ZALJUBLJEN u sunce
ASE LEŽI LAZAR
(Uz roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, Kopenhagen – Zenica 2008.)
Ramo Kolar, Oslobođenje
Prošlo je trideset i osam godina otkako je umro posljednji bosanski bogumil Lazar Drljača (13. jula 1970.), veliki bosanski slikar, stanovnik Univerzuma, individualist i Čovjek Prirode. Otkad je ugledao sunce u svom selu Blatna kraj Bosanske Krupe (1882/3.), počeo je tragati za neizrecivim... preko Sarajeva, Beča, Rima, Pariza, Mostara... u susretima sa Modiljanijem, Pikasom, sa kojima je i prijateljovao... kroz mnoge izložbe... slike, boju, ruku, dušu, ljubav...
Zaustavio se na padinama Prenja, na Borcima i Boračkom jezeru, gdje će provesti posljednjih četrdesetak godina života. Tamo će i reći da nije samo slikar, već još više, i prije bravar, tehničar, arhitekta, cepiner, ribar, razapinjač gvožđa, kosac, sakupljač šumskih plodova, ložač vatre, majstor za pečenje rakije... Otkad je tridesetih godina onoga vijeka, u čezama napravljenim vlastitom rukom, dojezdio u Konjic, odmah je prepoznao kraj u kojem će dočekati preseljenje u vječnost.
Umro je sam i neshvaćen, kako i jeste običaj u nas. Jedina mu je želja bila da ga sahrane kao bogumila... i stećak stave na metafizičko Sanovanje. No težak je kamen u nas, još teži zaborav, haljkavost, nipodaštavanje svega (svoga) vrijednog... Znao je kazati kako je on zapravo bogumil... posljednji bosanski bogumil.
I tu, i tad, na Borcima, u šumama i kraj jezera, u kolibi, i na livadi, u lovu i branju majkine dušice... Lazar je u tom iskonu života i smrti, mira i nemira, želio da prevlada metafizičku sudbu, prokleto ozbiljnu igru opredmećivanja i izricanja Duha, da bi dospio do samog Taoa, do neizrecivog. Zato je i na svojim platnima, i u šutnji svojoj, životom, potvrdio onu Volterovu: «Najrazumljiviji jezik na svijetu je jezik slobode».
Ševko Kadrić je zato i zašiljio pero, hvatajući se u koštac s teškom zadaćom, romaniziranja života ovoga bosanskog Modiljanija i Krusoa, uokvirujući ga u dvjestotinjak strana knjige naslovljene sa «Zaljubljen u sunce», ostajući na tragu pojašnjavanja njegove biografije u kojoj je mnogo toga novog osvjetljeno, autor je nastojao ući u Drljačin «govor šutnje», traganju za vječitim Smislom i smirenjem, najprije preko Prirode i njena odsjaja na slikarskom platnu razapetom u visovima prenjskim. Sunce ga je, veli pisac uvjek i iznova radovalo: «Prošlo je još nekoliko dana kad je sunce odozgo oblake razrezalo i u komadima ih lijepilo uz stijene ili treptalo po klekovini bora. U njemu se život iznova budio, radovao se suncu, radovao se životu...» (st. 149). No mnogo češće je glavni lik ovog romana živio i slikao Pustinju, i to onu koja neprestano raste, po onoj Đ
Šarčevićevoj: teško onom ko Pustinju skriva, tada i ponor u nama govori i šuti istodobno.
U romanu je i Kadrić prepoznao ovu dubinu življenja, kao doticanje «preleta između dvije tajne», kao sudbu «vječnog, vraćanja istog», susreta sebe, svoga Ja u sebi kao biću koje neprekidno traga za svojim bitkom. I lijepo je što autor, i sam zaljubljen u sunce, Drljačinom opredjeljenju bogumilskom, na kraju knjige, «poklanja» stih koji će sutra, neznan neko valjda, uklesati na Lazin stećak, inspirisan riječima nekog našeg Demorada dijaka: «Ase leži Lazar, posljednji bosanski bogumil/ Cijeli život tražih i slikah sunčeve zrake/ Ljudi mi se zbog toga rugaše/ A ja kad bih se ponovo rodio/ opet bih samo sunce slikao...» Valjda će promocijom ove knjige u Konjicu, biti bar na tren zaborav potisnut i utisnut ovaj stih na Lazin stećak na Borcima. Amin.
Zaljubljen u sunce
Adolf Dal, BTJ – sveska br. 19
Roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, je uspomena na slikara Lazara Drljaču. Na koricama je fantastična Drljačina slika «Tri konjanika». U sred obećavajuće karijere, razočaran ratom i velikim gradovima, slikar mijenja način života. Priča je bazirana na stvarnoj asketskoj biografiji. Prije nego je proslikao Lazar Drljača je život opisivao olovkom u stihu i crtežu. Danas je mogao imati svoje mjesto u likovnoj umjetnosti pored Modiljanija, ali se samovoljno odrekao galerija Pariza, Rima i Beča i vratio se u Bosnu živeći život po staroj bogumilskoj tradiciji. Piščev alter-ego Emir je boem koji je takođe zaljubljen u staru bogumilsku kulturu. Ideja da podiže stećak na grob starog slikara je za njega bila životni izazov. Dobio je zadatak da ispuni slikarevu posljednju želju, da podigne bogumilski stećak na slikarevu zadnjem počivalištu. Snažnom i uvjerljivom fantazijom, priču o slikaru boemu, Kadrić je pretvorio u sjajan roman sa mnogo pogleda na slikarstvo i skulpture.
