sevko

KAD se nebo otvaralo

Jesen je prolazila, strinini šljive obrali, osušili, dio potrpali u čabrove za rakije. Odavno amidža strini obećavao da će je nama poslati na jednu heftu i sad bilo pravo vrijeme, došla sa Mustafom. Dvije kćerke se već zacurile, mogle majku kući odmjeniti,  Mustafa bio njihovo najstarije muško. On je na mašini, vrganju, lisičarki i sjemenkama pančićeve omorike zaradio novca da su mogli svima u porodici kupiti ponešto za zime, nama došli i da to nešto pokupuju, ali i da strina sa majkom dio ramazana preposti.

 

Prije nego se ramazanu vratim da ispričam to sa rođakom Vjevericom, kako su ga kasnije u jednom televizijskom filmu nazvali, kasnije kad se televizija pojavila i kad moj rođak više nije bio onako vižlast kakvog ga ja pamtim. Sa torbom na leđima bi se popeo na vrh vretenaste omorike, kojih dvadesetak i više metara, gore u vrhu su se nalazile šišarike i on ih je brao. Omorike su obično rasle u skupini od po nekoliko vitkih i visokih stabala. Da se nebi vraćao na zemlju pa ponovo penjao na sledeću, rođak bi se zaljuljao na onoj vršici, približio je omorici do nje i poput vjeverice samo skočio na onu sledeću. Meni koji sam to gledao sa zemlje to je tako zastrašujuće djelovalo  da bih glavu okretao, i onako mu nebih ništa mogao pomoći dok se po zemlji nebi razlijepio, da je pao, ali nije padao. Mislim nije padao sa omorike, ali jeste sa hrasta kad je mašinu brao. Sreća te je pao na suho lišće, ali sve jedno onesvjestio se. Uz njega bio komšija, nije bilo vode da ga polije i on ga jednostavno popišao. Rođo progledao, čudio se sebi i slanoj tečnosti, dogovorili se da nikom ne pričaju, sramota momak pa popišan, ali u nedostatku vijesti na selu, ova sa pišanjem bila prava, dugo se pamtila ali i prepričavala.

 

Mama se strini obradovala, ja Mustafi. Mama i strina isplanirale dane, ustati rano na sehur (doručkovati), pa prileći, po kući i mahali se provrtiti do iftara, poslije u džamiju na teraviju. Ja planirao štošta sa Mustafom, da mu pokažem čarolije grada, upoznam sa mojim društvom, uvedem u igre, međutim prvu noć me majka i strina počele ubjeđivati da i ja zapostim. Obećavale nagradu od Allaha dželešanuhu, ali bi mu i one pripomogle, uvjeravale  me da nije teško postiti, pa i ako ne izdržim da će one to nekako prešiti. Mustafu nije trebalo uvjeravati, on svaki ramazan i onako postio, nije bilo druge nego rano ustati. Umalo da zaboravim, otac je rakao da se to njega ništa ne tiče i da on za to ništa ne zna. Sve što je imalo vjerski karakter on je pojednostavljivao sa kratkom ali sveznačećom riječicom „to“.

 

Taj dan nas je u kući zapostilo petoro, nama četvoroma se i sestra pridružila. Majka podgrijala krompiruše, nasula ćasu kompota, ali kako jesti a ni svanulo nije bilo? Oni postili koliko je trebalo ja se vrtio po krevetu, onda po kući, pa po avliji i mahali, ali iza podne se napio vode. Majka me tješila uvjeravajući da nisam trebao misliti ni na vodu ni na hranu, ali da će ona fino to prešiti nekom specijalnom iglom, ako nastavim. Nisam nastavio taj dan, tek sledeći. Njih troje me nisu iz vida ispuštali, ali me i učili dvije sure, pripremali me za džamije.

 

„Bismilahi rahimani rahim rabijesil velut asir rabiltemin bil hajr amin! Da Bog da dobar hair”

Oni učili ja ponavljao i naučio napamet. Mami bilo drago, strina me nagradila sa dugim ”aferim”. I mene radost ispunila u njoj i iftar dočekao, to je bio moj prvi dan da sam prepostio, pokazao da i ja mogu kao i rođo sa sela. Idući dan me nisu nagovarali na post, ali nisu odustajali da me pripreme za teravije i prvog klanjanja u džamiji.

 

-         Ti nauči fatihu i sa njom možeš cijelu teraviju klanjati, govorila mi mama.

-         Kako cijelu?

-         Fino, abdest uzimaš uz fatihu, zanijetiš fatihom, fatihom klanjaš, gledaš kad i kako drugi padaju na sedždu i gotovo, ubjeđivalo me svotroje.

