sevko

KAUBOJ

Ševko Kadrić

 

 

- Muzika je samo pisak ptice u letu, kiša s neba u mlazu prosuta, rupa na limenu krovu velikog hangara kroz koju sužnji nebo gledaju, govori Samir ne povezano, ustajući iza klavira, vraćajući se za sto na kom ga meza i društvo čekaju. I svirao je baš tako, nepovezano, vješto preskačući pokvarene tipke na starom i raštimanom instrumentu, pjevao za sebe. Društvo mu se već iznapijalo, piće i sakriveni kutak im je i onako mjesto gdje se svako na svoju priču nasukuje probadajući se sjećanjima, zalijevajući se vinom.

 

- Evo zore, evo dana… - pjevušio je i kad je ponovo za sto sjeo, natočio vino i proderao se na one usnule, odsutne.

- Nema druge, moraću i ja napisati Zakonik o ponašanju u ovoj prostoriji točno u 14 točaka!

- Smanji, bar nekoliko, ko će ih svih 14 upamtiti – šali se jeda iz onog društva, predlažući prvu točku: ”Piti i samo piti”!

- Piti – svi su prošaptali poput zdravice.

 

Petak je, vrijeme za opuštanje poslije naporna rada, rado bih se društvu pridružio, ali ne poznaju me i ne zovu, možda je i bolje, pomislim naginjući se nad novine i bilježnicu, nešto mi je govorilo da prisustvujem ispovjesti, pravoj i iskrenoj koju je trebalo pribilježiti. Samirove riječi ću malo nakositi, da izgledaju onako kako je i sam izgledao, od vina i nečeg što ga je progonilo.

 

Samir je bio ugledni privrednik, skontao sam odnekud iz Bosne a u Mostaru se našao kao zarobljenik, logoraš. Uhapšen je 15 avgusta 1993. godine, tačno tri mjeseca nakon što su svi ostali nekatolici, ali kasnije sam razumio i nepravoslavci, sa područja Čapljina i Stoca bili sabrani u dva logora, Dretelj i Gabelu. Pravoslavce, kako ih je Samir oslovljavao u priči, su hrvatski bojovnici razmjenili za muslimane i katolike sa područja Gacka, Nevesinja… Katolicima su obukli uniformu i okačili oružje, muslimane, strpali u logor.

 

U Samirovom hangaru, ih je bilo oko 600, sve jedan do drugog kao serdine, odozgo metalni lim hangar, kao konzervu pokrivao, stijenje i betoska pista bili poput tave, a užarena lopta tavu i njih u hangaru pržila.

U cijelom logoru nas je bilo više od 2000, zabilježih krijući se iza raskriljenih novina nad kafu nadnešen. Namjeravao sam poslije kafe ići, ali naručim još jednu, strast prisluškivanja me sebi uzimala.

 

Poslije čestog spominjanja logora, ugrabih zapisati i ime, logornika Glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg – Bosne,  Boška Previšića. Samir je ustajao da ga opiše, pokazujući rukom prema glavi na veliki kaubojski šešir, kolt na kaišu a onda izgovarao ”Bum… bum” da dočara pucanje u krov hangara, ali i ljude.  Kasnije ću zabilježiti da je onaj logornik pucao i u ljude, tačnije mladića zbog kriške hljeba koju je krijući odnekud u hangar unio. Bio je to dan kada je asvalt ispred našeg stroja porumenio od vrele dječačke krvi pomiješane sa vodom toplog septembarskog pljuska. "Ooooh majko moja”, cijeli život će mi u ušima zvoniti dječakove riječi dok je pred nama nemoćnim, uredno postrojenim, padao na vlažni asvalt... Oslikao je smrt gubeći pogled negdje u pravcu raštimana klavira, tražeći utočište bez trajanja, mjesto gdje se pred  Sudijom sreću ubice i ubijeni. *

 

I dok mu se duša pekla u nemoći, kao kod logoraša postrojenih na vrelom mostarskom asvaltu, oni njegovi za stolom ga gledali bez čuđenja. Gledam ga kako se muči, kao da prima objavu odnekud iz dubine duše, pa mu se u grlu oštri u želji da i na usta izađe. Osjećam kako mu se po grlu razmahuje zapljuskujući grlene obale dok mlaz na usta ne poteče.

