sevko

Skandinavska duga i depresivna zima Bosance nagoni da se liječe na neobičan način, jedni kupuju i zadužuju se da im ni djeca neće moći dugove otplatiti, jedni se razvode i u tom mezohistički uživaju, treći bježe u svoju izolaciju i virtualni svijet interneta, telefona i TV-a.

Emina je druga priča, vrijedna uzora, kako od sopstvenog života kulu podići.

EMINA

Ševko Kadrić

 

 

NA malom, ručno rađenom stolu, sjajila se bakarna džezva a iz nje mirisala vruća kafa, bosanska. Pored džezve dva fildžana a uz njih, po tacni položene - kašičice i po kocka šećera. Pored stola dvije fotelje i sećija. U sećiji, u svom stanu na sjeveru Švedske uvaljeni prislonjeni jedno uz drugo njih dvoje, Emina iz Bosne i Benkt iz Švedske.

Prevalili pedeset. Koliko, odavno im prestalo biti važno, oni jedno drugom postali najbitniji.

- Hoćeš šećer unutra? - pitala ga dok je mazio rukom po leđima.

- Svakako - odgovorio on na švedskom ali podosta i bosanskog već bio naučio.

- Još da je odštampati - govorila ona prevrćući rukama stranice svog rukopisa pjesama ilustriranog opet njenim slikama akvarela.

-  Odšampaćemo, svakako - bodrio je i ubjeđivao Benkt prinoseći usnama fildžan s vrućom kafom.

 

Eminu rat zatekao u rodnom gradu na zapadu Bosne. Bila i očima prestala vjerovati. Krenule one igre s vjerskim zastavama, vjerkim pozdravima, priče mržnje kroz kuću joj poput ofanziva prolazile. Ona odbijala na šalu, kasnije mislila proći će, a onda sama sebi rekla: ”Neka bude šta će biti, ja ostajem uz svoju porodicu.” I bila ona, ali porodica nije bila uz nju. Muž joj bio aktivista u srpskim radikalima, počeo u kuću donositi strah, mržnju, a onda i oružje, uniformu ali i dovoditi bradatu bratiju. Djeca gledala isprepadano. Ona i on ih imali dvoje. Kćerka tad imala petnaest godina, a sin šesnaest. Kad je počelo pucati, rodbina od nje pomoć tražila, ona pružala koliko je mogla, ali i njoj pomoć trebala.

- Samo da mi djeci, ne do Bog, šta ne bude, izvedi nas negdje - govorila i molila onog što mu ni ime kasnije nije htjela izgovoriti.

- Kuda? Ovo je srpska zemlja i ovdje će moja djeca biti - govorio on kao da je u jurišu, u ofanzivi.

Jedno veče joj doveo cijeli štab kući. Djeca u svojoj sobi bila. Ona služila uniformisane i bradate. Služila i slušala svojim ušima: ”One iz Gornje mahale pokupiti na traktor i zakopati pored rijeke na istom mjestu gdje su pokopani i oni ...”  Znala koji su to iz Gornje mahale i koji su to pokopani prije. Žene, djeca, starci - 28 na jednu krv za jednu noć. Onih prije znala da je bilo dosta, koliko je mogla nagađati.

- Milo, daj nam još flašu - zvao je i naređivao joj onaj njen.

- Nisam ja Mila i nije vam ovo štab nego moja kuća - vrisnula ona.

- Tako ona kad dobije napad živaca - izvinjavao se onaj njen gostima pošto je dobro šakom udario po licu i odveo u sobu među djecu.

Taj udarac rukom i sve druge udarce riječima Emina trpila, dolazili od čovjeka koji je davno iz srca nestao, ali djeca, rođena djeca počela da je se plaše i stide.

- Ti si jedina muslimanka u našoj kući, u cijelom gradu - rekao joj sin pravo u oči. Ono ”mama” zamijenio sa ”ti”.  Nju nisu boljele riječi njoj upućene već njegova patnja, bol i strah koji su ga progonili zbog rođene majke.

