sevko

Kad god se nadnesem nad čestitku ovog tipa, uvjek se iznova zapitam ima li smisla.
I po ko zna koji put ponovim: "Valjda ima".

Trudim se da svaki dan posmatram isto, to je ono što se mene tiče a onda pomislim, možda je upravo taj simbolični prelaz iz jedne u drugu godinu, povod da čovjek presabere ono što se u protekloj ili proteklim izdogađalo i iznova upita: Je li moglo bolje, mudrije, ljudskije?

Upravo to sam se pitao svakog prvog janura hodajući od doma na Kozjoj Luci prema Omladinskoj stazi pa dalje na sam vršni dio Treskavice Pakliješ (Đokin Toranj).

Priznaćete, oni koji imaju predstavu o čemu je riječ da je sam uspon u zimskim uslovima na 2086 m N/V, pravi podvig.

Uz čestitku prijateljima, neka i ovo bude poziv da učinimo isto. Nađimo svoju stazu na kojoj ćemo odbrojavati korake, koji su iza nas ostali, ali se i pitati koliko na nas liče i koliko smo sa njima zadovooljni.

I dok mi hodamo i razmišljamo, život teče ne pitajući nas jesmo li sa njim zadovoljni.

Živi i zdravi bili i hvala za trenutke koje smo dijelili na prošlogodišnjem putu hodajući, bar na trenutak zajedno.

Ševko

http://www.youtube.com/watch?v=p2TamJOHbbA


Prijateljica me odvela mami na kafu.
Zatekosmo je pokrivenu, nad knjigu nadnešenu, uči.
"Šta učiš", upitah u knjigu zagledan.
"Musaf", odgovori ona pokazujući knjigu sa arapskim slovima.
"Mora da znaš arapski?"
"Ne znam sine", odgovori žena.
"Kako učiš a ne znaš jezik?"
"Zna Onaj kome učim", opet će ona.
"Mjesečno ti ja najmanje jednom proučim. Ljudi dolaze, mole. Ne mogu odbiti".
"I brat mi uči, on je hafiz", nastavi domaćica.
"Zna li on arapski?", opet ću u čudu.
"Ne zna ni on".
"Ne zna arapski, a zna Svetu knjigu napamet?", nastavih sa zapitkivanjem.
"Eto ne zna...."

Malo iza toga požalih se teologu islama i upitah koji i kakav je smisao takvog "učenja".
Zagledao se u mene kao da sam sa druge planete.
"Vidi se da nisi u tim vodama. Birajući između prolaznog i vječnog, čovjek treba da izabere pravi put", zavrnu on kao da je medju sebi sličnima.
"A šta bi bilo to vječno?", upitah kao da ne pogađam.
"Dženet je vječnost, ovovremeni život prolaznost", pojasni mi čovjek.

Znači samo treba sačekati da ovo brzo prođe i eto nas pravo u dženetu, koji nam moj drugar i njegova raja obećavaju, valjda sam pomislio u čudu.

Vjerovatno je to i bio povod, za opservaciju ubrzo zatim u kameru izgovorenu...

Video




Foto

http://www.youtube.com/watch?v=npOuQDVAoLs

Opservacija je izgovorena prije tačno 19 godina na TV Sarajevo u emisiji "Hoću da kažem".
Vjerovatno jednoj od najgledanijih emisija u uzavreloj Jugoslaviji u kojoj je Vukovar već postao simbol epokaliptičnosti, agresije ali simbol herojskog otpora.

_____________

SARAJEVO čeka sudbina Vukovara

Ševko Kadrić

 

(TV Sarajevo, emisija ”Hoću da kažem” novembar 1991.)

 

Situacije u Jugoslaviji, danas, nije ni izdaleka tako tragična kako može da bude, niti besmislena kako se čini. Naime instrumentalizirana mržnja, što u suštini jesu nacionalni programi, neminovno vodi ravnoteži straha koja prije ili poslije uspostavlja ravnotežu zločina. Na temeljima (instrumentalizirane mržnje, straha i zločina) objektivno imamo šansu svi da postanemo žrtve ( u dobroj mjeri to već i jesmo) ali i svi naši gradovi i sela da postanu vukovari, dubrovnici, mirkovci i ravna. Sarajevo, Zagreb ali i Beograd.

 

Ključni problem naše drame, bio je i ostao na relaciji borbe za vlast i očuvanje vlasti, i pored tragičnih neuspjeha i jedne i druge (stare i nove) ali i značajnih ponavljanja istih nosilaca, samo u novom imidžu. Umjesto iskorištenog imidža ”u ime klase” sad koriste ratnički ”u ime nacije”. Otuda možemo tvrditi da su oni koji su počeli ovaj rat vrlo dobro znali šta hoće a šta neće. Znali, zato što se danas to ne može tvrditi, rat bježi iz ruku onih koji ga počinju i okreće se direktno protiv njih. (Tu nam je istorija svjedok i učitelj).

 

U nastojanju sagledavanja uzroka i posljedica iznosimo neke od mogućih pretpostavki transformacije problema, uz ogradu od potpune generalizacije i cjenjenja časnih izuzetaka.

 

Prethodna vlast se održavala na principu ”svetog trojstva” država-patrija-armija. Ovdje svakako treba razlikovati državu državljana i državu kao instrumentarij vlasti, partiju članova partije i partiju kao profesionalni aparat, te armiju kao obavezu prema odbrani domovine i armiju kao profesiju.

 

U NOR-u kao uslovima specifične društvene organizacije ”sveto trojstvo” je bilo garant  uspjeha, međutim taj princip održanja vlasti zadržan je i više od četiri decenije poslije rata. Održanju vlasti i takvog tipa pogodovao je autoritet i ličnost predsjednika Tita, koji je bio predsjednik države, predsjednik partije i vrhovni komandant armije. Za vrijeme svog života, ali dio vremena i poslije, on je ”sveto trojstvo” okruživao viškom prijatelja. Odlazak predsjednika Tita aktuelizira slabosti vlasti pred težinom ekonomsko-političke krize (pad standarda, inflacija, porast nezaposlenosti, pljačka društvene imovine i sl.)

 

Slabost vlasti ovog tipa dolazi do izražaja sa konkretnim pokazateljima: državno-administrativni aparat sa 52% kadra koji po najblažem evropskom standardu predstavlja višak  a sam aparat  je  nefunkcionalan, neefikasan i sa nizom stečenih i uzurpiranih privilegija. Partija (SKJ) nema opozicije koja u demokratskom društvu predstavlja najveći nivo političke kontrole ali i pameti (rijetko kad su organizacija vlasti, pamet i sila na istom mjestu). Armija je ”u ime podruštvljavanja” odbrane i zaštite društva izvršila klasičnu militarizaciju, nudeći kao odgovor na sva odbrambeno-zaštitna pitanja sebe kao struku, čak i personalno.

 

Reforma društva trebalo je neminovno da obuhvati i reformu vlasti (svođenje državno-administrativnog aparata u granice nužna optimuma, uvođenje višepartijskog sistema kao oblika političkog nadmetanja i konkurencije te depolitizaciju i racionalizaciju armije). U strahu pred promjenama, u strahu pred vjerovatnim porazom i prozivkom za ono što su do sada učinili ” u ime” socijalizma, samoupravljanja, komunizma, društvnene imovine i dr. nudeći svaki put sebe (ja jednako država, partija, armija) nosioci vlasti u bjegu  mjenjaju imidž,  umjesto iskorištenog i zloupotrijebljenog ”u ime klase” sad koriste i zloupotrebljavaju novi ”u ime nacije”.

Istina na ”prvim demokratskim” izborima dozvoljavaju da svoju političku promociju, kroz imidž nacionalnih zastava ostvare i drugi (sračunato, budući protivnici). Neki iz kategorije bivših nosilaca vlasti (generali, političari i sl.) ali i oni iz kategorije prognanika te vlasti. Bilo kako bilo na tim izborima pobjedili su nacionalni programi na cijelom području Jugoslavije. Istina ne u isto vrijeme, što je u suštini politički smišljeno da bi se dobilo na ”strahu od druge nacije” kao značajnom promovirajućem faktoru nacionalnog imidža.

 

Problem nacionalnih programa nije u njima samima, kao formi, ideji ili želji, već u njihovij instrumentalizaciji i nastojanju da se realizuju u konkretnoj stvarnosti. Nacionalni politički programi imaju ograničen domet (samo svoja nacija) ograničenu mogućnost (jedna nacija - jedna država) ali i tu nesreću da svoje instrumentaliziranje zasnivaju na dezinstitucionalizaciji internacionalnih institucija.

 

Praktično pobjedom nacionalnih programa  suspendovano je sve što je internacionalno i Jugoslavija ali i Bosna i Hercegovina. Tu je razlog agonije saveznih institucija (predsjedništva, SIV-a, Skupštine, JNA i dr.) i nastojanja da se ostvari pravno naslijeđe nad njima odnosno uticaj. Tu je razlog agonije bosansko-hercegovačkih institucija i republike sa tri glavna grada (Beogra, Zagreb, Sarajevo).

 

Tu je najbolja ilustracija raskoraka između politike i konkretna života. Život na prostprima Jugolsavije odavno  ima internacionalni karakter (ekonomija, kompletna infra struktura, genetsko-socijalna izmješanost ljudi i dr.) a u Bosni i Hercgovini jedino moguća forma života jeste internacionalna.

 

Kad je to tako postavlja se pitanje kako je moguće instrumentalizirati građanine Jugoslavije do nivoa da on puca na svog sunarodnika kao mrskog neprijatelja i da već na najzvjerskiji način ubije desetine hiljada, da protjera sa svojih ognjišta njih na stotine hiljada, da razori do sada toliko sela i gradova...?

 

Problem je u tome što je paralelno sa borbom za vlast tekla i transformacija politike u teorije o ratu. U metodološkom smislu to podrazumjeva blokadu informativnih prostora za ”druge” istine a uspostavljanje monopola za svoje. Kompletno političko polazište locirano je između dvije krajnosti: ugroženosti nacije i njene superiornosti nad drugima. Transformacije političkog sljedbenika (čak i protivnkika na svom prostoru vladanja) u kategoriju političkog vjernika i na kraju političkog vojnika sa puškom o ramenu koji ”ima opravdanje pred savješću” za zlo koje čini drugoj strani, jer su oni ”veće zlo” (oni su četnici odnosno ustaše).

 

Posljedica ovih i ovakvih političkih transformacija su više nego vidne i katastrofalne. I ako su polazne političke pretpostavke svih nacionalnih programa iste, ne može se praviti greška sa njihovim izjednačavanjem za zlo koje se dešava, kao podjednako odgovornih. Onaj politički program koji akumulira veću silu za svoje instrumentaliziranje i koji počini konkretno zlo kroz rušenje, ubijanje i progon svakako da po zlu prednjači.

 

Postavlja se pitanje, šta da učini običan čovjek, građanin da snagom konkretne akcije razdvoji interes ”boraca” za vlast koji su izgubili vlast nad sobom i sopstveni interes da egzistencijalno opstane? Upravo na toj činjenici, činjenici egzistencijalne ugroženosti svih, uočljivo je strategijsko polazište koje je integrirajuće, to je strah od posljedica ovog za nas besmislenog rata a za njih jako osmišljenog.

 

. Naš cilj je ostvariti mir, mir je naš najveći saveznik, njihov najveći neprijatelj, stoga ga ne poštuju ni kad se dogovore.

. Mi moramo dobiti na vremenu. Oni svaku nesreću druge strane žele u što kražem vremenu pretvoriti u sopstvenu pobjedu. Vrijeme nama pomaže da se oporavimo od nacionalne ostrašćenosti a njih razobličimo.

. Nama odgovaraju sličnosti među ljudima (bol i radost, rođenje i smrt, strah i nada, jezik i kultura i sl.) njima odgovaraju razlike i zato ih podstiču do nivoa predrasuda, mrženje i kompleksa.

. Dobijemo li na tome (miru, vremenu i sličnosti) shvati ćemo i zašto nesrbin neće i ne može pod srpsku zastavu ”u ime” Jugoslavije, zašto Srbin neće i ne može pod šahovnicu ”u ime” demokratije ili pak nemusliman pod zelenu zastavu ”u ime” Bosne i Hercegovine.

Shvati će mo da treba razviti zastave pod koje će mo moći svi da stanemo.

 

--------------------

Opservacija je izgovorena za TV Sarajevo početkom u novembru 1991 god. kad je već Vukovar postao simbol agresije i epokaliptičnog stradanja. Emisija ”Hoću da kažem” u sklopu prvog TV dnevnika, dala je šansu  umjetnicima, naučnim radnicima, intelektualcima, po izboru redakcije, da kažu o nastupajućem vremenu, šta imaju reći u trajanju od 5-7 minuta. U emisiji su učestvovali između ostalih: Goran Bregović, Abdulah Sidran, akademik Alojz Benac, Mile Stojić, Zoran Pajic i dr.

ili proizvođači nužnih iluzija
Osvrt na knjigu Noama Chomskog (Noam Čomski, Kritika kapitalističke demokratije)
Š. Kadrić






Ako ne možete shvatiti, kako i zašto su Amerikanci dva puta uzastopno birali Dž. Buša mlađeg koji ih je odveo u permanentni rat sa Afganistanom, Irakom i zavadio sa cijelim svijetom dok ih napokon ekonomskom krizom, nije doveo do prosjačkog štapa. Ako još uvijek ne možete shvatiti kako je došlo do rata na Balkanu na kom su narodi izabrali svoje vođe koji su ih odveli u bratoubilaštvo, agresiju i rat, ili to da ih još uvijek biraju, ovaj tekst će vam svakako pomoći. Ako ne možete vjerovati svojim ušima da su u dvadeset prvom vijeku u sred Sarajeva neki idioti u obdanište uveli vjeronauku ili da hiljade ljudi uredno postrojenih kleči ponavljajući riječi koje niti razumiju niti će razumjeti, onda svakako Noem Čomski pričom o prodavačima magle krije valjane odgovore.


