ŠEVKOV PRINCIP (2)
Sa Ševkom Kadrićem
U povodu objavljivanja romana “Atentat u Sarajevu 1914. Godine – ne dam ja Gavrila”
Razgovarao, Halil Džanović
H: Nažalost, ali to je, naprosto, tačno! Ponekad mi (na)dolaze čudne misli kako neki svoje mitološko- (h)istorijske zablude žele popravljati. Ne, reklo bi se, dobrim već još užasnijim zlodjelima?! Herman Edinghaus je 1907. kazao a Gustav Teodor Fehner objavio u knjizi (1860) ''Elementi psihofizike'' : ''Psihologija ima kratku povijest, ali dugu prošlost”. Ako napravimo komparaciju između ove maxime i Bh. aktuelnih dešavanja, moglo bi se skoro indentično ustanoviti da BiH ima kratku (na osnovu kolektivnog pamćenja) povjest i dugu bolno krvavu prošlost.
Kadrić: U dužem ćaskanju o temi ovog pitanja vjerovatno bih se pripomagao i drugim metodološkim rekvizitima, ali sad ću pozvati u pomoć Džordža Orvela i njegovu „Životinjska farma“, čini mi se da je u njoj puno toga rekao o transformaciji ličnosti iz sfere poraženog, duhovne gnjide u kategoriju junaka, heroja, pobjednika. Za osnovu ipak ima (h)istorijski okvir, junake i događaj, samo što im vješto (čak ne ni vješto već surovom silom, silovanjem činjenica) mijenja uloge, značaj poziciju.
Balkan pati od dvije hronične bolesti, prva je da se u zgusnutom (h)istorijskom okviru previše toga dešava tako da ne uspjevamo valjano, mudro i odgovorno da to eleboriramo i stavimo u uzročno-posljedični okvir. Drugo je da se nosioc zla zaodjeva pričom žrtve i na njoj stvara uslove za novi zločin. Djeluje skoro nevjerovatno, ali priča da su mu radili upravo ono što je on žrtvi radio, to silovanje istine naprosto zaslužuje psiho-socijalnu analizu.
H: Da se još malo osvrnemo na aktuelnost priče o kojoj razgovaramo. Naime, Vladimir Kecmanović, autor diskutabilnog romana ''Top je bio vreo'', je po njegovim navodima napisao esejističku knjigu o Principu. Dok je Biljana Srbljanović napisala dramski tekst '' Mali mi je ovaj grob'' premijerno izvedenu u Beogradu 12. 03. 2014, na godišnjicu ubistva Zorana Đinđića. Srbljanovićka je Gavrila nazvala revolucionarom. Dodajući da on nije bio Srbin već Jugosloven. On je na suđenju govorio: „Ja sam Srbo-Hrvat.“ Nije verovao u Boga, reći će u jednom razgovoru Biljana Srbljanović.
Kadrić: Čini mi se interesantnim u priči ovo da je Gavrilo bio Jugosloven. Daj da razdvojimo sam čin atentata i atentatora od konsekvence i onog što je posljedica tog rata nekoliko strašnih godina kasnije. Uzmimo da su ti mladi ljudi i bili ponešeni idejom države Južnih Slavena, ali ono što je nastalo na tom tlu, posljedicom strašnog rata, je onda izdaja njihove ideje. Južni Slaveni su umjesto jedne carevine (Austro – Ugarske) dobili Kraljevinu Srbiju ili Veliku Srbiju.
Sa aspekta Bosne i Bosanca, pitanje je gdje su se oni komotnije i „bolje“ osjećali? Ali u priču ubacimo i Makedonca, Crnogorca, Hrvata, Albanca (Kosovara), Slovenca, Vojvođanina (Mađara). Na žalost svi argumenti idu u pravcu srušene monarhije a nikako u korist Velike Srbije.
Uvedimo u priču još jednog aktera i vizionara države Južnih Slavena to je Franc Ferdinand, onaj što je postao žrtva atentata baš u Sarajevu, možda ponajviše zahvaljujući toj ideji. On je naime spas monarhije vidio u njenoj decentralizaciji i formiranju tri konfederalne države od kojih bi jedna bila „Slavenska država“. U nju bi ušli Česi, Slovenci, Hrvati i Bosanci, svakako i Srbi zatečeni na tom području, ali ne i Srbija. Tad će Nikola Pašić, srpski premijer (radikal) reći da se tad po prvi put prepao za sudbinu Srbije (misleći na veliku).
Kasnija događanja 1918. godine će tu izdaju jugoslavenstva sa strane srpske elite i Srpske vojske nedvosmisleno potvrditi. Naime srpska elita je nastojala da poraz u ratu 1914/18 naplati kod drugih naroda i njihovih država. Prvo su na red došli Makedonci (Kumanovo), Crnogorcima je oteta država, zabranjen povratak kralju, raspušten parlament... i ako su i jedni i drugi slični po vjeri (pravoslavci). To što je činjeno Bosni agrarnom reformom, naseljavanjem „solunaša“, nasiljem nad jezikom, ovdje nije neophodno naglašavati. Slično su prošli i Hrvati i Hrvatska, ali i Slovenci i Slovenija, oni su bili „snaga na strani poraženog neprijatelja“.
Na kraju valja reći, jedini nosilac, ali i realizator ideje Jugoslavije bila je Komunistička Partija Jugoslavije sa Titom na čelu, taj dio priče ovdje nije neophodno elaborirati.
H: Predstava nije sudijski čekić, već umjetnost, jer s našim junacima možete da podijelite univerzalne vrijednosti slobode i socijalne pravde, kazao je režiser Biljaninog teksta, Sarajlija Dino Mustafić. Predstavu je, po nekim navodima, najbolje opisao dramaturg Božo Koprivica. - Predstava je rekvijem za mlade ljude s početka veijka. U njoj čak ima i humora sa zadrškom - kazao je Koprivica. Postoji li neka razlika između igre na pozorišnim daskama i treperenja slova u ukoričenoj magiji, odnosno knjizi?
Josip Broz Tito
Kadrić: Teatar, ali i film, u ovom kontekstu ćaskanja sa piscem, možemo nazvati javnim čitanjem knjige. Hoću reći da skupini posmatrača režiser, dramaturg uz jezik tih umjetničkih žanrova i pomagala, čita poruku pisca, často krateći je ili dodavajući joj i puno toga svojega. Uz svu počast i toj umjetnosti, smatram da čovječanstvo u cjelini bježi od knjige i čitanja i tu vrstu mentalnog treninga prepušta „izabranim“ čitačima. To bi moglo biti atraktivno, zabavno ali nije nadomirenje za strast i korist čitanja ali i pisanja. Hoću reći da je film predvorje naše lijenosti i našeg zaglupljivanja. Nešto kao islam za muslimane mimo arapskog jezika, sa jednom razliko film ipak kroz sliku i prevod razumijemo.
H: Glasoviti (h)istoričar Kristofer Klark sa Kembridža na Međunarodnom simpozijumu o Prvom svijetskom ratu održanom u Zagrebu, kazao je: Gavrilo Princip i njegovi pomoćnici nisu bili teroristi, već hrabri, posvećeni i bogati idealima, ali siromašni iskustvom...''
