sevko

 
Sa Ševkom Kadrićem
U povodu objavljivanja romana “Atentat u Sarajevu 1914. Godine – ne dam ja Gavrila”

Razgovarao, Halil Džanović

 

H: Nažalost, ali to je, naprosto, tačno! Ponekad mi (na)dolaze čudne misli kako neki svoje mitološko- (h)istorijske zablude žele popravljati. Ne, reklo bi se, dobrim već još užasnijim zlodjelima?! Herman Edinghaus je 1907. kazao a Gustav Teodor Fehner objavio u knjizi (1860)  ''Elementi psihofizike'' : ''Psihologija ima kratku povijest, ali dugu prošlost”. Ako napravimo komparaciju između ove maxime i Bh. aktuelnih dešavanja, moglo bi se skoro indentično ustanoviti da BiH ima kratku (na osnovu kolektivnog pamćenja) povjest i dugu bolno krvavu prošlost.

Kadrić: U dužem ćaskanju o temi ovog pitanja vjerovatno bih se pripomagao i drugim metodološkim rekvizitima, ali sad ću pozvati u pomoć Džordža Orvela i njegovu „Životinjska farma“, čini mi se da je u njoj puno toga rekao o transformaciji ličnosti iz sfere poraženog, duhovne gnjide u kategoriju junaka, heroja, pobjednika. Za osnovu ipak ima (h)istorijski okvir, junake i događaj, samo što im vješto (čak ne ni vješto već surovom silom, silovanjem činjenica) mijenja uloge, značaj poziciju.

Balkan pati od dvije hronične bolesti, prva je da se u zgusnutom (h)istorijskom okviru previše toga dešava tako da ne uspjevamo valjano, mudro i odgovorno da to eleboriramo i stavimo u uzročno-posljedični okvir. Drugo je da se nosioc zla zaodjeva pričom žrtve i na njoj stvara uslove za novi zločin. Djeluje skoro nevjerovatno, ali priča da su mu radili upravo ono što je on žrtvi radio, to silovanje istine naprosto zaslužuje psiho-socijalnu analizu.

H: Da se još malo osvrnemo na aktuelnost priče o kojoj razgovaramo. Naime, Vladimir Kecmanović, autor diskutabilnog romana ''Top je bio vreo'', je po njegovim navodima napisao esejističku knjigu o Principu. Dok je Biljana Srbljanović napisala dramski tekst '' Mali mi je ovaj grob'' premijerno izvedenu u Beogradu 12. 03. 2014, na godišnjicu ubistva Zorana Đinđića. Srbljanovićka je Gavrila nazvala revolucionarom. Dodajući da on nije bio Srbin već Jugosloven. On je na suđenju govorio: „Ja sam Srbo-Hrvat.“ Nije verovao u Boga, reći će u jednom razgovoru Biljana Srbljanović.


Kadrić: Čini mi se interesantnim u priči ovo da je Gavrilo bio Jugosloven. Daj da razdvojimo sam čin atentata i atentatora od konsekvence i onog što je posljedica tog rata nekoliko strašnih godina kasnije. Uzmimo da su ti mladi ljudi i bili ponešeni idejom države Južnih Slavena, ali ono što je nastalo na tom tlu, posljedicom strašnog rata, je onda izdaja njihove ideje. Južni Slaveni su umjesto jedne carevine (Austro – Ugarske) dobili Kraljevinu Srbiju ili Veliku Srbiju.

Sa aspekta Bosne i Bosanca, pitanje je gdje su se oni komotnije i „bolje“ osjećali? Ali u priču ubacimo i Makedonca, Crnogorca, Hrvata, Albanca (Kosovara), Slovenca, Vojvođanina (Mađara). Na žalost svi argumenti idu u pravcu srušene monarhije a nikako u korist Velike Srbije.

Uvedimo u priču još jednog aktera i vizionara države Južnih Slavena to je Franc Ferdinand, onaj što je postao žrtva atentata baš u Sarajevu, možda ponajviše zahvaljujući toj ideji. On je naime spas monarhije vidio u njenoj decentralizaciji i formiranju tri konfederalne države od kojih bi jedna bila „Slavenska država“. U nju bi ušli Česi, Slovenci, Hrvati i Bosanci, svakako i Srbi zatečeni na tom području, ali ne i Srbija. Tad će Nikola Pašić, srpski premijer (radikal) reći da se tad po prvi put prepao za sudbinu Srbije (misleći na veliku).

