sevko

Halimaga

Š. Kadrić

 

Mali puteljak je krivudao između čempresa pa se  spuštao prema obali Bosfora u sred Stambola. Njim su šetala dvojica prosjedih ljudi, ni stranci a niti poznanici. Čuli jedan za drugog jesu, viđali se nisu, novi pokolj u Bosni ih spoijo. Miris čempresa im palio nosnice a tužne vijesti sjećanja.

 

- Ne piši ništa, pamti. Ako ko preživi možeš i ispričati pa i napisati šta po sjećanju, ali sad nije vrijeme - objašnjavao je onaj stariji poštapajući se krivudavim štapom od tisovine.

- Nije vrijeme bilo juče, nije danas, kad će doći da se smije pisati? - bunio mu se sabesjednik, kog je on Pjesnikom oslovljavao.

- E moj Pjesniče, ima napisanog ali nema ko da čita. Naša nevolja niti počinje niti završava sa ovim što se sad  po Bosni zbiva. Juče sam ti pokazivao na onom zaraslom grobu trag naše tuge. Da je on, Husein beg Gradaščević učinio što je trebao da učini, ali i Hamza Orlović i oni prije njih i oni što su kasnije dolazili, ne bi ni oni ni ja ali ni ti bili ovdje. Mani to, nego vidi ove dvije ćuprije - mjenjao je temu, onaj stariji pokazujući štapom u pravcu velikih mostova na Bosforu.

- One povezuju Evropu i Aziju, dva daleka i nekad strana svijeta a eto nekom smetao onaj luk što je sa neba skinut pa preko Neretve postavljen - nastavljao je oslanjajući se na štap onaj stariji tužno odhukujući za kamenim mostom na Neretvi tek srušenim.

- Ti si dugo ovdje Halimaga? - imenom ga nazvao i upitao Pjesnik.

- Predugo Pjesniče, predugo i nema ni vremena, a čini mi se ni mjesta, da se više vratim - rekao je lupkajući onim štapom gledajući negdje preko Bosfora.

- Dao si velike pare za pomoć Bosni? - vraćao ga Pjesnik na temu Bosne.

- Nisu to moje pare, to je haram - odgovorio Halimaga kao da i ne želi o tome govoriti.

- Kažu puna sehara zlata, srebra i ko zna čega nije bilo-   nastavljao Pjesnik.

- Tuge, tuge moj Pjesniče u sehari bilo - othukivao je Halimaga na pomen sehare.

- I četerdest godina ga nisi ni trošio ni pokazivao?

- U Bosni da sam ga pokazao ni moja galva ni mojih ne bi na ramenu ostala, ovdje bi bio haram da sam ga trošio.

- Kako do tebe zlato dođe Halimaga? - radoznalost izašla na usta Pjesniku.

- Pusti to, nego hoćemo li pored Bosfora kući ili istim putem nazad? - umjesto odgovora upitao Halimaga.

 

I šetali pored Bosfora, gledali ribare što su dugim štapovima po nekoliko sitnih riba odjednom vadili. Pjesnika vukla radoznalost a i krv. Otac mu pričao o Halimagi, nešto po znanju nešto po čuvaenju, rođaci bili. Otac nije volio čitati, draža mu bila usmena predanja, pa ih i sam dorađivao, mijenjao. Halimaga bi više volio knjigu pročitati nego se hljeba najesti. Pjesnika sad za priču zapao.

- E moj sine, odhukivao u šetnji Halimaga, ostali smo bez očiju do očiju, bez topraka do onolike Bosne, od gospode postali fukara spremna drugima da carstva proširuje a svoje nije znala da čuva.

- Pa i ti si na Staljingradu njemačko carstvo proširivao? - na muku mu se nadovezao Pjesnik.

- Nisam što sam htio, već što me toljagom natjeralo - ljutnuo se i načas zanijemio Halimaga. U njemu se poput bijesnih ovnova sudarala njegova nemoć i neukost njegovih sunarodnika. Njemu knjige skidale mrenu sa očiju sunarodnicima neukost bila ko teške bukagije, ruke, noge, oči i dušu im vezivale pred silnikom.

Pjesnik je izvlačio iz njega pričicu po pričicu pa ih kasnije uvezivao sa onim što je već znao prateći stazu sa koje se mnogi  vratili nisu.