- Sine - pokušala ona, tiho, majčinski.

- Ne zovi me sine - čulo se odnekud ispred vrata dok je bježao iz kuće.

- Neće, proći će, djeca nisu kriva već mi odrasli - govorila spremajući hranu, onu što djeca najviše vole. Tješila je kćerka, ona ništa nije govorila, plakale i patile zajedno. I jedan dan sin došao kući u uniformi s oružjem. Njoj srce htjelo pući.

- Sine, zar ćeš ubijati svoje ... - pa počela nabrajati najbližu rodbinu, sestrinu i bratovu djecu.

- Oni nisu moji, oni su ... - proderao se on, uzeo pušku i htio izaći.

Emina već ranije razmišljala da sebi život uzme, čuvala ga za njih, za svoju djecu. Sad odlučila da ga sinu ponudi.

- Prvo ćeš morati pucati u mene - izgovorila  odlučno, hvatajući pušku i sina za prsa.

- Odmakni se! - proderao se gurajući je, probijajući se prema izlaznim vratima. Ona se okačila za vojničke uprtače i  pušku na rođenom djetetu, čekajući da nešto pukne, majčino srce ili puška.

- Ma, pusti me! - bilo je zadnje što je čula prije nego je osjetila snažan i tup udarac stepenica negdje po leđima, glavi, odgurnuta, odbačena.

Tako izobličenu u licu, s modricama i bolom u leđima, izbacili je prema Hrvatskoj. Kćerka bila s njom.

Kako su stigle do Švedske, to samo one znaju. U kampu kćerka krenula na kurseve jezika, našla i momka, prešla da živi kod njega u izbjegličku sobu. Emina ostala sama - kao panj, bez korijena, bez cvijeća i listova, bez igdje ičega, igdje ikoga. Jedne noći,  zimi, napustila samačku sobu. Zapamtila je most i mjesto na njemu s kojeg bi mogla skočiti u vodu.

- Da sve prođe, da prestane - tako mislila, tako i zapisala u nekakvu svesku.

- Djeco, voli vas vaša majka - bilo zadnje što je mislila reći u vazduh kao poruku, kao oporuku.

- Joj, moja noga! - vikala, dozivala, plakala u hladnoj noći uvijajući se na ledu od bolova. Mraz pretvorio vodu u led, led joj produžio život.

- Produžio patnje - mislila, rekla kćerki u bolesničkoj sobi.

Tu u bolesničkoj sobi srela je njega, Bengta. Pitao je ko je, čim se bavila, zašto je skočila u vodu?

Onih nekoliko dana po operaciji i u gipsu sama izmaštala novu sebe.

- Ja sam slikar i pjesnik, ostala bez igdje ičega. Rat u Bosni mi zaledio srce, paralizovao ruke, oteo sina iz naručja. Za što se god uhvatim sve se lomi, ruši, gori i pretvara u pepeo. Voda se ledi ispod mene - govorila tužna, smijala se samoj sebi.

- Ja nisam slikar, ali cijeli život sam uz slike vezao. Mislio sam da imam ženu za život, pa se prevario. Djeca otišla svojim putem, ja ostao sam - govorio i njoj Bengt radoznao da zaviri u njene slike, njeno zaleđeno srce.

I tako počelo. Izašla iz bolnice, Bengt izrazio želju da je posjeti, da vidi tragove njene umjetničke duše. Ona prvo vrdala, onda rekla zetu da joj kupi akvarel blok, ljepilo slično onom ”OHO” što su oboje poznavali iz Bosne i tuševe.

- One u bočicama, ali i nekoliko u penkalima - govorila mu tiho kao da tajnu govori.

- Postaćeš Emina slikarka ili te neće biti - govorila sebi hodajući na štakama, gledajući papir, tuševe i ljepilo.

