ZULFIKAR

Mehmed Zaimović, ulje

 

Ševko Kadrić


„Ja sam Zulfikar, ovi što su tek došli iz Bosne, misle da nisam sav svoj i da volim lagati. Nikad nisam lagao neću ni tebi. I da hoću ne mogu, ti si učen čovjek i odmah vidiš da sam ja božiji stvor sa posebnim poslanjem“, govori mi gledajući me u oči, pružajući ruku kad sam otvorio vrata kancelarije. Zvonio je na vrata, ja pitao ko je, on se predstavio na našem jeziku, ja ga pustio iz radoznalosti.

„Je si li za kafu?“ učini mi se najmudrije da ga kafom prekinem ili tačnije da ja dobijem na vremenu i razmislim, šta da radim i saznam što je baš meni došao.

„Čujem da si pisac?“, nastavio je hodajući za mnom do kuhinje.

„Jesam“, odgovorih kao da se branim.

„Nisam čitao to što pišeš, ali Stvoritelj nam je dao različita poslanja. Tebi kao piscu demon preko inspiracije ispije krv, ostavi je na papiru i ode, ali papir i trag ostaju...“

„A tebi?“

„Meni, meni je prvo poslao demona da mi otme porodicu a sad govori poruke da ljudima od moći otvaram oči“, šaptao mi je osvrćući se da nas ko ne čuje.

„Kad i koje poruke?“, pitao sam ga prihvatajući šaptanje kao način razgovora u zatvorenoj kancelariji Milja prtije.

„Stvoritelj je ljut na ljude, njihov razvrat, neukost i želju da sve kupe i prisvoje. Počinje da upozorava, trese zemlju, podiže vodene valove, puše vjetrovima, pali vatrom, topi led...“

„Zar nije počeo?“, upitah kao da se čudim.

„Jeste ali ovo nije još ništa, prava srdžba tek dolazi“.

„Hoćeš kafu sa šećerom?“, pokušah da ga vratim kafi i svakodnevnom ćaskanju.

„Ako ima mlijeka, šećer ne koristim“, spustio se sa nebeske srdžbe na običnu kafu i obično mlijeko, zagledan u zidove i slike leptira po njima okačene. Oko nas se načas omota tišina, on raširio noge kao da očekuje napad leptira što hoće sa slika da iskoče. Tišina potraja, njega leptiri ne napadaju, ali ga misao iznutra gazi i strah da i na usta ne zakorači.

„Pretpostavjam da si iz Bosne, Zulfikaru, ako sam ti ime dobro zapamtio?“, nastavio sam o običnom odvajajući ga od onih samo njegovih misli i samo njegovih leptirova.

„Iz sela blizu Brčkog, ovdje sam došao kad je Gospod bio dobre volje, prije nego se rasrdio“.

„Sam ili sa porodicom?“, preduzimao sam inicijativu odvajajući ga od Gospoda.

„Sam... sam“

„I ostao si sam?“ bio sam uporan tražio sam priču za mene a ne njegovu kojom je od nečega i nekoga bježao u carstvo nebesko. Zagledao se u mene sa nevjericom a onda procjedio kroz zube kao da iz njega govori neko drugo i drugačije poslanje.

 

„Kad sam ovdje zaradio dovoljno novca, otvorio sam restoran, Šveđanke me koristile kad i koliko su htjele, meni trebala domaćica, odem u selo i dovedem, mladu komšinicu, skoro da sam joj mogao otac biti. Brzo je jezik i zanat u kuhinji svještila, rodila mi sina, trebala nam pomoć u kući i dadilja...“ Učinilo mi se da je rekao nešto što nije htio, nešto se u njemu izdajnički lomilo. Pio je kafu ali se u njemu izgubio onaj što je maloprije bio na vratima sa jasnim poslanjem od Gospoda lično, oči mu načas zgasnuše, utihnu.

„Nemoj pričati, ako ne želiš, svi mi imamo svoje drame, svoju muku“, odvraćao sam ga da ne kaže ono što se u njemu kupilo i htjelo na usta izaći.

