ZAGUBLJENE SLIKE



 

28. Septembar

 

Najdrži Damire, dedino prvo i jedino unuče!


Po nemiru vode, užurbanosti ptica, šarenilu lišća i bolu u kostima osjećam jesen. Jesen je za mene uvijek bila nešto posebno, radost i tuga u isto vrijeme. Boje i mirisi jeseni su me očaravali, pa mamili i davali mi krila potajnim željama. I sad mi u nosnicama miriše tvrdi bosanski krečnjak, što je varničio dok smo u njegove pukotine, baš u jesen, metalne kline ukucavali te se penjali prema smolnatim borovima nad visokim stijenama nadvitim. Ispod nas je ostajala kotlina puna boja kao kantom prosutih, pa onda umješanih. Koliko sam samo puta pokušavao da to naslikam i svaki put bih odustajao postiđen nad savršenošću najboljeg od svih slikara. Što priroda zna umutiti boje i mirise čineći svakog stvora i svaki trenutak posebnim, to niko ne umije. Baš u jesen, penjući se uz kamene litice, tuga bi me spopadala zbog prolaznosti koja bi u tragovima spas tržila. Predamnom su se gasili životi listova, travki, hladnoća je gonila ptice selice tamo gdje im snijeg nije prijetio ostavljajući za sobom trag u gnijezdu, u požutjelu ili otkinutu listu.


Tragove prolaznosti smo zaticali i u onoj metalnoj kutiji, što osvajači beskorisnog, kako alpiniste i visokogorce nazivaju, postave u najtežem dijelu uspona. U njoj smo otvarali svesku u koju su se upisivali penjači biljeaći vrijeme, impresije, kratke poruke, imena svih u navezu. Ona metalna kutija, sveska u njoj ostavljena, poruke i impresije, smjer kojim su penjali, je naprosto i penjače, poput užeta, uvezivala u doživljaj, sudbinu, dajući smisao njihovoj beskorisnosti, moć njihovoj nemoći.


I jutros gledam, a lišće na brezama ispred prozora moje kuće na vodi užutjelo, ono rumenije opalo, a lišće trske po rubu rijeke se nakostriješilo, kao da čeka da breza ogoli a onda i ono u miru led dočeka. Vidim i jednu vodenu lasicu, ovdje ih Mink zovu, kako se stresa na kamenu prskajući svjetlucavim kapljicama na sve strane, poput iznenada upaljene, novogodišnje prskalice. Gleda u mom pravcu i očekuje da joj hljeba bacim, navikao sam ih, i samo se strmoglavi i nestade u vodi vođena instiktima nama nepoznatim. I ova kuća na vodi je kao koliba, baš ona naša na planini gdje te deda vodio, gdje smo puhove lovili i na štapu na vatri paili.


- Sjećaš li se?

Mama ti je bila i uplašena i začuđena kad je vidjela da smo baš puha na ražanj stavili.


- Mi smo Robindoni - rekao si joj prije nego je bilo šta upitala. Sjećaš li se one breze kojoj smo žile sjekli i stavljali u flašu a ujutro vodu natočenu kuhali i pili? Pravili smo i sok od vršika smrče, stavljali smo ih u tegle, onda šećera i vode dodavali i to ostavljali da nas čeka dok ponovo u kolibu ne dođemo za dvije sedmice. Sjećaš li se onih bijelih gljiva? Kupljenci. Odozgo bijele polulopte, ponekad i loptice a odozdo čokoladni listići. Njih smo stavljali na vruću platu od šporeta ili u žar. U onu polulopticu smo stavljali soli pa slanu i toplu vodu iz nje srkali... Sjećaš li se one pastrmke što smo je ulovili ispod drvenog mosta?


Ti si je izvukao i ona se u travi koprcala kad si predložio da je u vodu vratimo prije nego ugine. Ova koliba, liči na onu, samo što nije u planini već je u ravnici, na rijeci, tačnije na ušću rijeke u jezero. Zamisli onu našu sa planine, samo umjesto strmog planinskog krova, ova je pokrivena ravnom terasom sa ogradom.


Iza, deda ima motor, i kad je lijepo vrijeme a i društvo, upalimo motor, potrpamo hranu, piće, štapove za pecanje i krenemo niz rijeku, pa onda uz obalu jezera. Sve krene sa nama, i terasa, i dnevni boravak sa velikim staklenim prozorima, i spavaća soba. Vjeruješ li? Sve, što ti deda kaže.