 

Boško bi se, ranom zorom ispred zamandaljena hangara na logoraše uz psovku izdirao, onda se poput aveti na vratima pojavljivao. Vadio je kolt iz futrole i pucao dva puta u krov hangara. To je bio znak, takt i naredba da pjesma počne. A onda, uštimano kao u horu jevreja, logoraši su jutro za jutrom pjevali.

 

"Evo zore evo dana evo Jure i Bobana" ponavljajući dva puta isti stih, poput himne. Logorniku je to bila jedna od točaka iz njegova Zakonika, logorašima, gimnastika jutarnjeg prkosa, jedini vrisak koji su mogli ka nebu pustiti, pitajući Onoga što sve vidi i sve zna, je li i ovo njegova volja i je li logornik njegov miljenik. Onaj se odozgo nije oglašavao, neki to tumačili kao znak odobravanja, neki kao stid pred sopstvenim djelom.

 

- Šeš sa bešom – čulo se iza stola u ćošku, tek tad sam primjetio četvoricu što su igrala domine, kao da im ni klavir, ni isprekidana Samirova priča nisu smetali.

 

- Ja bih u onaj tvoj Zakon ubacio i to da nema igranja domina, samo ”Piti”! – opet će onaj što bi se u Samirov Zakon upisao, točeći čaše, prvo svoju onda redom po stolu. Niko ne govori ni još, ni dosta, niko ni mezu ne dira, čeka se trenutak. Samiru je svaki trenutak pravi, između dvije čaše, dva tupa udarca domina po stolu, pauze u sviranju, pauza među sikama što su htjele vani, nastavi.

 

Zakon o ponašanju …. u logoru ”Gabela”, tako bih volio da imam samo primjerak. Ko zna možda je neko i imao hrabrosti da jedan ukrade i ponese, baš tako se i zvao. (Na mjestu tački je stajala pogrdna riječ za logoraše, koju sad sa razlogom  izbacujem)

 

Zakon je tražio od logoraša, bezpogovoran red i disciplinu i to u cilju očuvanja njihova zdravlja.

·        Logoraš ne smije da puši, jer to škodi njegovom zdravlju.

·        Logoraš ne smije u logor unositi hranu poslije rada, jer hrana može biti otrovana.

·        Alkohol je štetan te se strogo zabranjuje u upotrebi.

 

- Tačno, šta ti ja govorim cijelo vrijeme – ponovo će onaj što piće dosipa kucajući u centralu, flašu skoro ispražnjenu.

 

·        Zakon je propisao i dvije kante za malu i veliku nuždu u toku noći, nalaze se na mjestu gdje se dijeli hrana.

 

Zakon je bio pisan nevještom logornikovom rukom, ali kopiran u dovoljan broj primjeraka. Čuh da je izvjesni Jure bio glavni čuvar u toku dnevnog prinudnog rada i kasno popodne bi sve logoraše, uredno postrojene predavao logorniku.

 

Registrovah i da je jedan dan bio poseban za Samira. Logornik se bio raznježio i počeo obrazlagati svjetsku politiku logorašima i velike uspjehe rvatskog rukovodstva a onda i upustio u razgovor sa logorašima.

 

- Ima li ovdi neko da bi nešto pita? – izašlo iz njega ponešena vatrenim govorom i nijemom publikom. Samir se okuražio, digao ruku, logornik mu mahnuo da priđe, on prišao i počeo:

- Gospodine logorniče glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg -Bosne dozvolite da Vam postavim jedno pitanje.

- Ajde reci šta oćeš, odgovorio logornik i zauzeo stav kao da prima neki važan raport.

- Gospodine Logorniče, ja sam dobio pismo od moje žene iz Zagreba. U pismu stoji da je nju i moju djecu primio gospodin Granić i da im je dao stan i 400.000 hrvatskih dinara. Ona me moli da joj telefoniram, i ja Vas gospodine logorniče molim za tu uslugu, izgovorio Samir u jednom dahu naglašavajući prezime Granić, stan i dobročinstvo u Zagrebu.

 

Na pomen prezimena Granić logornikove oči zaiskrile, ispred njega se neko drugo vrijeme i prostor prostrli, ministar mu lično rukom mahao. Samir je znao da je za logornika Mate Granić jedini Granić na kugli nebeskoj. Obojici se nešto na licu trgalo i lomilo u želji da na osmjeh izađe, ali se čuvali. Osmjeh je mogao da im skrivene namjere razodjene, Samiru ženin glas isčupa iz uha, logorniku dobar glas kod jačega, ali i sumnju u njegovu važnost kod logoraša.

