sevko

 Na XXVI Sajmu knjige u Sarajevu

Razgovor sa piscem u povodu novog romana: Ševko KADRIĆ

Avlija

www.sevko.se

 

Ševko Kadrić, planinar, profesor, slikar, prevodilac. 1986. se u javnosti oglasio knjigom “Planinarenjem do zdravlja”, dvije godine kasnije udžbenicima za studente Univerziteta u Srajevu: “Pred ekološkim izazovom” i “Zaštita društva i obrazovanje”, jedan je od osnivača Pokreta Zeleni BiH. 1992. bio je jedan od najaktivnijih članova Dječije ambasade… Od septembra 1992. stanovnik Švedske. 10 godina je aktivan sudionik i jedan od organizatora okupljanja na Sarajevskom sajmu knjige bosanskohercegovačkih pisaca koji žive rasuti po svijetu

 .

Počnimo razgovor uspomenama na zemlju koje više nema, SFRJ. Kakva su Vaša sjećanja, i u pozitivnom i u negativnom smislu na Jugoslaviju, odnosno na Bosnu i Hercegovinu? 

 

Kadrić: Jugoslaviju, Titovu i našu, sam doživio nogama, očima, dušom, obrazovanjem, tako da je i slika učetvorostručena. Nogama sam u 25 godina kao aktivan visokogorac i skijaš, po nekoliko puta zavirio u sve kutke naše, tada zajedničke domovine, uživao u njima i divio se izdašnosti prirode i privilegiji da upravo mi uživamo tu ljepotu od Triglava do Prokletija i Đevđelije. To u čemu su oči uživale, ruke su bilježile skicom, pričom, romanom, slikom. I danas sam pisac ljepote prirode u kojoj upravo to doživljena i preživljena ima najznačajnije mjesto. Priči treba dodati i činjenicu da moji roditelji u nekom ranijem sistemu nisu imali mogućnost ni da se opismene, nas petoro njihove djece smo se u toj Titovoj Jugoslaviji okitili fakultetskim diplomama i uživali blagodaati koje su i one i društvo nudile. Pa ako i danas uživamo u životima i mi i naši potomci, vjerovatno podobro treba da zahvalimo toj zemlji i generaciji koja je i oslobodila zemlju od fašizma, ali i stvorila državu u kojoj nam nikom nije bilo tijesno, dok nam to drugi nisu rekli. Generaciji i borbi koju simbolizuje riječ i djelo Tito.

U toj priči Bosna je lokal zavičaj, ali i ime koje me rođenjem u dobrom odredilo, danas pogotovo.

 

Bio je rat, sigurno je bilo strašno boraviti u Sarajevu tokom opsade… Da li ste se ipak nekada (po)kajali što ste napustili Bosnu i Hercegovinu u drugoj polovini 1992. godine? 

 

Kadrić: Zaokupljen aktivnostima Dječije ambasade, u Sarajevu pod opsadom sam imao ”viši” smisao koji me nosio, tako da nemam pogodnu priču kojom bih svoje patnje glorifikovao a tuđe umanjivao. Dio njih sam već ispričao kroz romane i pripovjetke, nudeći ih svojim junacima, oblačeći ih na svoje junake kao iskustvo.

Interesantno da me nikad i niko nije do sada pitao, da li sam se pokajao što sam napustio Sarajevo 1992. Ukratko iz njega sam izlazio već do tada tri puta ali sam se uspjevao u njega i vratiti, što je graničilo sa ludošću (i jedno i drugo, izlaženje i vraćanje). Ponosan sam da sam uspjevao da stvorim uslove (sa mojim prijateljima) da ne izlazim sam, već uvijek sa konvojima žena i djece. Onima koji misle da bih bio od velike koristi da sam ostao u ratu u Sarajevu, moram reći da nisu u pravu. Ovakvi kao ja su imali (na žalost to je slučaj sve do danas) ponajmanje šansi da mijenjaju stvar. U logici intelektualca je ”sila argumenata”, u logici ratnika ali i kriminalaca ”argument sile”, toj priči sam dao ono što sam mislio da treba da dam i to i danas činim.

 

U Švedskoj ste objavili 10 romana od kojih je pet prevedeno na švedski jezik i dva na njemački. Upoznajte nas ukratko sa tematikom tih romana i recite nam kako su Vaši romani prihvaćeni kod Šveđana, odnosno Njemaca? 