Kadrić: Niko nema pravo da kiti u cvijeće skupinu oboljelih (tuberkuloza tad neizliječiva) mladića koji su učestvovali u ubistvu nekoga a zaboravlja milione nevino poubijanih isto mladića, isto hrabrih i bogatih idealima, to nama živućim i mislećim mora biti iskustvo i moralni okvir za donošenje suda. O tome se radi i ovim povodom, obilježavanja stogodišnjice tog čina.
H: Ovih, gore, nekoliko detalja ili činjenica navedoh kako bi sumirali događaje i dijeljanje kulturnih ustanova i pojedinaca, kao bi, zapravo, zaključili da je roman '' Ne dam ja Gavrila'' jedinstven, osim po sadržaju, i po zbilji da je jedan jedini.
Kadrić: Isključujem sud o svom djelu, insistiram na moralnom principu promišljanja „u ime“ onih nevino stradalim u svim ratovima od 28 jula 1914. kojima je atentat u Sarajevu (28 juna) bio kapisla, a njih je na stotine miliona i oni moraju dobiti riječ, minutu ćutnje, fatihu, respekt. I ponovo i ne toliko zbog njih samih, nevinih, pokošenih, nepripremljenih, već onih koje čeka ista sudbina, ako ne otklonimo uzroke i uslove koji nas pokreću u ratove.
H: Kad god se spustim u vlastite mračne provalije, kad tragam za sobom i Tvorcem, počesto se sjetim genijalnog besmrtnika, koji je kazao: samo u tišini i samoći čista vjera ulazi u čisto srce, a Ti nam pojasnio: između čovjeka i Boga ne treba posrednik već knjiga''.
Kadrić: Tačno, oni što vjeruju, treba li bi da znaju da Bog (Allah) nije knjigu (Bibliju, Kuran..) poslao ni hodži ni popu, ni papi ni sultanu, već vjerniku. Nema tumača, nema posrednika, ima knjiga i ima učenje, ima srce. Nagrada za dobro djelo je direktna, kazna za grijeh je direktna i to je od Svevišnjeg i to je iz srca. Nesigurni, neuki, bježe u stado tražeći posrednika, tumača, izbavitelja na zemlji zaboravljajući Svevišnjeg, srljajući u grijeh u zlo kuda ih posrednici vode.
H: Na početku romana piše: Priča je inspirisana pokretom '' Mlada Bosna'' i kustosom istoimenog muzeja u Sarajevu Bajrom Gecom. Njima knjigu i posvećujem.
Kadrić: Ideju mlade Bosne, treba sačuvati neiskvarenu, generacijama koje dolaze i koje sanjaju Bosnu kao centar njihovog duhovnog oplođivanja, univerzalne simbolike što ona u suštini i jeste, kustos Bajro Gec je čuvajući Muzej sa tim imenom, činio upravo to, spašavao nas od zaborava, gubljenja orijentira o onom što je bilo i kuda nam je ići. Počast ideji i slava i hvala posljednjem kustosu Muzeja Mlade Bosne u Sarajevu.
H: Nebično štivo koje već u startu, na samom početku, čitaoca hvata u svoju nevidljivu mrežu, kad vrijeme, obavaze, spavanje...prestaju da budu bitni, kad se čita i osjeća (kako kod koga) neka filmska poetika s (h)istorijskim činjenicama. Žanrovski roman fakcije i fikcije : Umjesto predgovora
Sarajevo, 25. avgust 1992. godine
Saro, ljubavi!
Oprosti što tata ne počinje pismo sa meni najdražom rečenicom, u kojoj su tvoje ime i ljubav sinonimi zarezom odvojeni. Danas su sile mraka topovskim granatama zapalile Vijećnicu u Sarajevu. Danas su između tebe, mene i ljubavi, oštrim mačem urezali datum. Upamtimo ga oboje.
Kadrić: To je simbolika, ali i surova stvarnost koja nas upozorava da tamo gdje se spaljuju knjige, počeće da se spaljuju i ljudi.U spaljivanju Rajha u Njemačkoj i Vijećnice u Sarajevu se to surovo obistinilo. Skoro da je bilo nemoguće u ovoj priči zaobići tu sliku, goruće Univerzitetske biblioteke u Sarajevu.
H: Albert Einstein, na pitanje kako zamišlja Treći svjetski rat, je, otprilike, kazao: ne znam kako i s čim će biti vođen, ali znam da će sljedeći (četvrti) biti s kamenjem i toljagama.
Kadrić: Einsein (Anšatajn), kao fizičar je bio svjestan energije koju čovjek, već tada ima u svojim rukama. Energije kojom je tad mogao (danas puno više) nekoliko desetina puta uništiti bio-geo sistem u cjelini. Nacionalne elite koje nas vode bespućima permanentnog rata, likuju da su nas ipak poštedile te kataklizme, globalnog sveuništavajućeg rata, na čemu bi trebali da smo im zahvalni.
Problem je da globalno zagađenje životne sredine postalo opasnost ravna globalnoj ratnoj kataklizmi (poplave na Balkanu ovih dana su samo dio te priče), vojna i hemijska industrija su najznačajniji zagađivači. Sva mudrost u spašavanju planete i nas na njoj jeste da se vojnici razvojniče a da se sredstva rata preusmjere u pravcu zaštite životne sredine, pod uslovom da još imamo šansu.
I zato i ova knjiga, ima smisla ukoliko je doživimo i čitamo sa dubokim prezirom rata i onih što nas guraju u rovove da se iznova bijemo, podsmijavajući se ljudskoj prirodi kojoj su ljubav i mir prirodnija stanja, ali i ideji jednog Boga, po kome bi trebalo da smo braća.
H: Prijatelju, hvala Ti na zanimljivom razgovoru i na još jednoj zanimljivoj knjizi. Uvjeren sam da će i ova, kao i sve predhodne, naći put do čitalčke publike. Na obostrano zadovoljstvo i korisnost i za pisca (odnosno knjigu) i za čitaoce.
Kadrić: Hvala Tebi, razgovor o knjizi za pisca je ponajveći poklon, da iz korica knjige i vlastite imaginacije uskoči u novi okvir misli kojoj naprosto nije bilo mjesta u ispisanom štivu romana.
ŠEVKOV PRINCIP (I i II dio)
www.doznajmo.com
U povodu promocije romana Ševke Kadrića "Atentat u Sarajevu 1914. godine - ne dam ja Gavrila"
U povodu promocije romana Ševke Kadrića "Atentat u Sarajevu 1914. godine - ne dam ja Gavrila"
'' ...Gluho je doba. Svi, čestiti, (one druge muče noćne more), hafizi spavaju. Njihove molitve, lahkoćom derviškog zanosa, plove vaseljenjom. Ruka mi se polako vraća u poziciju mirovanja. Blago sam mahnuo Ševkinoj lađi koja se udaljava kroz mrak, otiskujući se sve dalje od obala na kojima zalud trepere svjetla svjetionika. Želim, i osjećam da će lađa, kad minu oluje, a sunčana zvijezda ode na vječni počinak, sama sebi biti svjetionik. Više se ne nadam, kao nekad, već jednostavnošću pauka uživam u sopstvenoj mreži koju su vješto tkali moji prijatelji. Sanjari i tragači''...Zapisah, nekad, poodavno inspirisan Čovjekovim sanjarenjem, slikanjem, planinarenjem, romansijerskim opusom, humanošću, edukativnim delanjem za mlađe naraštaje i priraštaje, prevodiocem bestserela: '' Ja sam Zlatan'', te još puno pozitivnih energija u riječ pretvorenih. Ali da ne nabrajam jer ko god nije dosad, od Ševke Kadrća, pročitao, bar, jednu priču, text, novelu, roman...Beskorisno je naglašavati piščevu impresivnu bibliografiju, u kojoj, dakako, treba dopisati samo još jedan detalj: Čuvar Bh. jezika.