(Uz roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, Kopenhagen – Zenica 2008.)
Ramo Kolar, Oslobođenje
Prošlo je trideset i osam godina otkako je umro posljednji bosanski bogumil Lazar Drljača (13. jula 1970.), veliki bosanski slikar, stanovnik Univerzuma, individualist i Čovjek Prirode. Otkad je ugledao sunce u svom selu Blatna kraj Bosanske Krupe (1882/3.), počeo je tragati za neizrecivim... preko Sarajeva, Beča, Rima, Pariza, Mostara... u susretima sa Modiljanijem, Pikasom, sa kojima je i prijateljovao... kroz mnoge izložbe... slike, boju, ruku, dušu, ljubav...
Zaustavio se na padinama Prenja, na Borcima i Boračkom jezeru, gdje će provesti posljednjih četrdesetak godina života. Tamo će i reći da nije samo slikar, već još više, i prije bravar, tehničar, arhitekta, cepiner, ribar, razapinjač gvožđa, kosac, sakupljač šumskih plodova, ložač vatre, majstor za pečenje rakije... Otkad je tridesetih godina onoga vijeka, u čezama napravljenim vlastitom rukom, dojezdio u Konjic, odmah je prepoznao kraj u kojem će dočekati preseljenje u vječnost.
Umro je sam i neshvaćen, kako i jeste običaj u nas. Jedina mu je želja bila da ga sahrane kao bogumila... i stećak stave na metafizičko Sanovanje. No težak je kamen u nas, još teži zaborav, haljkavost, nipodaštavanje svega (svoga) vrijednog... Znao je kazati kako je on zapravo bogumil... posljednji bosanski bogumil.
I tu, i tad, na Borcima, u šumama i kraj jezera, u kolibi, i na livadi, u lovu i branju majkine dušice... Lazar je u tom iskonu života i smrti, mira i nemira, želio da prevlada metafizičku sudbu, prokleto ozbiljnu igru opredmećivanja i izricanja Duha, da bi dospio do samog Taoa, do neizrecivog. Zato je i na svojim platnima, i u šutnji svojoj, životom, potvrdio onu Volterovu: «Najrazumljiviji jezik na svijetu je jezik slobode».
Ševko Kadrić je zato i zašiljio pero, hvatajući se u koštac s teškom zadaćom, romaniziranja života ovoga bosanskog Modiljanija i Krusoa, uokvirujući ga u dvjestotinjak strana knjige naslovljene sa «Zaljubljen u sunce», ostajući na tragu pojašnjavanja njegove biografije u kojoj je mnogo toga novog osvjetljeno, autor je nastojao ući u Drljačin «govor šutnje», traganju za vječitim Smislom i smirenjem, najprije preko Prirode i njena odsjaja na slikarskom platnu razapetom u visovima prenjskim. Sunce ga je, veli pisac uvjek i iznova radovalo: «Prošlo je još nekoliko dana kad je sunce odozgo oblake razrezalo i u komadima ih lijepilo uz stijene ili treptalo po klekovini bora. U njemu se život iznova budio, radovao se suncu, radovao se životu...» (st. 149). No mnogo češće je glavni lik ovog romana živio i slikao Pustinju, i to onu koja neprestano raste, po onoj Đ
Šarčevićevoj: teško onom ko Pustinju skriva, tada i ponor u nama govori i šuti istodobno.
U romanu je i Kadrić prepoznao ovu dubinu življenja, kao doticanje «preleta između dvije tajne», kao sudbu «vječnog, vraćanja istog», susreta sebe, svoga Ja u sebi kao biću koje neprekidno traga za svojim bitkom. I lijepo je što autor, i sam zaljubljen u sunce, Drljačinom opredjeljenju bogumilskom, na kraju knjige, «poklanja» stih koji će sutra, neznan neko valjda, uklesati na Lazin stećak, inspirisan riječima nekog našeg Demorada dijaka: «Ase leži Lazar, posljednji bosanski bogumil/ Cijeli život tražih i slikah sunčeve zrake/ Ljudi mi se zbog toga rugaše/ A ja kad bih se ponovo rodio/ opet bih samo sunce slikao...» Valjda će promocijom ove knjige u Konjicu, biti bar na tren zaborav potisnut i utisnut ovaj stih na Lazin stećak na Borcima. Amin.
Zaljubljen u sunce
Adolf Dal, BTJ – sveska br. 19
Roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, je uspomena na slikara Lazara Drljaču. Na koricama je fantastična Drljačina slika «Tri konjanika». U sred obećavajuće karijere, razočaran ratom i velikim gradovima, slikar mijenja način života. Priča je bazirana na stvarnoj asketskoj biografiji. Prije nego je proslikao Lazar Drljača je život opisivao olovkom u stihu i crtežu. Danas je mogao imati svoje mjesto u likovnoj umjetnosti pored Modiljanija, ali se samovoljno odrekao galerija Pariza, Rima i Beča i vratio se u Bosnu živeći život po staroj bogumilskoj tradiciji. Piščev alter-ego Emir je boem koji je takođe zaljubljen u staru bogumilsku kulturu. Ideja da podiže stećak na grob starog slikara je za njega bila životni izazov. Dobio je zadatak da ispuni slikarevu posljednju želju, da podigne bogumilski stećak na slikarevu zadnjem počivalištu. Snažnom i uvjerljivom fantazijom, priču o slikaru boemu, Kadrić je pretvorio u sjajan roman sa mnogo pogleda na slikarstvo i skulpture.
Kommentarer
Trackback