 

Meni ostalo da ponavljam za njima i fatihu naučim. I naučio sam, u sjećanjima mi desetljećima ostala u glavi, ne pitajte me ni šta znači ni kad se izgovara, ali ni zašto se uči. Moram priznati da mi je odmah nešto postalo čudno, govorili su da učimo a ni oni nisu znali šta, ponavljali smo riječi koje su i njih troje svako na svoj način izgovarali, ali svima na isti način bile strane i daleke. Tad sam prešao preko toga, tek kasnije kad su gosti otišli na usta mi sumnja i protest izašli, tad sam zapravo i saznao da ni moja majka ne zna šta izgovara, doduše znala je kad. Tad sam otkrio još nešto, da moja majka ne samo da ne zna arapski čitati nego ni naš, bosanski, to ću joj tad zamjeriti i sve učiniti da propiše, makar samo deset brojeva i nekoliko slova, koliko stane u njeno ime i prezime, ali o tome kasnije, sad idem na teraviju. Nučio sam fatihu, trenirali smo kući kako se abdest uzima i klanja a onda pravo u džamiju.

 

E'uzu billahi mine ššejtani rradžim
bismillahi rrahmani rrahim

Elhamdu lilla rabbil alemin
errahmani rrahim
Maleki jevmi ddin
ijjake na'budu ve ijjake neste'in
ihdinessiratal mustekim
siratallellezine en'amte alejhim

gajril magdubi alejhim veleddallin

Aminn

U džamiji sam stao u red gdje se redaju muškarci, bio sam posljednji u drugom redu lijevo od hodže, Mustafa bio do mene. Bodrio me da se ne bojim da ću pogriješiti, i nisam. Majka bila ponosna na moje klanjanje, slagao bih ako kažem da ja nisam. Hodža me lično pohvalio i predložio mami da me pošalje na vjeronauku i ako Bog da u medresu.

 

-Sutra je mevlud u džamiji, dvadeset sedma noć – govorila je mama pripremajući nas za svečanost, ali i objašnjavala kako će se sretnima te noći nebo otvoriti. Nije znala šta to tačno znači, ali je rekla da treba nešto poželjeti, dragi Allah je uvijek milostiv, te noći posebno.

Osvanuo je i dan kad se nebo otvara, moje oči su često pogledale nebo tražeći mjesto gdje bi mogla  pukotina u njemu biti, ništa neobično nisam vidio.

 

Taj dan sam Mustafi pokazivao mahalu, ja mu pomagao da ne misli na glad, postio je svaki pa i ovaj dan ramazana. Kad smo bili baš u blizini mahalske džamije, iz sokaka se prolomio vrisak i pomaganje uplašene žene. Potrčali smo u susret glasu i imali šta vidjeti.  Na drugom spratu kuće je stajala djevojčica na prozoru, zapravo bila je izašla na policu sa vanjske strane. Jedno krilo je bilo otvoreno, ona ugrabila trenutak nepažnje ukućana i prošetala daskom do kraja prozora to znači oko dva metra od onog otvora. Svaki pokušaj da se dijete namami da se vrati moglo je imati kobne posljedice i ono se uplašilo i plakalo. Žene su čupale kosu i dozivale u pomoć, dvojica muških su bila ispod na mjestu gdje bi djevojčica mogla pasti, čekali da je rukama uhvate. Samo Mustafa nije čekao, uz kuću je rasla velika pančićeva omorika, čiji vrh je skoro prerastao kuću, poput vjeverice se popeo u visinu prozora i pažljivo zaljuljao smrču dok nije došao na domak djevojčice. Jednom rukom je držao stablo smrče a drugom poput mačke pokupio djevojčicu u zagrljaj. Ostalo je priča kojom je moj rođak, baš na dan kad se nebo otvara, spasio djevojčicu. Mami nije trebao bolji dokaz o milosti kojom nas je dragi Allah podario u noći „većoj i značajnijoj od hiljadu mjeseci“.  Samo dragi Bog zna koliko sam bio ponosan na Vjevericu, mog rođaka sa sela.

 

Poslije Bajrama, halvi, baklave i šerbeta, strina i Mustafa su otišli na selo. Mustafa sa sobom odnio pravi pravcati fudbal, kupili mu ga zahvalni roditelji od spašene djevojčice, kasnije ćemo joj i ime saznati Fadila.