Ovdje nema pastrmki sa crvenim i plavim tačkicama kao na našoj planini, ovdje su štuke, abori, mali somići, braksovi, jegulje i smuđevi. Deda najviše voli da lovi smuđeve ali i štuke. Što se štuka zna boriti? Baš kao pastrmka.


E, da si mi bliže, pa da sa dedom loviš. Da budemo Robinzoni, lovimo, plovimo, spremamo...

Tako, sad sam ubacio nekoliko drva u peć, počinje biti hladnije, jesen. Kad kažem jesen, nije to ona kao kod nas u Bosni, ovdje jesen traje kratko i odmah zima, mrazevi, rijeka i jezero se zalede, inje okuje drveće.


Šta sam ono ranije pisao, ja, e da si bliže pa da zajedno spremimo ovu jegulju što se sinoć na udicu zakačila i nekoliko vrganja što je još u lišću ispod breza preteklo. Voliš li jegulje? Nikad ih nismo zajedno ni lovili ni spremali. Ovdje ih ima. Ne često, ali i njih ulovim. Samo je pravi majstor može uhvatiti a još veći i izvući vani.


Bježi prema žilama, uvrće se oko silka ne bi li se otkinula. Zavolio sam meso od jegulje. Obarim ga i onda pržim kao pastrmku. Ovo gvolimh, rijetko izgovaram. Tu riječ kao da sam i zaboravio, vrijeme mi je otelo ali, eto, i ja je njemu oteh pišući, baš, tebi.

Dedino prvo unuče!

Pišem ti, ne da bih ti pismo poslao, ni adresu ti još ne znam, ali zna deda da ćeš jednog dana tražiti dio priče o sebi, o tvom tati, baki, meni. Zna deda kako je biti sam, otrgnut, napušten, bez traga, bez uspomena. Spremao sam se da formiram porodicu, podižem djecu i podigao jedno, tvog tatu. Onda sam gradio kuću i onu u našoj čaršiji, ali i kolibu na planini da bih imao gdje da se sa unučadima i porodicom družim, ali eto, bilo kako je bilo.


Ovdje, ni doma, ni zavičaja, ni sina, ni unuka, ni one moje sjede, tvoje bake, sam. U ovoj zemlji, tuđoj i dalekoj, dobro da i takva ima, nudili su mi samački dom. Ja odbio. Ja sam svoje domovima dao, u životu su me pratili kao zla sudbina. Kupio sam ovu kućicu da u njoj proživim ovo što još od života imam, skupljajući uspomene, zvijezdama šaljući poruke u tvom pravcu. Već dugo želim da pišem, ali sam se uvijek pitao kome i zašto? A onda sam shvatio da imam tebe i da moram da ti ostavim poruku o tome odakle si i čiji si. Ne toliko da bi znao da smo bili, već ko smo bili i da nas više nema, ali ti postojiš. Nema nas fizički i uz tebe, ali ako budeš vjerovao da postoje i drugi svjetovi, osim ovog po kom hodiš, onda vjeruj da smo mi tamo negdje uz neku kolibu, baš kao onu našu na planini u Bosni, i živimo vječnost.


Otac Halim nam je, kao djeci, govorio ono što su i njemu njegovi prenosili kao amenet, kao poruku, da u životu treba da napravimo kuće, od djece napravimo ljude i napišemo knjige života. To tad i nisam razumio, sad razumijem. Meni je još, kao dug davno ostavljena amaneta, ostala knjiga. I, evo, počeh je pisati, tačnije pisati i slikati. Baš tako, slikati. Bosanske knjige života i jesu i knjige i slikovnice na kamenom stijenju uklesane pa po Bosni razasute baš poput užeta uvezujući kamen, vatru, vodu, oca, sina, kćerku, vrijeme i nevrijeme, sreću i nesreću, sve u jedno, u sudbinu, da vremenu mjera budu. Uvijek sam volio da slikam ono što sam gledao, vrhove planina, stabla visokih jelika ispred naše kolibe, poglede u mene zagledanih Fatiminih goveda. Ali mi je bilo lakše i da uvjeravam sagovornike u ono o čemu sam govorio kad bih skicirao, šarao po tabli, papiru, platnu ponekad i pijesku. Tome sam kasnije dodavao boje, one vodene, ili skicu prenosio na platno pa oslikavao uljem.