Noam Čomski je bez sumnje najznačajnije ime među lingvistima danas koji u analizi kapitalističke demokratije polazi od takozvanog ”paradoksa vlasti” već ranije definiranog od strane škotskog filozofa Davida Humea. I Čomski ali i Hume, se naprosto iščuđuju i zgražavaju nad lahkoćom sa kojom većina, nad kojom se vlada, prepušta manjini koja ima moć. Kao u horu oni postavljaju pitanje: ”Kako je, doista, moguće da manjina, koja ima samo monopol nad mišlju, vlada većinom koja raspolaže silom” Zaključak je dosta banalan a u današnje vrijeme enormne tehnološke moći više nego moguć i on glasi: Svaka vlast mora počivati na "kontroli misli". Borba za kontrolu medija u Bosni i Hercegovini zadnjih dvadesetak godina je svakako dio te priče, samo što je misao umjesto klasnih i demokratskih, omeđena nacionalnim međama.


Iz njega se dalje nameće, kao nužnost, da oni koji kontrolišu misao mogu i da je proizvode, odnosno u njoj utiču na pristanak. Čomski se poziva na misao Aleksandra Gersenkrona koji je ustvrdio da ni snaga vojske a ni vještina tajne policije nisu dovoljne za proizvodnju pristanka kod onih kojim se vlada " neophodno je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda", tvrdi on a to dalje znači nužno je ”proizvoditi pristanak” ali i ”proizvoditi nužne iluzije”. I evo nas na tragu terminologije proizvodnje kapitala kojoj se sada uz nužnost, radne snage, sirovina i sredstava za rad kao preduslova njegovog proizvođenja pridodaju i dva nova proizvodnja pristanka kod onih kojim se vlada i proizvodnja nužnih iluzija. Ovo dalje znači da proizvođači pristanka i iluzija dobivaju status radnika (proizvođača, radne snage) samim tim postaju i učesnici u raspodjeli ostvarenog profita (kapitala). Ovo pravilo se danas odnosi kako na totalitarne režime tako i na demokratske. Drugim riječima oni u sebi pragmatički sublimiraju sva njima odgovarajuća iskustva totalitarizama (fašizma, staljinizma i sl.) ali i iskustva proizvođenja i čuvanja dogmi kroz historiju monoteističkih religija. Ono što im je prednost u odnosu na sve njih zajedno to je savremena tehnologija ”kontrole misli” ali i njena proizvođenja što je naprosto zastrašujuće.


Stvar dobiva na značaju kad se zna da je siva eminencija današnje kapitalističke demokratije Amerike Henry Kissinger (Henri Kisindžer) usvojio ovu ideju (proizvodnje pristanka i nužnih iluzija) konkretizujući je tvrdnjom da su za proizvodnju "implicitnu potčinjenost" zaduženi intelektualni menadžeri koji oblikuju konsenzus elita.


Iza Kissingera (Kisindžer, Waltera Lippmana (Valtera Lipmena) i Reinhold Neibuhr (Rajnold Najbur) horski ponavljaju da "odgovorni ljudi" moraju "proizvoditi pristanak" i "nužne iluzije" kako bi "zbunjeno stado" štitili od demokratskog dogmatizma. Na žalost ova politička teologija postala je obilježjem
intelektualnog diskursa, američke geopolitičke strategije danas koja bezmalo cijeli svijet drži kao taoca prijeteći mu najgorom kataklizmom kako na ekološkom planu tako i na planu globalnih i lokalnih konflikata.


Poznavaocima marksističke misli teško je ne uočiti sličnost ove ”usrećiteljske teorije naroda” demokratskog kapitalizma danas sa lenjinističkim konceptom avangarde partije koja usrećiteljski vodi ”neprosvijećeni narod” prema komunizmu kroz vlast radničke klase.


Praveći usporedbu između ova dva usrećivanja naroda, jednog u ”ime demokratije” i drugog ”u ime komunizma” (mi možemo dodati i ono ”u ime islama”) Čomski se poziva na vidovito pretkazanja Mihaila Bakunjina prema kojem se procesi ovih sistema neizbježno kreću prema uspostavljanju pseudo-socijalističkih i kapitalističko-menadžerskih birokracija. I dok je ovaj prvi (pseudo - socijalistički) raspadom bloka socijalističkih zemalja reduciran, smanjen na Kinu i Kubu, to je drugi (kapitalističko - menadžerskih birokratija) upravo u tim bivšim socijalističkim zemljama doživio svoju novu ekspanziju kombinujući obje birokratije u jednu. Nova kapitalističko - menadžerska birokratija je zapravo i regrutovana iz socijalističke birokratije, oslonjena na državnu ili društvenu svojinu koju je logikom saradnje sa stranim kapitalom (Poljska, Mađarska, Rusija) ili proizvođenjem haosa (Balkan) u dobrom dijelu tih zemalja uspjela privatizirati.


Na drugoj strani nestankom vojnog bloka socijalističkih zemalja (Varšavskog ugovora) koristeći momenat narušene ravnoteže straha kapitalističko - menadžerska birokratija posebno Amerike i Engleske je vidjela svoju šansu da proširi svoj uticaj prema prostoru preostalih i nedovoljno zaštićenih naftnih izvora Afganistana, Kuvajta, Iraka (vjerovatno i Irana) upuštajući se u avanture klasičnih osvajanja. Kao preduslov tom osvajanju morala je po istom principu prvo ”proizvesti satanizaciju islama” (religije naroda vlasnika tih prostora) i svakako ”proizvodnju pristanka” kod svog naroda ali i kod institucija u svijetu (UN, EU, NATO).


Tehnika proizvodnje pristanka

Uobličenje strategije proizvodnje pristanka se desilo u nemirnim 1960-im godinama koje su potresale kapitalističke zemlje iznutra. Ulicama gradova je demonstrirala domaća mladost sa Vijetnamkama, i slikama Che Guevare (Če Gevare) tražeći više demokratskih sloboda. Njima su se počeli pridruživati i odvažni političari poput Ulofa Palmea, nemiri su postajali opasan anti kapitalistički pokret.


Tada je Trilateralna komisija, savez liberalnih elita Evrope, Japana i SAD-a, suočena s "krizom demokracije" ponudila program za jednu "umjerenu demokraciju", u kojoj bi, u potpunosti u ciničnom duhu demokratske kulture, nekoliko korporacija kontroliralo sistem informacija, ”štiteći, stanovništvo od demokratskog dogmatizma”.


Danas imamo to što imamo, tvrdi Čomski identificirajući pet filtera kroz koje vijest, da bi to uopšte postala, moraju proći: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglašavanja, filter "stručnih" izvora koji pružaju samo "prave informacije", filter privilegiranih demantija i filter autocenzure ili pragmatičnoga usvajanja službenoga diskursa. 


Ove filtere ne proizvodi samo država kao jedan segment u kompleksu moći. Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u kapitalističkoj demokraciji ima privatna moć, ona ista moć koja kontrolira i ekonomsku politiku.


Oblikovanje iluzija pomoću emocionalno potentnih simplifikacija


Vrlo brižno ideološki i kulturni menadžeri pažljivo definiraju različite strategije oblikovanja mišljenja, pri čemu elite imaju monopol nad tržištem ideja, oblikujući cjelokupnu percepciju političke realnosti uz nevidljivo prisustvo korporacija u samoj strukturi "nužnih iluzija".


Glavnu ciljnu grupu kod koje se oblikuje iluzija predstavlja "neobrazovana masa", većina stanovništva. Ona se mora - kako glasi jedna popularna menadžerska floskula - neutralizirati pomoću "emocionalno potentnih simplifikacija". To znači da je idealna društvena jedinka pojedinac zaokupljen nečim besadržajnim - ideološkom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju.


Razrješenje krize suvremene demokracije koja je postala robinja kapitalističke birokratije i njihovih menadžera koji proizvode našu poslušnosti nudeći nam iluzije po principu ”daj narodu hljeba i igara” prema Chomskom (Čomskom), nalazi se u ljudskoj prirodi i "instinktu za slobodom".


Samo oprezno, znanstveno iskustvo stečeno brojnim društvenim eksperimentima može pružiti jasnu sliku jednoga pravednog društva, temeljenoga na etičkim principima.


”Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici,” uočava Chomski (Čomski) baš kao i Meša Selimović smrtnu opasnost svake državne birokratije. I dok Selimovićev Ahmet Šabo boreći se protiv misli koja vodi do pobune, neprestalno ponavlja

”Lovi ribu Ahmete Šabo” to po Chomskom (Čomskom) u razvijenim demokracijama, narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem ali i proizvođenjem njegove misli, principom proizvođenju nužnih iluzija, što opet vodi prema onom: ’’Lovi ribu..?



09.01.2009.

Denis Mlivić 1 i 2

 

Prisjetite se onih velikih reklamnih panoa iz prodavnica sportske opreme i odjeće za dječake po svijetu razasutih. Svakako ima ih puno, ali želim vas podsjetiti na onu sa koje nas gleda dječak rasčupane crne kose, izrazito krupnih i crnih očiju, ozbiljna i bezazlena pogleda. Taj dječak se zove Denis Mlivić i želim da ga upoznate.

 

Denis je rođen u Štokholmu 1998. godine. Emina iz Banjaluke i Dino iz Sarajeva, u ljubavi se sreli baš u Štokholmu i posrećilo im se. Kad je dijete za pleas pristiglo poslali ga u školu pleasa u Marikansdans studio. Učiteljica, Marika, ga po plesu primjetila i izabrala u naprednu grupu, ali i preporučila "Synk Casting", firmi koja okuplja mlade i nalazi im posao u svijetu mode.  Poslije nekoliko probnih snimanja "Stadium" ga izabrao za reklamu svojih proizvoda i tako počelo. Polarn i Pyret ima svoje ekspoziture u 23 zemlje svijeta. Redaju se velike firme koje trebaju Denisove usluge: Stadium, Kia-auto, Polarn o Pyret i Eniro u Švedskoj, njemacki Otto, Nappa kompany i CPH basic u Danskoj. Samo Stedijum je Denisove slike izložio u svim zemljama u Skandinaviji.

 

Manekenstvo Denisu dođe više kao igra i dobra zabava uz to se nešto i zaradi, kaže zauzet snimanjem pice u piceriji u Helsingborgu gdje se častimo. Nije mu mrsko ni to što je u školi i tamo gdje se pojavljuje popularan. “Učitelj u školi mu dao nadimak  "all round kille", kojim god poslom da se bavi dovede ga do kraja i ozbiljno, moguće da je to dio i ovog iskustva sa modne piste i odnosa prema kamerama, ali i našeg odgoja”, govori ponosni otac Dino. Denis trenira đžudo, gimnastiku, dobar je u fudbalu, šahu. Prije par mjeseci je u svojoj kategoriji u džudou osvojio zlatnu medalju u prvenstvu na nivou regije Skåne. U matematici je najbolji u razredu, od predmeta kaže da obožava engleski i bosanski jezik, geografiju.

 

Često ga učenici ali I učiteljica moli da priča kako je bilo na zadnjim snimanjima. On se načas uvuče u oko fotografa i objektiv kamere pa objašnajva šta je ono što oni traže kod dobrog modela, onda ode na onu stranu gdje obično on stoji pa objašnjava kako se on ponaša da bi dobili sliku koju ljudi vole vidjeti, ali i na kojoj garderoba lijepo stoji. Fotografija je umejtonost, to je Denis već sjajno uočio, slika komunicira sa svojom publikom I mimo modela, mimo fotografa, ona naprosto počinje da živi svoj život. Upravo tako je nastala i ova fotografija na kojoj “mali” Denis prilazi “velikom” Denisu na zidu praveći novu priču, neobična susreta njih dvojice.

 

Ponosni smo na njegovu radoznalost i ozbiljnost u prilazu onom čim se bavi, neka proba šta želi i izabere ono u čemu uživa i čim u životu želi da se bavi na duže staze, govori otac Dino. Mi, kao roditelji, na školu ne gledamo kao naši roditelji, u smislu "prvo škola pa sve ostalo". Mislimo da ako ima šansu, treba je iskoristiti i na tome graditi svoju budućnost a za školu ima vremena. Nije pedagoški ali to je naše mišljenje naučeno gorkim iskustvom iz Bosne, opet će otac ubacujući u priču i mamu, Eminu.

 

Denis ide svojim životnim putem, trenutno velikim slikama popločanim, da ako od njih i svoju kućicu iz snova napravi.

 

Bosanska pošta- petnaest godina trajanja

Ševko Kadrić

 

U ovih osamnaest godina boravka u Skandinaviji, napisao sam stotine tekstova slaveći događaje ljudskošću obojene i ljude u njihovoj ljudskoj kreaciji, sudbini. Dobar dio njih sam objavio u Bosanskoj pošti či je utemeljitelj neumorni, mudri i istrajni Dževad Tašić, ali nikad ni slova nisam napisao o ovom listu i samu uredniku. Jesam u kameru govorio više puta, jesam falio, ali eto pisani trag nikad i nigdje nisam ostavio. Evo povoda da i to učinim a povod je petnaest godina trajanja ovog lista i povrh svega objavljivanje publikacije „Tragovi o nama“.

 

Da bi se sa pravom mjerom moglo govoriti o Tašićevom djelu treba imati u vidu okolnosti i prostor u kom smo se iznenada zatekli. Rastjerani u dobroj mjeri raspamećeni, Bosanci (i Hercegovici) su bježeći od epicentra ratne bujice, inercijom samoodržanja u svijet odlazili, stotinjak huljada njih se za skandinavske sprudove uhvatio. Tako okamenjeni, smrznuti tražili su malo topline i utjehu. Kao po pravilu na njih su se okomili dušebrižnici u podrume restorana, kafica i picerija sakriveni, otvarajući im vrata svojih objekata pretvarajući ih u njihove „naše“ klubove. Za šankom su im nudili utjehu u piću švercovanom, ćevapu mirisa napuštene domovine, cigareti i vjeri domaćoj, ostalo redajte sami, sve se do danas isto zadržalo.

