sevko

SLIKA KAO IZRAZ, ponekad zov i vrisak


Ponekad smo zatečeni pitanjem od kad i zašto se nečim bavimo. Javnosti vični, odgovore dugo pod jezikom drže da ih spremni u mikrofon izgovore, taj dio priče, kad je moje bavljenje slikanjem ja nemam pripremljen, evo ga pripremam.


Govorim onima kojima pomažem da proslikaju šta slika jeste, ili tačnije šta bi trebalo da sadrži, govorim i kako je talenat tek 5% a sve ostalo istrajan rad, pokazujem i učim kako slika nastaje kroz izbor materijala, komponiranje, kombinovanje svjetla i sjene, traženja balansa i sklada među bojama, ali eto nikad o tome kad i kako sam ja počinjao nisam govorio, ovako direktno, svoje junake jesam odjevao i svojim iskustvom, priznam.
Sjećam se roditeljskih sastanaka u osnovnoj školi, kad bi nas učiteljica Jovanka Knežević birala nekoliko da demonstriramo roditeljima svoje naukovanje, ja sam redovno na tabli crtao kredama u boji.
Nastavnica likovnog Razija Muftić mi je srce dobrotom osvoila i valja reći da se ta dobrota do danas u mojim bojama zadržala.


Penjući se po planinama nadomak Sarajeva, kasnije sve dalje i dalje, do najvećeg evropskog gorja, uvjek sam sa sobom nosio fotoaparat, ali i dnevnik. Fotoapratom sam pravio na stotine dijafilnova a u dnevnik unosio detalje i crtao. Od toga su kasnije nastajale slike na platnu, prvo dosta naivne, kasnije iskustvom uobličavanje.
Sejo Čizmić i njegov asistent Narcis (vjerovatno Kantardžić) su me na Skendariji uz sjajno društvo i miris terpentina učili vještini slikanja i to je vjerovatno najintenzivnije naukovanje koje sam od drugih stjecao, sve ostalo sam učio učeći druge. Već bezmalo dvadeset godina, slikam i podučavam druge da slikaju, trenutno vodim dvije škole i u jednoj školi učim učenike. Taj osjećaj oslobađanja ruku i duše, kod polaznika škola, ne znanja slikanja je magičan a učitelju duhovno zadovoljstvo i hrana. Atmosfera, priča, sreća stvaranja sve je tu u kolu uhvaćeno, samo ih još treba u drugu umjetničku formu prenijeti. U romanu „Zaljubljen u sunce“ sam napravio svojevrstan udžbenik slikarstva, ne smao za početnike, već i za ljubitelje istorije likovne umjetnosti. U njemu sam skinuo veo zaborava sa sjajnog drugovanja i duhovnog oplemenjivanja dva slikara i boema, Lazara Drljače i Amedea Modiljanija.

Priča o slikarima, boemima i posebno Lazi Drljači, koji bježeći od Pariza nalazi utočište u planini Prenj, mi je ostavila mogućnost da pišući slikam, ali i slikajući pišem. Dio, samo dio toga, je u ovoj svojevrsnoj slikovnici, nastaloj sjajnom idejom Nenada Grbca, kojom otvaramo i novo poglavlje na njegovoj Digitalnoj knjizi.
Neka to bude podsticaj i drugima, da se u priči ali i knjizi i sami prepoznaju, ali i moje hvala Nenadu.


Autor,  27 febroar 2012