Prvo sam nastojao da stvarnost što vjernije preslikam do prepoznatljivosti lika, motiva, a onda sam vremenom tu moju sliku transformisao u plohe da u njima, uz malo mašte, gledalac može prepoznati svoje. Malo zažmiri, uključi maštu i u onoj, mojom rukom nacrtanoj Fatiminoj ili Rašidinoj kravi, prepozna neku svoju, u mojoj Paleškoj dolini prepozna svoju, u mom dedi, ocu, prepozna svoje.


Sjećaš se da je tvoja baka, lahka joj zemlja bila, stalno tražila da slike ne kačim po zidovima praveći od stana galeriju? Sad me ponovo ta pasija slikanja uzela sebi puštajući slikama da mi želje po prošlosti skupljaju, kačim ih po ovoj kući. Potpuno sam se predao gledanju svijeta kroz crtea, kompoziciju, boju, izvore svjetla, sjene... Kad ovo budeš čitao, a zna deda da hoćeš, zagledaj se u prvu osobu oko sebe, ili pogledaj sebe u ogledalu. Pogledaj crte, reflekse svjetla na licu, pad sjena, boje. Pokušaj ih opisati, uvezati u cjelinu, prenijeti na papir, platno? Obrati pažnju koliko dugo tu ideju, ideju lika i njegovog ovjekovječenja držimo u mislima, i sad, dok o ovom ja pišem a ti čitaš?


Da ne zaboravim, kad sretneš čovjeka na ulici, u autobusu, bilo gdje, zagledaj mu se u lice i podari ga osmjehom, klimni mu glavom, daj mu do znanja da si ga primjetio, da si mu se obradovao. Tome ranije ni sam nisam pažnju pridavao a sad i satima znam uz rijeku, ili pored jezera, hodati da bih čovjeka sreo, makar ništa i ne progovorili, pa makar i ne uzvratio na moja klimanja glavom, mahanje rukom... Kako je divno sresti čovjeka.


Gdje sam ono stao, ja, e možeš misliti koliko tek deda sve svoje slike drži pred očima, dok u mislima i prošlosti bira motiv, priprema boje i platno, onda slika? Slikama otimam od zaborava drage motive, onu našu kolibu sa planine, onu Fatiminu kravu što nas je začuđeno gledala preko ograde dok smo se mi igrali sa tvojim plavim plišanim medom crnih šapica i svjetlih, isto, crnih očiju, pa vrhove Todore na kojoj su se gubili posljednji zraci sunca dok smo na terasi sjedili u nebo zagledani ili u rijeku ispred nas.


Slikao sam i svog dedu, ne znam ga, ubili ga prije nego sam bio izrastao za pamćenje, takva nam sudbina, ali su mi pričali da njegovih crta dosta ja imam i da je bio strastveni lovac. Sjeo sam pred ogledalo i satima slikao prepoznavajući u svojim crtama svog dedu proničući mu u karakter, tražeći odgovore na pitanja na koja mi je samo on mogao odgovoriti ali, eto, njega nema, odgovor još ne stiže. Na glavu sam mu stavio zeleni lovački šešir sa nekoliko šarenih peruški od krehe ili fazana. Sliku sam okačio pored stola gdje čaj ili kafu pijem. Sa dedom se družim i kad mi niko na vrata ne pokuca. Sve slike, koje uspijem naslikati, deda će tebi ostaviti. One su dio knjige, istina ne mogu da ih u nju stavim ali kad je budeš čitao a ti i slike listaj i maštom dodaji i ono što ja, ni u knjigu, ni u slike, nisam stavio.


Do sada sam molio Onoga što nam tijelo sa dušom spaja, da mi pomogne da odem što prije, sad ga molim da mi snage i zdravlja da da ovo i završim. Pišem i slikam prvu knjigu mom unuku da nam uže i put do zvijezda bude.

Ljubi deda.


P.S.

Nadam se, da će vas ovi iz Crvenog krsta negdje i pronaći, u tom dalekom svijetu, i reći da ima jedan deda što unuka traži.

 

Palež, Š. Kadrić 50 X 70 cm, ulje


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0