 

U tom raspamećivanju rastjeranih, pljačci opljačkanih, Dževad Tašić pravi misiju, etablira novinu. Dobro ste pročitali, umjesto ćevapa, pića, suha mesa, cigareta i vjere domaće Bosancima nudi novinu kao izbavljenje. Savio je novinu poput  Noeve barke, na njoj napisao „Bosanska pošta“ i počeo kupiti putnike i saputnike da se na pučinu otisne.

 

Istrajno, bez lule u ustima, kapetan broda je kormilario bespućem nudeći putnicima ono što im je nedostajalo: informaciju, utjehu, nadu, mjeru, saradnike od povjerenja... otvorite jedan od brojeva ove novine pa ostalo dodajte sami.

 

Treba li spominjati podatke o stotinama saradnika i to imena pred kojim naš jezički prostor (bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski) gleda sa poštovanjem i uvažavanjem. Gojko Berić, Kemal Kurspahić, Zija Dizdarević, Ivica Vanja Rorić, Mišo Marić, Adil Hajrić...

Treba li isticati da su pisci, slikari, filmski stvaraoci, karikatoristi, muzičari, naučnici i mnogi drugi kulturni stvaraoci, naučnici i stručnjaci dobili prostor da kažu da postoje, da pokažu to novo u čemu su važni, ne rijetko neponovljivi, uz koje smo svi kao kolektiv postojaniji, vrijedniji, bolji.

 

Možda u ovom bolji, i jeste ono po čemu je Bosanska pošta unikatna, neponovljiva, čitaoci je sa nestrpljenjem čekaju, uz nju naprosto postaju vrijedniji i bolji, ponosni na sebe i generaciju koja je ovdje dovedena da pusti korjenje. I upravo iz te generacije danas izniču sportisti puni snage i želje za uspjehom, pisci koji su na ovim ovdje jezicima propisali, filmski režiseri koji na filmsku traku i naše sudbine stavljaju, naučnici koji produbljuju i slave ljudsku mudrost.

 

Kako je Bosanska pošta uz mudrost, sreću i istrajnost u papiru izdržala na valovima uzburkanih mora, to najbolje zna Dževad Tašić i oni u njegovom najužem okruženju. Radostan sam da novina kao hrana za dušu postoji i traje, sretan da se ljuljuškam u vožnji, siguran da je u ovih petnaest godina ostavila neizbrisiv trag o našem postojanju, čineći nas boljima.

Š. Kadrić

Albin Ganović

Oni koji su, poučeni životnim iskustvom, pomislili da je greška u naslovu nisu upravu, za mnoge sa Balkana je život postao cirkus ali u sličaju mladog Albina Ganovića desilo se sasvim suprotno, cirkus mu postao san a onda i sam život.

U helsingborškom muzeju za kulturu „Dunkers“ čitam program i oko mi zape na kabare predstavi. U prvom planu muškarac, više dječak odjeven i našminkan kao klovn, oko njega razgolišene djevojke ruku i nogu u pokretu. Malo iza toga naiđoh i na veliku plakatu, onog čovjeka-dječaka kom ne stigoh ime pročitati, ali mi se ureza u sjećanje njegova slika, bezazleni osmjeh klovna što na predstavu poziva. Ne prođe dugo raskrilih HD novine, kad na stranici za kulturu, ponovo on, samo sad razodjenut klovnovske maske, odjenut pravim imenom Albin Ganović. Pročitah osvrt hvale vrijedan, ali i razotkrih godine dječaka, 16 punih. Ko zna zašto, ali u glavi sklopih predstavu za osnovnoškolsku i gimnazijsku omladinu, ponosan na Albina, odnekud iz krajeva od kojih nas podosta ovamo dolazi.

 

Tih dana mi se ponovo Albin ukaza, samo sad sa TV4, uz inserte iz kabare predstave, postidjeh se slika u glavi pravljenih i odoh da Albina potražim.

 

Pijemo čaj u onom muzeju gdje će sutra dan predstavu imati pričamo. Albin pleše i pjeva i u maternjem jeziku, baš kao što će kasnije na sceni zaplesati.

 

„Tata mi je pričao da sam već sa tri godine tražio da me nose u cirkus“, govori sa oduševljenjem pričajući o cikrusu, mađioničarima, životinjama, plesačima, ali mu klovn uvijek bio glavni. Pred očima mu je i prva predstava, prava pravcata koju je on osmislio već sa sedam godina. „Cuko, brat, prijatelj i ja“, govori oduševljeno, to mu bila prva cirkuska klapa. Mama negdje i publiku po dvorištu nafatala, bilo ih je nekoliko puta više nego cirkusanata. Taj prvi aplauz mu i danas u uhu odzvanja kad se za predstave sprema.

 

2008 (hoće reći kao trinaesto godišnji dječak) je uspio da uvjeri komunu Helsingborg da mu ideju podrži sa 5000: kruna. Ideja, već znate, kabare. Najvjerniji član grupe mu je brat Adnan i negdje iza kulisa, roditelji.

 

2009 godine ideja je pogurana sa nešto više novca, dovoljno da se napravi nekoliko turneja i po okolnim mjestima. U međuvremenu Albin vrijedno učio zanat klovna, odlazio u Dansku gdje je igrao nekoliko tačaka u kabare programu, otisnuo se još dalje sve do Njemačke. „Iskustvo zlata vrijedno kao i poznanstvo sa renomiranim klovnom Joke-om“, kaže prisjećajući se učitelja.

 

„Joke mi je otkrivao tajne zanata, uvodio me u priču o klovnu koja se ne vidi iz publike“, to je ono šta klovn treba da radi sa rukama, glasom, gestovima, kostimima, kako da druge uvodi na scenu i opušta publiku, sječe liniju između publike i scene, kad sve postaje scena, svi učesnici glumci. Joke iskočio iz priče, iz kabarea, Albin osta sam, ali mu ostala i cijela scena. Cijeli mu program pao na leđa, tad je imao svega 15 godina, ali leđa izdržala, prekonoći se dječak u njemu u muškarca pretvorio.

 

Danas je 16-godišnji Albin Ganović, upmatimo to ime, režiser, producent i glavni glumac Cabaret Candy Cluba.   Novine pišu da je za svoj san izdvojio sav dječiji dodatak, ali i da su sve predstave (njih 10) davno rasprodane. Za predstavu koju treba da odgledam, napravio je audiciju. Za veliko čudo preko 100 zainteresovanih iz šire regije, čak i više država se prijavilo, takmičilo za ulogu, on odabrao 25. On bio najmlađi među njima.

 

Utorak je 30 novembar

 

 

Već u predvorju nas dočekuju djevojke u nošnjama barskih dama pobjeglih sa plakata Tuluza Lotreka i Mulen ruža. Pred ulazom publiku dočekuje I Albin, našminkan, veseo, I ovdje na ulazu za njega počinje scena, njegova kabare priča. U Sali kamernog teatra predstava počinje bez početka, bez bine, odnekud iz publike jedna od onih golišavih počinje priču, pjesmu, razgovor sa publikom. U mraku na lijevoj strani scene nazirem orkestar, u sredini vrata kabarea, lijevo… mrak. Iz onog mraka iskače klovn, pleše, razgovara sa publikom, pjeva, mješa engleski, njemački, danski, švedski, ali to tako radi da svi razumiju poruku I mimo riječi, kroz pokret, mimiku, gestikulaciju… koja predstava, koja gluma, zabava, koji animator u isto vrijeme.

Djevojka odjenuta u zlatne šljokice,  divnim glasom Lize Mineli u filmu istog imena Cabaret, pjeva uz čarobnu pratnju ostalih djevojaka. Scenom se smjenjuje pjesma, ples, iluzija, fragmenti komedije, fakir lično… a svugdje on magični dječak sa plakate koji poziva na radost i zabavu.

 

Jedna od onih barskih dama se načas I meni o vrat okačila, valjda da me u priču uvede, a nije ni trebala, ja sam već odavno u njoj bio.

 

Čekao sam kraj, razmišljao I brinuo kako će režiser cijelu priču odjaviti a da je publika što efektnije i kući ponese. Ni tu nije bilo mjesta za neplanirano, kroz onaj zastor od kabarea, pojavila se Albinova glava pa nestala, to je i ranije u više navrata činio, šaljući poruke, pripremajući publiku za ono što dolazi. Ponovo je promolio glavu samo sad povijenu naprijed sa karakterističnim pramenom boje kestena. Promolio je glavu i treći put, čuperak boje kestena bio u prvom planu a onda, gle čuda, i glava i čuperak, odvojeni od tijela su se samo stropoštali na podijum pred publiku. ”I glavu za publiku i slavu”, pomislih hamletovski. A onda na scenu režiser poče uz mjuzikl da izvodi sve učesnike programa, u igri, plesu, onom što najbolje znaju, na kraju izvede i sebe sa krilima bijelog anđela. Prolomi se gromoglasno: Bravoooooo.

 

-          Bravo, kažem mu na kraju na samu izlazu, gdje je ispraćao publiku.

-          Publika, kući treba da ponese radost, kaže Albin sa još uvijek okačenim krilima bijelog anđela.

Osvrt na kjigu Noama Chomskog II (Noam Chomsky, Kritika kapitalističke demokratije)

Ševko Kadrić

Munk - Krik

Sjećate li se ”Životinjske farme”  Georgea Orwella, kultnog djela političke satire?  Ne treba vas podsjećati da se cijela priča odnosi na  staljinistički Sovjetski Savez i takav tip totalitarne države. Interesantno je istaći da je trideset godina po prvom objavljivanju knjige i njenim strahobalnim učinkom na razobličavanju komunističke opasnosti u rukopisu pisca pronadjen predgovor  knjizi koji govori da je životinjska farma zapravo osvrt na "Književnu cenzuru u Engleskoj”.   ”Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmišljaju su isključeni” poruka je pisca.

 

U ovom ”slučajno” zaturenom predgovoru knjizi interesantna je fatalna sličnost izmedju funkcionisanja dvije birokratije one ”u ime komunizma” i ove ”u ime kapitalističke demokratije”. ”Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici,” uoči će Chomski baš kao i Meša Selimović smrtnu opasnost svake državne birokratije. I dok Selimović odvraća Ahmeta Šaba od pobune tjerajući ga da se bavi beskorisnim (”Lovi ribu Ahmete Sabo”) to Chomski tvrdi da se narod u  razvijenim demokracijama najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem ali i proizvodjenjem njegove misli.

 

Šta zapravo znači proizvodjenje pristanka kod ljudi?

Zastrašujuće djeluje da praktično demokratski izabran predsjednik države, koja je obvladala sa proizvodjenjem i kontrolom misli kod ljudi, može preduzeti bilo koju aktivnost pa i rat i tek kasnije tražiti pristanak, saglasnost, pridobijati masu za svoju ideju!?

 

”Kada proizvodite pristanak, možete zanemariti činjenicu da, formalno, puno ljudi ima pravo glasa. To može postati nebitno jer mi možemo proizvesti pristanak i osigurati da njihov izbor i stavovi budu strukturirani na način koji nama odgovara. To se zove primjenjivanje lekcija propagandne agencije”, jedna je od  tvrdnji Walter Lippmanna najcjenjenije osoba američkog novinarstva već pola stoljeća.

 

Sa kontrolom i proizvodjenjem misli ali i proizvodnjom pristanka i nužnih iluzija treba početi od najranijih formi obrazovanja, sve do formiranja elite. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati. Po njemu mediji koji su pod kontrolom megakorporacija odnosno privatnog bogatstva, imaju tu indoktrinarnu ulogu.  ”Kompletan medisjki sistem ima zadaću  da proizvodi "odgovorne ljude" koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti "odgovorni ljudi" posjeduju određenu moć, aktivno sudjeluju u političkome životu, dogovaraju kandidate za izbore, te, duboko indoktrinirani, kontroliraju, ili barem pokušavaju kontrolirati, "zbunjeno stado pasivnih promatrača", piše Chomski.

 

Slika stvarnosti koju ti mediji prikazuju je vrlo često u suprotnosti sa stvarnim problemima i teškoćama. Probleme malih ljudi takvi mediji redovito izostavljaju, ili, ako se već odluče na to, spominju besmislene stvari vezane uz njihove vlade i gospodare. Primjera radi problem useljenika i njihova integrisanja mediji zapadnih zemalja prešućuju. Jedno švedsko istraživanje je pokazalo da od 10 tema u kojima se bave useljenicima 6 govori o pomoći domacina tim ljudima, 3 od o sportskim uspjesima pojedinaca i klubova a tek jedan govori o svemu ostalom.

 

Industrija zabave dio strategije kontrole misli

Postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čak i većina novina u zemlji (velika većina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku. Zadatak ovih medija je dvojak, prvo da zaposlenima ne razasipa radnu snagu koju u narednom danu treba da prodaju kako bi zadržali ili povećali kupovnu moć, drugi je da im odvrati paznju od stvarnih problema, od toga šta ”dobri momci” rade njima ili širom svijeta. Dio te price je svakako i balkansko isksutvo sa proizvodjenjem turbo-folka ali i njegovim učinkom upravo na tom planu u pripremi za rat, ratu ali i danas.

 

Imamo još jedan sektor medija, elitne medije koji određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Primjera radi  New York Times i CBS. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi, ljudi koji čitaju New York Times - ljudi koji su bogati ili dio onoga što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri, poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni menadžeri (sveučilišni profesori), ili novinari uključeni u organizaciju načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.