 

Kadrić: Svih 26 knjiga na kojima stoji moje ime su, prije svega, angažirana štiva, čovjeka koji ima i hoće nešto da kaže. Zavisno od okolnosti gdje i šta pišem, mijenjao sam formu i način. Prvo sam se oglasio kolumnama u dnevnom listu ”Oslobođenje”, ali ih i vodio do nivoa udženika, kasnije u pedesetak pripovjetki ispičao iskustvo prognanih i po svijetu rastjeranih, oblačeći ih u ruho čitalaca koji tu bol i iskustvo mogu razumjeti. Desetak tih priča je pretvoreno u romane, poput one o velikom slikaru Lazaru Drljači koji se prepoznao u bogumilskim stećcima i iz surovog bijelog svijeta vratio na Boračko jezero u Bosni da na njemu odživi dobar komad svog života, U romanu ”Odisej sa planine” govorim o iskušenjima koja se znaju ispriječiti na putu čovjeka (žene) i ženi kao heroini i čuvaru porodice i odgoja… u romnu ”Farbanje neba”, govorim o izazovima u kojima žive četrnaestogodišnjaci danas u agresivnom virtualnom svijetu… Kad bih imao i tri života imao bih o čemu pisati, toliko što se tiče tema i mene, ali je problem što piscima publika izmiče, bježi i ona u virtualni svijet u kom nema previše pisaca i previše literature…

 

Ako je suditi po rezultatima pretrage na internetu jedna od najpoznatijih Vaših knjiga je “Bogumili kao inspiracija” koja je objaljena na pet jezika. Recite nam na koje je sve jezike objavljena knjiga i o čemu je riječ u toj knjizi?

 

Kadrić: Priča o bosanskim patarenima u (h)istoriji u dobroj mjeri pogrešno označenih kao (bogumili) kojima se opet duhovnost vezuje za neko drugo podneblje, ali neću o tome. Dakle moja knjiga, moja nakana da svijetu približim priču o duhovnosti prostora sa kog dolazim je materijalizovana kroz skup slika stećaka, epitafa sa njih i propratni esej o njima i onom šta oni nose, donose i poručuju. U cijelu priču se umješao i slučajni susret sa švedskim (h)istoričerem Hanskom Furuhagenu u Štokholmu 1993. Na švedskom radiju gdje smo se zajedno pojavili i njegova teza da su upravo oni ”bosanski bogumili inspirisali protestantizam” za mene je bila grandiozna. Daljne istraživanje me vodilo prema pismu (bosančici) korištenoj na stećcima i jeziku meternjem kojim (na kom su se obraćali Gospodu). To je taj plamen koji će kasnije zapaliti protestantizam u Evropi, pa i cijelom svijetu, a njih na žalost i bukvalno staviti na lomaču crkvene inkvizicije.

Otuda priča o bosanksim patarenima (bogumilima) za svijet i danas u traženju izbavljenja (a o tome je riječ)  je naprosto nezaobilazno štivo.

Tu priču sam naglasio u tri svoja romana (Bosanski protestant, Luter i Orlović, Zaljubljen u sunce) svakako da je nose različiti junaci ali poruka je ista: Bog nije poslao knjigu (Svetu) ni papi ni sultanu, već čovjeku. Čovjek pred knjigom od Boga poslanom nebi smio praviti tri grijeha: da ne zna čitati, da ne čita, da čita na tuđem jeziku a da ne razumije.

 

Ovdje imam potrebu da vrisnem, da Bosanci ne znaju čuvati ovo blago od svih veće i gruntovnicu svog duhovnog postojanja i trajanja koje je oplemenilo i svijet, već ga olaku u političkoj trgovini dijele sa drugima i upisuju u zajedničku listu hisedara. Da parafraziram Krležu, nama na Balkanu je suđeno da se kitimo tuđim perjem, slavimo tuđe slave a svoje zaboravljamo. Hrvati se u svojoj Hrvatskoj kite rimskim ikonama, Srbi bizantskim freskama, dio Bosanaca molitvom na tuđem jeziku koju nikad razumjeli nisu.