Nakon deset romana, dvije zbirke priča, novela...evo nas s novim '' Atentat u Sarajevu 1914". u podnaslovu: ''Ne dam ja Gavrila''
Razgovarao: Halil Džananović
H. DŽ: Prijatelju, Ševko, nismo se dugo (s)našli da po našoj navici malo eglenišemo. Da razmijenimo vlastita mišljenja, koja po automatizmu ne moraju biti svačija. Ali, svejedno mi u ovom Danu bijelih traka, koje asociraju na najcrnje doba idemo u priču čiji je početak ujedno značio i kraj. Prvo i logično pitanje u vezi Tvog novog romana : Nedam ja Gavrila, je pitanje vremenske dimenzije: Koliko je trajala priprema, obilazak muzeja, biblioteka, ''arhivsko prekopavanje?''
Ševko Kadrić: Hvala prijatelju na javljanju i na pozivu na ćaskanje uz kafu jutarnju, ja je natoč čak u Malmeu i evo da krenemo.
Muzej "Mlade Bosne" u Sarajevu i Bajro Gec u njemu su mi bile nezaobilazne adrese na tom dijelu grada. Ulazio sam da kustosa i prijatleja slušam kako turistima objašnjava taj čin, taj dio (h)istorijske pozornice. Kasnije sam mu dovodio đake, studente, davao im referate, seminarske na tu temu. To je period pred ovaj (naš) rat 1992/95. Drugi dio je ćaskanje sa Bajrom poslije rata gdje mi je povjeravao i svoju časnu ulogu u tom ratu (čuvara i branioca kulturnog znamenja) ali i nečasnu ulogu onih koji su izvana grad razarali, kao i onih koji su ga već tada 1992... krojili po sopstvenoj mjeri, prije svega mislim na vladajuću (prigradsku) SDA stranku, ali isto taku vladajuću islamsku vjersku oligarhiju, na čelu sa onim što im je tad bio najznačajniji a i danas se prikazuje. Treći period je onaj isčitavanje građe za roman i biranje načina, kako priču izpričati te premostiti taj stogodišnji, krvlju popločani jaz između čina atentata i njegove stogodišnjice. I evo nas tu, sad knjiga živi svoj život otrgnuta i od pisca ali i glavnih naratora, posljednjeg kustosa Muzeja Mlada Bosna i njegove miljenice Sare kojoj pisma piše, ali i koja i završava roman, jer je tata, otišao u vječnost.
H: Jesi li zadovoljan prvim odjecima javnog mnjenja u vezi Tvog novog, (h)istorijskog, dugo, skoro pa cijeli vijek, čekanog romana?
Kadrić: Svako isčitavanje knjige ima svoj inkubacijski period a onda i reagovanje na pročitano. Pisac može to osluškivati, ali nije neophodno, naše djelo to prestaje biti (naše) samim činom odašiljanja publici. Roman je promoviran na XXVI Sajmu knjiga u Sarajevu, i odaslan prema publici. Mi smo svoje uradili, kao što samo čin atentata u Sarajevu 1914. nije samo naš, tako nije više ni knjiga. Nakana pisca u njenom ispisivanju će biti ispunjena ukoliko nas ona nečem poduči, da nikad više ne idemo u rovove, kao te 1914...pa 1939...pa 1992... pa...
H: Ovim romanom Ti si, na neki način, odradio ono što je država Bosna i Hercegovina, (zlo)najmerno prećutkivala decenijama; idući tako na ruku onima koji su priču o Principu pretvarali u bajku, Balkansku bajku ili ''Krvavu bajku'', kako reče poetesa Desanka Maksimović. Dakle, jel' konačno sve o Gavrilu ili oko Gavrila demistifikovano?
Kadrić: Ja ne bih išao tako daleko o tom što sam uradio, ja naprosto nisam htio ali ni smio kao intelektualac, prećutati smrt miliona ljudi, simbolično uzrokovanih tim činom, činom ulične egzekucije prestolonasljednika i njegove trudne supruge u Sarajevu i mojoj Bosni. Država Bosna i Hercegovina je naprosto tako koncipirana "surovo stvorena" Deytonskim sporazumom da ni o mnogo jednostavnijim pitanjima svog bitisanja nema usklađene stavove a posebno o ovom činu važnom za svjetsku povjest. Ipak se nadam, i izvjesno znam, da se nešto priprema i na tom planu, istina na dvije odvojene pozornice, sa dva sasvim suprotna predznaka o samom činu. Ja ponovo vrištim, ne dajte da nas iznova u rovove ukopavaju i da nam ratne trube u usta guraju, rukama je i onako lahko puške nadodati!
H: Obzirom da roman: Ne dam ja Gavrila, govori o crnom praskozorju Prvog svjetskog rata, je li štivo, takođe neka vrsta rata; rata protiv iskrivljene (h)istorije i rata argumentima?
Kadrić: Narator, kustos, zatočenik opsjednutog Sarajeva 1992. ali i zatočenik muzeja u kom je novi dom našao, ima vremena da uvezuje junake, čin, organizatore, posljedice i pronalazi zajedničke odrednice. Mudrost pisca ovih tema i jeste u tome da izbjegne strahotu stradanja, ali i da temu učini čitljivom, poučnom, antiratnom... to sam htio, publika će prosuditi da li sam i uspio.
H: Može li se reći da je Tvoj najnoviji roman konačno dao neke odgovore i razriješio nedoumice, kao što su pitanja: Jel' Princip bio terorist, jel' ''Mlada Bosna'', teroristička skupina, Da li su Srbi, baš, jedini krivci za početak prve Svjetske kataklizme, izazvane čovjekom protiv čovjeka?
Kadrić: Ni ovdje nebih išao tako daleko, nije mi bila nakana da odgovorim na ta pitanja, to neću ni sada. Ali valja spomenuti da "Crna ruka" za koju (h)istoriografija tvrdi da je organizator i ovog atentata i da je srpska, zapravo to nije, već je bila samo ekspozitura ruske carske tajne službe. To je sasvim nova dimenzija ove priče o "nama, pa nama kao važnim i značajnim", novina su i dva imena to je Muhamed Mehmedbašić (Stočanin) i Mustafa Golubić isto Stočanin. Muhamedu je u pripremi atentata u Sarajevu određena pozicija 1 da puca na prestolonasljednika. Mustafa je bio član srbijanske tajne organizacije "Crna ruka" ali i bliski saradnik njenog čelnika Dragutina Dimitrijevića Apisa.
