku zadugo nebi pogodili. Zamislite šator u Strugi, kraj rijeke i Bosanskog Novog. Pred šatorom veliki fenjer što kraj obasjava, pred njim ognjište i vatra a na vatri kvrcka riblja čorba. „Te slobode, tog rahatluka“, uzdiše Esad kao da sad onaj šator vidi u njemu djeca pozaspala a njih dvoje oko vatre i kazana zaokupljeni.

Četvrtu sliku bi najradije preskočili, ali ona neće njih. Često im nezvana u snove i javu dođe. To je ona kad su morali od svoga bjažati i spašavati gole živote. Sinovi već izrasli prvi u svijet otišli, Fikra za njima nekoliko dana prije nego će granate po Sarajevu posuti, Esad ostao onaj stan i imovinu tek otplaćenu čuvati. Izlaženje iz ratne Banjaluke je priča za sebe, ali nikad neće zaboraviti Bosansku Gradišku i autobus kojim su trebali prema Hrvatskoj proći. Nekakvi „Škorpioni“ kidisali na njih i onda se čudo dogodilo, kapetan Banjalučanin sa svojim vojnicima dođe repetira oružje na one raspojasane i Eso i oni što su bili sa njim u autobusu, ostao da priča i svjedoči o dobu i zlu.

To da im je ribarenje i u Švedskoj pamet spasilo, neću vam pričati, ali da su štuka i bakalar pastrmku, soma i šarana zamjenili, to pogađate.

U petoj slici ih unučadi Armin i Ervin novim radostima podarili. Fikreta postala Dadi a Esad Didi. Dobro uši napregnu da odgonetnu kome se obraćaju, da Dadi ne uradi ono što bi trebala Didi, ili..

Da se cvijećem i čestitkama i mi Jusufovićima u zlatnom piru pridružimo.