sevko

”Politika trećeg puta”-  između iluzije i stvarnosti

Ševko Kadrić, Kopenhagen  januar 2010.

 

Oprosti mi poštovani čitaoče što nemam vremena da se temi posvetim iznova već dvadesetak godina ponavljam isto, mijenjajući imena i povode, priča o globalizaciji se ponavlja pa i ja.

 

 

KONFERENCIJE posvećene globalizaciji u Cirihu, Briselu i upravo okončana u Kopenhagenu propraćene su snažnim demonstracijama protivnika organizovanja svijeta kao većeg sela u kom vlada interes multinacionalnih kompanija.

 

U historiji globalizacije svijeta (političkog, kulturološkog, ekonomskog i svakog drugog ujednačavanja), zabilježeno je više različitih nastojanja da se svijet ujednači i podčini jednoj ideologiji, do krajnjih mogućih granica (kršćanska osvajanja, islamska osvajanja, fašizam, komunizam..), ali nikad ranije globalizacija nije imala više šansi na uspjeh kao danas. Ranije globalizacije su išle putem države kao institucije uz primjenu sile, danas se to dešava posredstvom multinacionalnih kompanija i uz pomoć kapitala. Kapital svojom moću, naprosto, jedne kupuju druge razoružava. Samo prije nekoliko godina ovaj svijet nije znao šta je mobilni telefon, danas milijarda stanovnika ove planete ga posjeduje, kao imidž, sredstvo komunikacije ali su postali i njegovi ovisnici. Ta brojka ”ovisnika” o mobilnom telefonu, odgovara brojci vjernika etabliranih monoteističkih religija. Ono što treba uočiti kao razliku jeste to da su se monoteističke religije etablirale, najčešće metodama mača i krvi, mobilni telefon je to uradio u jednoj deceniji metodom stvaranbja potreba kod ljudi a onda su ih oni ”samovoljno” kupili.

Iako se svijetu, pod imenom globalizacije nude iluzije o riješavanju globalnih svjetskih problema,  na žalost iza te poltičke i demagoške slike krije se neoiperijalizam koji svoje pobornike dobija i u svojim žrtvama. Ilustracije radi, danas prosječan švedski radnik živi bogatije nego švedski kapitalista prije stotinjak godina. Kako se to desilo vidimo u primjeru jedne TV reportaže o proizvodnji i prodaji patika iz Koreje. Koreja prodaje par patika švedskom trgovcu za 5 kruna. Trgovac prodaje iste te patike u Švedskoj za 1600 kruna. Problem je da ne postoji protivnik ovakvog odnosa i ove enormne eksploatacije. Vlast u Koreji, držećii pod zvonom svog radnika, podržava trgovinsku saradnju sa Švedskom, korejanski radnik je sretan da uopšte može raditi, švedska vlast iz onih 1600 kruna, kupuje i socijalnu sigurnost svojih radnika ali i onih bez posla. Tako i švedski radnik  eksploatiše radnika u Koreji ali i Korejanac koji živi od švedske socijale.

 

Šta je razlika između dosadašnjih, u glavnom nacionalnih država i multinacionalnih korporacija kao nosilaca globalizacije?

 

* Nacionalne države kontrolišu teritirije, to korporacije ne mogu ali korporacije kapitalom mogu kontrolisati vlast u svakoj pojedinoj državi. (Ne slučajno jedan od vodećih američkih ekonomskih analitičara za Džordža Buša mlađeg tvrdi da je samo figura iza koje je vladao lobi multinacionalnih  kompanija)

* Nacionalne države mogu legitimno raspolagati vojnom silom i silom državnog aparata dok korporacije to ne mogu. Zato se korporacije i zalažu da izgrade međunarodni pravni sistem sa međunarodnim institucjama sile koje kontrolišu i institucije nacionalnih država. (Primjer takvih institucija je i Haški tribunal za ratne zločine u Hagu; ”Partnertvo za mir” i sl.),  problem je da se na tom sudu ili na sličnim međunarodnim institucijama sudi i raspravlja o problemima na nivou nacionalnih država ali se ne sudi onima koji su vršili posredan uticaj na te države. Naprimjer: Niko ne pita i ne sudi onima koji su trebali i nametnuli: Homeinija, Sadama Huseina, Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića i sl.  kao nacionalne lidere, ali se direktno i indirektno sudi ”njihovim” državama i narodima koje su i onako već i njihove žrtve.

U tim i takvim okolnostima, kad narodi i države postaju žrtve ”sopstvenih”  tirana ili tirana iz okruženja (primjer Bosne) preko kojih se vodi posredni rat multinacionalnih kompanija, ili bivših nacionalnih imperijalističkih sila, onda se globalizacija javlja kao nedostižna iluzija koju beskonačno ponavljaju nosioci svih promjena u tim zemljama. Tako se dešava ”globalizacija odozdo”  koja u sebe uključuje milione običnih građana organizovanih u najrazličitije nevladine organizacije. Primjera radi takvih organizacija je u svijetu 1950. godine bilo nekoliko stotina danas preko 10 000 i taj broj se stalno povećava. Problem je da pripadanje tim organizacijama, za kapital međunarodnih institucija, postaje imenitelj ”moralno političke podobnosti” u ekonoskoj i političkoj podršci.