Priča ide dalje uvezujući upravo njih dvojicu i stvarne naredbodavce samog čina atentata. Na Solunskom procesu 1917. godine Apisa će voljom kralaj Aleksandara Karađorđevića biti osuđen na smrt, istina nigdje se ne spominje njegov grijeh za atentat u Sarajevu a Muhamed će biti kažnjen na dužu robiju.
Nekoliko godina kasnije na Terazijama u sred Beograda Mustafa Golubović će dobaciti kralju Aleksandru: "Ubiću te ko psa!", misleći na kraljevu odgovornost za ubistvo njegovog "šefa" Apisa... Priča se kotrlja dalje, taj isti Golubović će 1937 biti pozvan da dođe u Moskvu na partijsku i policijsku školu. Nije ga više zvao ruski car već novi "nadčovjek" Staljin lično. Poslije spektakularnog organizovanja likvidiranja Trockog u Meksiku, Golubović je stigao u Beograd sa zadatkom da rukovodi predstojećim događajima u Jugoslaviji i da im bude na čelu, hoće reći i eliminiše sve kadrove koji nisu Staljinu po volji i da sve procese usmjeri direktno u pravcu izvršenja volje Staljina. Golubović je "nekim čudom" poslije učešća u diverzantskoj akciji u Smederevu gdje je dignuto u zrak skladište eksploziva, ali i ubijeno preko 3000 ljudi, potkazan Gestapou i bio je likvidiran a Tito je nastavio da ispisuje (h)istoriju Jugoslavije nama podosta poznatu.
Svakako da su godišnjice i prilike da (h)istorijske činjenice čitamo na nov i potpuniji način, možda je ovo povod da Golubović dobije novu dimenziju u atentatu a preko njega i novi naredbodavac i eto povoda da se Srbi zapitaju zašto je poginulo preko milion Srba u tom ratu u kom je atentat ite kako imao svoj značaj. Svakako Srbi su samo dio priče i obaveze u ovoj lekciji koju nam nudi povod stogodišnjice atentata u Sarajevu.
Мustafa Golubić
H: Po nekim 'arhivskim dokumentima' plan atentata nije izvršen kako je trebalo. Navodno je za likvidaciju nadvojvode ili prestolonasljednika Ferdinanda bio određen Nedeljko Čabrinović, koji je bacio bombu ali se ona nije aktivirala. Po svim zakonima službi obezbjeđenja moralo se odmah reagovati u smislu izmjene plana maršrute kretanja. Ali to nije urađeno, a Principu, koji je imao ulogu čuvanja straže nije ostalo ništa drugo do pucnja koji će izazvati četvorogodišnje topovske plotune i lavež mitraljeza te, napose, milionske nevine žrtve! Kod ove činjenice podgrijava se navodna teorija zavjere po kojoj je i dvor u Beču priželjkivao taj atentat jer, navodno, bečka, ondašnja, vladajuća kasta je bila protiv Sofije Chotek (Hotek) pod izgovorom da ona nije imala dovoljnu količinu ''plave krvi?'' Koliko u tom ima istine?
Kadrić: Postoje razne teorije zavjera, uloga pojedinih aktera i sl. Činjenica je da je ranije spomenuti Muhamed Mehmedbašić trebao prvi pokušati atentat, tek na drugom mjestu je bio Nedeljko Čabrinović, koji jeste bacio bombu i ranio preko 20-toro nevinih građana Sarajeva koji su pozdravljali povorku, istina i nekoliko ljudi iz prestolonasljednikove pratnje. Meni lično su moji nevini sugrađani, ranjeni na ulicama svog grada više u fokusu nego sami Austro-ugarski činovnici. O kvalifikovanju tog čina, masakriranja nevinih civila na ulicama Sarajeva, danas nebi smjeli imati dileme.
H: Nakon atentata i, navodno, slučajne ili neplanske likvidacije Sofije Chotek (Hotek), Austrougari to koriste u ratnohuškačku propagandu. Računajući, da, ako napadnu Srbiju da će se uzburkati i uključiti i v(j)ekovni prijatelj Srbije, što će u tim okolnostima dati povod Njemačkoj da se uključi i tako, navodno, zaustave vojni razvoj Rusije. Jel' to, glede I WW, baš tako počelo?
Kadrić: Ima puno špekulacije o tom ratu. Činjenica je da je to bilo vrijeme velike prekretnice, kapitalizam (buržoaske revolucije) su naprosto mljele feudalni sistem i carevine. Tražila se šansa za nove kolonije, izvore jeftine radne snage i jeftinih sirovina. Do rata bi vjerovatno došlo i bez atentata u Sarajevu, ali ono što mi sa Balkana moramo preispitati to je: Da li je neminovno moralo da eksplodira u tom pravcu? Da li je Srbija morala biti prvažrtva i pravac napada?
To je muka i mora kojom bi se srpska elita i ovim povodom morala zabaviti. Srbija je prvih godina bila pregažena, stanovništvo pokoreno, elita protjerana ili pobijena. Šanse da se desetkovana vojska i vrati sa Krfa (Grčka) u zemlju je bila beskonačno mala i zavisila je od drugih. To razumna, racionalna i odgovorna elita bilo kog naroda na planeti sebi naprosto nebi smjela dozvoliti.
Da se na upuštam u analizu drugih aktera i njihovih vojno-političkih ciljeva, ali valja uočiti još jedan momenat nezahvalnosti najboljim prijateljima u ratu. To je odnos Srbije 1918. godine prema Crnoj Gori i Crnogorcima (ne samo njima, ali njih naglašavam).Vojska koja je jedina pritekla u pomoć Srpskoj vojsci 1914. godine u povlačenju bila je vojska Crne Gore. Međutim 1918. godine Srbija naprosto vrši "anšlus" Crne Gore, pripaja je sebi, zabranjuje povratak u zemlju kralju Nikoli, raspušta Parlament...
Odnos Srbije prema Bosni i Hercegovini je prešućivan, ideja i tvorevina Velike Srbije tada 1918. je vješto umotana u priču o Kraljevini Jugoslaviji sa glavnim gradom Beogradom, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem II i sl.
H: Postoje li materijalni dokaza da je Gavrilo, u ćeliji, na limenoj porciji vlastitim noktima urezao pjesmu:
Tromo se vreme vuče, I ničeg novog nema, Danas sve ko juče Sutra se isto sprema.
I mesto da smo u ratu Dok bojne trube ječe, Evo nas u kazamatu, Na nama lanci zveče.
Svaki dan isti život Pogažen, zgnječen i strt. Ja nijesam idiot – Pa to je za mene smrt.
Al’ pravo je rekao pre Žerajić soko sivi: “Ko hoće da živi nek mre,Ko hoće da mre nek živi!” Ili je to još jedan detalj u stvaranom mitu o nesrećnom, siromašnom mladiću, željnom slobode i zloupotrijebljenom u ''Više ciljeve''?
