Zoran Pavlović - Buco

-         Moramo do Foče – govorim mu na telefon nagovarajući ga da me vozi. Njega, bar kad je Foča u pitanju ne treba nagovarati, nagovoren od rođenja, rodio se u Foči. Fočaci ga poznaju kao Bucu, oni bliži znaju da se ispod naslaga nadimka krije ime Zoran Pavlović.

-         Sin Vilme i Ivana iz plemićke loze Pavlovića – dodaje ako se priča o imenu zapodjene. Ivan i Vilma sa troje djece poslije onog rata, trbuhom za kruhom, iz Sarajeva došli u Foču. Zoran im bio foöanska prinova, vjerovatno kao djete i nešto punačkiji, prozvali ga Buco, tako i ostalo i ako od viška kilograma odavno ni traga nema.

Foča ga pamti po kajaku. Rano grad napustio, uputio se u Sarajevo na više škole, ali ljeti bi se po Ćehotini i Drini «folirao» sa kajakom. Jedno vrijeme je kajak bio najpopularniji sportski rekvizit u Foči. Eskimontaža, bila riječ i podvig koji se sa divljenjem ponavljao. E tu eskimontažu, hoće reći prevrtanje kroz vodu sa čamcem Buco je među prvima izvodio pred očima začuđenih Fočaka, posebno Fočanki.

 

Foča je davnih sedamdesetih, tačnije bukovi pod Aladža džamijom, bila poznato mjesto za odmjeravanje snage i vještina kajakaša iz cijele Jugoslavije. Dio te priče je svakako, kasnije profesor fiskulture Zoran Pavlović – Buco.

 

Poslije završenog fakulteta, dugo radio kao profesor na Umjetničkoj školi u Sarajevu. Zimi je skijao po okolnim planinama, što su rijetki u Foči znali, a ljeti vozio kajak po Ćehotini i Drini što je bilo opšte poznato. I sve tako do pred sami posljednji rat. Rat ga zatekao u Sarajevu, da je bilo vrijeme ljeta, ko zna?

- Čuvaj mi Bucu - šaptala mi Vilma u Foči, negdje pred odlazak tamo gdje nam je svima ići. Meni bilo čudno zašto baš meni naglašava da ga čuvam.

- On je katolik a ovo je Foča - uvjeravala me šapatom. Ja se u čudu našao, ponajbolji smo prijatleji desetak godina a ni toliko o njemu nisam znao. Buco pa katolik, premetao sam po ustima kao da se čudim a nisam, vjerovatno bih tako reagovao i da je bilo šta drugo rekla. Ono katolik mi bilo kao da mu je košulju otkrila i pokazivala nešto što ranije nisam znao. Možda sam se prepao i pomisli da me ne upita, a šta si ti, možda? Ona je to znala, ja sam bio i ostao samo njen i njegov Ševa, vuk sa Tare, Paleža, Jahorine, sve ostalo bi bilo suvišno, ali eto dolazila vremena i to se pitalo.

 

-         Otkad nismo? – pita dok promičemo kroz kanjon Dobropoljke, podsjećajući na dane kad smo upravo ovim kanjonom žurili u Foču pa odatle jal u kanjon Tare, jal na Zelengoru, Trnovačko jezero i ko zna gdje. Prisjećali smo se ko zna čega sve, prijatelja, tura po brdima, njegove Vilme i moje Rukije, Ivana. Njegovom Ivanu je bilo pet-šest godina (po ocu mu ime dobio), kad smo ga nosili na Trnovačko jezero i to ne jednom, već više puta. Na Trnovačkom smo noćili i jedne zime, vukovi zavijali a mi šatore razapeli na sred jezera, Vukašinovu kolibu nismo ni našli, snijeg je bio zameo.

 

Od Miljevine skrenusmo starim putem pored Pješčanih piramida. Slikamo se za uspomenu, filozofiramo o fenomenu i stvoritelju sa malim jal velikim «S».

 

Foto: Š. Kadrić, Pješčane piramide kraj Miljevine

U Foču ulazimo od Željezničke stanice. Sa ove strane se u Foču ulazilo i izlazilo kad je bilo najteže, ko je te sreće imao da iz nje živ izađe. Pred oči mi dođe ona potresna slika generala Koste Nađa o ljudu i neljudi, ratene 1943. godine, pa ona Adila Zulfikarpašića, ona o kojoj sam i sam pisao kroz roman o Aliji Salji, proleteru u srcu. Pred nama se grad i sad između rakita ugnijezdio. Drina mu liže sjeverne strane, Ćehotina ga dijeli na dvoje, u nas se od prizora nemir uvukao ali riječi vani ne izlaze, odćutasmo ulaženje u grad kao počast ko zna kome. U Opštini obavimo što smo trebali, ispozdravljamo koga smo htjeli i odemo da obiđemo zgarište moje porodične kuće...

Dok se vozimo ispod igrališta, potišteni prizorom zgarišta, na Ćehotini ugledamo a šta drugo već kajake i kajakaše. Neki novi klinci, istjerali na vodu gizdave ljepotane da im čovjek pozavidi.

-         Ovdje ćemo stati – govori Buco dublje dišući. Nije trebao ni reći znao sam da neće odoliti. Brzo zapodjenu priču sa mladićima u čamcima a ja brojim koliko će proći da se u onaj kajak i on počne uvlačiti. Neprođe dugo, vadi suvišne stvari iz džepova i pruža ih meni da se može uvaliti u onaj mali otvor na kajaku.

 

Vesla zamlatiše po vodi, on vrisnu kao da skije niz hangove na Jahorini vozi ili konja uzjahuje. Neće valjda eskimontažu, pomislih u čudu. I nije, vrtio se jeste ali po površini vode, uzdisao, izazivao najviše mene, valjda mu krivo što sam bolji ribar od njega, pa ovako bijes izgonio. Ni ja nisam sjedio skrštenih ruku, snimao sam da bude upamćeno da je Zoran Pavlović – Buco nakon dvadeset godina ponovo kajak vozio na Aladžanskom buku u sred Foče.

Š.K.
Fojnica 20. avgust



Sportski ribolovac, Ajdin Imamović

Vidim ga u ribarskoj opremi mušičari u sred Fojnice, uvježbano baca u brzak, povlači pa opet baca. Sunce zalazi za vrhove Vranice, rumen odsjajom boji nebo ali i brzak rijeke unoseći čudan nemir i u ribara ali i nekoliko posmatrača. Odjednom se izbaci, povelika, ribar je gleda sa nevjericom, ribarska draž mu ubrzava pokrete. Moja radoznalost priteže fotoaparat, iz iskustva znam gdje se baca da i uzima. Poslije nekoliko zabačaja, poznati nemir na vodi i još poznatiji trzaj, evo je. Vrti se na mamcu, otima, ribar je uvježbanim pokretima privlači obali, privlači, popušta pa opet privlači. Prilazim nešujno bliže da idilu ne pokvarim, slikam. Napokon je u plićaku, šarena, lijepa, potočna pastrmka. Ako svojim očima ne vjerujete slušajte ribarsku, u njoj preko pet kila. Ribar pozira, ja slikam, onda na moje veliko čuđenje, kao u filmovima odnekud sa Zapada, vraća onu pastrmku u vodu. Bravo...., skoro nevjerovatno u sred Bosne, tačnije Fojnice ribar vraća ribu u vodu, zadovoljan onim što se već desilo.
- Zašto je vraćaš? - čujem dječaka kako ga pita.
- Treba je i sutra tražiti - odgovara onaj sportski ribolovac iz Bosne, tačnije iz Fojnice.
- Kako se zoveš? - upitah da ime upamtim.
- Ajdin Imamović - kaže.
- Kako se ova riječica zove?
- Dragoča - opet će on, pripremajući štap da krene.
Jedan dan jedan užitak, pomiskih valjda čitajući njegove misli.

Ševko Kadrić i Nura Haver

U petak je na ljetnoj književnoj pozornici u Sarajevu u okviru Sajma knjige na otvorenom, promoviran roman Ševke Kadrića "Luter i Orlović". "Ovo je druga godina kako na ovoj pozornici promoviramo nove romane Ševke Kadrića, prošle godine "Zaljubljen u sunce" koji govori o Lazaru Drljači i ove "Luter i Orlović" roman koji govori o poznatom reformatoru Martinu Luteru i manje poznatom Hamzi Orloviću. Moram priznati da sam juče do kasnih sati isčitavala roman i divila se priči, piscu ali i pitala zar je moguće da je uvijek sudbina Bosanca skoro ista, tragična. Drljača će u Rimu i Parizu slikati bolje od mnogih, uticati da jedan skulptor Modiljani postane slikar Modiljani, čije slike se danas prodaju po basnosnovnim cijenama dok se za Lazu skoro i ne zna. Ili Jedan Martin će promjeniti svijet i za njega svi znaju dok će Hamza sa svojim hamzevijama nestati u tamnicama oko Bosfora ili u samu Bosfora, ali za njih malo koji i Bosanac zna.
Ovih dana sam čitala roman i Enesa Karića koji se bavi istim likom, Hamzom Orlovićem ali u jednom drugom kontekstu, dali je to slučajno?

Kadrić: Nije slučajno, to znači da i Karić i ja mislimo da imamo da Bosanci pa i cijelo čovječanstvo ima ne malih problema i tražimo slamku spasa, ovog puta je vidimo u Hamzi i njegovu učenju. Vjerovatno drugačije ga vidimo ali je najvažnije da nas Hamza inspiriše.

Haver: Ko je zapravo Hamza Orlović?
Kadrić: Hamza je čovjek koji je u svom vremenu bio najučeniji čovjek u otomanskoj imperiji, hafiz, derviš, sufija ali se pitao ono što i Martin Luter: Ako su svi ljudi pred Bogom isti, crni i bijeli, muškarci i žene, mali i veliki, siromašni i bogati, Arapi i Bosanci... zašto ja Bosanac svom Bogu moram da se molim na arapskom jeziku koji ne razumijem?
To se pitao i Martin, ali je imao njemačku vlastelu na svojoj strani, preveo je Bibliju sa grčkog jezika na njemački i to označava prosvetiteljstvo Njemačke ali i cijele Evrope, Hamza je imao narod na svojoj strani ali ne i vlastelu, sultan mu je došao glave i njemu ali i onim akoji su ga slijedili. Ubijen je u Stambolu 6 juna 1573. godine.

Haver: Tvoji romani se doimaju vrlo angažiranim, misliš li da Martin i Hamza i danas šalju svoje poruke ovovremene?
Kadrić: Pisac ima privilegiju da svoje junake može zaodjenuti i svojim strahovima ali i željama. Ja sam zabrinut za ono što dolazi, pa i za život koji upravo živimo i u Bosni ali i u svojetu u cjelini. Kao što je jedan od učitelja Martinu govorio, Bog ima velikih problema, On treba mudre i hrabre, tako i danas čovječanstvo ima velikih problema, i danas nas jedino mudrost i hrabrost mogu spasiti, to bi možda bila ta ovovremena poruka onovremenih junaka, Martina i Hamze.