 

Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Associated Press naprimjer konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i u formi "Priopćenja urednicima: Sutrašnji New York Times će imati sljedeće priče na naslovnoj stranici." Svrha toga je da urednici novina na njihovom prostoru uticaja znaju šta treba da rade.  Ako slučajno isti taj urednik iskoči iz tračnica, ako piše stvari koje se ne sviđaju velikim novinama, brzo ćete uslijediti reakcija.  Postoji mnogo načina na koje moćni mogu kazniti neposlusnost. Taj okvir je prilično pouzdan i razumljivo je da je on samo odraz očitih struktura moći, podsjeća Chomski.

 

Masovni mediji žele odvratiti pažnju ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nama (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, produktima porno industrije (seksi sopovi, internet, časopisi, javne kuće) bilo čime, samo da nije ozbiljno. Režiseri ovih spotova kao i cijelog zaludjivanja moraju biti vrhunski momci koji znaju kako se poigrava našim nervama, našim strpljenjem, našim emocijama, naprosto dok njih gledamo da nam ništa drugo ne pada na pamet.

 

Proizvod medija je publika

Zavirimo li dublje u adresu tih glavnih momaka onda vidimo da su New York Times i CBS, one velike, vrlo probitačne korporacije.

 

Ako ste pomislili da je proizvod New York Timesa novina, ili CBS-a TV program, prevarili ste se, njihov proizvod je čitalačka ili gledalačka publika.  Oni ne zarađuju kada im kupimo novine, čak mnogo novina se dijeli i besplatno (Metro i sl.)  proizvod su im privilegirani ljudi, kao i oni koji pišu za njih, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu.

 

Interesantno je da oni polaze od stanovišta da masovnu populaciju čine "neobrazovani i dosadni nestručnjaci", koji se moraju držati izvan javne sredine zato što su preglupi iako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je da budu "promatrači", ne "sudionici".

 

Svako malo im je dopušteno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih očekuje da odu kući i rade nešto drugo, gledaju nogomet, zabavne emisije ili porno filmove na primjer. Sudionike zovemo "odgovorni ljudi", a pisac je, naravno, uvijek jedan od njih.

 

Porast americkog uticaja

Prvi svjetski rat je bio velika prekretnica za SAD-a u svijetu.  SAD su bile iznimno bogate, s ogromnim prednostima, te su krajem devetnaestoga stoljeća postale ekonomski najmoćnije na svijetu. Međutim, nisu bile veliki igrač na svjetskoj pozornici. Moć SAD-a se proširila na Karipske otoke, dio Pacifika, ali ne i puno dalje.

 

Nakon Drugoga svjetskog rata SAD su više-manje zagospodarile svijetom.   Amerika je od dužnika postala zemlja koja daje kredite. Nije bila moćna kao Velika Britanija, ali je po prvi put postala bitna u svijetu.

 

Amerika je oduvijek bila pacifistička zemlja.  Woodrow Wilson je 1916. izabran za predsjednika zbog svojih antiratnih političkih nazora. Ljudi se nisu želili boriti u tuđim ratovima. Zemlja se suprostavljala Prvome svjetskom ratu i Wilson je bio izabran zbog takvog programa rada. Slogan im je bio "mir bez pobjede". Međutim, Wilson je namjeravao ići u rat. Zato se postavljalo pitanje: Kako natjerati pacifistički narod da postanu pomahnitali luđaci koji žele ubijati Nijemce?

 

Sustav propagande iz dva rata u Americi je radjen na principu ustrojavanja vojnih jedinica "ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava svoje jedinice". Tvorac teorije je Bernays.   Poznat je po programu navikavanja žena na pušenje.   Žene tada nisu pušile, a on je vodio velike kampanje za Chesterfield. Metode su vam već poznate - modeli i filmske zvijezde s cigaretama u ustima, i slične stvari. Bio je veličan zbog toga. Tako je postao najznačajnija osoba u industriji, a njegova knjiga o propagandi je postala glavni priručnik.

 

James Madison je na konvenciji o novom poretku definirao da glavni cilj kontrole misli mora biti "zaštita bogate manjine od većine", i mora biti osmišljena na način da postigne cilj da ga i većina podrži. U slučaju Bosne taj cilj je očito realizovan a izbori dodju kao naknadna saglasnot već učinjenom.

Š. Kadrić

Znate li šta je ruta ili ponjava?

 

To je ono što su stare žene tkale od, na kaiše iscjepane stare odjeće. E neću vam o ponjavama već slikama kolumbijskog umjetnika Federica Uribe. On je, vjerovatno mjesecima radio na novoj izložbi koristeći neobičan materijal kao sredstvo likovnog izraza, pertle od cipela.  (Pretpostavljam da druge pertle i ne postoje).

 

Pjetao na trpezi

 

Zagledamo li se izdaljine u sliku, pa još žmirkamo da se boje sliju u cjelinu, vidimo impresionistički izraz sličan onom Vincenta van Goga (Gogh). Teme nisu socijalne, niti slavljenje ljepote i šarolikosti prirode, već više psihološko protesrne, groteskne. Vidimo likove u grčevitoj borbi da sačuvaju prirodu ili je pokažu. Jedan grli i čupa cvijet suncokreta u nemogućim uslovima otetosti prirodnog staništa i za njega i cvijet, drugi j ena raskrsnici na kojoj jedan dio njega ide u jednom drugi u drugom pravcu, treći otvara jaknu da bi pokazao srce i sve ono što u prsima nosi...

 

Priđemo li bliže dolazimo do šokantnog otkrića, da je umjetnik koristio pertlu kao sredstvo građenja slike. Upotrijebimo li maštu i pokušavamo zaći u drugi i treći sloj, možemo nagađati šta je podloga, kako je umjetnik pravio crtež u drugom maerijalu, vjerovatno na njemu određivao i boje, poruku i kasnije sve prenosio mukotrpnim radom u formu koju je pokazao svijetu.

 

Kao i obično, i ova ideja je došla na guranje, naime prodavač Puma teniski je, neznajući šta da radi sa pertlama, vreću neupotrebljivih, šarenih, dao umjetniku. Da ne nagađamo da mu je na taj način vjerovatno plaćao i neke neizmirene dugove, ali umjetnik pertle ugrađuje u slike i kasnije ih, možda baš onome prodavaču Puma patika prodaje na desetine hiljada eura.

"Rad na slici, ovog tipa je vrlo komplikovan i potrebno je dosta truda i rada, a najteži dio je, svakako, tkanje", ispričao je umjetnik o tom ekako je tkao svoju ponjavu.

Tako je Federica Uribe izatkao svoje slike, one pomoću ovih virtualnih čuda obišle sviet, ali i ucrtale novo poglavlje u umjetnosti tkanja i slikanja, ono sa pertlama.

 

Evo ih pa i sami raspalite maštu.

Duplo lice

 

U borbi za prirodu

 

Izmedju nafte i vode

 

Na raskrsnici

 

To sam ja

 

Ševko Kadrić

 

 

Jasenko Selimović je upravo izabran za zamjenika ministra za integracije i državnog sekretara u kabinetu Erika Ullenhaga.

 

Integracija je ples u kom pleše najmanje dvoje.

Dobijanje novog identiteta ne znači i gubljenje prethodnih.

Velika uloga u stvaranju slike o useljenicaima je na sredstvima javnog informisanja.

 

Neposredno prije izbora u organizaciji Projekta za multikulturalnost, sreo sam ali i kasnije pred publikom slušao Jasenka Selimovića. ”Skoro da nikad u životu nisam gledao i slušao nekoga ko ovako fantastično drži koncentraciju slušalaca, zna šta hoće da kaže i fascinira odgovorima, kao što je Jasenko” reći će mi Dan Osberg novinar Aftonbladeta poslije Selimovicevog predavanja.

 

Govoreći o multikulturalnoj Švedskoj i tome kako je on doživio, ali i vidi Selimović  je govorio o razlozima koji su ”upravo njega izabrali” za šefa Gradskog teatra u Geteborgu prije 11 godina. Potrefilo se da je biran u političkoj predizbornoj kampanji. Pošto je kultura važno političko pitanje to su političari pitali građane koga bi željeli vidjeti na čelu teatra u Geteborgu. Na toj listi svakako da nije bilo imena dvadeset osmogodišnjeg Sarajlije Jasenka Selimovića. Obzirom da je teatar bio u gotovo bezizlaznoj situaciji sa lošim repertoarom, velikim dugovima, izabran je Selimović kao jedno od najbezbolnijih riješenja. Pored izvanredne i obećavajuće biografije, Selimovića je ipak izabrala činjenica da je mlad i da je stranac koji je u Švedskoj boravio samo 5 godina. Pragmatični političari su računali da će takvog šefa teatra malo koji novinar ozbiljno shvatiti i napadati kroz novine ili TV.

 

Na drugoj strani 130 zaposlenih u teatru su očekivali publiku a to im je trebalo da obezbjedi upravo novi šef teatra. To dolaze do izražaja Selimovićeva inventivnost, poznavanje teatra ali i nepoznavanje funkcionisanja samih Šveđana kroz tzv. švedski kod. Razgovarajući sa kolegom iz Pariza na temu komunikacije sa zaposlenima on mu je rekao svoj princip da nikad ne pije kafu sa njima ”Nije svačije da sjedi u degolovoj stolici” objašnjavao mu onaj. Selimovićeva supruga, Šveđanka, ga je pitala ”Zar je to cilj demokratije?” čim je iznijela logikom švedskog koda suštinu problema i odnosa šefa i ansambla.

U drugoj situaciji je vodeći sinčića u obdanište dobio novu lekciju o socijalizaciji mališana i značaju ravnopravnosti kao principa. Shvatio je šta za jednog Šveđanina znači ”bule” ili ”korv” kao simbol zajedništva, ravnopravnosti.

 

Uz sjajan repertoar ovo smatra jednim od najvažnijih svojih direktorskih uspjeha, to prihvaćanje od kolektiva (ansambla).

Podsjetimo da je Selimović uspio gradski teatar osloboditi bremena milionskih dugova, da je vratio publiku u teatar, zaradio novac i renovirao kuću gradskog pozorišta, od geteborškog ansambla napravio uzorit kolektiv. Da je proglašen građaninom godine i bio prvi čovjek koji je čestitao sretan milenium stanovnicima ovog grada.

 

Značaj signala

 

Dalje je govorio o značaju signala koje društvo ima ili daje. Naprimjer u Šveđana, kod najavljene predstave ili predavanja u 7,30 prisutni koji minut kasnije se umire dajući do znanja najavljenom pojedincu ili sadržaju da mogu početi. Kod nas u Bosni je to obično drugačije, predavač moli za tišinu da bi počeo.

 

Jezik, odnosno njegovo poznavanje je uvijek dobra isprika, ali ne i pravi razlog za zapošljavanje ili diskriminaciju.

 

Mediji i novinari imaju veliku ulogu o stvaranju slike o useljenicima u Švedskoj. Kod analize tekstova koji govore o useljenicima vidno je da 6 od deset u prvi plan ističe pomoć koju šveđani pružaju useljenicima (pojedninačni slučajevi, uzorna djela), 3 govore o sportu i uspjesima u njemu a samo jedan govori o svemu ostalom.

 

Interesantno je da statistika govori da Švedska ima najobrazovanije useljenike ali i najslabije plasirane u društvu.

 

Procjene o potrebama Evrope za useljenicima u narednih 25 godina govore da će ih nedostajati oko 160 miliona. Na drugoj strani isključive partije ili programi konstantno prepadaju građane evropskih zemalja strancima.

 

Svi politički programi bi morali uvažiti kulturne razlike građana ove zemlje.

Homogenizacija useljeničkih grupa nije nužna za integraciju u švedsko društvo.

Pravo da se bude švedski državljanin ne prodrazumjeva automatski da se treba i biti Šveđanin identitetom, taj identitet, kao i svi ostali se stvara u dužem vremenskom periodu.

 

Ono što jeste opasnost da se multikulturalnost pretvori u novu ideologiju.

Ova zemlja treba jačati identitet kod svojih građana ali to ne podrazumjeva da oni koji u nju dolaze sa drugim identitetima taj identitet treba da izgube.

 

Fenomen Zlatana Ibrahimovića

 

Interesantno je da je Ilva Bron vršila istraživanje o fenomenu Zlatana Ibrahimovića u javnom ali i integrativnom životu Švedske. Istraživanje je pokazalo da se pomoć useljenicima od običnih građana ove zemlje udvostručila upravo pravljenjem imidža ”Zlatan”. Naprosto mnogi se u ovoj zemlji griju na slici stvorenog idola Zlatana Ibrahimovića. Istina to može biti i štetno, da sa padom popularnosti idola padne i popularnost useljenika.

 

Princip integracije ne može biti da svi trče istom brzinom već da se iz svakog građanina izvuče maksimum, da svi rade ono što najbolje mogu.

 

Integracija je ples a on traži najmanje dvoje.

Mijenja li tehnika psiho socijalne karakteristike mlade generacije danas?

Istraživanje

 

Ševko i Jasna Kadrić

Värnamo mart - juni 2008.

 

 

 

 

Uvodne napomene

 

Između dvije generacije, ova dva istraživača, desile su se dramatične društvene ali i psihičke promjene koje je uslovila tehnika (ne samo tehnika ali ona je u fokusu ovog istraživanja). Samo prije tridesetak godina TV je bila rijetkost, značajne priredbe, sportske, političke ili filmove cijela mahala je pratila kod onih koji su imali to ”čudo” tehnike, danas svaki drugi stanovnik ove planete ima mobilni telefon a vrijeme ”utrošeno” dnevno na mobilni telefon, Internet i TV kod generacije koja je bila predmet istraživanja, dostiže nevjerovatnih 6 sati, ne rijetko i više. To praktično znači da se tehnika i ”pošiljaoci poruka” više od deset puta bave djecom nego njihovi roditelji, ili ”atraktivnije” nego njihovi nastavnici. Upravo o tome govori ovo istraživanje.