Kadrić: Mitovi su hrana nekih naroda, Srbi u tome prednjače. Stvorili su mit o Kosovu koji i nema mnogo veze sa stvarnošću, mit o Marku Kraljeviću i njegovom konju Šarcu, koji je izmišljotina, previše toga vezanog za atentat i njegove aktere je naprosto mit kojim se neko i zbog nečega hrani.
Bolesne mladiće (dječake) Gavrila Principa, Nedeljka Čabrinovića i Trifka Grabeža treba prepustiti vječnom spokoju gdje im je i mjesto a ne od njih praviti mučenike. Podsjetimo da tad nisu bili punoljetni i da su bolovali od neizliječive bolesti tuberkuloze. Da su bili romantičari, ne sumnjam, da su čitali poeziju ne sumnjam, da su je tako sjejno pisali u toj dobi i tim okolnostima, sumnjam.
H: Koliko ima istine u nekim tvrdnjama da je Gavrilo Princip stvaran i/ili iskorišten kao prototip budućih terorista, koji će služiti ciljevima; Rotšildovih, Bušovih, Rokfelerovih...?
Kadrić: Kod ovog pitanja ću ostati dosljedan naslovu romana "Ne dam ja Gavrila", neka počiva u miru, mi živući moramo i ovim povodom da se razračunamo sami sa sobom i ozbiljno osvjetlimo put kojim idemo. "Prošlosti nema, ni budućnosti nema, ima trenutak u kom jesmo i kojim hodimo".
H: Povodom nesrećne stogodišnjice u kojoj, izgleda, nismo ništa naučili, mnogo se pisalo, bistalo, (otkrivanje biste Principu) romansiralo, igralo u pozorištima, ali, kasnije će mo na tu temu. Zanimljivo je Tvoje mišljenje na konstataciju Andreja Nikolaidisa, koji u jednoj kolumni, između ostalog, veli: '' Prijatelju sam u pismu pokušao objasniti zašto mislim da plemeniti ljevičari nikada neće uspjeti oteti Principa od srpskih nacionalista''.
Kadrić: Povjest nas podučava da nove ubice traže opravdanje pred savješću za nova zlodjela pozivajući se na ubice iz daleke ili skorašnje prošlosti. I tu se ništa novo ne dešava kod srpskih ili bilo kojih drugih nacionalista, rasista, fašista... naprosto problem je u nama (anti nacionalistima, anti rasistima, anti fašistima...) koji im dozvolimo da se razmašu, da zlo opravdaju dobrim djelom, poželjnim činom. A upravo takvi su ovih dana promilili i u Evropski Parlament (Francuska), ušli u mnoge parlamente evropskih država. Samo prije dvadesetak godna su promilili pored nas u "naše - njihove" parlamente, počinili što su počinili i stvorili uslove da evo i mi (dvojica od više od milion prognanih, protjeranih, nasilno raseljenih...) ovim povodom ćaskamo hiljade kilometara udaljeni jedan od drugoga, ali i od prostora koji bi trebao i naš biti.
H: Nažalost, ali to je, naprosto, tačno! Ponekad mi (na)dolaze čudne misli kako neki svoje mitološko- (h)istorijske zablude žele popravljati. Ne, reklo bi se, dobrim već još užasnijim zlodjelima?! Herman Edinghaus je 1907. kazao a Gustav Teodor Fehner objavio u knjizi (1860) ''Elementi psihofizike'' : ''Psihologija ima kratku povijest, ali dugu prošlost”. Ako napravimo komparaciju između ove maxime i Bh. aktuelnih dešavanja, moglo bi se skoro indentično ustanoviti da BiH ima kratku (na osnovu kolektivnog pamćenja) povjest i dugu bolno krvavu prošlost.
Kadrić:U dužem ćaskanju o temi ovog pitanja vjerovatno bih se pripomagao i drugim metodološkim rekvizitima, ali sad ću pozvati u pomoć Džordža Orvela i njegovu „Životinjska farma“, čini mi se da je u njoj puno toga rekao o transformaciji ličnosti iz sfere poraženog, duhovne gnjide u kategoriju junaka, heroja, pobjednika. Za osnovu ipak ima (h)istorijski okvir, junake i događaj, samo što im vješto (čak ne ni vješto već surovom silom, silovanjem činjenica) mijenja uloge, značaj poziciju.
Balkan pati od dvije hronične bolesti, prva je da se u zgusnutom (h)istorijskom okviru previše toga dešava tako da ne uspjevamo valjano, mudro i odgovorno da to eleboriramo i stavimo u uzročno-posljedični okvir. Drugo je da se nosioc zla zaodjeva pričom žrtve i na njoj stvara uslove za novi zločin. Djeluje skoro nevjerovatno, ali priča da su mu radili upravo ono što je on žrtvi radio, to silovanje istine naprosto zaslužuje psiho-socijalnu analizu.
H: Da se još malo osvrnemo na aktuelnost priče o kojoj razgovaramo. Naime, Vladimir Kecmanović, autor diskutabilnog romana ''Top je bio vreo'', je po njegovim navodima napisao esejističku knjigu o Principu. Dok je Biljana Srbljanović napisala dramski tekst '' Mali mi je ovaj grob'' premijerno izvedenu u Beogradu 12. 03. 2014, na godišnjicu ubistva Zorana Đinđića. Srbljanovićka je Gavrila nazvala revolucionarom. Dodajući da on nije bio Srbin već Jugosloven. On je na suđenju govorio: „Ja sam Srbo-Hrvat.“ Nije verovao u Boga, reći će u jednom razgovoru Biljana Srbljanović.
Kadrić: Čini mi se interesantnim u priči ovo da je Gavrilo bio Jugosloven. Daj da razdvojimo sam čin atentata i atentatora od konsekvence i onog što je posljedica tog rata nekoliko strašnih godina kasnije. Uzmimo da su ti mladi ljudi i bili ponešeni idejom države Južnih Slavena, ali ono što je nastalo na tom tlu, posljedicom strašnog rata, je onda izdaja njihove ideje. Južni Slaveni su umjesto jedne carevine (Austro – Ugarske) dobili Kraljevinu Srbiju ili Veliku Srbiju.
Sa aspekta Bosne i Bosanca, pitanje je gdje su se oni komotnije i „bolje“ osjećali? Ali u priču ubacimo i Makedonca, Crnogorca, Hrvata, Albanca (Kosovara), Slovenca, Vojvođanina (Mađara). Na žalost svi argumenti idu u pravcu srušene monarhije a nikako u korist Velike Srbije.
Uvedimo u priču još jednog aktera i vizionara države Južnih Slavena to je Franc Ferdinand, onaj što je postao žrtva atentata baš u Sarajevu, možda ponajviše zahvaljujući toj ideji. On je naime spas monarhije vidio u njenoj decentralizaciji i formiranju tri konfederalne države od kojih bi jedna bila „Slavenska država“. U nju bi ušli Česi, Slovenci, Hrvati i Bosanci, svakako i Srbi zatečeni na tom području, ali ne i Srbija. Tad će Nikola Pašić, srpski premijer (radikal) reći da se tad po prvi put prepao za sudbinu Srbije (misleći na veliku).