INTERVJU

ŠEVKO KADRIĆ, PISAC, SLIKAR, PLANINAR, EKOLOG

Živković, Kadrić

 

 

   BOSANSKI DUH OSLONJEN NA KAMENE STEĆKE

 

Hercegovačke novine, Milorad Živković

 

·       Bosna je uvijek bila utočište pribjeglicama

·       Martin Luter i Hamza Orlović će postaviti isto pitanje:  zašto ja moram svom Bogu da se molim na njihovom jeziku?

·       Nacionalne elite su opljačkale sopstveni narod

·       Vjersko-nacionalne elite su se uljuljkale u svom nacionalizmu, ali ga i materijalizovale

·       Muslimani su vjerska kategorija i njima ne trebaju države, njima trebaju džamije

·       Živimo jedan život,  ne smijemo dozvoliti da nam ga otimaju i moramo se izboriti da ga dostojanstveno odživimo

 

     Bosanski planinar, švedski pisac i ekološki pripovjadač – najkraća je moguća odrednica za Ševku Kadrića, Bosanca sa privremenim ili trajnim boravkom u Švedskoj u koju je otišao početkom proteklog rata. Gore smo se i upoznali posljednje ratne godine, kada je i bio već u zrelim spisateljskim godinama. Do sada je Kadrić objavio sedam romana, od kojih je „Zaljubljen u Sunce“ privukao značajnu pažnju ne samo bosanskohercegovačke i švedskje čitalačke publike, nego i mnogo šire. Njegov posljednji roman  „Luter i Orlović“ promovisan prije nekoliko dana u Sarajevu, priča je o dva lika – Martinu Luteru, čovjeku koji se nije slagao sa Papinskim kanonima i postupcima i koji je l5l7. godine vrisnuo o indulgencijama i uređenju crkve i čiji se vrisak i danas čuje, i o Hamzi Orloviću Bošnjaku, hafizu, kojeg su drugi, zbog njegove učenosti, sultanom nazivali i koji se, 5o godiuna nakon reformisanja katoličanstva, zapitao moraju li i muslimani da se svom Bogu, Allahu obraćaju na arapskim jezikom i ako ga ne razumiju. Desetine hiljada mislilo je kao i on, krenulo za njim i tako su nazvane hamzevijama.

      Njegov junak u romanu „Zaljubljen u Suncer“, Lazar Drljača, slikar, boem, savremena lutalica, jadnako kao što je, po svemu sudeći, i autor romana. Kadrić nije zaljubljenik samo u slike i pisane riječi, već i veliki poznavalac istorije Bosne i Hercegovine i njenih naroda, posebno patarena (Bogumila) i, opet posebno stećaka, kao simbola života, trajanja, kulture...

 

Razgovaramo neposredno nakon promocije Vaše posljednje knjige, romana „Luter i Orlović“ (intervju pravjen u petak, l4. avgusta,  op. a.). Narodski rečeno, naš ste čovjek, švedski ste pisac (od l992. godine boravi u Švedskoj i član je Udruženja piusaca te zemlje – op. a.). Otkuda Martin Luter u bosanskoj i švedskoj literaturi i šta je njegovo zajedničko sa drugim likoim romana Hamzom Orlovićem Bošnjakom, hafizom, kojeg su drugi, zbog njegove učenosti, sultanom nazivali?

KADRIĆ: Martin Luter, reformator, ali i prosvjetitelj je jedna od najznačajnijih , rekao bih najsvjetlijih figura evropske civilizacije. To je čovjek koji je u mraku srednjovjekovne  Evrope, u kojoj su inkvizicijske horde uvodile red i branile dogme, upalio svjetlo prosvjetiteljstva koje se zvanično naziva protestantizmom. Podsjećam da je inkcizicija u to vrijeme pobila, odnosno spalila oko pet miliona žena i mnogo više muškaraca,  optužujući ih kao jeretike, dakle one koji ne poštuju vlast i moć pape, a žene, jer su bile najznačajnija snaga socijalnog pokreta. Jer, žena funkcioniše na drugom principu – ona brani sigurnost porodice, i ona je samim tim bila opasna.

Evropska elita koja je stradala u to vrijeme, stradala je zato što je mislila svojom glavom i što je htjela da promijeni svijet. U tom vremenu javlja se Martin Luter koji traži slamku spasenja. Baš kao i danas, kada svijet traži slamku spasenja. Luter je tu slamku vidio u slovu, u pismenosti i Bibliji. To je šesnaesti vijek, tačnije l5l7. godine. Luter je bio teolog, doktorirao je na Bibliji i odlazi u Rim da se suoči sa Papom, kao svetim ocem koji hoda po zemlji, da se divi Rimu. A kada je došao u Rim, kleknuo je i rekao: „Klanjam ti se sveti Rimu“. Već sutradan, slušajući na propovjedi kardinala, rekao je da nikada nije čuo gluplje predavanje. Očekivao je da ga Papa primi, ali Papa nije bio u  Rimu, jer je bio na osvajanju, a kasnije će se ispostaviti da je tada on lično predvodio krvave horde koje su u jednom selu pobile oko lo hiljada ljudi, spalivši ih i žive i mrtve.

U isto vrijeme, dok su oni po manastirima živjeli u celibatu (beženstvo, bezbračnost, op. a.) u Rimu su kardionale služile gole žene. On je onda naprosto vrisnuo: ovo nije zaštitnik Boga, zaštitnik Hrista, ovo je antihrist. On je rekao da Bibliju, kao svetu knjigu, Hrista, kao čovjeka koji se žrtvovao za  cijelo čovječanstvo, ne samo za kršćane i Boga, treba spasiti. Spas je vidio u prevođenju Biblije sa gračkog na njemački jezik. Onda je, u ime Boga, svaki Nijemac trebalo da nauči čitati, u ime Boga svaki Nijemac je trebao čitati, u ime Boga svaki  Nijemac je trebao da uči!

To je taj najznačajniji pokret toga vremena. Od njega kasnije ide desno kalvinizam (jedna od protestanskih religija – op. a.), lijevo baptizam. Cijela Evropa je tada uzdrmana. Ni Crkva ni Papa više nisu tumači ni gospodari Biblije, jer se ona vraća u srce najobičnijeg čovjeka, koji, da bi je razumio, mora da nauči čitati i da živi po njenim pravilima.

Kadrić, Nura Haver, na književnoj pozornici u Sarajevu

 

                   IZBAVLJENJE ZA EVROPU

 

U Vašoj knjizi Vi pravite vezu Lutera sa Hamzom Orlovićem. Na šta, zapravo, ciljate?

KADRIĆ: Martiun Luter je našao izbavljenje za onu Evropu u Bosni, u Bosanskim patarenima (sekta koja je u l2. vijeku bila raširena i kod nas – op. a.) da se Bogu mole na svom maternjem jeziku. Jedini u cijeloj  Evropi tog vremena su se patareni, odnosno bogumili svom Bogu molili na svom jeziku i to im je bio smrtni grijeh. Podsjećam da je Papa  izvršio desetine krstaških ratova protiv takve Bosne.

Takođe treba reći da je sva evropska elita tog vremena bila u nemilosti, ali je jedino mjesto gdje je mogla da se sakrije bila Bosna i to iz dva razloga: jer je Bosna imala vlastelu koja je bila tih pogleda (poznati ban Kulin) i, drugo, imala je bosanske planine koje su bile štit i brank ljudima koji su bježali. Podsjetiću na stanovništvo  Srebnernice koje je odnekud došlo sa naučenim zanatima, pa podsjećam na Safadre koji su pobjegli iz Španaije itd. Bosna je uvijek bila utočište pribjeglicama i izbjegliocama – i iz Crne Gore, Srbije, Francuske, Španije, Ugarskih zemalja...

U Vašoj literatuiri bogumili su nezaobilazna tema. Naravno, i u  romanu „Luter i Orlović“, jer je i sam Martin Luter u papinskim podzemnim podrumima, u naumu koji je htio ostvariti, morao se sresti sa temom bogumila. Nailazeći na grijeh bosanskih bogumila, koji su krivi što su bogohumili, da ne priznaju Boga koji ne prizna njihov narod i njihov jezik, Luter, zapravo, otkriva svoje poglede između Boga i Crkve, izloživši ih u 95 teza kojima je, na neki način, izazvao Crkvu da diskutuje osnovni princip religije i mjesto Crkve u njoj. Manje-više, to je poznato, ali šta je to učinio Hamza Orlović Bošnjak?

KADRIĆ:  Oni su htjeli skoro isto.  Luter se jednostavno pita: zašto ja Nijemac, moram svom Bogu da se molim na tuđem jeziku? Ili još preciznije – ima religijski princip po kom smo svi pred Bogom isti – i muški i ženski, i crni i bijeli, i mali i veliki... Onda on kaže: ako smo svi pred Bogom jednaki, zašto bi ja Martin Luter morao svom Bogu da se molim na njihovom jeziku? Isto pitanje će postaviti i Hamza Orlović. On je iz Gornje Tuzle i radnja se dešava 4o godina poslije uspjelih Martinovih reformi, za koje je mogao, ali i nije morao čuti. Hamaza Orlović, čiji je deda bio bogumil, odnosno pataren, je odveden u Istambul, i on postavlja  isto pitanje: ako smo svi pred Bogom, odnosno Allahom isti, zašto bi ja, Hamza Orlović, morao svom Bogu da se molim na jeziku kojeg ne razumijem? On je u to vriueme postao najučeniji čovjek  Otomanske imperije, pa su ga ljudi, ne bez razloga, zvali drugim sultanom, jer je sva znanja tog vremena imao, a imao je i dar govora. Tako je postao simbol i prosvjetiteljstva, ali i novog pokreta za reformu islamske crkve, kalifata. On je mislio da svi muslimani Bogu treba da se mole na svom jeziku.

Dakle, Allah ili Bog nije svetu knjigu, ni Bibliju ni Kuran, poslao sultanima ili papama,  ali ni popovima i hodžama već ih je poslao običnim ljudima, i sva mudrost je da običan čovjek zagospodari svetom knjigom, odnosno da je razumije. Ukoliko, recimo, ja sada vama govorim na švedskom ili enegleskom jeziku recept kako se kuha kafa, vi to nećete razumjeti ako ne znate taj jezik, ali ako to govorim na našem maternjem jeziku, odmah poslije toga vi ćete spremiti tu kafu. Šta je Biblija, šta je Kuran?  To su knjige recepara življenja. Kako živjeti po njima ukoliko ne  razumijete jezik. Sva mudrost je naučiti jezik kojim je ta knjiga pisana.