 

Kadrić: Velikodržavne agresije na Bosnu i Hercegovinu u posljednjim ratovima (nemojte da zaboravimo i onu 1918. godine, ali i onu 1941. i uspostavljanje NDH, su imali (i imaju) za cilj disoluciju te države ali i svijesti o njenoj posebnosti, trajanju, pravnom subjektu. Jeste tužno, ali se javlja i logičnim da planski zatiru sve elemente koji govore o tome: prostor, toponimi, jezik, stvarni valsnik prostora ali i integrirajuća, izvorna kultura koja je uzrokovala specifičan bosanski duh prostora.

 

I tu mogu biti tužan da lokalno, loše uništava bolje, univerzalno, ali najveća tuga je upravo u onima koji bi trebalo da su stvarni čuvari i baštinici Bosne, a to su Bosanci. Njih je sve manje, oficijelno i ne postoje kao ustavna kategorija. Nije očekivati da ta vještačka struktura vlastodržaca nad Bosnom (bez Bosanaca) zna cijeniti i čuvati sve ono što jeste njena gruntovnica, stećak je svakako sam grunt.

 

Preveli ste više knjiga sa švedskog na bosanski jezik a svakao da je najpoznatija biografija Zlatana Ibrahimovića “Ja sam Zlatan Ibrahimović”.

 

Kadrić: Knjigu o Zlatanu Ibrahimoviću sam doživio kao dobar pedagoški udžbenik, koji govori o položaju stranca u švedskom društvu i snazi jednog dječaka da uspije u nemogućim uslovima. U toj priči sam se prepoznao i o tome pisao po švedskim i našim medijima dok nije stigla ponuda da knjigu prevedem. Kasnije će se ispostviti da je izdavaču još trebalo što-šta, ali ostaće upamćeno da je to najbrži prevod u novijoj (h)istoriji preveđenja svjetskih bestselera. Zlatan je preveden za 45 dana, za sedmicu dana sam (obezbjedio i dozvolu Zlatana i izdavača iz Švedske) da se knjiga može štampati i na našim jezicima (bosanski, hrvatski, srpski).

Satisfakcija mi je da čitalac na Balkanu može čitati to štivo i grijati se na vatri koja se zove Zlatan Ibrahimović, po meni najveći i najkompletniji fudbaler današnjice.

 

U prošloj 2013. godini objavljena Vam je knjiga “Druženje po mjeri duše” u kojoj ste skupili razgovore sa ljudima koji su napravili svoje iskorake u sferi kulture i nauke a vode porijeklo sa Balkana, bivše nam zajedničke domovine… O kojim ljudima je riječ?

 

Kadrić: To je priča koja teče, ugošćavam ljude koji imaju šta reći u sferi kulture a imaju korijen u zajedndičkoj domovini o kojoj sam već govorio. Prije dva dana sam ugostio sjajnog Jasenka Selimovića, koji je na intelektualnom planu ovdje napravio ono što i Zlatan u sferi sporta. Jasenko je sekretar države Švedske i na listi je za Evropski parlament. Prije njega Danjin Malinović, koji je ratno i poratno iskustvo svoje porodice iznio na pozorišne daske i igra širom Švedske kao monodramu. U objalvjenoj knjizi su pisci Fausta Marijanović, Zulmir Bečević… glumci Nerma Likic, Vera Veljović, Iso Porović, naučnici, Amra Osmančević, Goran Bašić.. dizajnu Lamija Suljević, u sportu Zlatan Ibrahimović… i tako četerdesetak imena.

 

Prije nego počnemo priču o Vašoj novoj knjizi recite nam kako gledate na ‘’huliganske’’ proteste u Bosni i Hercegovini? Kada su zapaljene zgrade korumpiranih vlasti u Tuzli i Sarajevu velikosrpski i velikohrvatski tabloidi i toaletoidi su pisali o tome da su protesti usmjereni protiv tzv. manjeg entiteta, odnosno protiv bosanskih Hrvata, da su se protesti u Tuzli pretvorili u masovnu pljačku po gradu, da se Bošnjaci naoružavaju… Istovremeno bošnjački tabloidi objavljuju informacije da se protestanti drogiraju, da su specijalne tajne srbijanske jedinice ubačene među protestante, kao dokaz su navodili da su protestanti koji su palili po Tuzli govorili ‘’lepo’’ a ne ‘’lijepo’’, pisali su da proteste organizuje SANU kako bi se dokrajčila Bosna i Hercegovina… 

 

Kadrić: Ne bih komentarisao taj dio priče o pisanjima, ali moram priznati da je vlast na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine dobila svog saveznika upravo u mogućnosti da priču o lošoj politici, kriminalu i pljačci nezabilježenoj u novijoj (h)istoriji u Evropi prebaci u kategoriju vjersko-nacionalnih smicalica od ”onih drugih”. I tako više od dvadeset godina uz gromoglasno aminovanje faktora koji na tom prostoru figuriraju kao ”međunarodni”.