 

Dio istraživanja je obavljen od marta do maja a obavljen je u Švedkoj i Bosni. Dio zato što se istraživanje nastavlja, proširujući dob istraživanog uzorka, ali i geografski prostor istraživanja. Istraživačka pretpostavka je: da je kapitalistička produkcija, ali i globalizacija zasnovana na kapitalističkim nazorima uspješnije globalizira ”klonira” svijest i navike nove generacije nego što je to do sada pošlo bilo kojoj ideologiji ili religiji. Danas je individualna tehnička opremljenost učenika u Švedskoj, Bosni, Iranu ili Kini slična, ali tu nije kraj, idoli, snovi, čak i njihove vrijednostne orijentacije su skoro podudarne.

 

Koliko je stvar ovisnosti o tehnici ozbiljna ističe doktor Gerald Block, koji traži da se ovisnost o internetu uvrsti u listu bolesti.  U svojoj knjizi on piše: ”Pretjerano surfanje na internetu, igranje igrica ili posjećivanje pornografskih stranica ima klasične simptome promjena mentalnog sklopa kod stvorene ovisnosti”  (Knjiga, Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders).

 

U istoj knjizi čitamo i ovo da u Sjevernoj Koreji prosječni surfer ili igrač igara sjedi 23 sata sedmično za internetom, da je prošle godine 210 hiljada mladih u svijetu zatražilo ljekarsku pomoć zbog ovisnosti o internetu, da je u Kini 13,7 procenta mladih ovisno o internetu.

 

Cilj našeg istraživanja je bio doći do okvirna vremena međusobnog konzumiranja tehnike i anketiranih danas što bi moglo ukazivati i na globalan generacijski, odnosno svjetski problem. Trebalo je uočiti, eventualne razlike između dječaka i djevojčica, između istih generacija u Bosni i Švedskoj (u nastavku istraživanja Iranu i Kini) ali i različitih tehničkih pomagala (mobilni telefon, Internet i TV – DVD).

 

Interesovalo nas je, koliko to pristojnost i pravni okvir istraživanja dozvoljava, koji su sadržaji konzumiranja najfrekventniji.

 

Uzorak ovog istraživanja je bio po jedan razred osnovne i srednje škole

 

Ovdje prezentiramo rezultate ankete sprovedene u osnovnoj školi od 6-9 u Švedskoj, u gradu od 30 000 stanovnika i od d 6 – 8 razreda u osnovnoj školi i prvi razred gimnazije u Bosni, u gradu sa istim brojem stanovnika.

 

Metoda istraživanja:

 

Analiza sadržaja relevantne literature i dosadašnjih istraživanja dopunjavajući ih sopstvenom anketom.

 

Mobilni telefon:

 

Svi anketirani i jedne i druge sredine imaju mobilne telefone i to sličnih tehničkih mogućnost, konzumiranja najrazličitijih sadržaja (razgovor, SMS, MP3, Video, Igrice, MSN, kamera, radio, kalkulator).

SMS poruke su na prvom mjestu upotrebe (Matias 1642, Sara 1002 u mjesecu aprilu) na drugom mjestu je MP3, tek na trećem je razgovor, onda slijedi kamera, igrice, kalkulator.

72% anketiranih je dostupno 24 sata dnevno a prosječno vrijeme aktivne upotrebe sredstva je 1,5 sati u Bosni, 2 sata u Švedskoj.

 

Internet:

 

62% anketiranih u Švedskoj koristi Internet svaki dan, 20% 4 dana u sedmici, 12% tri dana, 6% najmanje 1 dan. Internet koriste dominantno kući, mada im je dostupan i u školi, biblioteci i na drugom mjestu.

U Bosni je 71% ispitanika odgovorilo da svaki dan koristi Internet, mada ga nemaju u školi.

98% ispitanika je odgovorilo da Internet koristi samo, bez mogućnosti pristupa roditelja.

Najčešći sadržaji koje koriste su: MSN/chat je najčešće rangiran sa 1 (najčešća upotreba), surfanje je na drugom mjestu, kod dječaka su igrice na trećem mjestu, kod djevojčica lunar (zatvoreni sistem komunikacije), na četvrtom mjestu su E-mail poruke na petom drugo (pretpostavljamo skidanje muzike, filmova…)

Vrijeme korištenja interneta se razlikuje u Bosni i Švedskoj, u Švedskoj je više od 3 sata, u Bosni manje od 1. Za pretpostaviti je da je u pitanju razlika u tehničkim riješenjima (modem i bredband). Dosta ispitanika navodi da štedi na korištenju modema (čitaj telefona).

 

TV i DVD

 

65% anketiranih u Bosni TV i DVD koristi sa porodicom dok je to rijetkost kod anketiranih u Švedskoj. (Pretpostavljamo da je i ovdje u pitanju socijalni momenat, uslovljenost prostorom i brojem TV aparata po domaćinstvu).

72% anketiranih u Bosni svakodnevno prati TV program duže od 1 sata (nismo pravili saku dužine praćenja). Kod švedskih ispitanika primjećujemo da praćenje TV programa prestaje biti društvena aktivnost tek 22% prati programe sa roditeljima, 25% sa prijateljima a 53% su usamljeni u praćenju TV programa ili gledanju filmova.

Filmovi su na prvom mjestu gledanja i kod jednih i drugih, zatim slijedi kod dječaka sport a djevojčica MTV, na trećem mjestu je ”nešto drugo” i na četvrtom obrazovne emisije.

Švedski ispitanici su u rubrici ”duže od jedan sat” upisivali 2-3 sata dnevno.

 

Ako saberemo ova vremena mobilni telefon plus Internet plus TV DVD, dobijemo čak više od 7 sati dnevnog konzumiranja kod švedskih ispitanika i više od 5 sati kod bosanskih (istina bosanski ispitanici su se ograničili na odgovor duže od 1 sat kod TV i dobar dio njih je uskraćen za pristup internetu tokom cijelog dana).

 

Umjesto zaključka:

 

I ako cilj ove prezentacije nije bio i da diskutira rezultate, to ostavljamo učenicima, roditeljima, vaspitačima i drugim zainteresovanim, ali istaknimo nekoliko upečatljivih i iritirajućih momenata.

 

a.     Bilo bi dobro analizirati dnevno odgojno bavljenje roditelja svojom djecom i svakako kvalitetom i sadržajem tog bavljenja, ali slobodni smo tvrditi da je ono desetak puta kraće od vremena koje se tehnika ”bavi njima”.

 

b.     Uočavamo da je kvalitet, atraktivnost i raznovrsnost sadržaja koje nudi tehnika danas mnogo raznovrsnija pa i izazovnija od sadržaja i načina koje nudi nastavnik za vrijeme svog časa. U samom procesu nastave posebno mobilni telefon je velika ”konkurencija” nastavniku ali i opasnost. Svaki, ama bas svaki, dio nastavnog procesa (i van nastavnih sadržaja i odnosa u školi i mimo nje) mogu biti dokumentovani (kamerom, foto aparatom, mikrofonom…) što nastavnike čini nesigurnim u njihovu radu. Nikad se ne zna koji dio komunikcije, kome i kako može biti prezentiran. To je jedan od razloga zašto nastavni proces prestaje biti atraktivan kao izazov i uhljebljenje širom svijeta.

 

c.      Podatak da 98% ispitanika Internet koristi samo govori nam da bilo ko, bilo kad i sa bilo kakvim namjerama može kontaktirati naše dijete, učenika u njegovoj sobi, bez obzira što smo i mi kući. (pedofili, manijaci, kriminalci, preprodavači, ucjenjivači…)

 

d.     Tehnička pomagala su se ubacila kao posrednici između ljudi i njihovih komuniciranja, čak i najintimnijih. To dalje znači da se kompletno društvo razbija na individue između kojih se tehnika javlja kao posrednik. Sigurno koračamo prema društvu usamljenih i izoliranih ljudi, kojima vlada tehnika. Interesantno je da je jedno istraživanje pokazala da se strah od gubljenja mobilnog telefona nalazi na samom vrhu strahova nove generacije.

 

e.      Ovim napomenama nikako ne želimo umanjiti dobru stranu tehnike, ali nad njenim vladanjem našim životima svakako se moramo zapitati i ponijeti težinu odgovornosti kao roditelji, vaspitači, odrasli i ozbiljni ljudi i staviti tehniku tamo gdje joj je mjesto, da koristi nama a ne mi njoj.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

http://www.youtube.com/watch?v=npOuQDVAoLs

Između dva rata, ovog u Hrvatskog i dolazećeg u Bosni i Hercegovini, TV Sarajevo je u okviru Dnevnika u 8, dalo mogućnost javnim ličnostima da iznesu svoje mišljenje, o vremenu i nevremenu. Evo te opservacije izgovorene prije 20 godina....

Ševko Kadrić

 

Nesim Tahirović, u potrazi za srećom

 

Iako čitaoci očekuju da prokomentarišem poruke kriminaliziranog političkog rukovodstva u Bosni i Hercegovini u predizbornoj kampanji, to ipak neću ovaj put činiti. Naprimjer onu ponajgluplju bošnjačkog pobjednika na izborima za Predsjedništvo države: "Meni je vjera najvažnija stvar u životu", ili prostituiranje akademika Filipovića i pisca Sidrana u štabu nezasitog i kriminaliziranog Gusinjanina, neću a bilo bi interesantno, evo druge priče o istom problemu. Istina za priču koja slijedi i ovaj uvodni dio teksta je predugačak i prezahtjevan da bi mogao biti isčitan i shvaćen od onih stavljanih pred lice facebook-a.

 

U predizbornoj utrci u Francuskoj kandidat za predsjednika Sarakozi je poručio: ”Stvorićemo uslove u kojima će Francuzi više raditi i više zaradjivati?”. Ovaj, danas i nasljednik Žaka Širaka u Jelisejskoj palati je zaigrao na kartu kapitalističkog sna, kojim je sreća ljudi da materijalno što više imaju. Slično je obećavao Amerikancima Buš i stariji i mlađi: "Amerikanac ima pravo da ostvari svoj san, da ima kuću i auto". To je značilo naredbu bankama da daju kredite bez pokrića. Te mjenice bez pokrića su se pokušale naplatiti agresijom na Irak i umorstvom milon ljudi, prije toga su slučajno srušeni neboderi u Njujorku, ali ništa nije pomoglo, Barak Obama je morao da sanira ekonomsku krizu sa jednim trilionom i tristo milijardi dolara. Pitanje je da li je i sanirao i ko će saniranje platiti? Gledano prizmom materijalnog bogatstva, Francuzi, Amerikanci, pa ako hoćete i Bosanci previše rade i previše zarađuju a sve su manje bogati.

 

Evo zašto. Kad su tvornice mobilnih telefona, proizvele tu vrstu telefona spremnu za masovnu upotrebu, onda su počele proizvoditi masovnu potrebu kod ljudi da ih kupe. Danas milijarde ljudi na svijetu svakodnevno koristi mobitel na ulici, u automobilu, u vozu, autobusu, školi, toaletu... i da li su ti ljudi sretniji ili žive u neprestalnom stresu isčekivanja da telefon zazvoni, u potrebi da oni nekome objelodane da su u autu, skoli, krevetu, toaletu.

 

Desetak miliona gradjana, samo u Švedskoj svaki mjesec čeka ekstra mjesečni račun samo za pretplatu ove usluge od 300 kruna, tome dodajmo onaj za TV pretplatu od 200, Internet ili bredband od 400, osiguranja od 1000, benzin od? kiriju od? razne članarine?. Da bi prosječna porodica mogla da plati mjesečne troškove treba joj cijeli lični dohodak. Tek onda se postavlja pitanje ko će platiti hranu, ostale troškove života?

 

Prosječan Šveđanin je samo prije 30 godina radio jednu sedmicu da plati troškove stanovanja, jednu da pokrije sve ostale troškove domaćinstva, dvije sedmice je radio za sebe. Jedan član domaćinstva se mogao posvetiti podizanju porodice, odgoju djece, ako je htio. "I onda je došlo to prestižno vrijeme, vrijeme materijalne bolesti i bježanja u svijet iluzije, kad za održavanje domaćinstva trebaju dvije plate", objašnjava mi prijateljica Šveđanka žaleći za porodicom, za djecom koju nije stigla da podiže već je otišlo kako ne treba.

 

Nastavnici u Švedskoj školi devalvaciju škole, uloge nastavnika i školskog sistema, vezuju upravo za to vrijeme materijalne gladi kad društvo pravi uslove za upošljavanje oba roditelja i ”preuzimanje brige o djeci”. To je vrijeme kad škola gubi obrazovnu funkciju a dodaju joj se još dvije koje su ranije obavljali drugi društveni faktori, to je odgoj i čuvanje djece.

 

U trci za novcem roditelji odvoze pospanu djecu u obdanište ili u školu. Od njih poslodavac očekuje potpunu koncentrisanost na posao. Kasno popodne roditelji se sreću sa djecom i taj susret nema više odgojnu zadaću već susret članova porodice koji su se poželjeli. Ako mama ili otac pitaju: Kako je bilo u školi? To i nije pitanje na koje se traži odgovor već rutina, fraza na koju dijete odgovara ”dobro” i ništa više. Od škole se naprosto ne očekuje da roditelje uznemirava pričama o dječijim nestašlucima u školi ili nekulturi, neodgoju. Od škole se očekuje da dodatno odgaja ”nedovoljno odgojenu djecu, ali što je najvažnije, očekuje se da čuva djecu. Da je roditelj siguran da mu je dijete na sigurnom dok se on prodaje poslodavcu.