 

 

Ševko Kadrić

Koliko vidim i koliko razumijem, Lutera i Orlovića Vi stavljate u savremeno doba življenja?

KADRIĆ:  Oni su i to vrijeme bili najsavreniji. Ali, ono što je najvažnije, ono što su oni tada učinili je važno i danas. Oni su tada izbavili Evropu. Jedan od učitelja Martina Lutera tada kaže:  "Martine, Bog ima velikih problema, ali on treba hrabre i mudre ljude“. Danas u 2l vijeku imamo velikih problema – ekološkog, moralnog karaktera, problem potrošačkog mentaliteta, imamo kapitalistički fundamentalizam. A izbavljenje je opet na strani mudrih i hrabrih, i danas moramo iznaći put kako ići dalje. Inače, mi smo pred apokalipsom.

To što ja ponovo pokupšavam etablirati temu Lutera i Hamzu, je zbog toga što oni traže Boga u svom srcu, a to u ovom trenutku smatram ključnom slamkom za izbavljernje. Bog – da, ali u srcu običnog čovjeka.

 

 

NARODI KAO TAOCI

Hamaza je, kao učen čovjek, po povratku iz Stambola u Bosnu, u narodu doživljen kao čovjek koji, zajedno sa njim želi srušiti stubove imperije, kalifat, ropstvo i bespogovornu poslušnost u osvajanju tuđeg i čuvanju osvojenog. U ovo vrijeme Bošnjaci su, u političkom smislu, najpodijeljeniji narod među političkim vođama i oligarhijama.  Kako Vi to tumačite?

KADRIĆ: Bosancima, Bošnjacima se danas pokušava nabiti klerikalna luđačka košulja, da ih se kao narod svede na vjersku skupinu. Jedan dobar dio odgovornosti leži na njihovim vjerskim ali i političkim liderima. Normalno, i na liderima zemalja u okruženju, koji na tome samo profitiraju, nabacujući Bošnjavcima imidž koji danas u Evropinije nije na nekoj velikoj cijeni. Riječ je o izmišljenoj islamističkoj priči. Cijela priča o BiH i Jugoslaviji l992. godine je, na žalost, konstruirana priča. Ni danas ne treba previše mudrosti da dokučimo koje i kakve su se igre igrale oko Jugoslavije. Ona, Jugoslavija, je tek negdje u trećem planu. Prvo imamo pad Berlinskog zida, koji simbolizuje pad jednog sistema, sistema komunizma koji je imao dva i po miliona vojnika, nuklearno oružje... Ali, na svjetskom planu imamo klasičnu borbu za novu podjelu svijeta, u šta se SAD uključila jako dobro, jer nije smjela propustiti tu priču. Evropske zemlje su znale šta će sa socijalističkim zemljama, htele su u njih plasirati kapital. Da je Amerika čekala, to bi se sve bez nje i desilo, ali je Njemačka na svoj način dobila svoj ekonomski prostor, Franscuska svoj itd. Tako imamo vrlo naglašen konflikt između Amerike i Evrope, pa ponovo konflikt između evropsklih zemalja: Njemačka je, recimo, imala svoj interes, pa je htjela da proda oružje koje joj je ostalo iza SSSR-a. Bilo je riječ o oko osam milijardi dolara, Rusija je imala svoj interes itd, itd... Tek u trećem planu je  Jugoslavija, kao prostor stvoren za konflikte, prostor koji je samo u posljednjih lOO gosina imao pet većih ratova – Prvi i Drugi balkanski rat, Prvi i Drugi svjetskli rat, pa ovaj protekli rat. Dakle, Jugoslovenski prostor je idealan za konflikt. U cijeloj toj priči doživjeli smo rat, a da niko nije bio spreman da ga zaustavi. Evropa se demonstrirala kao ekonomski  i politički gigant, ali kao vojna sila bila je nula. Na kraju, poslije krvavih pet godina, Amerika je morala, da jedinim efikasnim sredstvom – silom – zaustavi rat. Ili preciznije iz sebi znanih razloga u Deytonu legalizuje ono što se na terenu desilo...

Jugoslovenskim narodima, ili preciznije jugoslovenskoj radničkoj klasi, kao jedinom legitimnom vlasniku društvene imovine,  se prodaje vrlo jeftina priča o vjersko-nacionalnim, religijskim  sukobima. Poenta je da su nacionalne elite opljačkale sopstvene nacije. Danas ne treba nikoga uvjeravati da je hrvatska elita opljačkala hrvatsku naciju, preciznije hrvatsku radničku klasu, nikoga ne treba uvjeravati da je srpska elita opljačkala srpski narod i imamo prostor Bosne i Hercegovcine, u kojoj su, iz istih pobuda, pljačke društvene imovine i promjene titulara, nametnuti i Bosni podmetnuli  uskošićardžijski i klerikalni slojevi. Tako danas u BiH imamo tri ekonomske cjeline, u kojima su vlasnici kleronacionalne elite,  koje jako dobro sarađuju u pljačci društvene imovine, pretačući je u privatnu. Međutim, narodi su taoci. Još uvijek je moguće u BiH, nakon toliko godina, Srbima, Hrvatima i Bošnjacima prodati jeftinu priču o nemogućnosti zajedničkog života, strahu itd. U međuvremenu je društvena imovina pokradena. 

Nisam htio da Vas prekidam, ali pitanje se odnosilo i na podijeljenost bošnjačkog poliotičkog rukovodstva...?

KADRIĆ: Unutar tog korpusa imamo dvije značajne struje, kao što ih ima i u drugim korpusima, samo što je ovdje najnaglašenije. Riječ je o klerikalnoj struji koja je uspjela da se jako dobro situira i da se institualizira. Recimo, prije rata smo imali jedan teološki fakultet, sada imamo tri, prije rata smo imali jednu, sada šest srednjih vjerskih škola... Proizvode se ljudi, čija je profesija proizvodnje religioznosti kod ljudi. I kasnije taj kadar ubacuju u školu, čak i obdanište, što je bastijalno... Ovdje mislim na ovaj islamistički dio, a ništa drugačija priča nije ni kod katoličkog ni kod pravoslavnog klera.

Imamo ovu drugu – građansku opciju, koja preferira prema socijalnoj demokrfaciji.

Taj jaz kod Bošnjaka je naglašeniji.

Na žaalost,ono što je i jednima, i drugima i trećima zajedničko je pohlepa da se društvena imovina pretoči u privatnu, čitaj svoju. Ni SDP, kada je bila u situaciji, nije se drugačije ponašala. I on je vidjela svoju šansu  da društvenu imovinu pretoči u privatnu ili oligarhijsku. I to je kod Bošnjaka naglašeno, ali ne znači da to nije i kod drugih.

Ako je, po Vama, Bosanac germansklo ime za vlasnika zemelje Bosne, a Bošnjak njegova latinizirana  izvednica, i ako treba naglasiti da u tom  imenovanju religijska pripadnost ne igra ulogu, kako ste kazali u svojoj knjizi „Bošnjašto na vjetrometini“, izlažete li se opasnosti da Vas pripadnici drugih naroda, Srbi i Hrvati, koji za sebe neće kazati da su Bosanci, neće optužiti da Bosnu na taj način „gruntovno“ vezujete samo za Bošnjake muslimane?

KADRI: Apsolutno ne. Knjiga je pisana l992. godije i tada je trebalo naučno pokazati da su priče o vjerskom ili građanskom ratu  ovdje iluzorne. Zašto? Mi smo u Centru za međuetnička i religijska istraživanja, imali istraživanje koje je pokazalo da je do l99o. godine samo l5 odsto stanovništva prakticiralo religiju, a 85 odsto su bili ateisti. Drugo što je veoma važno: 42 odsto stanovništva je  direktno ili  indirektno živjelo  u mješovitoj formi  braka, pa je priča o međureligijskom ili međiunacionalnmom, građanskom ratu bila apsurdna. U knjizi koju spominjete, ja kažem da je Bosanac iliti Bošnjak vlasnik ovoga prostora, bez obzirta na religijsku pripadnost. To je bilo prije l8 godina. U međuvremenu se desilo to što se desilo. Vjersko-nacionalne oligarhie su se uljuljkale u svom nacionalizmu, ali ga i materijalizovale. Danas pričati Srbinu da on nije Srbin, nego pravoslavac, ne pije vode, jer ima prostor, ima gruntovnicu, ima zemlju koja je po njemu imenovana i zove se Republika Srpska. Ili, pričati Hrvatu da je on katolik,  prije toga Bosanac, na žalost – ne. Hoću reći, da se tim grubim odnošenjem sprem stvarnosti koji se zove rat, stradanje, legalizacija, mnogo toga dovodi u pitanje, pa i neistina postaje istina. Istina je da je Bosanac, odnosno Hercegovac vlasnik ovoga prostora. Međutim, to danas mnogo drugačije izgleda. I dalje, dakle, ostajem, pri onoj tezi da je Bosanac germansko ime za vlasnika zemlje Bosne, a Bošnjak njegova latiniziorana izvedenica, bez obzira na religijsku pripadnost. I to je naučna činjenica. Niko do l984. godine nije upotrebjavao termim Srbin za bosanskog pravoslavca, niti  Hrvat za bosanskoh katolika, a čak je Kalaj tražio da se Bošnjakom nazove svaki stanovnik Bosne i to nije prošlo, a to je bilo kao juče. 

Zapravo, Vi – kritikujući aktuelnu vlast nacionalnih ili nacionalističkih politiučkih elita – kažete da „Bosna može postati Bosanska, ako je i vlast takva, a to i jeste uslov njenog opstanka, druge mogućnosti kao da prostori krvavog Balkana ne opoznaju. Bosna i Bosanci ili će to naučiti ili će nestati, po onome što su sada bliže su nestanku, nego ponovnom nastanku“. Iz ove Vaše konstatacije moglo bi se izvlačiti više pitanja, ali ću se zadržati na dva. Prvo: ako vlast nije bosanska, a nije, kakvu to Bosnu danas imamo?

KADRIĆ: Vi ste već i sami odgovorili na ovo. Tamo gdje vladaju Šveđani, tamo je Švedska, tamo gdje vladaju Danci, tamo je Danska... Ukoliko se nama ovdje nametne vlast koja je srpska ili vlast koja je hrvatska, ili neka ekskluzivno bošnjačka, onda se odgovor sam nudi: to više nije  Bosna. U Evropi se narodi imenuju po prostoru kog su vlasnici.

Za sve to možemo „zahvaliti“ ili optužiti vlast nacionalnih političkih oligarhija...?