Kasnija događanja 1918. godine će tu izdaju jugoslavenstva sa strane srpske elite i Srpske vojske nedvosmisleno potvrditi. Naime srpska elita je nastojala da poraz u ratu 1914/18 naplati kod drugih naroda i njihovih država. Prvo su na red došli Makedonci (Kumanovo), Crnogorcima je oteta država, zabranjen povratak kralju, raspušten parlament... i ako su i jedni i drugi slični po vjeri (pravoslavci). To što je činjeno Bosni agrarnom reformom, naseljavanjem „solunaša“, nasiljem nad jezikom, ovdje nije neophodno naglašavati. Slično su prošli i Hrvati i Hrvatska, ali i Slovenci i Slovenija, oni su bili „snaga na strani poraženog neprijatelja“.
Na kraju valja reći, jedini nosilac, ali i realizator ideje Jugoslavije bila je Komunistička Partija Jugoslavije sa Titom na čelu, taj dio priče ovdje nije neophodno elaborirati.
H: Predstava nije sudijski čekić, već umjetnost, jer s našim junacima možete da podijelite univerzalne vrijednosti slobode i socijalne pravde, kazao je režiser Biljaninog teksta, Sarajlija Dino Mustafić. Predstavu je, po nekim navodima, najbolje opisao dramaturg Božo Koprivica. - Predstava je rekvijem za mlade ljude s početka veijka. U njoj čak ima i humora sa zadrškom - kazao je Koprivica. Postoji li neka razlika između igre na pozorišnim daskama i treperenja slova u ukoričenoj magiji, odnosno knjizi?
Kadrić: Teatar, ali i film, u ovom kontekstu ćaskanja sa piscem, možemo nazvati javnim čitanjem knjige. Hoću reći da skupini posmatrača režiser, dramaturg uz jezik tih umjetničkih žanrova i pomagala, čita poruku pisca, často krateći je ili dodavajući joj i puno toga svojega. Uz svu počast i toj umjetnosti, smatram da čovječanstvo u cjelini bježi od knjige i čitanja i tu vrstu mentalnog treninga prepušta „izabranim“ čitačima. To bi moglo biti atraktivno, zabavno ali nije nadomirenje za strast i korist čitanja ali i pisanja. Hoću reći da je film predvorje naše lijenosti i našeg zaglupljivanja. Nešto kao islam za muslimane mimo arapskog jezika, sa jednom razliko film ipak kroz sliku i prevod razumijemo.
H: Glasoviti (h)istoričar Kristofer Klark sa Kembridža na Međunarodnom simpozijumu o Prvom svijetskom ratu održanom u Zagrebu, kazao je: Gavrilo Princip i njegovi pomoćnici nisu bili teroristi, već hrabri, posvećeni i bogati idealima, ali siromašni iskustvom...''
Kadrić: Niko nema pravo da kiti u cvijeće skupinu oboljelih (tuberkuloza tad neizliječiva) mladića koji su učestvovali u ubistvu nekoga a zaboravlja milione nevino poubijanih isto mladića, isto hrabrih i bogatih idealima, to nama živućim i mislećim mora biti iskustvo i moralni okvir za donošenje suda. O tome se radi i ovim povodom, obilježavanja stogodišnjice tog čina.
H: Ovih, gore, nekoliko detalja ili činjenica navedoh kako bi sumirali događaje i dijeljanje kulturnih ustanova i pojedinaca, kao bi, zapravo, zaključili da je roman '' Ne dam ja Gavrila'' jedinstven, osim po sadržaju, i po zbilji da je jedan jedini.
Kadrić: Isključujem sud o svom djelu, insistiram na moralnom principu promišljanja „u ime“ onih nevino stradalim u svim ratovima od 28 jula 1914. kojima je atentat u Sarajevu (28 juna) bio kapisla, a njih je na stotine miliona i oni moraju dobiti riječ, minutu ćutnje, fatihu, respekt. I ponovo i ne toliko zbog njih samih, nevinih, pokošenih, nepripremljenih, već onih koje čeka ista sudbina, ako ne otklonimo uzroke i uslove koji nas pokreću u ratove.
H: Kad god se spustim u vlastite mračne provalije, kad tragam za sobom i Tvorcem, počesto se sjetim genijalnog besmrtnika, koji je kazao: samo u tišini i samoći čista vjera ulazi u čisto srce, a Ti nam pojasnio: između čovjeka i Boga ne treba posrednik već knjiga''.
Kadrić: Tačno, oni što vjeruju, treba li bi da znaju da Bog (Allah) nije knjigu (Bibliju, Kuran..) poslao ni hodži ni popu, ni papi ni sultanu, već vjerniku. Nema tumača, nema posrednika, ima knjiga i ima učenje, ima srce. Nagrada za dobro djelo je direktna, kazna za grijeh je direktna i to je od Svevišnjeg i to je iz srca. Nesigurni, neuki, bježe u stado tražeći posrednika, tumača, izbavitelja na zemlji zaboravljajući Svevišnjeg, srljajući u grijeh u zlo kuda ih posrednici vode.
H: Na početku romana piše: Priča je inspirisana pokretom '' Mlada Bosna'' i kustosom istoimenog muzeja u Sarajevu Bajrom Gecom. Njima knjigu i posvećujem.
Kadrić: Ideju mlade Bosne, treba sačuvati neiskvarenu, generacijama koje dolaze i koje sanjaju Bosnu kao centar njihovog duhovnog oplođivanja, univerzalne simbolike što ona u suštini i jeste, kustos Bajro Gec je čuvajući Muzej sa tim imenom, činio upravo to, spašavao nas od zaborava, gubljenja orijentira o onom što je bilo i kuda nam je ići. Počast ideji i slava i hvala posljednjem kustosu Muzeja Mlade Bosne u Sarajevu.
H: Nebično štivo koje već u startu, na samom početku, čitaoca hvata u svoju nevidljivu mrežu, kad vrijeme, obavaze, spavanje...prestaju da budu bitni, kad se čita i osjeća (kako kod koga) neka filmska poetika s (h)istorijskim činjenicama. Žanrovski roman fakcije i fikcije : Umjesto predgovora
Sarajevo, 25. avgust 1992. godine
Saro, ljubavi!
Oprosti što tata ne počinje pismo sa meni najdražom rečenicom, u kojoj su tvoje ime i ljubav sinonimi zarezom odvojeni. Danas su sile mraka topovskim granatama zapalile Vijećnicu u Sarajevu. Danas su između tebe, mene i ljubavi, oštrim mačem urezali datum. Upamtimo ga oboje.
Kadrić: To je simbolika, ali i surova stvarnost koja nas upozorava da tamo gdje se spaljuju knjige, počeće da se spaljuju i ljudi.U spaljivanju Rajha u Njemačkoj i Vijećnice u Sarajevu se to surovo obistinilo. Skoro da je bilo nemoguće u ovoj priči zaobići tu sliku, goruće Univerzitetske biblioteke u Sarajevu.
H: Albert Einstein, na pitanje kako zamišlja Treći svjetski rat, je, otprilike, kazao: ne znam kako i s čim će biti vođen, ali znam da će sljedeći (četvrti) biti s kamenjem i toljagama.