Kasnija događanja 1918. godine će tu izdaju jugoslavenstva sa strane srpske elite i Srpske vojske nedvosmisleno potvrditi. Naime srpska elita je nastojala da poraz u ratu 1914/18 naplati kod drugih naroda i njihovih država. Prvo su na red došli Makedonci (Kumanovo), Crnogorcima je oteta država, zabranjen povratak kralju, raspušten parlament... i ako su i jedni i drugi slični po vjeri (pravoslavci). To što je činjeno Bosni agrarnom reformom, naseljavanjem „solunaša“, nasiljem nad jezikom, ovdje nije neophodno naglašavati. Slično su prošli i Hrvati i Hrvatska, ali i Slovenci i Slovenija, oni su bili „snaga na strani poraženog neprijatelja“.

Na kraju valja reći, jedini nosilac, ali i realizator ideje Jugoslavije bila je Komunistička Partija Jugoslavije sa Titom na čelu, taj dio priče ovdje nije neophodno elaborirati.

H: Predstava nije sudijski čekić, već umjetnost, jer s našim junacima možete da podijelite univerzalne vrijednosti slobode i socijalne pravde, kazao je režiser Biljaninog teksta, Sarajlija Dino Mustafić. Predstavu je, po nekim navodima, najbolje opisao dramaturg Božo Koprivica. - Predstava je rekvijem za mlade ljude s početka veijka. U njoj čak ima i humora sa zadrškom - kazao je Koprivica. Postoji li neka razlika između igre na pozorišnim daskama i treperenja slova u ukoričenoj magiji, odnosno knjizi?

Kadrić: Teatar, ali i film, u ovom kontekstu ćaskanja sa piscem, možemo nazvati javnim čitanjem knjige. Hoću reći da skupini posmatrača režiser, dramaturg uz jezik tih umjetničkih žanrova i pomagala, čita poruku pisca, často krateći je ili dodavajući joj i puno toga svojega. Uz svu počast i toj umjetnosti, smatram da čovječanstvo u cjelini bježi od knjige i čitanja i tu vrstu mentalnog treninga prepušta „izabranim“ čitačima. To bi moglo biti atraktivno, zabavno ali nije nadomirenje za strast i korist čitanja ali i pisanja. Hoću reći da je film predvorje naše lijenosti i našeg zaglupljivanja. Nešto kao islam za muslimane mimo arapskog jezika, sa jednom razliko film ipak kroz sliku i prevod razumijemo.

H: Glasoviti (h)istoričar Kristofer Klark sa Kembridža na Međunarodnom simpozijumu o Prvom svijetskom ratu održanom u Zagrebu, kazao je: Gavrilo Princip i njegovi pomoćnici nisu bili teroristi, već hrabri, posvećeni i bogati idealima, ali siromašni iskustvom...''

Kadrić: Niko nema pravo da kiti u cvijeće skupinu oboljelih (tuberkuloza tad neizliječiva) mladića koji su učestvovali u ubistvu nekoga a zaboravlja milione nevino poubijanih isto mladića, isto hrabrih i bogatih idealima, to nama živućim i mislećim mora biti iskustvo i moralni okvir za donošenje suda. O tome se radi i ovim povodom, obilježavanja stogodišnjice tog čina.

H: Ovih, gore, nekoliko detalja ili činjenica navedoh kako bi sumirali događaje i dijeljanje kulturnih ustanova i pojedinaca, kao bi, zapravo, zaključili da je roman '' Ne dam ja Gavrila'' jedinstven, osim po sadržaju, i po zbilji da je jedan jedini.


Kadrić: Isključujem sud o svom djelu, insistiram na moralnom principu promišljanja „u ime“ onih nevino stradalim u svim ratovima od 28 jula 1914. kojima je atentat u Sarajevu (28 juna)  bio kapisla, a njih je na stotine miliona i oni moraju dobiti riječ, minutu ćutnje, fatihu, respekt. I ponovo i ne toliko zbog njih samih, nevinih, pokošenih, nepripremljenih, već onih koje čeka ista sudbina, ako ne otklonimo uzroke i uslove koji nas pokreću u ratove.

H: Kad god se spustim u vlastite mračne provalije, kad tragam za sobom i Tvorcem, počesto se sjetim genijalnog besmrtnika, koji je kazao: samo u tišini i samoći čista vjera ulazi u čisto srce, a Ti nam pojasnio: između čovjeka i Boga ne treba posrednik već knjiga''.