KADRIĆ: To je duga priča. Ona u sebi sadrži ideju velike Srbije, novopečenu ideju velike Hrvatske, ali, na žalost, i ovu treću o kojoj smo govorili. Riječ je o nesazrijevanju o kojem su pisali mnogi bosanski mislioci, kašnjenje Bosanaca da se definiraju kao narod i kao nacija. Da smo imali bosansku elitu, onda bi ovaj prostor bio bosanski, ali na žalost nismo je imali, ili preciznije imali smo je ali su tuđe elite bile jače.

 

KO SU NAJODGOVORNIJI ZA BiH?

Ali, imali smo i imamo bošnjačku. No, ako su Bošnjaci najmnogobrojniji narod u BiH, znači li to da su za sudbinu, za budućnost BiH najodgovorniji i najveću odgovornost treba da nose upravo Bošnjaci muslimani?

KADRIĆ: Nemojte mi amputirati i povezivati te riječi Bošnjaci i muslimani. To je odrednica ganas glavnog među muslimanima. On je rekao da su Bošnjaci dominantno muslimani, a oni koji to nisu to su izuzeci. Ja ne dijelim takvo mišljenje. Ostajem na stanovištu da su Bošnjaci iliti Bosanci vlasnici ovog prostora, bez obztira na religijsku pripadnost. Muslimani su vjerska kategorija i njima ne trebaju države, njima trebaju džamije. Bošnjaci muslimani jesu najbrojniji, ali to se govori u smislu prepadanja. Problem je što oni nemaju rezervne domovine. To je činjenica i to je sada dovedeno pod pitanje: ako čovjek iz Sandžaka ima bosanski pasoš, to znači da je i Bošnjak dobio rezervnu domovinu koja je Srbija. Ta je teza vrlo komplikovana i ukoliko ona bude zavisila od pameti Bosanaca izdijeljenih po vjeri i naciji, onda nećemo daleko stići.

Što se maloprije kazali – na žalost. Je li zato što nemaju rezervnu domovinu, ali su svoji na svome, kao što su i Srbi i Hrvati.

KADRIĆ: Nestaće BiH kao prostorne kategorije. Rastočiće se između Srbije i Hrvatske. Ostaće jedan dekorativni dio Bošnjaka. Zato sam rekao – nažalost. To je pamet bosanska koja vodi prema tim konceptima. Koncept nade je evropski koncept. Ukoliko Evropa smjelije, hrabrije, odvažnije i mudrije zakorači u ovaj prostor, ili ga naprosto priključi onom što se zove Evropska unija, onda će borba za terotorije postati besmislena, onda će srpski kapitalista itetako očekivati da svoj kapital oplodi i mimo ovoga prostora, jer će imati potencijalnih kupaca među nekoliko desitina i stotine miliona ljude u Evropi. Ili: jedan mladi čovjek ne mora biti taoc srpske, bošnjake ili hrvatske elite, već će svoju šansu potvrđivati na evropskom tržištu. U tom kontekstu, ove luđačke  košulje nametnute od nacionalnih elita, postaju besmislene. Naša djeca ne smiju biti taoci ove politike.

Ako Srpsku pravoslavnu crkvu – kako kažete u jednoj svojoj knjizi – smatrate izvornim idejnim tvorcem velikosrpske ideje, te da tamo gdje je srpska zemlja, tamo je i srpska pravoslavna crkva i ni jedna druga“, odnosno tamo „gdje je Srpska pravoslavna crkva, tu je i srpska zemlja“. Čija je onda zemlja tamo gdje su bosanski stećci?

KADRIĆ: Ne bih tu toliki grijeh stavio Srposkoj pravoslavnoj crkvi, koliko Otomanskoj imperiji i kasnije turskoj vlasti. Ona, da bi jednostavno vladala prostorima, upotrebljavala je Pravoslavnu crkvu da joj pomogne u vladanju pravoslavcima. To je isto bilo na prostoru Makedonije, Bosne i Hercegovine i kasnije na prostoru Hrvatske. Dakle, Turci su SPC dali vlast i mogućnost da  čak i fizički kažnjava neposlušne kmetove. U trenutku kada se vidjelo da Otomanska imperija pada, SPC se dosjetila, odnosno vidjela da već ima mrežu i da ima vlast nad kmetovima i prva je ponudila program da pravoslavce imenuje Srbima, pa otuda ide ona teza: gdje je Srbin, tu je i srpska zemlja, a prije toga je trebalo Makedonca pravoslavca imenovati Srbinom, Crnogorca pravoslavca imenovati Srbinom, Bosanca poravoslavca imenovati Srbinom itd. Na žalost Garašaninova ideja da svi pravoslavci treba da su i Srbi, a oni da naslijede Otomansku impoeriju je, po Stevanu Dedijeru, grobnica srpskog naroda. Neću ja da sudim, niti da upotrebljavam tu vrstu kvalifikacija, ali hoću da kažer da je evidentna uloga SPC u toj ideji velike Srbije.

Kada su u pitanju Bogumili, oni su bili grijeh za katoličku crkvu, ali i za pravoslavnu. Ko je god htio sa strane ići na Bosnu, on se morao suočiti sa jednim specijalnim duhom, kojeg je dr Ivo Komšić nazvao bosanskim duhom. On je svoje idejno uporište imao u bosanskoj crkvi, u vlasteli. Ban Kulin je i sam bio pataren, odnosno Bogumil. Karakteristika ovoga prostora i jeste u velikoj slobodi religioznlosti. Drugo je što se ispovjedalo na maternjem jeziku, što je automatski dovodilo do veće mudrosti. Bosna je u to vrijeme bila pametnija od drugih, imala je višak pameti, ali taj višak pameti je iza sebe ostavio tragove: još uvijek  je prisutno 66 hiljhada kamenih stećeka, na kojima vidimo način življenja na ovim proistorima. Snaga bosanske crkve je u tome što jer njena gruntovnica u stećku. Zato ja často naglašavam da je bosanski duh oslonjen na kamene stećke. Možda je taj inspirativni dio danas nama, kao što je juče bio Hamzi i Luteru, upravo na tim kamenim stećcima.

 

PISAC EKOLOGIJE

 

 

 Kazali ste maloprije da u BiH ima oko 66.5oo stećaka. Krleža je jednom davno otprilike kazao i ovo: „Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme  Inka ima spoomenike kulture. U Evropi jedino Bosanci imaju spomenike kulture. Imaju stećke. Vi ste to dosta istraživali, pisali ste o tome. Šta je za Vas stećak danas?

KADRIĆ:  To što je Krleža rekao, to je trag Bosanca gorštaka koji je vlasnik ovoga prostora i koji je znao da čuva i sebe i prostor i znao je da živi sa tim prostorom.

Ako mene hoćemo determinirati kao pisca, onda sam ja ipak pisac ekoloigije, pisac prirodnog življenja. Bogumili su toliko inspirativni, da ja danas ne znam ni jedan evropski pokret koji bi mogao potpunije i decidnije da odredi naš odnos prema prostoru, kao što su to patareni (Bogu-mili) uradili. Dakle, stećak je nešto nad čim se svakodnevno treba zapitati. Stećke danas ni najsavremenija tehnika ne može napraviti, pa se onda moramo zapitati  kada, kako, zašto i čime je neko modelirao te stijene. Oni su nam ostavljali poruku, recimo otvorene ruke, poruku neratništva, ravnopravnosti muškarca i žene... Evropa počinje sa Klarom Cetkin učiti o ravnopravnost žene s početka 2O vijeka. Na stećcima imate muškarca i ženu koji se drže za ruke. Oni nisu imali iluzije da je čovjek jednako muškarac plus žena. To je prirodno određenje naše biološke egzistencije. Dakle, kod njih je bilo sve priorodno. Prirodno je da čovjek ne ratuje, pa su sve strijele na stećcima opuštene, a ne razapate. Na njima između dva ratnika stoji žena, ona ih miri. Dakle, na njima je hiljade i hiljhade poruka. Ono što je najvažnije jeste da na stećku imamo pravo pravcato slovo i pravu pravcatu poruku. Ja sam napisao osam romana, ali ni danas ne mogu biti mudriji nego što su njihove poruke. To je naprosto nevjerovatno, fascinantno – da u l2, l3 vijeku ljudi pišu, tako razmišljaju o životu...

Danas smo mi u svijetu mobitela, interneta, brzih i skupih automobila i demonstriramo svoje slabosti, ali gubimo svoju suštinu – gdje smo mi u toj priči. Mudar čovjek ne može biti mudar samim tim što kupi mobilni telefon ili skupo auto. Iluzija kapitalizma je: nisam mlad, nisam lijep, nisam pametan, ali imam novac i hoću da kupim mobitel, skupo auto...

 

   Dugo se bavite pitanjima ekologije. Objavili ste četiri knjige o tome. Član ste ekoloških pokreta. Javno ste žalili zbog činjenice što jedan veliki stručnjak o ovoj oblasti Osman Pirija nikada u Bosni i Hercegovini nije imao značajnijeg razumijevanja za svoje poduhvate, pa ni projekat Hepok u Hercegovini. Možete li, pogotovo za ove mlađe čitaoce, podsjetiti, zapravo, o čemu se radilo?

  KADRIĆ: To je suštinsko pitanje i drago mi je da ste ga postavili. Življenje na ovoj planeti je ključno pitanje čovjeka i čovjekovog opstanka. A ljudi koji su se u toj oblasti, ne oprobali, nego koji su dali svoj doprinos, skrećući pažnju na njega, jesu i ti prijatelji kojih više nema među živimam, kao što su spomenuti Osman Pirima, Nijaz Abadžić, doktor Mustafa Omanović i drugi. Ja sam l988. godine napisao knjigu „Planinarenjem do zdravlja“, nudeći recept življenja ne samo ovom gradu – Sarajevu, a tada sam bio profesir na Sarajevskom univerzitetu. Imao sam sjajno životno iskustvo u tom pogledu: bio sam, bolestan, pa sam se vratio na poziciju zdravog življenja, a onda sam imao i pedagoško iskustvo kroz Školu planinarenja i Školu skijanja. Desetak godina sam držao te škole, pa sam i studentima i planinarima ponudio knjigu koju sam spomenuo. Imao sam privilegiju da sam je feljtonski mogao plasirati u Oslobođenju. Takođe sam u Oslobođenju objavio i prvu ekološku knjigu sa prostora bivše Jugoslavije l988. godine i ona se zove “Pred ekološkim izazovom“. U knjizi sam vrlo oštro u prvi plan stavio pitanje opstanka na ovoj planeti. Tada sam nagovještavao ovo što će se desiti sa glečerima, tada sam govorio o enormnosti porasta stanovništva na zemlji itd. Tada nas je na Zemlji bilo pet milijardi, danas nas je, za tako malo vremena, dvije milijarde više.