 

Nije čudo da se narod pobunio (to je za mene jednina), upotrebljavajući sva civilizirana i demokratska sredstva, već šta je do sada čekao? Kako je moguće da se oni koje on demokratski bira da mu služe, izdignu na nivo njegovih beskrupuloznih tlačitelja, pljačkaša, i u krajnjem uništitelja a da ih on revnosno iz izbora u izbore ponovo bira?

 

Vlastodršci su se između sebe uvezali (za njih ne postoje nacionalne ni vjerske razlike, oni su po pljački rod) ali zato pred svake izbore narod okade dimom tamjana i opiju mevludskim šerbetom i tako bezmalo četvrt vijeka. Oni postali miloneri i milijarderi, narod (isti onaj koji ih bira) na prosjačkom štapu ili na našim jaslama (mislim na nas u dijaspori) koji revnosno dotiramo i jedne i druge političke vlastodršce ali i njihove taoce.

 

Čini nam se da ništa nije tako ujedinilo političare Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske kao protesti u Tuzli, Sarajevu, Bihaću… Da li su se to ‘’čauskui i čausekovice’’ uplašili da su se građani pokrenuli da ruše njihova carstva zasnovana na pljački tzv. ‘’društvene imovine’’?

 

Kadrić: Već sam djelimično odgovori i na ovo pitanje, privatna imovina je neotuđivo pravo u civiliziranoj Evropi. Građani, prognani, opljačkani, poniženi, ništa drugo i ne traže već svoje. S tim što ovdje u priču uvodimo i kategodiju ”društvene svojine” i ona itekako ima svog titulara i stvoritelja. Radni ljudi, nekad smo to nazivali radnička klasa, danas traže svoje, ali i njihovi potomci su legitimni nasljednici oplječkane i privatne i društvene imovine na kojoj i Bosanci u Bosni, ali i Srbi u Srbiji ili Hrvati u Hrvatskoj mogu planirati i vidjeti svoju svjetliju budućnost, vlastodršci su to opljačkali kod svih, a puku ponudili nacionalizam i strah od drugih kao ”igru” po vlastodržačkoj logici: Daj narodu hljeba i igara!

 

Sada nam recite nešto o novoj knjizi… Najavili ste uskoro izdavanje romana koji u rukopisu ima radni naslov “Nedam ja Gavrila”.[1] Samo ime govori da će se roman fokusirati na događaj koji je dio priče o Velikom, odnosno Prvom svjetskom ratu 1914. godine, na ‘’Sarajevski atentat’’.

 

Kadrić: Već sam istakao da se trudim da budem angažirani pisac, da bacim svjetlo na temu iz koje treba da se nečemu podučimo, tako je i priča o atentatu u Sarajevu dio te priče. U nju sam upleo nekoliko iskustava, znanja. Moje pripovjedačko, ali i iskustvo i pamet divnog čovjeka koji ratnih 1992. do 95. osmišljava svoj život i smisao postojanja čuvanjem kulturne baštine Grada Sarajeva, posebno Muzeja Mlade Bosne. Iz njegove perspektive, perspektive kustosa Bajra Geca, pričam o tome što se desilo 1914, ali i što se dešavalo 1992, 93… priču priređuje, kao što je i red njegova kćerka koja je pretekla rat a kojoj je on istrajno pisao pisma, otkidajući od zaborava i one što je čuvao kao eksponate u muzeju (Gavrila, Nedeljka, Muhameda, Franju Ferdinada, vojvotknjinju Sofiju…) ali i sebe koji je tražio smisao i razlog da rat 1992-95 preživi.

Priča u romanu je građena na (h)istorijskim činjenicama, besmrtnom iskustvu kustosa ali i fantaziji malenkosti potpisanog na rukopisu.