 

Negdje u zimu 1943 godine, poslije pokolja u Bukovici, Halimaga se našao na Alipašinu Polju u Sarajevu. Za ženu i djecu ništa nije znao. Selima, od starijeg mu brata žena,  pričala kako su njenu djecu poklali na njene oči a ona bosa u šumu po snijegu pobjegla. Vidjela da je svo selo gorjelo, o njegovim ili nije htjela ili nije znala ništa da kaže. Na Alipašinu Polju ga prepoznao neki iz Bukovice što je već bio u  unuformi i nudio je i njemu.

- Topla i nova uniforma, tri obroka dnevno, dobiješ pušku, sve ima kod Nijemaca - hvalio onaj Nijemce i njemačku uniforu.

- Ako ako - odbijao Halimaga, ali ga kasnije privela njemačka patrola i obukla. Bio na obuci tri mjeseca za minobacačliju i onda vozovima pravo za Rusiju. Zna da je bio Staljingrad ispred njih. Nije viđao žive protivnike, samo leševe. Minobacači obično bili malo dalje od prve linije. Pričao je da se to Bosancu ne može opisati šta znači vojska, šta front, šta širina ruska.

- Što okom vidiš sve vojnik do vojnika, rov do rova, ali i mrtvac do mrtvaca - objašnajvao je Halimaga. Pričao je kako je jednom cijela njegova jedinica izginula. Njemu geler probio kaiš i napravio modricu na stomaku i to bilo sve. Svojim očima je gledao kako vojnici mrtvacima vade zlatne zube, skidaju satove, rove džepove. On je samo municiju ponekad uzimao i cigaru kad bi je vidio.

- Haram je u ratu tuđe uzeti i nikad to sreću neće donijeti- govorio je.

- One što su pljačkali ubijali su njemački oficiri,  ubijali ih oni ispred jer se zanesu pljačkom ili oni do njih da njihovo pokupe - nastavljao je uvjeravajući u haram.

- Preživjele Nijemci kupili, vodili na oporavke. Hrane, čista veša, žena, žileta, svega bilo onih nekoliko mjeseci u pripremi pa ponovo front. Halimaga nije bio od poroka, ni pio, ni žene ganjao nije. Vidio da su ispred Rusi, iza i okolo Nijemci, dolje rovovi i crna zemlja, jedino gore od Boga spas tražio. Klanjao kad je god mogao.

- O Allahu ti što sve vidiš i sve znaš učini nešto da me ovo vruće gvožđe i vruće glave u zemlju ne utjeraju prije vremena, daleko od Bosne i ikog ko zna gdje sam kosti ostavio - tako molitve završavao za sebe, na svom jeziku, a Bogu se molio na tuđem.

 

I drugi put tenjkovi i granete zemlju i ljudsko tijelo mješali u jedno, ljudi padali ko snoplje, umirali od metka, straha, ruske hladnoće, od besmisla ratovanja. Halimagi ni dlaka sa glave nije falila. Razbijena vojska se povlačila prema Sloveniji on se priključio Titovim partizanima. Niko ga ništa o Rusiji ni pitao nije. Pitali zna li pucati, rekao da zna oko minobacača. Gdje oni zamisle on tu mine ubacivao. Po kapitulaciji Njemačke tražili u jedinici da se jave svi oni koji su ranije bili u nekoj od vojski. On se javio. Odmah ga sproveli u zatvor. Počeli ispitivati i to mjesecima trajalo.

 

- Bog mi je svjedok da je tako moralo biti i da ništa nisam kriv - to mu jedina odbrana bila. I pustili ga. Došao u Tešanj,  čuo da mu je tamo od brata žena. Za brata niko ništa nije znao, a baš došao na dan kad mu se snaha trebala udati za nekog muhadžira.

- Kud ćeš sa djetetom za tuđina? - pitao je Halimaga.

- A kud ću bez tuđina? - odgovorila ona.

- Pa hajde ja ću djetetu drugi otac biti - rekao joj i poveo sa sobom u Bukovicu.