  Bio sam jedan od  osnivača pokreta Zelenih. On je bio nestranački, ali nas je kasnije rat preduhitrio. Poslije rata, u Večernjim novinama sam objavio cijelu knjigu iz ekoligije „Milje i mi“. Kasnije sam napisao knjigu „Ekologija“ sa velikim upitnikom u kome je podnaslov knjige i zove se „Neodrživi razvoj“. I danas kada govorimo o političkim pitanjima, kao što je pitanje kleronacionalizam ili pitanje ograničavanja plata, u isto vrijeme imamo neuporedivo veći problem i ono je zaista sadržan u naslovu Ekologija – neodrživi razvoj.

    Vidjeli smo šta znači ta iluzija obećavanja narodu da može bolje živjeti. Američki su političari, na čelu sa Džordžom Bušom mlađim obećali da svako ima pravo na veliku vilu i na auto. Međutim, ispostavilo se da je to iluzija. Evropski, pa i bosanski političarti naprosto trebaju prestati da se dodvoravaju sopstvenim narodima. Mi enormno mnogo imamo u smislu materijalnog. Trebamo neka druga pravila življenja, primjerenija u svakom slučaju. Trebamo mjeru. Amerikanci su, ispostavilo se, dali mjenica bez pokriće svojim građanima četiri puta više nego što se  objektivno moglo, tako da je Džordž Buš, da bi skrenuo pažnju sa tog problema, otišao u agresivni rat u Iraku. Pobio milion nevinih ljudi, ali ni to nije pomoglo, Obama je morao da sanira dugove sa jednim trilionom i 3OO milijardi dolara.

    Samo u Evropi, u ovoj godini će zbog recesuije ostati 5O miliona ljudi bez posla. To su neki problemi kada se ide mimo optimuma realnog življenja. Priroda to kažnjava. Izduvni gasovi su  doveli do narušavanja ozonskog omotača, a ono se refleksira kroz povećanje temperature vazdušnog omotača, a to danas svako – ne mora biti obrazovan –  vidi. Svako može da vidi da je došlo do poremećaja življenja u cijeloj Evropi, u BiH, u Sarajevu, u Mostaru. To je višeelementarna katastrofa. Ja ne želim prepadati, samo želim reći da su ekološka pitanja stvarna, a u tom kontekstu su i moji romani – ekološki romani, pa je i roman „Zaljubljen o sunce“ o Lazaru Drljači upravgo ta tema. Drljača je prije skoro stotinjak godina pokazao da su veliki gradovi tamnice i on se pozdravio sa velikim gradovima, vratio se u planine i tamo živio svoj život, a kada su ga pitali što se vratio, rekao im je: „Ovo je moj život i došao sam da ga odživim ovdje gdje ja hoću i kako hoću“.

  Literatura je, pa i ova o ekologiji, neodoljivo povezana sa politikom, ne samo onom aktuelnom. Ona je, zapravo, velikom kopčom za nju i vezana. Roman „Zaljubljen u sunce“ s glavnim likom Lazara Drljače, slikara, boema, pustolovnika, na kojeg ste mi u više navrata skretali pažnju da ga pročitam, osvojio je simpatije čitalaca ne samo u Švedskoj i BiH, nego i mnogo šire. Poznajući Vas dugo godina, poznajući vas kao polaninara, izviđača, ferijalca, ekologa, slikara, pisca, lutalicu u tom savremenom izrazu, hoću da kažem da sam u Drljači prepoznao Kadrića. Zapravo,šta je Kadrić u Drljači i Drljača u Kadriću?

   KADRIĆ: Oni su pripadnioci jednog naroda, naroda zdrava življenja, naroda zasićenog potrošačkim mentalitetom, nerealnih vrijednosti. Ali, kada je u pitanju Kadrić, on kroz Drljač, kao idealnom lik za tu namjenu,  pokušava da skrene pažnju za položaj umjetnika i umjetnosti u bosanskim prilikama. Naš Lazo je bio sjajan drugar i dobar slikar, ako ne  bolji i od Modiljanija, Pikasa i cijele jedne slikarske elite tog vremena. Da podsjetim vaše čitaoce da je on završio srednju školu u Sarajevu, visoke i najviše škole u Beču i onda je otišao u Rim da izlaže svoje slike. Tamo je sreo Modiljanija, čije se slike danas prodaju i po 25O miliona dolara. Onda su zajedno otišli u Pariz i, rekao bih neskromno, da je Lazar Drljača dosta uticao da jedan skulptor Modiljani postane slikar Modiljani. To je vrlo važno, jer se to u istorijskom kontekstu i ne zna, kao što smo, uostalom, i skloni da svoje vrijednosti ne cijenimo, bagatelišemo i bacamo negdje tamo. To vrijedi i za Teslu, kojeg ćete vrlo rijetko sresti u svjetskim enciklopedijama, iako je gigant, čovjek koji je  stvarao, koji je pravi intelekualac, koji je promišljao o onome što je kasnije došlo. Tako je i sa Lazarom Drljačom, koji je kasnije došao u Bosnu, na Prenj i odživio svojih 4O godina boemski, skromno, jednostavno, prirodno, odbijajući druženje sa nekima sa kojima nije htio da se druži, makar oni bili kraljevi ili predsjednici država. Odbio je, recimo, druženje sa kraljom Aleksandrom, pa sa Đurom Pucarem. Odbio je kafe sa njima, jednostavno kazavši: „Lovim ribu, čovječe, pusti me...“

  Kroz Lazara sam htio ispričati još nešto, recimo o ljudskoj kreativnosti, o alternatovi življenja koju imamo na prostoru BiH, kako imamo privilegiju da još uvijek baštinimo ovaj prostor, koji je sa ekološkog stanovišta i lijep i bogat.

  Na drugoj strani, mislim da sam se romanima situirao i zainteresovao ljude da se bave i slikarstvom.

 

OKVIR I

TRČANJE ĆE NAM DOĆI GLAVE

 

   Kada je Drljača tridesetih godina prošlog vijeka, zajedno sa svojim konjem Zekanom, došao u Sarajevo i tu otvorio svoju prvu izložbu, novinarima je kazao da slikarstvo nije „samo oslikavanje, zanat crtanja i mješanja boja, već smisao koju slikar svodi na poruku...“ Šta su poruke sa Vaših slika?

    KADRIĆ: To ste dobro uočili u romanu. Dakle, svaki umjetnik, pored toga što svijet želi predočiti sopstvenom vizijom, želi nešto i poručiti. Ja sam vam rekao da sam pedagog, da sam bio učitelj, profesor na srednjoj školi, profesor na Univerzitetu, pedagog koji želi nešto poručiti. Trenutno nemam publiku koja se zove moji studenti ili moji učenici, ali imam drugu publiku – moji čitaoci. Uvijek nešto poručujem: u romanu o Lazaru, govorim kako svi mi živimo jedan život i zato ne smijemo dozvoliti da nam ga otimaju iz bilo kojih pobuda ili bilo kojih namjera, pa se moramo izboriti da  odživimo svoj jedan jedini život.

   U mojih sedam romana imamo sedam tema. Svaki moj roiman je veliki istraživački projerkat, koji krunišem romanom ili knjigom sa određenim porukama, što znači da je to privilegija. Prvo, terapeutski, jer izbacim temu iz sebe, a onda konstantno učim, učim...Problem danas ovdje i svijeta u cjelini je u neznanju. Danas nas tehnologija odvodi  od osnovnog izvora znanja: sve manje čitamo, razmišljamo, a sve više trčimo, trčanje će nam  doći glave

.    

OKVIR II

                               MJEŠOVITI BRAKOVI       

     U knjizi „Bošnjaštvo na vjetrometini“, između ostalog, ukazujete i na loše, pogubne strane bošnjačke političke elite, kritikujete  politiku SDA, spominjete neke kreatore te politike, ali  tamo gdje govorite o pogubnosti hajke nad  mješovitim brakovima, zaobilazite imena onih koji su to činili. Zašto, recimo, ne spominjete Džemaludina Latića ili, uzmimo, Mustafu ef. Spahića, profesora na Gazi Husret–begovoj medresi u Sarajevu i hatibu džamije Čobanija u ovom gradu.  Zašto ste ta imena izostavili?

     KADRIĆ: Inače, nikada ne želim „udarati“ po imenima, pa neću ni sada, ali priroda je svoje rekla, ona jedina i poznaje mješovite brakove, sviđalo se to kome ili ne. Ovdje mislim na prirodu mješanja muškarca i žene. Priroda nije ostavila, u reproduktivnom smislu, mogućnost miješanja žene i žene ili muškarca i muškarca . Ovo što u dnevno-političkim svrhama pokušavaju upotrebljavati ljudi koje ste vi spomenuli, ali ne samo oni, to je blud, elementarno neznanje.

Ova zemlja, Bosna, jako dobro zna šta znači miješanje, mješoviti brakovi. Spomenuo sam podatak od 42 odsto mješovitih brakova koji su predstavljali genetsko-socijalno miješanje direktno ili indirektno. To su bili izleti i nije što ja nisam reagovao. Krivo mi je što neki drugi, koji su zaduženi da na ovom prostoru udaraju ćuške nisu tako reagovali, a ne reaguju ni sada.

   Napasti mješovite brakove na takav nači, to je vulgarnost, klasičan rasizam. Posebno pozivati se na religiju, na autoritet Boga, to je sramno.

 

OKVIR III

                      BOŠNJAČKI SABOR

     U ratu je održan Prvi bošnjački sabor. Bio je  neka vrsta odrednice, putokaza kuda Bosna i Bošnjaci treba da idu. Ovih dana aktuelna je rasprava o tome da li je potreban novi bošnjački sabor, čiji su inicijatori prof. dr Muhamed Filipović i dr Džemaludin Latić. Jedni osporavaju takvu ideju, drugi je zdušno podržavajiu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

   KADRIĆ: U ratnoj devedeset i nekoj je imalo smisla održavati takav skup, jer se tada tražio maksimum saglasnosti o minimumu pitanja  kako opstati na ovom prostoru, onda svebošnjački sabor, koji ne isključuje učešće bošnjaka pravoslavaca, bošnjaka katolika, ima smisla. Ali, danas, u 2oo9. godini sazivati vaniistitucionalni sabor mislim da ne bi imalo smisla najmanje iz dva razloga. Prvo, ne bi imalo smisla iz razloga samog naroda, drugo, ne bi imalo smisla jer bi se otvorio proces vaninstitucionalnog organizovanja i drugih. Ja sam legitimista. Imamo BiH takvu kakva je i unutar njenih institucija treba rješavati  i ovo, hajademo reći, svebošnjačko pitanje.