 

Približavanjem stote godišnjice od tih ubistava u Bosni i Hercegovini a i u regionu vode se rasprave o karakteru ubistava koja su poslužila kao povod pokretanju svjetskog rata. Da li je morbidno bilo gdje u svijetu proslavljati neki datum koji se veže za ubistvo? U tom kontekstu da li je “Mlada Bosna” bila teroristička ili herojska organizacija? 

 

Kadrić: Nakana romana nije da sudi, onima kojih nema, već da bude iskustvo ovima što jesu. Da oni (mi) naprosto ne ponovimo tu ludost morbidnog razaranja gradova, bestijalnog ubijanja ljudi, najrazličitijim ”dometima” modernom industrijom proizvedene tehnike (tenkovi, avioni, hemijsko oružje, ratni brodovi). Podsjetimo da se upravo sve to desilo i to u tom ratu, nezajažljiva nova klasa kapitalista je htjela zagospodariti svijetom, preoteti već otete kolonije, domeći se jeftine radne snage i sirovina, prije svega nafte.

 

Slikar Lazar Drljača, junak jednog od mojih romana je bio i zarobljenik i borac u borbama Francuza i Nijemaca na Soči u tom ratu. Krećući se kući, bosanskim pejzažima i kolibama, napuštajući evropske prestolnice, rekao je: ”Oni su u jednoj bici ubili milion i po svojih najpotentnijih muškaraca, svoju mladost, a da im ja iz daleke Bosne vjerujem, nikad!”

Oni koji i dalje bježe od pogubnosti tog rata ali i mnogih kasnije vođenih, nas naprosti ponovo guraju u rovove, tražeći da se opredjelimo za i protiv. Na tu vrstu podjela naprosto nemamo pravo pristati.

Oni koji nas podsjećaju da je Austro-Ugarska bila okupator, zaboravljaju da je ”pravo” na okupaciju legitimno dobila od prethodnog okupatora, Turske. Toj međunarodnoj igri velikih niko u svijetu se nije usprotivio osim Bosanaca 1878, što su platili velikom cijenom. Tom logiciranju nema kraja, ali smisao priče o ovom događaju i jeste da logiciramo, razgovaramo, izlazimo iz rovova Prvog svjetskog rata iz kog ni do danas nismo izašli, naprotiv.

Rat je velika industrija od koje mnogi jako dobro žive, ali je problem da svijet živi između zbjegova i na granici globalne kataklizme kojom danas prijeti Putin, juče neko drugi. Prije 25 godina u jednoj knjizi o ekološkim temama sam zapisao, da energije u oružju ima toliko da može pedeset puta uništiti bio-geo sistem u cjelini a bilo bi pogubno da to pođe za rukom i jednoj jedinoj budali. Po svemu sudeći političke budale na ovoj planeti se umnožavaju i to treba vrlo ozbiljno shvatiti.

 

Kako gledate na činjenicu da je ubica, odnosno atentator Gavrilo Princip pošteđen smrtne kazne na koju je bio osuđen zbog mladosti a i danas balkanske policije (a i drugdje u svijetu) prebijaju i ubijaju protivnike režima… Jesu li balkanske države (i brojne druge) zaostale 100 ili više godina u odnosu na tadašnju austorugarsku vladavinu prava?

 

Kadrić: Suđenje atentatorima u Sarajevu, pa i Gavrilu je obilježeno snažnim poštivanjem prava i to se mora pozdraviti, bar u tom dijelu. Trojica atentatora su bila maloljetna (Princip, Grabež i Čabrinović), bolovali su od tuberkuloze, tada neizliječive bolesti i svakako da su bili podložni manipulaciji, posebno mitu o zaštiti naroda, borbi za slobodu i sl.

Zdravost jedne društvene zajednice (države) može da se mjeri i vladavinom prava. Sa tog stanovišta sve zemlje nastale iz bivše Jugoslavije su u dobroj mjeri bolesna društva, posebno ona koja su imala iskustvo ratovanja. Ne možete danas podsticati pripadnike društva na ubijanje i to nazivati svetim činom a sutra isto to djelo i  kvalifikovati zločinom (i to je moguće, ali ako vas drugi natjeraju).