 

U Bukovici na Hajljovinama sve bilo spaljeno, po neko čeljade bilo preteklo i počelo se vraćati. Čuo da mu je jedno dijete kod nekih pravoslavaca na Strečanju. Djevojčica, ali pričala da je vidjela da je Diko Barac vodio četnike što su joj sve u kući poklali. I bila kod ovaca kad je iz šuma istrčao Diko te joj kamenom glavu razbio i kasnije se krio po šumi dok nije nestao bez traga. Pred ovaj novi pokolj, javio se iz Doljnje Pazove  sa porukom da je živ.

I počeo Halimaga sve iznova, kamen za temelje, ćerpiće sam pravio, usjekao građu, savio kućicu, upalio vatru, na smrt zaboravio o životu mislio.

I vukao granje u predvečerje sa Vilove Ravni kući, kad neko zovnuo:

- Alime!

Prepao se ali i pomislio da ono granje šušti, kad opet:

- Alime!

Vidio bradata čovjeka, šubaru, kokardu, sve vidio i prepoznao Rista Danilovića.

- Ne boj se, dođi da zapalimo. Da sam htio mogo sam te ranije ubiti, ali nije mi više do toga - rekao mu Risto kad mu je prišao.

Halimaga, uzeo cigaretu, zapalio, gledao Rista a znao  da je sila jada počinio i borio se sa sobom, šta da radi? Na pušku ne može, a da ga on i ubije ne valja.

 

- Ti znaš Alimaga da sam ja bio četnik i to sam i sada. Mnogi koji su bili i žešći od mene sad nose petokrake i ganjaju i mene. I nedo mi Bog da me se oni dočepaju. Sve bi svoje grije`e na meni otkupili. E neće živa Rista uvatiti, neće - žalio se on. Halimagi se nešto smučilo, nije znao da li da ga žali ili da mu onu pušku o glavu omlati.

 

Pričao mu Risto o ženi i svoje troje djece, o tome kako on  neće udužiti, kako će trebati nečiju pomoć, kako Srbima ne vjeruje, pa njega molio da im se nađe pri ruci, jer eto i on njega od četnika brani, kao oni hoće da ga ubiju ali on neda. Rekao mu i vrijeme kad će mu pod kuću dolaziti, a da on ode do Stake, žene mu, te se malo o djeci raspita, njemu zasjede prave i čekaju ga.

 

Kako je dalje išlo ljudi su nagađali ali jedno predvečerje Risto naletio na zasjedu i ranili ga. Kad su mu prilazili da ga uhapse on se bombom raznio. Zasjedi nije bilo do mrtvoga Riste, ali zlato nestalo. Niko ništa o zlatu nije znao. Sve koji su bili sumnjivi pozivali na saslušanja, optuživali kao jatake, tukli mučili, ali ništa. Halimaga mjesec dana u podrumu na Kovačevićima bio. Zabijali mu kline pod nokte, vješali za noge, prijetili da će ga zaklati, psovali mu..., on ćutao. Znao je da je zlo tek ako progovori. I nije progovorio.

Kad je krenuo val izbjeglica prema Turskoj, vješto vođen Rankovićevom politikom, Halimaga pokupio svoje i put Makedonije. Tu su morali čekati nekoliko godina na vizu za useljenje u Tursku i početkom pedestih godina doselili na obale Bosfora. Imena zadržali tursko prezime im Turci dali.

 

- Sve mi je jasno ali četiri puške i baulu zlata, da preneseš preko tolikih granica, e to nikako? - u čudu pitao Pjesnik.

- Neka čudo, čudom i ostane Pjesniče - u čudu ga ostavljao Halimaga.

- I nikad nisi stao pred onu seharu u želji da zagrabiš? nastavljao sa čuđenjem Pjesnik.

- Haram, haram Pjesniče, u sehari kao da su suze i moje rahmetli djece bile, i zato sam ih poslao ne bi li koju suzu u Bosni zaustavile, a ko zna, Bog, možda Bog zna?

- A ko zna, Bog, možda Bog zna? - šaptao je Pjesnik, nekoliko godina kasnije umjesto fatihe, stojeći iznad Halimaginog groba na obali Bosfora na čijem dnu još uvjiek leže kosti Hamze Orlovića i nekoliko autobuskih stanica dalje od zaraslog groba Husein bega Gradaščevića.