Kadrić: Einsein (Anšatajn), kao fizičar je bio svjestan energije koju čovjek, već tada ima u svojim rukama. Energije kojom je tad mogao (danas puno više) nekoliko desetina puta uništiti bio-geo sistem u cjelini. Nacionalne elite koje nas vode bespućima permanentnog rata, likuju da su nas ipak poštedile te kataklizme, globalnog sveuništavajućeg rata, na čemu bi trebali da smo im zahvalni.
Problem je da globalno zagađenje životne sredine postalo opasnost ravna globalnoj ratnoj kataklizmi (poplave na Balkanu ovih dana su samo dio te priče), vojna i hemijska industrija su najznačajniji zagađivači. Sva mudrost u spašavanju planete i nas na njoj jeste da se vojnici razvojniče a da se sredstva rata preusmjere u pravcu zaštite životne sredine, pod uslovom da još imamo šansu.
I zato i ova knjiga, ima smisla ukoliko je doživimo i čitamo sa dubokim prezirom rata i onih što nas guraju u rovove da se iznova bijemo, podsmijavajući se ljudskoj prirodi kojoj su ljubav i mir prirodnija stanja, ali i ideji jednog Boga, po kome bi trebalo da smo braća.
H: Prijatelju, hvala Ti na zanimljivom razgovoru i na još jednoj zanimljivoj knjizi. Uvjeren sam da će i ova, kao i sve predhodne, naći put do čitalčke publike. Na obostrano zadovoljstvo i korisnost i za pisca (odnosno knjigu) i za čitaoce.
Kadrić: Hvala Tebi, razgovor o knjizi za pisca je ponajveći poklon, da iz korica knjige i vlastite imaginacije uskoči u novi okvir misli kojoj naprosto nije bilo mjesta u ispisanom štivu romana.
Kadrić:U dužem ćaskanju o temi ovog pitanja vjerovatno bih se pripomagao i drugim metodološkim rekvizitima, ali sad ću pozvati u pomoć Džordža Orvela i njegovu „Životinjska farma“, čini mi se da je u njoj puno toga rekao o transformaciji ličnosti iz sfere poraženog, duhovne gnjide u kategoriju junaka, heroja, pobjednika. Za osnovu ipak ima (h)istorijski okvir, junake i događaj, samo što im vješto (čak ne ni vješto već surovom silom, silovanjem činjenica) mijenja uloge, značaj poziciju.
Balkan pati od dvije hronične bolesti, prva je da se u zgusnutom (h)istorijskom okviru previše toga dešava tako da ne uspjevamo valjano, mudro i odgovorno da to eleboriramo i stavimo u uzročno-posljedični okvir. Drugo je da se nosioc zla zaodjeva pričom žrtve i na njoj stvara uslove za novi zločin. Djeluje skoro nevjerovatno, ali priča da su mu radili upravo ono što je on žrtvi radio, to silovanje istine naprosto zaslužuje psiho-socijalnu analizu.
H: Da se još malo osvrnemo na aktuelnost priče o kojoj razgovaramo. Naime, Vladimir Kecmanović, autor diskutabilnog romana ''Top je bio vreo'', je po njegovim navodima napisao esejističku knjigu o Principu. Dok je Biljana Srbljanović napisala dramski tekst '' Mali mi je ovaj grob'' premijerno izvedenu u Beogradu 12. 03. 2014, na godišnjicu ubistva Zorana Đinđića. Srbljanovićka je Gavrila nazvala revolucionarom. Dodajući da on nije bio Srbin već Jugosloven. On je na suđenju govorio: „Ja sam Srbo-Hrvat.“ Nije verovao u Boga, reći će u jednom razgovoru Biljana Srbljanović.
Kadrić: Čini mi se interesantnim u priči ovo da je Gavrilo bio Jugosloven. Daj da razdvojimo sam čin atentata i atentatora od konsekvence i onog što je posljedica tog rata nekoliko strašnih godina kasnije. Uzmimo da su ti mladi ljudi i bili ponešeni idejom države Južnih Slavena, ali ono što je nastalo na tom tlu, posljedicom strašnog rata, je onda izdaja njihove ideje. Južni Slaveni su umjesto jedne carevine (Austro – Ugarske) dobili Kraljevinu Srbiju ili Veliku Srbiju.
Sa aspekta Bosne i Bosanca, pitanje je gdje su se oni komotnije i „bolje“ osjećali? Ali u priču ubacimo i Makedonca, Crnogorca, Hrvata, Albanca (Kosovara), Slovenca, Vojvođanina (Mađara). Na žalost svi argumenti idu u pravcu srušene monarhije a nikako u korist Velike Srbije.
Uvedimo u priču još jednog aktera i vizionara države Južnih Slavena to je Franc Ferdinand, onaj što je postao žrtva atentata baš u Sarajevu, možda ponajviše zahvaljujući toj ideji. On je naime spas monarhije vidio u njenoj decentralizaciji i formiranju tri konfederalne države od kojih bi jedna bila „Slavenska država“. U nju bi ušli Česi, Slovenci, Hrvati i Bosanci, svakako i Srbi zatečeni na tom području, ali ne i Srbija. Tad će Nikola Pašić, srpski premijer (radikal) reći da se tad po prvi put prepao za sudbinu Srbije (misleći na veliku).
Kasnija događanja 1918. godine će tu izdaju jugoslavenstva sa strane srpske elite i Srpske vojske nedvosmisleno potvrditi. Naime srpska elita je nastojala da poraz u ratu 1914/18 naplati kod drugih naroda i njihovih država. Prvo su na red došli Makedonci (Kumanovo), Crnogorcima je oteta država, zabranjen povratak kralju, raspušten parlament... i ako su i jedni i drugi slični po vjeri (pravoslavci). To što je činjeno Bosni agrarnom reformom, naseljavanjem „solunaša“, nasiljem nad jezikom, ovdje nije neophodno naglašavati. Slično su prošli i Hrvati i Hrvatska, ali i Slovenci i Slovenija, oni su bili „snaga na strani poraženog neprijatelja“.
Na kraju valja reći, jedini nosilac, ali i realizator ideje Jugoslavije bila je Komunistička Partija Jugoslavije sa Titom na čelu, taj dio priče ovdje nije neophodno elaborirati.
H: Predstava nije sudijski čekić, već umjetnost, jer s našim junacima možete da podijelite univerzalne vrijednosti slobode i socijalne pravde, kazao je režiser Biljaninog teksta, Sarajlija Dino Mustafić. Predstavu je, po nekim navodima, najbolje opisao dramaturg Božo Koprivica. - Predstava je rekvijem za mlade ljude s početka veijka. U njoj čak ima i humora sa zadrškom - kazao je Koprivica. Postoji li neka razlika između igre na pozorišnim daskama i treperenja slova u ukoričenoj magiji, odnosno knjizi?