Oči Balkana su godinama usmjerene prema Hagu i njegovom sudu za ratne zločine, ali naša očekivanja su i dalje da se uhapšenicima sudi našim mjerilima pravde i pravičnosti. Tome dodajmo da i taj sud donosi iracionalne (političke presude) i onda vidimo da nije samo problem sa ”nama” već i ”njima” .

 

Nadamo se da svi na Balkanu dijele mišljenje da su Osmanlije i Austrougari (kasnije Njemci, Italijani…) bili okupatori Bosne i Hercegovine i drugih država u okruženju i normalno je da su se neki ljudi žrtvovali za oslobođenje od okupatora… ali zar nije opasno veličati ubistvo, odnosno ubicu?

 

Kadrić: Krećući se ulicama grada i zemlje gdje živim, kao nazive ulica susrećem, dane u sedmici, imena ptica, cvjetova, životinja… nigdje ratnika, ”naših” ili ”njihovih” ubica. Slaveći ratove i njihove junake, mi svjesno i podsvjesno budućim generacijama markiramo protivnike, ali i načine kako se sa njima razračunavati. Zadnjih nekoliko stotina godina, a posebno zadnju stotinu godina na Balkanu imamo ratne i poratne generacije, imamo pobjede, poraze i osvete, imamo stare i nove rovove, imamo stare i nove ruševine. Priča o herojima smrti sa bombama, pištoljima i strojnicama, nadjačava priču o životu. Priču o Balkanu na kom se umire da bi se živjelo, treba za svagda zaboraviti i pretočiti je u istinsku poruku da se i na Balkanu rađa da bi se živjelo i slavio život a ne smrt.

 

Je li korektno zato što je jedan od članova „Mlade Bosne“ Muhamed Mehmedbašić bio Bošnjak (mada neki kažu da se izjašnjavao kao Srbin) predstavite cijelu organizaciju kao multietničku koja se borila za oslobođenje od austrougarskog okupatora? 

 

Kadrić: Priča o Muhamedu Mehmedbašiću kom je u scenariju atentata bila namjenjena uloga atentatora, je priča za sebe i ne želim ovdje prepričavati roman. Ali imajmo u vidu mogućnost da je u svojoj percepciji on imao jasan stav, zašto, a moguće sasvim drugu oni koji su ga uvukli u priču. Historija je puna primjera heroja koji su ginuli pod pogrešnim zastavama, ali i onih koji nisu bili spremni da se žrtvuju za pravu stvar u pravo vrijeme.

 

Ovih dana je Ratkušić napisao da je Mehmedbašić bio “kukavičje jaje” srpskog imperijalnog nauma.[2] Možete li pretpostaviti šta bi se desilo da je atentat izvršio neko sa tako zvučnim muslimanskim imenom i prezimenom? Zašto je baš njemu dat taj zadatak pored toliko Srba? Da li bi to bio povod za veća stradanja bošnjačkog naroda u Prvom svjetskom ratu ili povod za zbližavanje bošnjačkog i srpskog naroda?

 

Kadrić: Ne bih otimao učešće u priči i moguće logiciranje o temi čitaocima i ovoga teksta ali i romana, ali ne treba mnogo mudrosti pa uočiti da bi cijela priča dobila drugi i drugačiji kontekst. Jeste da su i jedan i drugi Bosanci, i Muhamed i Gavrilo, ali svijet predrasuda i jednostavnih poistovjećivanja je čudo, često i čudovište.

 

Vjerujemo da je prije atentata u Sarajevu Austro-Ugarska imala teritorijalne pretenzije prema Sandžaku, Crnoj Gori i ko zna gdje sve. Vjerujemo da je Srbija imala pretenzije prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i ko zna gdje sve. Vjerovatno bi i bez atentata u Sarajevu došlo do sukoba između Austro-Ugarske i Srbije. Ali zbog čega nije izbio međudržavni već svjetski rat?

 

Kadrić: Tačno je da je napetost u svijetu već postojala, da su neokolonijalne ambicije mnogih rasle, o tome sam već rekao ranije, ali atentat u Sarajevu je vjerovatno najdirektnije odredio pravac i mjesto te eksplozije (ratne). Naprosto niko normalan u Srbiji na sebe nije mogao uzeti tu vrstu odgovornosti da ga organizuju i ako mnoge indicije upravo na to govore. Narod koji je tek bio izašao iz dva velika rata (Prvog i Drugog balkanskog) trebalo je da na sebe navuče gnjev tada najveće sile na svijetu (Austro-Ugarske i Njemačke). Ako je i takvih tada bilo, oni su najmanje radili u interesu sopstvenog naroda. Srpski narod i Srbija kao država, u Prvom svjetskom ratu su bili na rubu potpunog nestanka, to su trube u koje treba u Srbiji danas trubiti, da se nikad više ne desi da se spas države i naroda gradi na slučaju tuđih pogrešaka, što je bilo slučaj u tom ratu.