„Dovela je mlađu sestru, skoro deset godina mlađu, tek se bila zacurila. Pazila nam djecu, živila sa nama, iz mene demon progovorio, počeli smo se tijelima opijati, tačnije ja njenim. Bilo mi žao što u njenim godinama nisam sreo neku sličnu njoj, nego me uvijek starije, ružne i pijane progonile. Demon mi nije dao mira, progonio me, ženi sam rijeđe prilazio, sestri joj kupovao sve ono što sam ja nekad želio da meni kupe...“

 

„Žena vas nije otkrila?“

„Mislio sam da nije“...

Tek sad sam bio siguran da od onog njegovog poslanja spašavanja svijeta nema ništa, pokušao sam spasiti njega.

„Kažu da savremen muškarac ima ženu i ljubavnicu, ti obje u jednoj porodici našao, nekad je teško čovjeku da zna gdje se završava dobro a počinje zlo, i šta Onaj što nas kuša hoće sa nama?“, pokušao sam biti mudar, ali mi se moja mudrost učinila neuvjerljivom.

„Rat joj dio porodicu nama doveo, ja išao na mađarsku granicu, tri puta dovlačio, zapošljavao, davao, ali nisam imao hrabrosti ni snage da se suprostavim demonu što me porokom kušao“, cjedio je vodeći me raspletu lične drame. Meni ostalo da glumim nezainteresovanost, ostavljajući njemu njegovo, misleći o poslu što me čekao.

Dospem nam kafe, kad iz njega ponovo krenu.

 

„U kasi sve manje ostajalo, ja je odavno ženi povjerio, ona plaćala račune, pomagala rodbini, održavala kuću i restoran. Jedan dan me pitaju kad sam kupio stan u nekom novom naselju. Ja mislo da se šale. Oni nisu tako mislili, donijeli mi fotografiju sa imenom moje žene na vratima. Odem pozvonim, kad izađe crnac. Pitam za ime, on me odnekud poznavao, kaže da je postanar u stanu. Vraćam se u restoran i razmišljam šta da radim, uz put svratim u kafanu i popijem nekoliko čaša jakog. Pitam je otkud joj stan i ko je onaj u stanu. Ona meni sve u oči, da zna koliko dugo joj sa sestrom spavam, da je ona sebi kupila stan da se osigura, ali i da joj je ono ljubavnik, kao što je meni njena sestra. Izletim iz restorana ko vrelom vodom poliven, uđem u taksti i tražim da me vozi pred njen stan. Lupam na vrata, otvori crnac ja put njega. On trijezan i jači, dobro me namlatio, još zovne i policiju. Mene odvedu u zatvor, nju i djecu na nepoznatu adresu...“

Opet nas tišina obgrli, utonusmo svako u svoje poslanje. On se prvi pribrao, ustao je zagledao mi u oči baš onako kao kad se na vratima pojavio i upitao:

„Kako da dođem do gradonačelnika ovog grada?“

„Što baš njega?“

„Treba da mu kažem koje zlo čeka Tajland?“

„Zar čeka?“, upitah u čudu.

„Gospod će jako zemlju uzdrmati, podići valove i rušiti sve što je čovjek stvorio“.

„Kad?“

„Ovih dana,“ rekao je prije nego je izašao, ostavljajući me u čudu, zatečena pričom koju nisam želio čuti, ali mi je ostavio. Na kalendaru sam ispod datuma stavio njegovo ime. Bilo je to 24 decembra 2004. godine. Dva dana kasnije svijet je obišla vijest o tsunamiju u Indijskom okeanu i stradanju Širi Lanke i Tajlanda. Zulfikara nikad više nisam vidio, dugo sam se pitao da li je stvarno i dolazio.


Kommentarer
Postat av: sefik vatres

Jako zanimljiva priča, fino ispričana i lako prepoznatljiva u našem mentalnom sklopu. Tako to rade naši ljudi kada dođu do para i "slave" , jednostavno, ponese ih i obično slično završe, ali što jes',jes' priča je prava i već prepoznatljiv izvor tema...

2010-01-17 @ 20:30:30

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0