 

I kući ponovo počinje život diktiran novim tehnologijama i materijalnim blagostanjem. Manje-više, svi članovi domaćinstva imaju svoje sobe a u njima svoje TV prijemnike sa velikim izborom kanala, svoje kompjutere sa priključkom na internet, svoje. Porodična idila druženja je izgubljena u pojedinačnom komuniciranju članova domaćinstva sa svojim svijetom uokruženim TV-om, kompjuterom, internetom, mobilnim telefonom. Cijeli život je pobjegao u svijet virtualnog i iluziju a tamo ga je odvukao finansijski kapital.

 

Zapazite ovaj detalj, idete na posao, radite, ali vam nedaju novac već doznače nekome na kompjuteru da vi imate određenu sumu novca, onda vi nekom drugom plaćate usluge, doznačujući njemu njegovu sumu. Novac je kao materijalno sredstvo plaćanja skoro nestao, postao je iluzija koja postoji dok je kompjuter uključen. Na isti način i naši snovi, naši socijalni kontakti, pa ako hoćete i naša ljudskost i ljubav je iz svere realnog pobjegla u sveru iluzornog. Šta je facebook, već upravo to, ali nećemo sad ni o tome.

 

Svaki, ama baš svaki učenik u Švedskoj školi posjeduje mobilni telefon, tome dodajmo velik broj onaj najmoderniji sa ogromnom memorijom, ali i mogućnošću reprodukcije zvuka i slike. To dalje znači da svako od njih može pod klupom birati sadržaje koji su njegovoj dobi i prirodi najprimjejeriji: muziku, igrice, porno fotografije čak i cijele filmove.

 

To je i škola u čijem svakom od razreda postoji kompjuter 24 sata priključen na Internet uz to postoje i posebne prostorije za odmor  kojima se nalazi do desetak kompjutera. Onu iluziju da kompjuter automatski znači progres, ovdje pokopajmo. Statistika govori da se ti kompjuteri 70% koriste za igre i pornografiju.

Znam, nastavnici su krivi!

 

Isti oni nastvnici kojim smo oduzeli roditelje kao ispomoć u odgoju jer smo ih prisilili da idu raditi i zarađivati da bi mogli da plate onolike račune (stana, auta, TV-a, interneta, osiguranja, mobilnog telefona?)

Nastavnici koje smo naprosto razoružali u primjeni bilo kakve sankcije u odgoju i obrazovanju učenika (poziva roditelja, kažnjavanja, gubljenja godine, premještaja u drugu školu?)

Nastavnici koje smo pretvorili u čuvare naše djece od 7 do 16 sati.

Nastavnici za čije zanimanje su najmanje zainteresovani najbolji učenici, najbolji studenti. Nastavnici koji su i sami roditelji i žure da zarade cijelu plaću da bi njom pokrili mjesečne troškove i svoje iluzije imanja, ljubavi i socijalnog života.

 

I evo nas kod podatka skoro objavljenog na TV tekstu, koji i nije toliko zabrinuo Švedsku, naime svaki treći učenik švedske gimnazije ne završi školu sa prolaznom ocjenom (u osnovnoj je vjerovatno stanje jos drastičnije). Za doškolovavanje, samo propustenog u gimnaziji se troše naredne skoro dvije godine. O kvalitetu nastave i snazi srednjoskolskih diploma ovdje niko ne želi ulaziti u raspravu.

 

Podsjetimo na još nekoliko nus produkata tehnološkog bogatstva, to je skorašnje ubistvo u Americi, a ono je samo jedno od mnogih, gdje učenik izlazi iz igrice sa kompjutera u kojoj je satima ubijao na hiljade ljudi i u stvarnosti ubije ”samo” njih desetinu ?

 

 

Da li zaista Francuz, Šveđanin, Bosanac, treba da više rade da bi više zarađivali. Ne. Mobilnim telefonom ne samo da nismo usrećeni već smo još jednom prevareni još jednom konzumirani. Da li je automobil čiji broj na planeti je prešao brojku od milijarde, usrećio ljude!?? Da li je automobil odgovorio na ključna egzistencijalna pitanja ljudskog opstanak i usrećenja čovjeka!? Ne, definitivno ne, haotično stanje u atmosferi izazvano klimatskim promjenama, haotična stanja u društvu izazvana nezajažljivom pohlepom za materijalnim bogatstvom, bestijalno zaglupljivanje ljudi iluzijama  su cijene koje svakodnevno pristižu za naplatu.

 

Automobili su preplavili gradove, mobilni telefoni napunili prosječne džepove, ali ni jedno ni drugo nije usrećilo Bosanace i ni jedno ni drugo neće razriješiti bosanski čvor usrećenja ljudi. Bježanje u iluziju ponovne vjere u Spasitelja (Boga, Allaha) je za jedne samo izraz nemoći da se zlu odupru, za druge sjajan način da zarade i vladaju neukim pukom. Put do sreće Bosanaca, baš kao i Francuza je mnogo duži i posljedica dužeg investiranja u znanje, umijenje, organizaciju, osmišljavanje ljudskog postojanja očuvanja balansa unutar samog čovjeka kao individue, očuvanje balansa između socijalne sredine i životne sredine, otklanjanja uslova i uzroka koji dovode do unesrećenja (ratova, nesreća, divljanja poroka i neobuzdanih ljudskih strasti i sl.) a to nikako nije čin (kupovine novog, lijepog, skupog, pametnog), i to neće niti može riješiti Bosancima ni Amerika, ni Njemačka, ni Srbija ni Hrvatska već oni sami. To je proces, osmišljen, planiran i nužan.

 

Savremeni političari moraju promovirati imidž nove političke konkurencije po kojoj ovaj svijet ne smije biti materijalno bogatiji nego što jeste, ali se to bogatstvo mora očistiti od zagađivanja i moramo racionalno koristiti ono što imamo. U toj priči smo egzistencijalno upućeni jedni na druge, crni na bijele i žute, muški na ženske, muslimani na kršćane… useljenici na domicilne. U toj ideji spasa, a o tome se radi, smo napokon ono što treba da budemo, dio jedne porodice i dio svijeta koji nas okružuje, ni iznad ni mimo njega. To jeste ključ našeg opstanka ali bogatstva, drugi kao da ne postoji.

ŠEVKO Kadrić

 

 

Nesim Tahirović, FOTO Š.K.

Umjetnine Nesima Tahirovića sretao sam na naslovnicama Bosanske riječi, po  listovima i časopisima i ko zna zašto u glavi stvorio sliku i o slikaru i o njihovom nastajanju. „Stojim pred grandioznim djelom zatečen i postiđen“ upisaću u katalog izložbe u Kolegijumu artistikumu, prije nego počne moje druženje sa umjetnikom i izložbom koju neda da tako nazivam a koju bi poželjele i najveće svjetske galerije.

 

Kasnije će mi Nesim reći da četerdeset  godina već traži svoj put u umjetnosti, počeo je crtanjem linija a onda ozbiljnom studijom primitivne umjetnosti Azije i Afrike, posebno maski ratnika i vračeva. Boje, forme pravljene da prikriju lice i dio tijela i danas vrište čudnom zagonetnošću nagoneći nas na odgonetanje, ko, kako, zašto, objašnjava skrećući pažnju na umjetnost koja ga nosi i inspiriše. U toj umjetnosti sam vidio ono što je bilo ali i ono što dolazi, nastavlja izazvan, izazivajući mene. Umjetnik govori da čovjek danas živi brzo, usko specijalizovan za nešto malo iz čega se ne vidi cjelina, otuda on u svojim radovima sintetizira grafiku, skulpturu i sliku, iskustvo enformela, optičke umjetnosti i instalacija, praveći ne izložbu već hram.

 

Pojavljivanjem u Kolegijumu artistikumu sam čulima osjetio miris tamjana, indijskog drveta, svijeća raznih aroma, u programu primjetio Veče molitve za Srebrenicu, Veče duhovne indijske muzike. „Ništa nije slučajno, govori umjetnik, ovo i jeste hram u kom treba doživjeti moj rad i poruku u ambijentu u kom stvaram i o kom promišljam, slaveći čovjeka i njegovo stvaranje, ali i sama Stvoritelja.“

 

 

Zagledam se u radove, na kojima su skladom boje i oblika, uz sretan spoj različitih materijala, stvorena Nesimovo nova živa bića koja vape za spasom svojih ali naših duša. „Ja sam svoju spasio“, govori umjetnik podsjećajući na vrijeme kroz koje upravo protičemo lišeno visokog morala, koje uništava sve u nama ljudsko, ali i u stvarima oko nas nekad oljuđenim.

 

Originalnim umjetničkim izrazom, Tahitović kao da i ne nudi već viđenu umjetnost, već otkriva novu, umjetnost satkanu od metalnih limova, drvenih ploha i čavala koji materiju skladno i svojski uvezuju u cjelinu. Boje materijala, ali ponegdje i nadodate, naglašavaju formu, svjetlo i sjene, silazeći sa zida, šetajući prostorom govoreći nam o nama i sebi, pozivajući na ono najljepše u oboma.

 

 

Hram umjetnosti, Nesima Tahirovića, neponovljivim umjetničkim izrazom, porukom humanosti i sklada, ljubavlju i pomirenjem kao da nudi upravo to, ono jaljepše u nama i bićima pravljenim Nesimovom dušom.

Š. Kadrić

 

Karsten Fledelius, profesor filma i medija na Institutu za medije i komunikaciju u Kopenhagenu

 

Dok zastajkujem pred slastičarnicom na Baščaršiji, tražeći osvježenje u bozi,  prepoznah starog znanca iz Kopenhagena, profesora Fledeliusa. Ambasadorka Lamija Tanović nas je po tribinama okupljala, kad je Bosni bilo najteže. Fledelius se eksponirao kao poznavalac prilika na Balkanu, tačnije Jugoslaviji a podobro je vladao i našim jezikom. Zagledah se provjeravajući podudarnost a onda upitah na švedskom, šta radi u Sarajevu. Prihvatio je razgovor i uz bozu, objašnjavajući da je već treći put u Sarajevu samo ove godine. Reče i razloge a pročitah na akreditaciji da je gost Filmskog festivala.

 

Izlazeći iz slastičarnice profesor se zahvali slastičaru na našem jeziku i tek tada se prisjetih da on zapravo i našim jezikom dobro vlada, od tada se prebacismo sa švedskog na ovaj naš bosanaki.

 

Kaže da je u januaru učestvovao na međunarodnom seminaru ”Liječenje pameti” koji je organizovalo Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine, spomenu i uzoritog Marka Oršolića.

 

Napravih nekoliko fotografija profesora na sred Baščaršije, uklopljenog u visoka alem minareta što pokazuju put plavog neba nad gradom razvučenog. ”Divan je ovo grad, govori profesor gnijezdeći se pred foto aparatom a onda i dodade, sad živi život skoro kao i ranije”.

 

Pitah ga šta radi na festivalu filma, baš u Sarajevu. Kaže da je gost i to po prvi put ”Naglasi oduševljeni i počastvovani gost”, ističe zagledan u moju olovku u hotelu ”Evropa” gdje smo sjeli da kafu popijemo.

 

Ocjenjujući posebnost festivala, kaže da ima jak regionalni aspekt i prezentira duh i priče iz ovog kraja, mada daje šansu i drugima, posebno mladim rediteljima. Atmosfera na festivalu je naprosto fantastična, grad je na divan način uklopljen u festival i festival u grad. Velika pažnja se posvećuje mladim rediteljima, vidio sam ih iz Belgije, Turske, Španije…

 

”Ciklus Kolumbija”, oskaraovca Danisa Tanovića je inteligentna, elegantna i vrlo interesantna priča koja naglašava karakter rata. U suštini riječ je o ljubavnom filmu sa velikom simbolikom i humorom karakterističnim za ovog reditelja. Slike su fantastične, kamera na najbolji načim prati priču  i vidim ponovo veliki uspjeh ovog bosanskog reditelja”, govori profesr osikavajući novi Danisov film čijom premijerom je festival i otvoren (kasnije će se ispostaviti, na kom je i pobjedio)

 

Kad sam prenio priču na Kopenhagen i studente iz Bosne i Hercegovine, profesor Fledelius poče priču sa Mirzom Ekinovićem, mladim rediteljem koji je već imao svojih pet minuta na nebu zvjezdanog filmskog neba. ”Ekinović je dobro vaspitan reditelj, mislim na kvalitetnu dansku školu, ali u nju je na najbolji način ugradio duh koji je donio iz Bosne”, govori profesor faleći mladog bosanskog reditelja.

 

Napiši da je Filmski festival u Sarajevu velika fešta, govori profesor Fledelius oduševljen festivalom i Sarajevom, žureći u Narodno pozorište na njegovo zatvaranje.

Kad ljepota prestaje to biti

 

 

Trčanje ne pomaže ako je čovjek na pogrešnom putu.

nepoznati autor

 

 

Tekst pišem čitajući jauk Baraka Obame koji kaže da je izljevanje nafte u Meksičkom zaljevu pogodilo Ameriku kao i 11 septembar kad je bombardovan Njujork. Obama mjeri bol svjeta kroz bol Amerike, ne osvrće se na boli koje Amerika svojim nezajažljivim kapitalizmom nanosi drugima. Čvječanstvo je došlo na rub samoodržanja  bol Amerike više ne postoji, već bol prirode u kojoj svi svoj dio treba da odmjeravamo. Svijet je odavno postao malo selo gdje ne postoji naša iu njihova bol, naš i njihov okoliš, samo neuki još to treba da shvate da bi krenuli da okuvanju svijeta, našeg svijeta, da ako još imamo šansi.  Očito Zemlja je bolesna traži se lijek, uzročnik te bolesti je čovjek, ili još preciznije čovjek je bolestan zemlja mu traži lijek.