 

OKVIR IV    

                                OLIGARHIJSKE AMBASADE   

      Hrabrila je činjenica da ste još prije sedamnaest  godina u knjizi „Bošnjaštvo na vjetrometini“ javno istupili protiv podjele BiH, što je činjeno  i u inostranstvu, skrećući pažnju, recimo, na ambasadu u Štokholmu, u kojoj je tadašnji ambasador Izet Serdarević, blizak Izetebegovićev prijatelj, još l992. godine formirao „ambasadu SDA stranke“ i u kojoj je – kako je to primjetio Stjepan Kljuić, tada član Predsjedništva BiH – uposlio „l3 ljudi, l3 muslimana“. Takvih privatnih ili poluprivatnih ambasdada još je bilo po inostranstvu?

     KADRIĆ: To što se, na žalost, dešavalo ovdje, reflektovalo se tamo. Jedna od najvećih pobjeda Slobodana Miloševića na prostoru BiH bila je instaliranje mladomuslimana kao političkog pokreta, jer je on sa političke scene eliminisao sve ono što su i Bošnjaci bili institucionalno integrisani, recimo u JNA, u politici itd. Mladomuslimani, su svojevremeno sankcionisani kao ljudi koji su se borili za više vjerskih slonoda i ništa više. Neću reći da je taj proces njihova progona bio pravedan ali kada su oni došli na političku scenu, oni su otkrivali vruću vodu, učili su ono što se odavno znalo, pa i ova priča oko ambasada.

   Vjersko-nacionalne elite iz BiH su se etablirale u dijaspori, pa prema tome i u ambasadama. Kada je u pitanju Skandinavija, treba reći da Šveđani stimulišu organizovanje socijalnih grupa,  useljenika. Tu su se naši useljenici ponajbolje snašli. Više od 3o vlasnika restorana u Švedskoj je svoje restorane pretvoreilo u bosanska udruženja. Da bi ti Bosanci dobili i politički okvir, onda oni čine jedan apsurd – za svog predsjednika biraju, nikog drugog nego hodžu i taklo dobijaju politički obol. Na žalost, u cijeloj toj priči, ambasada u Štokholmu ne samo da se nije suprotstavila, nego je i kumovala. Čovjek kojeg ste vi spomenuli, a ja nisam htio da mu spominjem ime,  njemu taj imdž, taj vjerski milje odgovara. Još l992. godine ambasada u Štokholmu je simulirala podijeljenu BiH. To je BiH u kojoj se ja nisam mogao prepoznati. Otuda i to moje protestitranje, da upotrebim taj termin u protestanskoj zemlji. To nisu bile ni partijske, već oligarhijsje ambasade u kojima se uvezuju rod i pomoz Bog. Gdje god sam išao tamo u te ambasade, onda sam morao da sretnem nekog od poznatih bošnjačkih prezimena – ili Serdarević ili Izetebegoivić ili Silajdžić...To nisu bile ni vjerske, ni religijske, nego oligarhijske ambasade. Takvo prezentiranje Bosne tada, ali danas je tragično.

 

OKVIR V

                    JEDNOOKI INTELEKTUALCI

 

   Ove godine akademik Muhamed Filipović obilježava 8o godina svog života. U Avazu je to na nekoliko strana pompezno najavljivano. On na ovim prostoruima slovi kao vodeći bošnjački intelektualac i on to sam za sebe kaže. Šta je za Vas intelektualac danas uopšte u BiH?

   KADRIĆ: Intelektualci imaju veliko breme i odgovornost, ali ne da budu poklopac za sve, ne da čitaju ono što je bilo, već da odgovore na ono što tek dolazi. Na žalost, vrijeme od l992. godine je puno salonskih intelektualaca, onih koji su jednokratno ili na kraće upotrebljivi, pa i ovaj kojeg sada spominjemo. Ono što je možda najznačlajnije ili jedino što je intelektualno uradio jeste promišljanje o bosanskom jeziku, što je bosanski duh u književnosti. Tada je on bio hrabar i mudar, jer je skrenuo pažnju na problem. Poslije toga, on se hvali da je bio Alijin diplomata, a i danas se slika u crvemnim salonima... To nije moj tip intelektualca. Intelektualci imaju veliku odgovornost za stanje u kome se nalazimo danas i za stanje u kome ćemo se naći sutra, zato što se ne nametnu, zato što ne projiciraju bolje što tek treba da dođe, nego dozvole da u kraljevstvu slijepih, jednooki ljudi postaju kraljevi. BiH je danas oslijepljena zemlja u kojoj ljudi sa jednim okom hoće da budu pametni, hoće da vladaju, hoće da su kraljevi. Otiđite u Parlament, pa pitajte hoće li neko od njih biti predsjednik ove države. Niko neće odbiti, a to je neskromnost, to nije vrlina, to je velika mana, i to je problem onih koji ih biraju.

    Evo da za primjer uzmemo Nijemce. Oni su u ratu, kad im je bilo najteže, imali singltona, koji se zvao Elzet, koji je ličnim primjerom htio da pokaže da njemački narod ide u strašnu provaliju, a simbol te provalije je bio Hitler. On je danima spremao atentat na Hitlera i u pivnici je pripremio atentat. Bomba je, međutim, eksplodurala l5 minuta kasnije kada je Hitler već otišao iz pivnice.  Danas svoju savjest Nijemci čiste i peru sa herojstvom jednog Elzeta. Danas Bosanci trebaju svoje Elzete, mudre i hrabre ljude, koji treba da kažu ne, ne, ne...

 

 

OKVIR VI

EKOLOIŠKI PISAC

     Spomenuli ste u ovom razgovoru neko Vaše bolesno i zdravo iskustvo kao planinara, kao ekologa, putnika. Šta mladom čovjeku možete preporučiti za zdrav život, za mladalački duh...?

     KADRIĆ: Kao srednjoškolasc, u prvom razaredu, zbog gluposti u koje srednjopškolci upadaju zbog alkohola, razbijanja stakla ruklama, i ja sam završio u bolinici u kojoj sam proveo tri do četiri mjeseca. Radilo se o život ili smrti i ljekari su tražili da se uozbiljim i  da odgovorim hoću li živjeti kvalitetno i zdravo ili ću morati da se pozdravim sa životom. Odlučio sam ovo drugo. Spasenje i mladalačko izbavaljenje ja sam našao među izviđačima, ferijalcima,.planinarima, ljudima koji su volili i vole prirodu... Kada imam priliku, onda kažem da sam se ja oljudio – i fizički, i psihički i socijalno kroz planinu i planinarstvo, da su planinari moj najbliži rod. Sve ove titule, od prof. mr i ostalo, za mene su periferne, a najvažnije je da sam ljepotu življenja upoznao kroz kvalaitetno planinarenje i zdravo življenje. Zahvaljujući planiunarstvu, ja imam kvalitetno zdravje, postao sam slikar, pisac, skijaš, plesač, muzičar itd. Sve sam to mogao protračiti u nekoj zadimljenoj prostorioji, i to sa alkoholom, ali nisam i možda je to poruka. Zato sam ja ekolpški pisac.              

Razgovarao Ševko Kadrić

Suljo Hajrić, foto Š. K.

 

Sjećate li se afere Fočatrans? One na kojoj su se kalili nacionalizmi i njihovi lideri a radilo se o nečem sasvim drugom, bar tako govori Suljo Hajrić, akter i žrtva. Suljo je bio dijektor jednog od OOUR-a, onog za putnički saobraćaj, najvećeg i ekonomski najbolje stojećeg u radnoj organizaciji „Fočatrans“. Do sada je ćutao, preciznije niko ga nije ništa ni pitao, niti je on koga tražio da kaže, danas mu se čini da je vrijeme, da iz drugog ugla, onog koji ne govori o nama i njima, „Bošnjacima“ i „Srbima“ kaže zašto je došlo do afere i ko su njeni stvarni akteri. Priča datira od 1989. godine, tačnije od prije dvadeset godina a pretvorila se u aferu 1990-te.

 

Glavni akter je direktor Radne organizacije „Fočatrans“ Murid Đuliman, na žalost nije više među živima, ali jeste dosta onih koji su direktno ili indirektno bili uključeni, govori Hajrić i nastavlja. Neposredni povodi za izbijanje afere je bila kupovina novog autobusa, u to vrijeme najmodernijeg za turistički saobraćaj. To je onaj sa toaletom, monitorom, klima uređajem i sl. Direktnor Đuliman ga je, po samo njemu znanom kriteriju, dodjelio šoferu Dušanu Radoviću. Problem je bio da je direktor već ranije bio u privatnim poslovima sa Radovićem. Naime otvorio je firmu za otkup i transport panjeva i to prodavao negdje u Italiji. Radović je već od njega dobio traktor za čupanej i privlačenje panjeva, ali i pomogao otvaranje poslovnih prostorija u Ribarskom (dio grada uz restoran „Ribarski“) Pod čudnim okolnostima je iznajmljen i prostor u SIZ-z stanovanja či je direktor bio Nikola Kućić. Imena naglašavam da se vidi da cijela priča, u početku, nije imala nikakav vjersko-nacionalni prizvuk. Nekim čudom smo već ranije u firmu bili primili na praksu Nikolinog sina. Idejaj je bila dva mejseca, pa je onda produženo za još dva i od mene se tražilo ga primim za stalno, što sam odbio.

 

U cijelu priču se umješaju i neplaćeni računi u restoranu „Mladica“ gdje je direktor vodio svoje društvo, jeo i pio ali nije plaćao. Kad je konobar (T. Mandžo) donio račine za naplatu, ponovo meni, ja sam odbio da potpišem. „I ja svoje račune plaćam, plaćaj i ti, rekao sam mu na telefon“. Opet nekim slučajem dođe inspekcija u firmu i kazni mene zbog onoga Nikolinog sina, što je radio bez regulisanog statusa.

 

Još se jedan problem umješao u priču, naime dužnici su kasnili sa uplatom računa i trebalo im je obračunati zatezne kamate. Direktor je angažovao bivšeg omladinskog funkcionera Dragana Šolaju da obavi taj posao. Problem je bio da smo mi imali i previše neiskorištene administracije koja je to u firmi mogla uraditi bez da se angažuju „stručnjaci“ sa strane. Draganu je za taj posao isplaćena enormna suma novca za posao koji je uradio.

 

Po istom modelu sva HTZ oprema je za firmu kupovana u KTK Visokom, što će kasnije u aferi igrati veliku ulogu, jer su oni iz KTK, bili i aktivisti SDA.

 

Š.K: Kad i zašto počinje štrajk?