 

Rekli ste nam ranije da smatrate da Veliki rat započet 1914. godine po svemu sudeći još uvijek traje mijenjajući intenzitet i prostore… Na osnovu čega temeljite takvo mišljenje? 

 

Kadrić: Nije teško zastupati tu tezu o permanentnom ratu koji mijenja prostor i intenzitet, ali traje. Podsjetimo da je taj rat etablirao novu industriju, aviona, traktora, hemijske industrije, oružja, podmornica, brodova… kojoj nije teško promjeniti predznak u ratne.

Podsjetimo da je sebičan i ”nepravičan” kraj tog rata stvorio uslove za pojavu fašizma u Njemačkoj i dolazak Hitlera na vlast a sa njim i otpočinjenje Drugog svjetskog rata u kom je izginulo šest puta više ljudi nego u Prvom.

Podsjetimo da su se Ujedinjeni narodi 9. maja 1945. godine zakleli da im se glupost novog rata neće desiti, ali se ipak od tada do danas ratovali oko 500 puta, i trenutno se vodi nekoliko ratova…

 

Tokom pisanja romana na kakva ste saznanja naišli, da li je ‘’Mlada Bosna’’ obučavana pod patronatom terorističke „Crne ruke“, poznate i pod imenom „Ujedinjenje ili smrt“, odnosno njenog vođe Dragutina Dimitrijevića Apisa? Šta je bio cilj te organizacije, stvaranja Velike Srbije ili?

 

Kadrić: Teško je normalne ljude okupiti oko morbidnih parola u kojima poput zakletve stoji smrt, crna ruka i sl. Tako da je ideja ”Mlade Bosne” dosta čedna, bezazlena, zavodljiva po uzoru na mnoge druge slične pokrete. Ta ideja je i danas zavodljiva i treba je sačuvati u kontekstu pozitivnog sjedinjavanja oko zajedničkog, bosanskog jedinstva po prostoru, kulturi, tradiciji i sl. Međutim dobre ideje se mjere i dobrim djelima i tu sada nailazimo na problem kod ’’Mlade Bosne’’. Svođenje pokreta i ideje ’’Mlade Bosne’’ na atentat u Sarajevu 28. juna 1914. je loša namjera, sa još lošijom konotacijom. ’’Mladu Bosnu’’ i atent u Sarajevu treba gledati u dva različita konteksta, prvo (Mlada Bosna), je ideja, pokret, drugo je čin atentata.

 

Poslije atentata u Sarajevu paljeni su srpski dućani… Da li znate da je reisu-l-ulema Čaušević 4. jula 1914. godine pozvao da se ne ubijaja nedužno pravoslavno stanovništvo savjetujući “svakom muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine”? Čaušević je taj apel kao “Proglas muslimanima” objavio u sarajevskom listu “Jeni mishab” 24. jula 1914. 

 

Kadrić: Atentat u Sarajevu je naprosto preplašio mnoge, ko je htio da misli, znao je da ništa više bar u Bosni neće biti kao što je bilo, isto to važi i za Srbiju.

Zvanično reagovanje iz Beograda je bilo munjevito i  jasno: ”Kao i celi ostali kulturni svet, Srbija je ispunjena odvratnošću prema atentatu i atentatorima. Mi se čudimo kako je moguće da nemački i austrougarski listovi ovo delo smušenih, duhovno bolesnih ljudi, mogu uzeti za povod da Srbiju optužuju i napadaju”. (Beograd, 29. juna 1914.)

Strah je zavladao i u Sarajevu, ali zavladala je i pohlepa kod fukare, kao u svim nestabilnim situacijama. Reagovanje duhovnih i političkih prvaka tada  je za svaku pohvalu, ali problem je što je od Bosne i Bosanaca malo toga zavisilo.

(Avlija.me)