Aprila 1999. godine, u Čikagu je Toni Bler to i naglasio: ”Sad smo svi internacionalisti, sviđalo se to nama ili ne. Ako želimo da napredujemo, ne možemo odbiti da učestvujemo u svjetskom tržištu. Ako želimo da provedemo promjene, ne možemo ignorisati nove političke ideje koje se javljaju u drugim zemljama, ako želimo da budemo bezbjedni ne možemo okrenuti leđa sukobima i nepoštivanju ljudskih prava”. Ko gubi a ko dobija, na tom svjetskom tržistu, najbolje ilustrira spomenuti primjer korejskih patika na švedskom trzistu.

 

I dok zagovornici globalizacije kao obečanog i željenog poretka očekuju da ona riješi osnovne probleme čovječanstva i uredi svijet danas: upravljanje svjetskom ekonomijom, upravljanje svjetskom ekologizacijom, reguliše moć multinacionalnih korporacija, uspostavi kontrolu ratovanja i podstiče transnacionalne demokratije, zaustavi demografsku eksploziju. Međutim, u praksi globalizacija znači da će bogati na najlegalniji način postajati još bogatiji a siromašni  će biti još siromašniji (poput Bosne pa i cijelog Balkana), boriće se da ne budu zapostavljeni u tim procesima ne birajući sredstva (rušenje budističkih spomenika u Afganistanu) ili prodati svoje teniske za 5 kruna poput korejskog radnika i njegovih lokalnih vlastodržaca.

 

Globalizacija i religija

 

Pitanje ekspanzije religije i globalizacije prividno se čini povezanim. Kapitalizam je uslugu religije trebao kao i uslugu svakog drugog činioca u ostvarenju kapitala (sirovina, radne snage, proizvodnih snaga, tržista i sl.), i danas se tu ništa bitno nije promijenilo, samo što ove dvije snage, snage crkve i snage transnacionalnih kapitala imaju dosta dodirnih tačaka i tamo gdje se njihovi interesi ne sukobljavaju one i sarađuju.

Podsjetimo, da je nacija kao prostorno, kulturološko i ekonomska kategorija nastala sa potrebom kapitala da omeđi granicom prostor svog opticaja. To je vrijeme parole ”Jedna nacija - jedna država.” Ali to je i vrijeme kad tu kulturološku posebnost nacije crkva boji sobom. Tako, naprimjer Srpska nacija postaje prepoznatljiva po Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Hrvatska nacija po Hrvatskoj katoličkoj crkvi, ili Švedska nacija po Švedskoj protestanstskoj crkvi  i sl. Tako države postaju nacionalne, ali i crkve državne, međutim u onom trenutku kad nacionalna država postaje pretjesna za oplodnju kapitala ovaj brak, nacije, vjere i države puca. Tad na scenu stupa parola ”Multinacionalna država” i ona je u direktnom savezu sa multinacionalnim kompanijama.

Razvoj kapitalizma, imperijalizma i države koji počivaju na kapitalu multinacionalnih kompanija, potiskuje crkvu i njene nosioce u stranu. Oduzima im ili sami ostaju bez mnogo privilegija. Na Zapadu se to naziva ”odvajanje crkve od države” u Turskoj Ataturk izdvaja ”kalifat od države” što ima isto značenje. Najdrastičniji primjer tog odvajanja crkve od države se ipak desio u lageru socijalističkih zemalja koje su potpuno marginalizirale ulogu i pomoć crkve u ”opianju naroda” ali samo prividno. Socijalizam je u praksi pretvaran u religijsku dogmu gdje je državni aparat čuvao svoje privilegije bježeći u dogmu po uzoru na crkvu. Gulazi i Goli Otoci postaju prostori inkvizicijskih progona ”jeretika”, strah postaje i ostaje garancija za ostajanje na vlasti.

 

Pad socijalizma u svijetu, kog simbolizuje pad Berlinskog zida, dao je šansu mnogima: kapitalu da se oplodi i proširi u ”socijalističko carstvo”, crkvi da dogmu komunizma zamjeni ponovo sopstvenom dogmom, ali i lokalnim interesnim grupama da u metežu sami profitiraju. U tom kontekstu treba vidjeti sukob evropskog kapitala i američkog do nivoa posrednog ratovanja preko leđa balkanskih naroda, izlazak katoličke, ortodoksne i islamske crkve u prve političke, ali i vojne, redove na prostoru Balkana ali ne samo tu. Tako će Vatikan reći: ”U Poljskoj privrženost katoličanstvu pada u sjenu pred onim što se dešava u Hrvatskoj.” U tom kontekstu treba vidjeti i vapaje iz Srbije i Hrvatske da je sav kapital tih zemalja, za vrijeme Miloševića i Tuđmana, prešao u ruke stotinjak porodica njima bliskih, za Bosnu i onako znamo.

 

Globalizacija kao i sve druge velike ideje, kršćanstva, islama, komunizma i sl. ostaće samo ideje u sukobu želja velikih masa koji nose ”globalizaciju odozdo” i stvarnosti u kojoj multinacionalne kompanije kao kreatori ”globalizacije odozgo” u njoj vide samo puniju kesu za sebe.

Ostaje pitanje: Kako globalizaciju učiniti svjetskim procesom u kom se mora pomiriti želja sedam milijardi ljudi na Zemlji da žive u sigurnosti i blagostanju i surovu stvarnost u kojoj to blagostanje i sigurnost ostaje bogatima a siromašni beru mrvice, ruše tuđe domove ili podižu ruševine sopstvenih na kojima se pravi globalizacija odozdo.