Hajrić: U štrajk ulaze prvo šoferi nezadovoljni dodjelom onog novog autobusa Dušanu Radoviću, kasnije se traži ostavka direktora Đulimana zbog niza propusta koji su bili evidentni. Treba naglasiti da je formiran štrajkački odbor sa Rifetom Ožegovićem na čelu. Rad je obustavljen i u putničkom i u transportnom saobraćaju i to traje oko dva mjeseca.

 

Radnički savjet glasa o povjerenju direktoru Đulimanu, ali u zadnjem trenutku Gojko Stojanović i ako je glasanje bilo tajno, javno glasa protiv.

 

Tada već u firmu ulazi inspekcija SDK da provjeri poslovanje firme. SDK, konstatuje nepravilnosti u radu RO i direktora. Tad je formiran i privremeni Upravni odbor koji je trebao da izabere privremenog urpavnika. U tom odboru su bili Nedim Musić, Suljo, Ranko Vladičić... Ni Upravni odbor ni pivremeni upravnik nikad nisu profukcionisali, tad počinju neke druge igre, govori Hajrić.

Kaže da tad počinje njegovo javno šikaniranje, završava u bolnici. Na njegovo mjesto direktora dolazi Mićo Lečić, do tada njegov zamjenik. Paralelno direktor, preko SDA, stranke odvraća Bošnjake od štrajka tako da firma ipak počinje sa radom, ali sad bez Srba. Gradom je kružila priča da je Muhamed Čengić (podpredsjednik Vlade BiH)  noćevao u firmi. Istina od Bošnjaka na posao se nisu vratili osim Sulje, Munib Muratović, Mira Hadžimusić, Nedžad Dreca, kao što je istina da su se od Srba vratili Dušan Radović, Gojko Stojanović i još neki...

 

Š.K: Srbi se još ne vraćaju na posao?

Hajrić: Ne. Taj novi Ranički savjet donisi odluku da svim radnicima koji su još uvjek u štrajku prestaje radni odnos. A u štrajku su uglavnom Srbi, uz nas nekoliko ali i zatečeni vozni park autobusa i kamiona koji nije u krugu preduzeća. U ime Radničkog savjeta, Kašmo Hasib i Ševko Ćurević. Sud Udruženog rada BiH, poništava te odluke. Ali „Fočatrans“ je definitivno podjeljen. Srbi zadržavaju autobuse i kamione van voznog parka i proglašavaju svoje preduzeće „Viner“, sa formalnim direktorom Jovanom Vukovićem, stvarni je vjerovatno bio neko iz politike. Nas Bošnjake koji se nismo odazivali da dođemo na posao proglašavaju izdajnicima.

 

SDK, blokira žiro račun u Foči ali direktor otvara novi mimo grada, vjerovatno u Zenici.

 

Š.K: Tebe neće ni jedni ni drugi?

Hajrić: Ne, cijelo vrijeme traje nezapamćena, rekao bih i neljudska kampanja protiv mene. Mojoj supruzi nude veliku sumu novca da me ostavi, željeli su mi uništiti, brak, porodicu. Prijatelji su prelazili na drugu stranu ulice da me nebi sreli...Sarajevske večernje novine donose vijest da smo Ljubo Njeguš i ja položili cijeli dnevni pazar na privatni žiro račun, što je bilo van svake pameti... Nikad neću zaboraviti, da mi tad umire tetka i niko ne smije doći na sprovod.

 

Š.K: I baš su te svi bili ostavili?

Hajrić: Osim porodice, skoro svi, ali moram istaći dvojicu divnih ljudi i neka mi ne zamjere što to činim, to su doktori Zijo Ajanović i Fadil Kučuk. Bez njih dvojice bi ta priča o fočatransu tog vremena bila još sumornija, ovako o njima razmišljam kao svjetiljkama ljudskosti.

 

Š.K: Bio si u logoru?
Hajrić: Brat Voje Maksimovića, kad je pala Foča, je sve nas sa Cvilina pozvao da se iz Goražda vratimo na Cvilin. Problem je bio da je moja supruga sa djecom bila u Foči. Sa još nekoliko stotina ljudi sam se iz Goražda prvo vratio u Cvilin, kasnije i u Foču. Tamo sam završio u zatvoru iz kog su me pustili i omogućili da sa porodicom napustim Foču 8 jula 1992. godine i dalje u svijet.

 

Š.K: Nisi se više sretao sa direktorom Đulimanom?

Hajrić: Nisam, čuo sam da je dio voznog parka i mašina pred rat izbacio u Austriju, pravio biznis on i neki ljudi oko njega... ali se nismo sreli. Otišao je, tamo gdje nam svima valja ići, tamo ništa sa sobom ne nosimo.

 
Naslovnica



Promocija u Gornjoj Tuzli, Kadrić, Ešić

U Gornjoj Tuzli je 18 jula promoviran roman "Luter i Orlović", ali ima nešto više od promocije, ovim činom se simbolično Hamza Orlović poslije više od četiristo godina napokon vratio kući.

U organizaciji Doma mladih Tuzla, ispostava Dom kulture Tuzla,  i  Izdavačke kuće "Bosanska riječ" sinoć je u Gornjoj Tuzli promovisano još jedno književno djelo. Riječ je o romanu " Luter i Orlović", autora Ševke Kadrića.
Radnja romana smještena je u XVI-to stoljeće u vrijeme uspjelih kršćanskih reformi i neuspjele reforme u Islamu. Akteri romana su Martin Luter i Hamza Orlović.
Čovječanstvo danas, ništa manje nego u vrijeme junaka romana (XVI vijek), ima velikih problema. Martin Luter i Hamza Orlović za svoje vrijeme i izbavljenje su tražili najprikladniji lijek, tražili Boga u srcu ljudi. Put do srca je bilo učenje maternjeg jezika i prevođenje svetih knjiga na taj jezik.
«Bog danas ima velikih problema i on treba hrabre i pametne ljude», reći će Martinu jedan od njegovih učitelja tada. Bog i danas, kad je čovječanstvo u strašnoj ekonomskoj, ekološkoj i moralnoj krizi, ima velikih problema i on i danas ponovo treba pametne i hrabre ljude. Kad su u pitanju Bosanci i Bosna oni trebaju prije svega slavitelje tog prostora i svog maternjeg jezika, preko jezika će lakše stići i do drugih ljudi ali i svog Boga u srcu skrivena, naglasio je autor romana.
Roman "Luter i Orlović"  autora Ševke Kadrića nedavno je objavljen na bosanskom jeziku, a uskoro će biti preveden i na švedski jezik.
"Meni kao Tuzlaku je priča bila nevjerovatna, bio sam ponosan da je naš  čovjek, Hamza Orlović baš iz Gornje Tuzle, bio najučevni čovjek svog  vremena u Otomanskoj imperiji i pokušao promjeniti taj svijet baš kao i
 Martin Luter. Drago mi je da je baš "Bosanska riječ" u svojoj ediciji savremenog romana objavila ovaj fantastični roman", kazao je Šimo Ešić, direktor Izdavačke kuće Bosanska riječ.  
 

Mostar, 25 juli 2009.




Kadrić, Međedović, Ešić u Mostaru 25 jula 2009.

U organizaciji Centra za lokalni razvoj u Mostaru, u prostorijama Doma kulture, 25 jula je po prvi put u formi okruglog stola, razgovarano na temu kulturne BiH dijaspore kao snage povezivanja.
Uvodničar  je bio književnik i profesor Ševko Kadrić, dr Samra Međedović pjesnikinja i Mostarka je govorila o svom iskustvu u Engleskoj i Bosni te književnik i izdavač Šimo Ešić o iskustvu Bosanske riječi iz Tuzle.

Emina Krzović, rukovodilac projekta iz Štokholma je govrila o značaju teme z asam projekar i ambicije organizatora kad je u pitanju kulturno povezivanje, nas i njih, nas i nas.

http://www.clrbih.com/sites/default/files/Kulturno-vece.jpg

Emina Krzović otvara skup u Mostaru


Uvodeći u temu Kadrić je istakao da je riječ o kulturnim sadržajima koji promoviraju kulturu jednog prostora, socijalne grupe ili grupa uz njega vezanih. Sadržajima koji kulturu i ljude tog prostora približavaju kulturi i ljudima nekog drugog prostora. Riječ je o sadržajima i djelima koja afirmišu i njihove stvaraoce, čineći ih nezvaničnim ambasadorima kulture tih prostora. I na kraju, ne manje važno, oplemenjuju prostor novog življenja i šalju pozitivne signale inspirišući ljude na njemu ali i ljude na prostoru sa kog dolaze.

Ta misionarska uloga kulture i kulturnih stvaralaca, pomaže u premošćivanju jaza predrasuda i nerazumjevanja, različitih socijalnih grupa, naglašavajući sličnost među njima pomažući njihovo razumjevanje, oplemenjivanje u krajnjem integraciju što nije isto što i asimilacija.

Kultura i kulturno stvaranje, u ovim uslovima naglašene dezorijentacije uslovljene napuštanjem zavičaja i svega onoga što pod njim podrazumjevamo (geografsko, demografsko, jezičko i kulturno okruženje..) ima još jednu zadaću, kako je to volio Hermann Hesse da naglasi, a to je da nam pažnju odvrati od opsjednutosti htijenjem materijalnog posjedovanja i vrati na put bogaćenja duha. U tom bogaćenju duha ljudi iznova traže smisao postojanja, odživljavanja svog života i u novim okolnostima. Kultura stvaranja i ima upravo tu zadaću da ukaže i pokaže da su ljudski snovi o životu, prije i danas, ovdje i tamo, prožeti istim željama: shvatanja života i njegovo odživljavanja po određenim etičkim i estetskim normama određenim čovjekom kao vrstom i civilizacijom kao ljudskom tekovinom.

Nezvanično, danas su Bosanci i Hercegovci razasuti u 142 zemlje svijeta. Negdje ih je više, negdje manje, negdje su bolje organizovani, negdje lošije, ali je činjenica da je malo naroda na planeti koje je u historiji ljudskog roda uopšte, u tako kratkom vremenu zadesila takva sudbina. Tragična događanja 1992. godine i ne moraju biti kobna ukoliko imamo i izgradimo svijest o sebi kao evropskom narodu, vlasniku prostora koji se još uvijek zove Bosna i Hercegovina, maternjeg jezika koji se još po nama zove ali i kulture vijekovima oplemenjivane na ovom prostoru u dodiru različitosti.
 
Neka pozitivna, dvosmjerna skandinavska iskustva

 
Organizovanje Bosanaca i Hercegovaca u Skandinaviji (kao i širom svijeta) devedesetih godina je bilo obilježeno prognaništvom, surovim ratnim događanjima ali i vjersko-nacionalnim okupljanjima. To je proces koji je naprosto preslikan ili donešen sa prostora krvavih nacionalnih razgraničenja. Istina on je kao takav bio u suprotnosti sa samom suštinom i bićem Bosne i Hercegovine, čim je bio i tragičniji. Međutim kulturne iskorake pojedinaca i nekoliko institucija ističemo kao primjere šta znači kulturni stvaralac u afirmaciji prostora i kulturnih sadržaja zemlje iz koje dolazimo. Svakako uz napomenu da ih ima više.