 

Majka me ponovo zvala u džamiju i pitala hoću li u mejtef. Umjesto odgovora ja sam njoj postavio nekoliko pitanja, koja su nas oboje zbunila. Pitao sam je zna li šta znače molitve koje su me naučili, uz koje smo klanjali u džamiji. Malo je vrdala a onda rekla da ne zna. Pitao sam je zna li čitati arapski, rekla je da ne zna, pitao sam je zna li čitati bosanski, rekla je da ne zna. Ko zna zašto ali znam da sam tad govorio ono što mama nije htjela slušati, istjerala me vani a ona dugo plakala.

 

Pomirili smo se malo iza toga, ja sam joj obećao da ću krenuti u mejtef a ona meni da će naučiti svih deset brojeva i sva slova kojima može napisati svoje ime i prezime ali i imena svih ukućana, kad sam slova pobrojao, nekoliko ih je falilo pa da majka nauči svih 30 koliko ima abeceda.

 

Da ne ostanem dužan čitaocima rezultate dogovora, išao sam u mejtef onoliko dugo koliko je majki trebalo da nauči pisati i čitati brojeve ali i svih 30 slova, majku sam otrgnuo iz svijeta nepismenih i uveo u novi svijet onih što se znaju potpisati. Mali korak za čovječanstvo, ali veliki za našu porodicu.

 

Često sam je zaticao kako naglas sriče slovo po slovo čitajući pisma ili naše školske knjige.

 

-         Zašto su nam hodže govorile da ne šaljemo djecu u školu i da će  se tamo poćafiriti – čuo sam je kako pita oca u nevjerici.

-         Mene u to ne mješaj, religija je opijum za narod. I sama si vidjela koja je razlika između pijanog i trijeznog Oskara. Onog pijanog u sred zime možeš nagovoriti da se u Ćehotini kupa a trijeznog ne možeš, objašnjavao joj je svoju teoriju o vladanju neukim vjernicima.

 

Da je ono otvoreno nebo ponovo umješalo svoje prste u Mustafin život pokazaće se puno godina kasnije. Ko zna kako i zašto mu je Onaj što neba otvara i zatvara, u sred Sarajeva ponovo ukrstio put sa djevojčicom sa prozora. On od mašine, gljiva i sjemenki pančićeve omorike u Sarajevu kuću napravio, Fadilu ratni vihor otjerao iz njenog grada. Ona se prisjetila dječaka koji je spasio sa prozora, ljuljajući se na visokoj omorici. Priča u njima ljubav zaljuljala, ubrzo se oženili, brak im bio dar od vremena brzog odrastanja.

 

* * *

Na Rogoju, gdje sam ručao kad sam ovuda biciklo do Foče prvi put vozio smo i sad stali. Restoran porušen, po njemu tragovi puščanih zrna, preko puta veliki spomenik poginulima, stotinjak imena na ploči upisano i iznad veliki betonski orao i srpska zastava. Buco mi je rekao par riječi o događaju, vremenu i nevremenu a onda smo bacili pogled prema Kobiljači i Lupoču na Treskavici, mamili nas suncem i čistinom.

 

_________________________________________________________________________

Čabar – Velika drvena posuda za kisjeljenje voća od kog se kasnije pravi rakija.

Hefta – Sedmica, tjedan.

Mašina – Vrsta mahovine, raste uglavnom na sjevernoj strani hrastova stabla. Samo je najvještiji penjači mogu brati ima primjenu u farmaciji.

Ramazan – Sveti mjesec kod muslimana, praćen postom, potpunim odustajanjem od hrane, vode i svega što se unosi u usta tokom obdanice.

Pančićeva omorika – Rijetka, piramidalna omorika koja ima prirodno stanište (areal) jedino u ovim krajevima. Sjeme joj je vrlo skupo i obzirom da raste u nepristupačnom planinskom kraju, bere se na primitivan način pomoću penjača.

Doručak (ručak) – Uzimanje hrane prije svitanja, priprema za post (da se zaposti).

Iftar – Uzimanje hrane, poslije prepošćena dana, kad se kandilji upale na džamiji ili po vremenu upisanom u vaktiji, rasporedu koji propisuje vjerska ulema.

Teravija – večernja molitva u doba ramazana.

Klanjanje – način moljenja Bogu kod muslimana.

Fatiha – Prvo poglavlje u Kur`anu (sura = poglavlje, kapitel)

Kur`an – sveta knjiga u islamu.

Medresa – Srednja škola za vjerske službenike, hodže.

27 noć - 27. noć Ramazana, u islamskom svijetu znana kao Lejletul- Kadr i po Kuranskom učenju „veća i značajnija od hiljadu mjeseci“. Noć u kojoj je, po vjerskom predanju, u pećini Hira na Brdu svjetlosti u blizini Meke počela objava Kurana. Bosanci je nazivaju „noć sudbine“, ali i „noć želja“