Josip Broz Tito
Kadrić: Teatar, ali i film, u ovom kontekstu ćaskanja sa piscem, možemo nazvati javnim čitanjem knjige. Hoću reći da skupini posmatrača režiser, dramaturg uz jezik tih umjetničkih žanrova i pomagala, čita poruku pisca, často krateći je ili dodavajući joj i puno toga svojega. Uz svu počast i toj umjetnosti, smatram da čovječanstvo u cjelini bježi od knjige i čitanja i tu vrstu mentalnog treninga prepušta „izabranim“ čitačima. To bi moglo biti atraktivno, zabavno ali nije nadomirenje za strast i korist čitanja ali i pisanja. Hoću reći da je film predvorje naše lijenosti i našeg zaglupljivanja. Nešto kao islam za muslimane mimo arapskog jezika, sa jednom razliko film ipak kroz sliku i prevod razumijemo.
H: Glasoviti (h)istoričar Kristofer Klark sa Kembridža na Međunarodnom simpozijumu o Prvom svijetskom ratu održanom u Zagrebu, kazao je: Gavrilo Princip i njegovi pomoćnici nisu bili teroristi, već hrabri, posvećeni i bogati idealima, ali siromašni iskustvom...''
Kadrić: Niko nema pravo da kiti u cvijeće skupinu oboljelih (tuberkuloza tad neizliječiva) mladića koji su učestvovali u ubistvu nekoga a zaboravlja milione nevino poubijanih isto mladića, isto hrabrih i bogatih idealima, to nama živućim i mislećim mora biti iskustvo i moralni okvir za donošenje suda. O tome se radi i ovim povodom, obilježavanja stogodišnjice tog čina.
H: Ovih, gore, nekoliko detalja ili činjenica navedoh kako bi sumirali događaje i dijeljanje kulturnih ustanova i pojedinaca, kao bi, zapravo, zaključili da je roman '' Ne dam ja Gavrila'' jedinstven, osim po sadržaju, i po zbilji da je jedan jedini.
Kadrić: Isključujem sud o svom djelu, insistiram na moralnom principu promišljanja „u ime“ onih nevino stradalim u svim ratovima od 28 jula 1914. kojima je atentat u Sarajevu (28 juna) bio kapisla, a njih je na stotine miliona i oni moraju dobiti riječ, minutu ćutnje, fatihu, respekt. I ponovo i ne toliko zbog njih samih, nevinih, pokošenih, nepripremljenih, već onih koje čeka ista sudbina, ako ne otklonimo uzroke i uslove koji nas pokreću u ratove.
H: Kad god se spustim u vlastite mračne provalije, kad tragam za sobom i Tvorcem, počesto se sjetim genijalnog besmrtnika, koji je kazao: samo u tišini i samoći čista vjera ulazi u čisto srce, a Ti nam pojasnio: između čovjeka i Boga ne treba posrednik već knjiga''.
Kadrić: Tačno, oni što vjeruju, treba li bi da znaju da Bog (Allah) nije knjigu (Bibliju, Kuran..) poslao ni hodži ni popu, ni papi ni sultanu, već vjerniku. Nema tumača, nema posrednika, ima knjiga i ima učenje, ima srce. Nagrada za dobro djelo je direktna, kazna za grijeh je direktna i to je od Svevišnjeg i to je iz srca. Nesigurni, neuki, bježe u stado tražeći posrednika, tumača, izbavitelja na zemlji zaboravljajući Svevišnjeg, srljajući u grijeh u zlo kuda ih posrednici vode.
H: Na početku romana piše: Priča je inspirisana pokretom '' Mlada Bosna'' i kustosom istoimenog muzeja u Sarajevu Bajrom Gecom. Njima knjigu i posvećujem.
Kadrić: Ideju mlade Bosne, treba sačuvati neiskvarenu, generacijama koje dolaze i koje sanjaju Bosnu kao centar njihovog duhovnog oplođivanja, univerzalne simbolike što ona u suštini i jeste, kustos Bajro Gec je čuvajući Muzej sa tim imenom, činio upravo to, spašavao nas od zaborava, gubljenja orijentira o onom što je bilo i kuda nam je ići. Počast ideji i slava i hvala posljednjem kustosu Muzeja Mlade Bosne u Sarajevu.
H: Nebično štivo koje već u startu, na samom početku, čitaoca hvata u svoju nevidljivu mrežu, kad vrijeme, obavaze, spavanje...prestaju da budu bitni, kad se čita i osjeća (kako kod koga) neka filmska poetika s (h)istorijskim činjenicama. Žanrovski roman fakcije i fikcije : Umjesto predgovora
Sarajevo, 25. avgust 1992. godine
Saro, ljubavi!
Oprosti što tata ne počinje pismo sa meni najdražom rečenicom, u kojoj su tvoje ime i ljubav sinonimi zarezom odvojeni. Danas su sile mraka topovskim granatama zapalile Vijećnicu u Sarajevu. Danas su između tebe, mene i ljubavi, oštrim mačem urezali datum. Upamtimo ga oboje.
Kadrić: To je simbolika, ali i surova stvarnost koja nas upozorava da tamo gdje se spaljuju knjige, počeće da se spaljuju i ljudi.U spaljivanju Rajha u Njemačkoj i Vijećnice u Sarajevu se to surovo obistinilo. Skoro da je bilo nemoguće u ovoj priči zaobići tu sliku, goruće Univerzitetske biblioteke u Sarajevu.
H: Albert Einstein, na pitanje kako zamišlja Treći svjetski rat, je, otprilike, kazao: ne znam kako i s čim će biti vođen, ali znam da će sljedeći (četvrti) biti s kamenjem i toljagama.
Kadrić: Einsein (Anšatajn), kao fizičar je bio svjestan energije koju čovjek, već tada ima u svojim rukama. Energije kojom je tad mogao (danas puno više) nekoliko desetina puta uništiti bio-geo sistem u cjelini. Nacionalne elite koje nas vode bespućima permanentnog rata, likuju da su nas ipak poštedile te kataklizme, globalnog sveuništavajućeg rata, na čemu bi trebali da smo im zahvalni.
Problem je da globalno zagađenje životne sredine postalo opasnost ravna globalnoj ratnoj kataklizmi (poplave na Balkanu ovih dana su samo dio te priče), vojna i hemijska industrija su najznačajniji zagađivači. Sva mudrost u spašavanju planete i nas na njoj jeste da se vojnici razvojniče a da se sredstva rata preusmjere u pravcu zaštite životne sredine, pod uslovom da još imamo šansu.
I zato i ova knjiga, ima smisla ukoliko je doživimo i čitamo sa dubokim prezirom rata i onih što nas guraju u rovove da se iznova bijemo, podsmijavajući se ljudskoj prirodi kojoj su ljubav i mir prirodnija stanja, ali i ideji jednog Boga, po kome bi trebalo da smo braća.
H: Prijatelju, hvala Ti na zanimljivom razgovoru i na još jednoj zanimljivoj knjizi. Uvjeren sam da će i ova, kao i sve predhodne, naći put do čitalčke publike. Na obostrano zadovoljstvo i korisnost i za pisca (odnosno knjigu) i za čitaoce.
Kadrić: Hvala Tebi, razgovor o knjizi za pisca je ponajveći poklon, da iz korica knjige i vlastite imaginacije uskoči u novi okvir misli kojoj naprosto nije bilo mjesta u ispisanom štivu romana.