 

Logornik se prvi pribrao:

- Jesi li ti čitao moj Zakonik?, upitao ga još uvijek mirnim glasom.

- Naravno, gospodine logoniče i to više puta, a i svi su ga pročitali. Čestitam Vam na tom sveobuhvatnom dokumentu. Napisan je vrlo stručno i ne slažem se sa vašom konstatacijom da niste načitani i da ne možete dobro razgovarati sa učenim ljudima.

 

Logornik se raznježio, okrenuo prema ukradenom golfu i slavodobitno, tepajući Samiru izgovorio:

- E gospodine, pa puno mi je auto novina i u to se možete i sami uvjeriti. Pred hangarom zavladala tišina, logornik je logoraša nazvao gospodinom, to je značilo ili smak svijeta ili svjetlo na kraju tunela, mislim na kraju hangara.

- Ma vjerujem ja to Vama gospodine, ne dolazi velika funkcija tek tako, pogotovo ne u ovakvom vremenu, nastavio Samir sokoleći logornika a pred očima mu se telefon smješio.

- Da gospodine, ali pominje li se telefon u mom Zakoniku?, pitao ga logornik sad podižući glas.

 

Uplašen ali i praveći odstupnicu Samir prošaptao:

- Ne gospodine logorniče Glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg – Bosne, u Vašem zakoniku nema telefona, nego samo htio da Vam kažem, i da znate da meni i nije Bog zna kako stalo do te moje žene.

- Gospodine da i Vi znate da ni meni nije stalo do one moje, jeba je crni đava – izašlo iz logornika.

- Pa zašto gospodine logorniče, pitao Samir, plašeći se nedovršena razgovora i povrijeđena logornika.

- Neće da mi se digne, jeba ga đava, neće pa ga ubi. Samiru znoj udarila na dlanove, mrklina i strah se u njemu počeli daviti. Sve bi dao da nije razgovor počinjao, da se može vratiti tamo odakle je izašao, da može biti samo jedan od onih što ni ime, ni lice nemaju, ovako otišao predaleko. Sad svi znaju da se logorniku, koji o njihovim životima odlučuje, neće pred rođenom ženom da digne. I nije kriv onaj što neće da se digne, kriv sam ja zbog kog je logornik svoju nemoć obznanio, pomislio Samir iz mrkline ili iz straha.  Hangar se uskomešao, logoraši se zgledali, stajali jedan drugom na noge, grizli usne da smjeh vani ne izađe.

- Ali gospodine logorniče, pa vi ste na funkciji, valjda imate nešto i sa strane – izgovorio Samir budeći muškarca u logorniku pred logorašima.

- Gospodine, sada me u kancelariji čeka ona kurvetina kuvarica, ali kad neće on, jeba ga Isus – nastavio logornik da se raspojasava pred svima. Da mu nije kaiša sa koltom i gaće bi mu spale, pomislio Samir, moleći Boga da ovo prestane. Sreća, drugi logoraši se mudro u priču ubacili, spašavajući Samira i sebe, tješeći svog krvnika.

 

Prošlo je od tada i deset dana, u kasno veče došao logornik u hangar. Logoraši skočili na noge kao što je u njegovom Zakoniku i stajalo, on pitao za onoga što je ranije sa njim pred svima razgovarao. Samiru nije bilo druge već pokunjen izašao naprijed, prišao blizu, salutirao kao da stariješini raport predaje i čekao presudu povrijeđene suete, razodjenuta logornika.

Umjesto smrtne presude, logornik ga stavio u ono ukradeno auto i odvezao u svoju kancelariju da telefonira ženi, pita za djecu u stanu kod jednog od Granića.

Zabilježih da je iz logora pušten 24. decembra iste godine, puštanje mu bilo Božićni dar, da pamti kako se obilježava pravi praznik.

- Vratimo se na prvu točku Samirova Zakonika, čuh onoga zaduženog za dopunjavanje vinskih čaša.

- Piti! – odzvonilo je u višeglasu.

- Šeš sa tricom – čuo se eho od drugog stola.

__________________________________________

 

* Tragajući za više informacija o «kauboju» i njegovim žrtvama, pronašao sam da se ubijeni mladić zove Mustafa Obradović, a jedan od onih koje je ranio Asim Merdža. Informacije govore i to da je protiv logornika iz Gabele Boška Previšića, podignuta optužnica za ratne zločine, ali i da je bjekstvu.