 

S razlogom možemo istaći da su: demografska eksplozija stanovništva na Zemlji, višak ratova i oružja te ekonomska glad i ekonomske krize uzrokovani nezajažljivom kapitalističkom pohlepom, problemi koji uzrokuju stanje narušavanja prirodnosti na Zemlji, događanja kojih smo dio, žrtve ili vinovnici. U njima ćemo možda naći i sloj odgovora  zašto se desilo nama u bivšoj Jugoslaviji, u Bosni posebno, to što se desilo, zašto su klimatske promjene tako drastične da objektivno prijete nestankom živog svijeta na ovoj planeti.

 

1.  "Proizvodnja djece"

 

Potrebu za reprodukcijom čovjek je podigao na nivo moralnog i humanog čina.

U suštini "proizvodnja djece", da upotrijebimo tehnokratski izraz za taj čin reprodukcije, je egzistencijalno pitanje čovjeka. Kao što bez vazduha čovjek može izdržati samo par minuta, bez vode nekoliko dana ili bez hrane nekoliko sedmica, tako i bez reprodukcije može preživjeti samo generacijski dio (onoliko koliko je reproduktivno sposoban). Priroda se pobrinula da tu potrebu čovjeka podstakne nagonom, ali i da skrene pažnju na potomstvo mirisom, bezazlenošću, ljepotom, umiljatošću... Mali čovjek je podignut na nivo najveće estetske, humanitarne, moralne i svake druge vrijednosti.

"Djeca su budućnost svijeta"; "Djeca su bogatstvo najveće"... Međutim, taj čin reprodukcije čovjeka se pretvara u svoju suprotnost onda kad bježi mimo kontrole realnih reproduktivnih mogućnosti, kad se pretvara u eksploziju (ovdje isključujemo sve političke, vjerske, rasne i sl. kriterije)

U doba Hrista na Zemlji je živjelo 250 miliona ljudi. 1984. na Olimpijadi u Sarajevu predsjednik Olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran je objelodanio vijest da je upravo rođen pet milijarditi čovjek na svijetu, a danas nas je preko 7 milijardi. Proces udvostručenja je oko 33 godine. To znači da bi 2030. godine na Zemlji trebalo živjeti 12 milijardi ljudi a za cc 900 godina 100 ljudi po metru kvadratnom. I dalje mi ne tvrdimo da je "proizvodnja djece" nepoželjan čin, naprotiv. Ali, prenatrpanost stanovništva na Zemlji otvara niz pitanja moralnog, etičkog, političkog, pravnog i drugog karaktera i manifestira se glađu, ratovima i sl.

 

Šematski prikaz demografske eksplozije

 

2.  Pitanje sigurnosti

 

U cilju sopstvene sigurnosti čovjek je izradio najrazličitije predmete, podigao građevine i cijele društvene sisteme. Pravio luk i strijelu, tražio pećine, pravio sojenice, kuće, tvrđave, pa onda puške, topove, rakete, nuklearno, termonuklearno, neutronsko, hemijsko, biološko i svako drugo oružje. Sa aspekta ostvarenja sigurnosti to bi bio poželjan čin, čin koji je pretočen u poruke bogova: "Čuvaj se, robe, i ja ću te čuvati". Međutim, pitanje je granice kad se sigurnost pretvara u svoju suprotnost.

 

- Danas je najmoćnija industrija na svijetu vojna industrija obično kombinovana sa industrijom nafte.

- Za potrebe rata, direktno ili indirektno radi 52% naučnih potencijala na svijetu,

- Poslije Drugog svjetskog rata je vođeno preko 500 ratova, manjih ili većih, mada se čovječanstvo Poveljom UN, poslije tog rata zaklelo da mu se ta glupost nikad više neće desiti.

- Danas svijet raspolaže energijom skoncentrisanom u oružju (klasičnom, nuklearnom, termonuklearnom, biološkom i hemisjkom) da može preko 60 puta uništiti bio-geo sistem u cjelini. Previše bi bilo da to neka budala učini i jednom. Pitanje je kad i kako sigurnost postaje nesigurnost, a ljepota mira postaje strahota rata i nesigurnosti.

 

Atomsko oružje, samo jedno od sredstava za uništavanje čovjeka

 

Nije problem u tome što su narodi bivše Jugoslavije imali svoju Armiju koja je trebalo da ih "čuva od nekog ko bi ih napao", ali je problem što je nisu držali pod kontrolom i u granicama realna optimuma, ali i što nas niko nije napao. Tad je ona, bivπa JNA, umjeto da bude sila naroda postala sila nad narodima, u borbi za očuvanje nerealnih privilegija profesionalni njen dio se stavio u funkciju ostvarenja veliko nacionalne državne ideje. Ostalo znamo. Ili, smisao NATO pakta je postojao dok je postojala opasnost od Varšavskog ugovora. A onda vidimo tu agoniju traženja opravdanja opstanka jake vojne sile NATO pakta po cijenu da direktno ili indirektno podstiče formiranje kontra pakta u liku grupe evropskih zemalja. (Njemačka - Rusija; KEBS; u liku saveza Rusije i Kine, naprimjer, ili raspirivanje straha od bauka islama i sl.)

Nije problem u tome što je NATO pakt bombardovao Sadama ili Miloševića iz ”moralnih” razloga (april-juni 1999), ali je bar toliko moralno pitanje to zašto ga nije bombardovao i zaustavio 1991 ili 1992 (poslije Vukovarta ili Dubrovinika) godine i spriječio umorstvo pola miliona ljudi i progon nekoliko miliona te epokaliptična razaranja po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu te Srbiji i Crnoj Gori.

 

3. Materijalno bogatstvo kao "uslov" sreće.

 

Potreba čovjeka da živi boljim standardom, u većem materijalnom bogatstvu, dovela je do pojave snažne industrijalizacije, industrijalizacija do pojave mase proizvoda koji traže svoje kupce. Posebna grana ekonomije "marketing" je uspjela da potrebu čovjeka "da konzumira robu" pretvori u "potrebu robe da konzumira" čovjeka.

Takav ekonomski trend je vodio do viška roba, višak roba prema ekonomskim krizama. Loši političari su ekonomske krize "razriješavali" ratovima koji su vatrom i oružjem pravili "ekonomske rupe", koje su oporavljale loše ekonomije i loše politike i tako ciklično svakih pedesetak godina. Takav primjer je kriza koja je dovela do prvog svijetskog rata 1914. godine a on razorio privrede mnogih zemalja i ubio 6 milona ljudi. Slijedi oporavak do nove krize 1933. koja dovodi na vlast fašiste (Hitler, Musolini ali potpomognuti Engleskom i Francuskom da zaustave Rusiju) a oni počinju drugi svjetski rat 1939. Taj rat ponovo razara ekonomije i ubija 60 miliona ljudi.

Devedesetih godina ovog vijeka imamo snažnu krizu u svijetu koja prijeti novim svjetskim sukobom sa nesagledivim posljedicama. Svjetski moćnici taj veći sukog razbijaju u niz manjih a jedan od njih je balkanska kriza i rat u bivšoj Jugoslaviji, te agresija i genocid u Bosni. Danas (20-tak) godina kasnije ta ekonomska kriza i dalje divlja svijetom, obarajući na koljena mnoge vlade i nacionalne ekonomije, kraj joj se još ne nazire, tek poslije kraja krize može se govoriti o ekonomskom oporavku. Već sad se zna da će u Evropi ostati bez posla oko 50 miliona ljudi. Ko i koliku li će cijenu platiti?

Pitanja koja smo istakli (demografska eksplozija stanovništva na Zemlji, višak sigurnosti ilustriran viškom ratova i oružja te ekonomska glad i ekonomske krize..) loši političari, po pravilu muškarci, nastoje razriješiti tradicionalnim sredstvima sile i rata. Problem je što nije sigurno da je to sredstvo moguće više držati pod kontrolom i što su posljedice ne samo nehumane već prijete realnom opasnošću kraja, totalnog kraja ne samo čovjeka već i živog svijeta na Zemlji uopše.

 

Šta znači nesklad u realnim potrebama i realnoj raspodjeli matreijalnih dobara na Zemlji vidimo na primjeru Indije i SAD-a.

Standard u Americi je danas takav da troπi jednu trećinu svjetskih mineralnih sirovina (minerali, nafta i sl.) Problem je što u Americi živi samo 6% svjetske populacije. Dalje, to znači da bi tim i takvim životom moglo živjeti samo 18% stanovnistva na Zemlji i to narenih pedesetak godina, kolike su zalihe nafte. Na drugoj strani, samo u Indiji godiπnje od gladi umire 5 miliona ljudi.

 

Drastičan primjer kako roba konzumira čojeka je automobil. Primjera radi, 1970. godine na Zemlji je bilo 245 miliona automobila, 15 godina kasnije 520 miliona a danas cijela milijarda. O posljedicama zagađenja vode, vazduha, zemlje i dr. možemo nagađati. O fenomenu staklene bašte, pojavi ozonskih rupa te posljedicama na zdralje živih bića, takođe. I nije problem u brizi za potomstvo, o brizi za sigurnost čovjeka, o želji za većim standardom i blagostanjem, već je problem kako i gdje staviti granicu da se jedno i drugo i treće ne pretvore u svoju suprotnost.

Ipak, ostaje pitanje: Šta da čini običan ČOVJEK da otkloni uslove koji dovode do pojava koje smo istakli i realno prijete opštom kataklizmom svijeta, čije epokaliptične posljedice već odavno osjeća? Svijetiljke koje su razumni ljudi, bar na sat isključili, nerazumni su davno pogasili. Narod kaže što budala može uništiti ni hiljade pametnih ne mogu popraviti, ili pamet ljudska je ograničena, gluposti granica nema. Hoćemo li sad biti toliko pametni da još spasimo što se spasiti može? Ti što čitaš ne gledaj na druge, pometi u svom dvorištu.

 

 

Ragib Lubovac Čelebija

Osvrt: Ševko Kadrić

 

Ragib Lubovac Čelebija, foto, Š. Kadrić

 

Svaki put, kad sam se našao pred nekim od likovnih djela Ragiba Lubovca – Čelebije, bivao sam zatečen eruptivnošću boja, skladom kompozicije, originalnošću novih ideja i snagom poruke, toga nisam pošteđen ni sada zagledan u Lubovćevo rasplitanje končanog klupka i filigransko tkanje ženskih tijela u pokretu.

Gledajući upletenu crtu, misao mi ode prema umotanu koncu, ili finu predivu od kog vješte pletilje pletu najljepše rukotovorine. I evo nas pred Lubovčevim klupkom linija, kojim kao da prvo uokviruje svoj crtež (sliku) a onda, poput svilene bube ispreda svoju svilu. U toj neobičnoj svilenoj tkanini, izatkanoj od linija koje prate početnu ideju kružnice, Lubovac ocrtava ženu u pokretu, hvata svjetlost, sjenči zatamnjene dijelove, ulazi u karakter same ličnosti, pred linijom zatečene žene, ali i posmatrača.

 

Crtež, Ragib Lubovac Čelebija

 

Na jednoj od tih tkanina, pred stvaraocem postiđena žena, otvorenim dlanom krije lice ali ne i svoj karakter. Vješt čitalac ljudske duše u onoj otvorenoj šaci može očitati i sve tančine njena ličnosti pa i sakrivena lica. Na drugoj, pak vidimo ispravljenu figuru skladno građene žene, ponosnu i zavodljivu. Ona, svojom erotiziranom vanjštinom mami na porok, ali i raskrižjem nogu otvara vječito „X“ kao jednačinu sa ko zna koliko nepoznatih. Ruka na kuk oslonjena kao da izaziva i skreće pažnju upravo na taj dio kao simbol muške požude ali i ženske tajne. Crtež otvara pitanje kosmičke tajne sakrivene u muškim očima i ženskom međunožju, ne oduzimajući posmatraču draž traganja ali i ne razodjevajući  slikara ni žensku intimu.

 

Dva crteža, koja mogu i odvojena sasvim suvereno i samostalno vladati bijelim plohama, gnijezdeći se u svom prostoru i svijetu od linija ispredenom, Lubovac, povezuje likom nekog od bogova iz grčke mitologije. Manje je važno da li je Zevs, Afrodita ili neko treći, koliko da njegova pojava u kontekstu, linijom izatkanih žena, i njima daje mitski, skoro božanski, značaj. On im pravi klackalicu vremena na kom se važu, mijenjajući vrijeme, ali ne i značenje, ono ostaje na nivou estetskog naglašavanja sklada ljudskog tijela, ovog puta ženskog, i pokreta kao znaka postojanja, života i kretanja.

 

Objašnjavajući način stvaranja svojih crteža, Lubovac će reći da su nastali negdje u Njemačkoj, kao trag studije akta. Reći će i da je simetriju prvo hvatao širokim potezima akvarela, dalje ga je krotio linijom a kući dorađivao upredanjem linija i tačkica, ali i pravljenjem harmonije između svjetla i sjene. Umjetnik, čak nije ni trebao objašnjavati  način stvaranja u svojoj umjetničkoj radionici, ali ono što uočavamo zagledani u crtež jeste umjetnikovo promišljanje o objaktu posmatranja i umjetničkom djelu i što je najvažnije, pored ljepote koju ugrađuje u njega, ono ima i angažiranu poruku posmatraču, čitaocu poruke.

Ovdje naglašavamo da upravo to određuje Lubovčevu umjetnost, to duboko promišlja o svijetu u kom živi, ali i da svojim djelom šalje angažiranu poruku o nečemu, nekome.