 

Prvo je od ljepila pravila namaz po papiru, kasnije nanosila tuševe po njemu. Na jednu stranu papira stavljala jednu boju, na drugu drugu, onda naginjala list tako da se boje pokrenu, razliju i negdje oko sredine sretnu, izmiješaju. Ostavljala je da se boje osuše, okretala, prepoznavala figure i onda ih tuševima u penkalima dotjerivala do željenog oblika, forme. Iz onih boja i oblika pojavljivale se ptice, cvjetovi, ljudi ... One što joj nisu ninašto ličile, bacala. Došao Bengt, ona ga dočekala dobrom krompirušom, bosanskom kafom i baklavom. Sramežljivo mu pokazala mapu svojih umjetnina. U hranu bila sigurna, u umjetnine ne previše. Priču o samoći, zlu rata i nestanku volje za životom zamijenila pričom o ljubavi, univerzumu, prolaznosti života na zemlji i besmrtnosti univerzalnih poruka.

- Ovo je nebo, ovo je zemlja a ovo mali čovjek između njih - govorila, objašnjavala, vjerovala Emina.

Bengt joj zahvaljivao za toplinu doma od kojeg se bio odvikao, toplinu riječi koje su mu nedostajale. Molio je da ponese dvije slike, kao ima neku ideju. Ona mu dala slike ali ga i zadržala čitajući pjesmu, napisanu njemu za dobrodošlicu. To joj bila prva pjesma u životu napisana, a Bengt joj bio prva publika.

 

Nebo je plačno, plavo.

Plavo je oko moje kćerke.

Moja kćerka je moj kosmos.

Kosmos je ljubav.

Ljubav je i moj sin.

Sine moj, plavo nebo plače.

 

Ubrzo se Bengt ponovo najavio i donio one dvije njene sike, uramljene. Veliki paspartu ih je odvajao od rama i bojom isticao sklad uvezanih i maštovitih formi. U crtežu je bilo dovoljno oblika da posmatrač željeni i svoj pronađe. Slike je Bengt okačio na zid gdje su se međusobno bojama i ramovima dopunjavale i činile cjelinu lijepu za oči, prijatnu za dušu. Eminina duša je bila zatečena ljepotom iz nje izašlom.

- Bogami Emina, ti pravo proslikala - divila se sama sebi.

- Šta kažeš? - pitao je Bengt ne razumjevši riječi.

- Dobro, divno - rekla ona i pricapila Bengta ljubeći ga umjesto zahvalnosti. Kasnije joj objašnjavao da je mislio da je to običaj, način kako Bosanci izražavaju zahvalnost. Od tada je Bengt sve češće dolazio, a Emina sve duže slikala, pisala, pjevala, sve ljepšu hranu spremala. Bengt joj organizovao prvu izložbu u udruženju žena, napravio plakat, prospekt. Emina izašla u novinama. Njena fotografija bila u prvom planu, slike po zidu okačene visile iza, pjesma o plačnom nebu bila u prevodu kao ilustracija osjećajnosti duše, univerzalnosti poruke, plač majke.

Rat u Bosni prestao, Emina i Bengt odavno postali porodica, bodrili i trebali jedno drugo. Jedno veče zazvonio telefon, Emina digla slušalicu, izgovorila ime, a s onu stranu čuo se muški glas:

- Mama, ja sam.

- Sine, kako si, sine...   - izašlo iz nje uz jecaje.

- Dobro sam, oprosti mi, mama ... - došlo s onu stranu.

- Odrasli su krivi sine, odrasli - tješila sina, tješila sebe.

- Odrasli su krivi, nisu djeca - objašnjavala Bengtu kasnije dok joj je stavljao hladne obloge na vrelo čelo.

- Još nećemo objavljivati knjigu - rekla Bengtu mirišući onu bosansku kafu.

- Što? - u čudu upitao  on.

- Moram u nju ugurati još jednu pjesmu, jedan glas, cvijet iz majčina srca izrastao - objašnjavala mu ona praveći pjesmu u glavi, razmišljajući o bojama tuševa koje treba prosuti po papiru premazanom bezbojnim ljepilom .