Kadrić: Tačno, oni što vjeruju, treba li bi da znaju da Bog (Allah) nije knjigu (Bibliju, Kuran..) poslao ni hodži ni popu, ni papi ni sultanu, već vjerniku. Nema tumača, nema posrednika, ima knjiga i ima učenje, ima srce. Nagrada za dobro djelo je direktna, kazna za grijeh je direktna i to je od Svevišnjeg i to je iz srca. Nesigurni, neuki, bježe u stado tražeći posrednika, tumača, izbavitelja na zemlji zaboravljajući Svevišnjeg, srljajući u grijeh u zlo kuda ih posrednici vode.

H: Na početku romana piše: Priča je inspirisana pokretom '' Mlada Bosna'' i kustosom istoimenog muzeja u Sarajevu Bajrom Gecom. Njima knjigu i posvećujem.


Kadrić: Ideju mlade Bosne, treba sačuvati neiskvarenu, generacijama koje dolaze i koje sanjaju Bosnu kao centar njihovog duhovnog oplođivanja, univerzalne simbolike što ona u suštini i jeste, kustos Bajro Gec je čuvajući Muzej sa tim imenom, činio upravo to, spašavao nas od zaborava, gubljenja orijentira o onom što je bilo i kuda nam je ići. Počast ideji i slava i hvala posljednjem kustosu Muzeja Mlade Bosne u Sarajevu.  

H: Nebično štivo koje već u startu, na samom početku, čitaoca hvata u svoju nevidljivu mrežu, kad vrijeme, obavaze, spavanje...prestaju da budu bitni, kad se čita i osjeća (kako kod koga) neka filmska poetika s (h)istorijskim činjenicama. Žanrovski roman fakcije i fikcije : Umjesto predgovora

Sarajevo, 25. avgust 1992. godine
Saro, ljubavi!
Oprosti što tata ne počinje pismo sa meni najdražom rečenicom, u kojoj su tvoje ime i ljubav sinonimi zarezom odvojeni. Danas su sile mraka topovskim granatama zapalile Vijećnicu u Sarajevu. Danas su između tebe, mene i ljubavi, oštrim mačem urezali datum. Upamtimo ga oboje.

Kadrić: To je simbolika, ali i surova stvarnost koja nas upozorava da tamo gdje se spaljuju knjige, počeće da se spaljuju i ljudi.U spaljivanju Rajha u Njemačkoj i Vijećnice u Sarajevu se to surovo obistinilo. Skoro da je bilo nemoguće u ovoj priči zaobići tu sliku, goruće Univerzitetske biblioteke u Sarajevu.

 

H: Albert Einstein, na pitanje kako zamišlja Treći svjetski rat, je, otprilike, kazao: ne znam kako i s čim će biti vođen, ali znam da će sljedeći (četvrti) biti s kamenjem i toljagama.

Kadrić: Einsein (Anšatajn), kao fizičar je bio svjestan energije koju čovjek, već tada ima u svojim rukama. Energije kojom je tad mogao (danas puno više) nekoliko desetina puta uništiti bio-geo sistem u cjelini. Nacionalne elite koje nas vode bespućima permanentnog rata, likuju da su nas ipak poštedile te kataklizme, globalnog sveuništavajućeg rata, na čemu bi trebali da smo im zahvalni.

Problem je da globalno zagađenje životne sredine postalo opasnost ravna globalnoj ratnoj kataklizmi (poplave na Balkanu ovih dana su samo dio te priče), vojna i hemijska industrija su najznačajniji zagađivači. Sva mudrost u spašavanju planete i nas na njoj jeste da se vojnici razvojniče a da se sredstva rata preusmjere u pravcu zaštite životne sredine, pod uslovom da još imamo šansu.

I zato i ova knjiga, ima smisla ukoliko je doživimo i čitamo sa dubokim prezirom rata i onih što nas guraju u rovove da se iznova bijemo, podsmijavajući se ljudskoj prirodi kojoj su ljubav i mir prirodnija stanja, ali i ideji jednog Boga, po kome bi trebalo da smo braća.

H: Prijatelju, hvala Ti na zanimljivom razgovoru i na još jednoj zanimljivoj knjizi. Uvjeren sam da će i ova, kao i sve predhodne, naći put do čitalčke publike. Na obostrano zadovoljstvo i korisnost i za pisca (odnosno knjigu) i za čitaoce.

Kadrić: Hvala Tebi, razgovor o knjizi za pisca je ponajveći poklon, da iz korica knjige i vlastite imaginacije uskoči u novi okvir misli kojoj naprosto nije bilo mjesta u ispisanom štivu romana.