O teatru ću govoriti kroz prizmu Jasenka Selimovića, čovjeka koji je u Švedskoj napravio sjajnu umjetničku karijeru, glumca, reditelja i na kraju kao direktora teatra u Geteborgu. Teško je zaboraviti da je proglašen za geteboržanina godine i čovjeka koji je prvi čestitao građanima ovog grada novi milenijum. On je na najbolji način pokazao da je teatarsko obrazovanje donešeno iz Bosne upotrebljivo i u ovoj zemlji, postao je ohrabrenje onima koji se žele baviti ovom umjetnošću ali bio ohrabrenje milionima useljenika pokazujući da stranac ne mora u ovoj zemlji biti samo radna snaga i kulturološki dekor.
Midhat Ajanović je u Švedsku došao sa zapaženim međunarodnim priznanjima u sferi animiranog filma, za svoj rad i ovdje je nastavio isto to, prvo na temu Bosne i međunarodnog odnosa prema tragediji a onda vrlo uspješno ulazio u svijet drugih tema, i sadržaja. Njegova iskustva se pretaču u udžbenike, ideje u animirane filmove. Iz ove branše treba spomenuti i Bahriju Mujakića, karikaturistu ali i skulptora keramičara, koji je vrlo uspješno, u keramici oživio poruke i svijet bosanskih bogumila na radost novog okruženja u Danskoj.

Mustafa Cico Arnautović je još 1995. godine dobio laskavu nagradu useljenika umjetnika godine u Danskoj. Njegova zbirka pjesama «Ptice na rukama» mu je otvorila dvolisnicu u najčitanijim dnevnim novinama «Politiken» da kaže ko je, odakle je i zašto je u Danskoj. Cico je postao sinonim prognanog pjesnika, čiji je smrtni grijeh njegova pjesma i vlasništvo nad prostorom sa kog je protjeran. Uz Arnautovića spomenimo i Muniba Delalića, Mehu Barakovića, Minku Blekić, Enisu Grozdanić, Enisu Popović Čengić, Sandru Tolić, Milorada Pejića, Alju Kadrića, Enesa Topalovića i mnoge druge koje je lijepa lira približila drugom čovjeku, Bosancu ili strancu, sve jedno.

Enes Munđić, banjalučki slikar je u Halsbergu, napravio sjajnu prezentaciju sebe kao umjetnika, svoje umjetnosti i prostora sa kog dolazi. Dobio je umjetničku galeriju za slike, školu za slikanje ali i okupljanje slikara i to on sjajno radi već godinama. Biljana Žakula, Meša Bajrić, Smail Ajkunić... i mnogi drugi slikari su ovdje upotrijebili boju kao izraz da bi nešto rekli o sebi, svijetu iz kog dolaze i u kom se nalaze.

Prije nekoliko godina književnik Mirko Kovač mi je rekao da se Bosancima od 1992 – 1995. godine, više toga desilo nego nekim narodima u stotinama godina, taj dio priče oni ne smiju prespavati, naprosto moraju svjedočiti o onom što i kako im se desilo, na piscima je velika odgovornost da trag ostave. Slažem se sa piscem ali ne i sa onima koji skrećući pažnju na sebe, tvrde da se i previše piše, što nije tačno. Slažem se da se malo čita a to je nešto drugo. Mi smo generacija koja ima utrostručen obavezu da ostavi trag, ali to nije dovoljno, mi imamo obavezu da novu populaciju, ovdje rođenu, dovedemo u situaciju da može čitati naše knjige ali i da ono što zaslužuje prevođenje naprosto učinimo dostupnim našem okruženju na njihovim jezicima (danskom, švedskom, finskom, njemačkom, engleskom...)

Zahvaljujući upravo tom uvjerenju i naporu pojedinaca mi danas imamo na švedskom jeziku: Andrića, Selimovića, Sidrana, Jergovića ali i desetak novih pisaca koji sad žive i rade ovdje. Zulmir Bečević, Fausta Marijanović,  Meho Barakovic, Emina Minka Blekic, Nizama Čauševic, Ferid Čehiċ, Ševko Kadric, Sedin Kaljalić, Saida Malkoč-Trnka, Muharem Nezirevic, Ejub Pašalic, Enisa Popovic-Čengic, Milan Todorović-Todor, Midhat Ajanović…

Naglašavamo i važnost onih koji omogućavaju prelazak pisanog umjetničkog djela iz jednog jezika u drugi, prevodilaca. Baz njih ove kulturne čarolije prelaženja iz jednog jezika u drugi nebi bilo. Spomenimo samo neka imena iza kojih su ostale desetine prevedenih knjiga. Dr Izet Muratspahić, Đorđe Žarković, Adolf Dahl, Erna Tufek, Elvira Ćatić, Emira Sunqvist, Hazim Lolić, moja malenkost i drugi.

Filmski stvaraoci iz Bosne su napravili sjajne karijere u svijetu i ovjenčali se najvećim priznanjima Oskara (Danis Tanović), zlatnom palmom (Emir Kusturica), zlatnim medvjedom (Jasmila Žbanić)... I u dijaspori se film, kao izraz njeguje, posebno kod mlađe generacije. Mirza Ekinović u Danskoj je napravio sjajan film, braća Omanović u Štokholmu, Ajanović u sferi animiranog filma u Geteborgu. Ova umjetnost, medijski interesantna, mladima atraktivna se možda i nedovoljno koristi kao umjetnički izraz koji zaslužuje pažnju, posebno u vremenu masovne upotrebe tehnike. Reditelj Pjer Žalica će u jednoj prilici konstatovati: «Sa dobrim glumcima reditelj može snimiti film i mobilnim telefonom». Taj princip možemo prenijeti i na dobru priču, a takvih imamo na pretek.

Vedran Smailović i njegovo violončelo su svakako muzički simboli našeg vremena, prkosa bjesomučnom uništavanju grada i ljudi. Njegova slika koncerta u razrušenoj Vijećnici je svjetski poznata a on junak romana, junak vremena. Muzika kao izraz je sjajno sredstvo približavanja ljudi, kako horsko ili solističko pjevanje, tako i instrumentalno izvođenje ali i ples i igra. Pod igrom u muzici prije svega podrazumjevam folklorne igre kroz koje se slavi ritam, koreografija, muzika, u nekom vremenu zamrznuta odjeća. U "narodnom» organizovanju i aktivnostima folklorne igre ponajviše zaslužuju epitet kulturne prezentacije i približavanja drugima.
 

 Iz ove priče o muzici najradije bih izvadio turbo-folk muziku, na žalost ona je način okupljanja ljudi sa Balkana širom svijeta, ona je kao nusprodukt kapitalističkog načina proizvodnje i potrošačkog mentaliteta. U tom, kapitalističkom svijetu je vikend namijenjen opuštanju bez velikih kulturnih i estetskih zahtjeva, ali i te forme okupljanja se mogu iskoristiti da se posjetiocima nude i neki drugi, kulturni sadržaji (slika, knjiga, film, monodrama, prestave njihovi stvaraoci...)
U tom smislu sevdalinka, kao urbana pjesma kojom su Bosanci i Hercegovci u svojim avlijama sačuvali maternji jezik od arabizama i turcizama, traži svoju valjanu promociju, kroz izvođenje, prevođenje... "

Kad je u pitanju Skandinavija i iskustvo Bosanaca u njoj onda svakako od institucija koje toj atmosferi kumuju u zadnjih deset gpodina je ovaj list (Bosanska pošta) kao najznačajniji i najistrajniji kulturni ambasador. Zašto ne istaći injena urednika Dževada Tašića, te novinare Branka Tomića i Fikreta Tufeka, ali i desetine onih koji informišu, afirmišu i protežiraju jezik i kulturu prostora sa kog dolazimo i koji nas je oljudio.


Učesnici kulturne večeri su usvoili zaključke kojim će se oglasiti u javnosti:

 Ovim nabrajanjem, kulturni sadržaji nisu iscrpljeni, ali ni njihovi nosioci. U prizmu posmatranja smo stavili samo jedan prostor, onaj skandinavski i to samo jedan njegov dio. Cijeloj priči nedostaju desetine drugih zemalja i iskustava (Njemačka, Engleska, Holandija, Kanada, Amerika, Hrvatska, Srbija....)
Cilj svakako nije ni u nabrajanju i konstataciji već iznalaženja načina da ti sadržaji i njihovi nosioci budu, ne individualni napori pojedinaca već osmišljena aktivnost, organizovanog društva ili društava. Razgovor u Mostaru je nadamo se samo prvi korak u osmišljavanju ovog procesa.

Prije svega mislimo na Bosnu i Hercegovinu kao organizovano društvo, koje u svom planiranju budućnosti naprosto mora računati i na ljude koji su je silom prilika napustili u skoroj prošlosti.

Drugo mislimo na države domaćine koje podržavaju sadržaje koji reprezentiraju kulturu velikih socijalnih grupa koje su udomile. Na tim socijalnim grupama je da te sadržaje i valjano ponude.

Treće mislimo na samoorganizovanje nosilaca kulturnih sadržaja koji će se nametnuti užoj ili široj zajednici i organizovano nastupiti. To se već desilo sa piscima koji se već pet godina okupljaju na sajmu knjige u Sarajevu uz podršku Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice. To je svakako samo jedna od mogućnosti.

Četvrto, to su narodna udruženja tipa udruženja, saveza, kongresa i sl. čiji je rad nemoguće svesti na folk i sportska okupljanja.

Peto, mislimo na medije koji kulturnom stvaralaštvu daju značaj, čine ga dostupnim široj publici (novina, radio, TV, Internet sajtovi...)

Šesto, mislimo da nadležno ministarstvo BiH treba da sačini valjan spisak kulturnih stvaralaca i da sa njima održava aktivna kontakt u cilju ostvarenja bolje saradnje.

 Valorizaciju bosansko-hercegovačke kulture je danas naprosto nemoguće valorizovati bez ozbiljnog uzimanja u obzir kulturnih stvaralaca po svijetu razasutih i njihovih učinaka na afirmaciji svoje kulture i njenog približavanja drugima. 
Ovi okrugli stolovi i imaju zadaću da iznađu i ostale kako mogućnosti tako i sadržaje i forme organizovanih nastupa nosilaca kulturnih sadržaja i njihovih djela kao najprikladnijeg načina približavanja nas i njih, nas i nas.