 

Grafika, Ragib Lubovac Čelebija

 

Ovim povodom se vraćam još nekim Lubovčevim slikama na kojima, možda sa zakašnjenjem čitam poruke koje je poput signala davno slao. Evo me pred slikom „Nišan iz nišana“ ili samo proigravanja glave (turbana). Umjetnik ponovo pravi zaplet crtom, upletenom u klupko, onda je pretvara u krugove koji se skladno i simbolično zapliću. I ako ranije opisani crteži žene i nišani nastaju u dva vrmenska perioda, čak u dvije tekhnike (crtež i grafika), uočavamo jasan karakter pošiljaoca poruke, ali i istu dramatizaciju djela. U prvom slučaju je iz klupka izatkao figuru žene a u drugom slučaju, cijeli kosmos, upletenih i skladnih krugova koji bez konteksta izložbe „Nišani“ može sasvim samostalno figurirati i nositi drugo i drugačije značenje. U mikro kosmosu, molekulu kao osnovu iskona, ili u makro kosmosu, sam kosmos kao krajnje ishodište, stvar perspektive i senzibiliteta posmatrača ali i konteksta izložene (upotrebljene) slike. U kontekstu nišana, ona je trag i simbol prolaznosti, sklad forme u kamenu rađene, opomena ali i pomen, lokalno obilježje jedne kulture ali i univerzalno nastojanje da se ona pretoči u poruku. Likovnim čitanjem, Lubovac joj daje drugu i drugačiju dimenziju, sposobnu da inspiriše ali oplodi i drugo i drugačije.

 

U svježu sjećanju mi je i grafika, koja mi je nekad u Sarajevu uljepšavala zid na kom sam umjetnine prijatelja kačio, na njoj su u kolu (klupku) igrali zajedno konji i ljudi. To se moglo razaznati tek kad se slici primakne i počne na njoj radoznalo rasplitati. Slika je iz svakog ugla, u svakom položaju, bila cjelina, klupko, kugla, kosmos za sebe. Prisjećam se i izložbe, čini mi se u Hramu Jevreja, u kojoj je Lubovac, prije od mnogih drugih oslikao ekološku budućnost svijeta kroz koju upravo prolazimo. Instalacija je rađena na recikliranom papiru, sredstva poruke su bile boje, ali i vrlo upečatljive slike koje su pričale priču ka krajnjem ishodištu. Pretpostavljate da je priča, poput neprekinute linije, zidovima muzeja pravila klupko, upredajući posmatrača u sebe.

________________________________

Sa jedne od izložbi u Collegium artisticum u Sarajevu

 

RAGIB LUBOVAC, crtač, grafičar i slikar, rođen je 1932. godine u Mrkonjić Gradu. Diplomirao je na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu 1959. godine. Bio je profesor na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu.
Izlagao je na više grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Samostalno je izlagao u Sarajevu, Zagrebu, Novom Sadu, Zemunu, Parizu, Aschaffenburgu, ’s-Heerenbergu i Landsbergu.

Nagrade:

Nagrada za crtež na izložbi Jugoslavenskog portreta u Tuzli 1971. i 1975. godine
Nagrada za grafiku na 14. likovnim susretima u Subotici 1975. godine
Nagrada za slikarstvo na izložbi Collegium artisticum u Sarajevu 2002. godine

SKENDEROVA TRAJANJA, Vera Crvenčanin, Bosansak riječ, 2010.

Uz stogodišnjicu, rođenja Skendera Kulenovića

Vera Crvenčanin

Ševko Kadrić

Vera Crvenčanin, je rediteljica koja je izgradila ime i karijeru prije nego je postala Kulenović, tačnije kad je svoj životni put spoila sa Skenderovim i njim koračala naredne 33 godine, koliko su koračali zajedno. 25 januara 1978. Godine, Skender je otišao u vječnost i legendu, ona nastavila svoj put sama. Na tom putu je izatkala i knjigu ”Skenderovo trajanje”, u povodu sto godina Skenderova rođenja, knjigu i objavila Bosanaka riječ iz Tuzle.

Gledam krhku, ali krepku ženu plave kose, gospodarasta izgleda, blaga pogleda i britke misli, ćaskamo o Skenderu, ali se raspitujem i o njoj. Šimo Ešić, njen izdavač, me nenadno u priču uveo, ostavio me da joj na štandu pravim društvo, on imao obaveza. ”Književnici vječno ostaju obavijeni tajnom, sa sasvim malo svoje krivnje”, čitam kraičkom oka listajući knjigu kojoj se priprema promocija.

-          Interesantno da niste zadržali Skenderovo prezime, upitah čitajući ime autorice na knjizi, naglašavajući ono Crvenčanin.

-          Moram priznati da je to bilo pod Skenderovim nagovorom. ”Ti si već poznata pod tim imenom i prezimenom i što bi ga mijenjala, samo još može i da te glava zaboli”, šalio se.

-          I je li vas kad zaboljela?, nastavih u šali.

Zagleda se u mene za pitanje ne pripremljena, klimnu glavom i nasmija.

-          Jeste, vrlo često iako su komunisti taj dio priče vješto prikrivali, bilo je teško Veri da bude Skenderova supruga, baš kao i Tiani da bude supruga Ahmeta Šabe, ali nas je vodilo nešto drugo i drugačije, iz čega smo dvoje ljubljene djece izrodili, naše živote oplemenjivali…

Pričala mi je Vera, da je punih šest mjeseci tragala za dokumentima, privatnim pismima, sazivala one koji se još mogu sazvati da joj pojasne neke detalje iz Skenderova života za koje ni ona nije znala. Skender je iz Bosanskog Petrovca, prvo otišao u Sarajevo u gimnaziju  onda u prvom razredu prešao u Travnik. Studirao je u Zagrebu a u rat otiša 1941. Godine. To je ono što se o njemu već zna, međutim Verina priča ugniježdena na preko 400 stranica, na tom životnom putu pravi odmore, susreće se sa ljudima, pjeva životu, revoluciji. Izčitavam okolnosti pod kojim je nastala ”Stojanka”, ”Ševa”, ”Pisma Jove Stanivuka”, ”Ponornica”, ”Djelidba”…

-          Unuci i praunuci nam žive u svijetu kompjutera, ovo je vrijeme očiju TV-a, ušiju telefona, mi što dugo pamtimo živimo u međuprostoru, pitala sam se gdje smjestiti sjećanja, govori Vera ja je znam slušati i razumijem šta govori. Dalje kaže da je sentimentalno vezana za pozorište i knjigu, davno je napisala scenario za seriju ”Ponornica” koji je ratnim planovima pomjeren u stranu, Vuk Karadžić dobio prednost. Scenario vjerovatno negdje u podrumima i laticama čeka bolja vremena, ona ih nema kad čekati, život poput pješčanog sata ističe. Odlučila se za knjigu.

 

-          Kad se god počne govoriti o Skenderu, uvijek smo na raskrsnicama različitih puteva, jedan je onaj koji je život ispisao, drugi on sam. Jednim dugim komadom tog puta smo išli zajendo, meni najdražim, ovo sam morala prirediti, napisati, dopisati. Potiskivala sam ono što je intima, naš život, čitaocu priredila ono što je kulturno dobro svih nas a Skender to znalački zabilježio, otkinuo od zaborava, dao mu angažiran smisao, govori Vera kao da se za pozornice priprema na kojoj će pred publikom reći ovo, ali i dodati još što-šta.

 

Gledam je primičući joj veliki buket cvijeća, bilježeći trenutak u kom je knjigama i cvijećem uokvirena a ispred nje crvena, kao ispod vruća čekića ”Skenderova trajanja”.

 

Š. Kadrić i Tariq Ali u Bošnjačkom institutu u Sarajevu

 

Ševko Kadrić

 

Tariq Ali, je pakistansko-britanski književnik, reditelj i politički analitičar, koji je bio gost XXII sajma knjige u Sarajevu. Bila je to prilika da se sretne urednik časopisa New Left Review, pisac pet romana o islamu „Islamski kvintet“ i jedan od najznačajnijih lijevo orijentisanih intelektualaca današnjice.

Iz biografije Tariqa Alija čitamo da je rođen u Pakistanu, studirao političke nauke, filozofiju i ekonomiju na Oksfordskom univerzitetu, da je kao student  bio veliki protivnik rata u Vijetnamu, da je na knjigu „Sukob civilizacija“  Samuela Huntingtona odgovorio knjigom „Sukob fundamentalizama“. Svakako za čitaoce dobre literature treba spomenuti i naslove romana: „U sijenci narova drveta", „Knjiga o Saladinu", „Kamena žena", „Sultan u Palermu" i „Noć zlatne leptirice“.

 

Otkud ideja bavljenja islamom u Evropi kroz literaturu, pitam poslije predstavljanja knjiga u Bošnjačkom institutu, ali bilježim i pitanja na koja je odgovarao na tribini.

Tariq Ali: Isčitavao sam (h)istoriju Španije i to onaj njen „islamski dio“ i začudila me činjenica da je cijelih skoro šest stotina godina Španije tog doba stalo u dvije rečenice: „Arapi su nas pokorili tada, mi smo ih otjerali tada“ i to je bilo sve. Otišao sam u Španiju tražeći tragove tog postojanja na terenu, puno toga je sravnjeno sa zemljom, ali ne i u dušama ljudi. Otišao sam u selo, daleko od grada i razgovarao sa ljudima. Govorili su mi priče sa toliko uvjerljivosti  da sam osjetio glasove i vrisak prognanih i poubijanih ljudi u zraku. Pun impresija, ali i gorčine požalio sam se prijatleju. „Zapiši to!“ rekao je.

 

Nisam znao o čemu tačno bih trebao pisati, ali imao sam želju da pišem o izgubljenoj civilizaciji islama u Španiji. Kada sam vidio spomenike, shvatio sam da ih moram oživjeti – zamisliti kako je život porodica na tom području tekao, malo prije nego što će ih istrijebiti. Tako sam napisao "U sjeni narovog drveta". Onda su ostali romani bili prirodan nastavak toga. Da, zaista je drukčiji taj proces pisanja fikcije, jer kad pišete bilo kakav roman, povijesni ili kakav drugi, mnogo toga izroni iz vas. Nešto što je zakopano duboko u vašem sjećanju i iskustvu, i o čemu obično ne razmišljate.

 

Otprilike to je taj dio priče na koji sam htio da odgovorim postavljajući sebi ključno pitanje: Kako Španjolci mogu preskočiti, izbrisati, šest vijekova svoje (h)istorije samo zato što ona u sebi sadrži i taj okus, boju, poruku i sliku islama? Španiju tog vremena su gradili Španjolci, španskim znojem, mukom, kamenom i ako je ona dekorisana i orijentom.

 

U „sukobu civilizacija“ islam je predstavljen kao ideologija koja nije imala „kulturu političkoga mišljenja“?

Ali: U povijesti islamske kulture, u srednjovjekovnom periodu, imali ste, naprimjer, dugu i opsežnu filozofsku debatu, koju je predvodio Ibn Rušd u Španiji, a koji je u 12. stoljeću napisao u jednom dokumentu da žene trebaju imati prava. Rekao je, ako reducirate aktivno stanovništvo a tretirate žene kao biljke, država će atrofirati i umrijeti. Ljudi ne znaju da je ovakvih debata bilo u srednjovjekovnom islamu. Po tome znamo kako su žive bile ove zajednice, iz dokumenata ili samo fragmenata koji su iza njih ostali. Islamska kultura danas živi u getu, a to ne mora biti tako. Nema osnove za to.

 

Ti si lijevo orjenitisan intelektualac ali sa dosta simpatija prema Titu?

Tariq Ali: Socijalizam u Rusiji se pretvorio u svoju suprotnost, partijski sekretar je postao Bog a komunizam nova religija, jedini koji se tome suprostavio bio je Tito. Kada je Staljinu rekao „ne“, Tito je postao demonizirana figura u svjetskom komunističkom pokretu. Disidente su tada nazivali „titoistima“.

Misliš li da je bilo šanse da se rat u Jugoslaviji izbjegne?

Tariq Ali: Da. Mislim da je postojala realna mogućnost da se rat ne desi. Neke su promjene, bile nužne. Jednostavno, društvo se moralo malo više otvoriti. Iako, Jugoslavija nikada nije bila ni slična Sovjetskom savezu. Bilo je represije, ali nikada na tom nivou. Krah Sovjetskog saveza stvorio je vakum u Evropi. Da je Sovjetski savez nastavio postojati, čak i reformiran, ne mislim da bi se Jugoslavija raspala. Vakum koji se stvorio natjerao je neke evropske zemlje da pomisle kako je ovo prilika da ponovo povrate utjecaj koji su imale, Nijemci pogotovo. Od svih evropskih država, smatram tadašnje njemačke države u velikoj mjeri odgovornim za raspad Jugoslavije. Oni to znaju, dobro znaju šta su učinili.

Da su lideri Evropske unije rekli svim liderima jugoslovenskih republika, dat ćemo vam šest milijardi eura da od Jugoslavije napravite labavu federaciju, oni bi to učinili. Ali EU nije tako razmišljala. U tom procesu, svi bivši vođe iz socijalizma, Tuđman, Milošević, počeli su sa luđačkim nacionalizmom. To nije bilo neizbježno, pod uvjetom da je vodstvo bilo drugačije i da nije bilo toliko uplitanja stranih sila. Po mom mišljenju, dakle, raspad Jugoslavije nije bio neizbježan. Strane sile su osnažile i poduprle nacionaliste.

(H)istoričar, filozof ili pisac ko ima više šansi da utiče na našu stvarnost?

Tariq Ali: Može biti bilo ko od njih. Ne mora nužno biti iz jedne od tih kategorija. Nekada romanopisac može svjedočiti, nekada filozof. Problem nije u tome, već je ključno pitanje da li je on osoba koja razmišlja o svijetu. To ne može biti neko ko je zakopan, zatvoren u svoje područje znanja, a pritom ne razmišlja o svijetu. Bilo da je u pitanju akademski rad ili fikcija, ponekad ljudi, jednostavno, žive u nekom sićušnom svijetu. Mora se biti angažiran, da bi svjedočilo.