sevko

Udari na sliku.

Mustafa Cico Arnautović

Kopenhagen, bajkopisac Andersen u bronzi i prognani trebinjski pjesnik sa pogledom uprtim u daljinu

Prošli vikend sam proveo u Kopenhagenu, išao u susret proljeću, kažu da sa juga dolazi. Koliko god da se to činilo neuklopivim u geografiju, meni je Kopenhagen Jug e na tom Jugu, već skoro dvije decenije drugujem sa prognanim trebinjskim pjesnikom Cicom M. Arnautovićem. Nisam vjernički tip, ne vjerujem u sudbinu, ali putevi naših života su se, na sreću, upleli i tako traju osluškujući jedan drugog. Doduše iščitavali smo jedan drugom i ono što nije napisano a nikad ni neće.

Bezmalo, Cico je pročitao sve što sam ispisao u ovom vremenu, nevremenu, ljudu, neljudu, ja izčitavao njegovu poeziju, u knjige je uokvirivao, davao joj krila da poleti i na drugim jezicima, i poletila. "Ptice na rukama" ostale kao trag, poruka, piće pjesme žednima.

Javio sam se da dolazim. "Nije novina da dolaziš, već da se javljaš", šali se sa onu stranu slušalice umjesto dobrodošlice. Već sam mu poslao prelomljene njegove nove pjesme, moj novi roman, i mimo susreta, jedan oko drugog se zabavili a Gordana oko oboice.

Zavirismo u poeziju, očešasmo se o Prevera, Dučića, Andrića, Maka Dizdara...
"Sve ono što si do sada pisao je uvod u ovo što si napisao sada", govoreći mjereći riječi što će na usta izaći zadržavajući u sebi one što nije htio da se čuju. Spomenu i nekoliko prepoznatljivih detalja iz romana "Pelin i makovi" radi ravnanja i tad to bi sve. Poslao sam mu roman u prelomu, sad mu i cijelu knjigu ostavih, zagleda Berbera na koricama, odmjera papir i ostavlja na stranu.

Čuo sam ga do kasno noću kako čita u dnevnom boravku, ja prelistavao knjige iz njegove biblioteke uz krevet u gostiljskoj sobi. Mislim, soba je za goste kad ja dođem inače to je kutak u kom on piše. Čitam Sarajlićeve neobjavljene pjesme na danskom jeziku, mislim da je to jedan od posljednjih izbora koje je pjesnik sam napravio, boraveći u Kopenhagenu, koju godinu prije nego će u vječnost otići.

Sutra dan sunce nas mami  na šetnju Kopenhagenom, Gordana ga vreaća sa vrata da se poljube, zaboravio a to mu se rijetko dešava. Kafu pijemo u Gradskoj kafani ispod velike slike Andersena na zidu okačene. Razgovaramo o temama koje šetnja i život serviraju ne pitajući nas. Ulovih mu zamišljen pogled pred Andersenovim bistom u bronzi izljevenoj, pitajući se da li će Bosanci, znati voljeti Cicinu poeziju kao što on voli Bosnu, ili kao što Danci vole i cijene Andersena.

Na kraju mu iščupah i nakoliko novih pjesama, do sada ne objavljenih, one mi dođu kao stanje duha prijatelje i pjesnika koji me na Jug s proljeća mami.



JA IDEM ZA SVOJIM TRAGOM

 

Misli se razvlače i kidaju

Nestaju u kljunovima

Zbunjenih ptica

Zemlja sumnja

U svoju prirodnost

Ja idem za svojim tragom

Kao vazduh

Samo u jednom pravcu

Za koji ne zna kompas

Drveće se izjeda medjusobno

Naočigled jednookog sunca

 

 

Ulice se dozivaju

 

Zora se noći iskrada

Kojoj se spomenici ironično osmjehuju

U sebe ukopani

 

Prolaznici ih ne primjećuju

 

Hoće li vrijeme dozvoliti

Da ovo drvo izraste

Bar još jedan santimetar

 

 

 

 

 

RIJEČI SE TOPE

 

Riječi se tope u snu

Slijevaju niz lice

Gube po čitavom tijelu

Stopala ukucavaju

U zrak pod nogama

Osjećam njihovo bubnjanje

U raspadanju

I misli ponestaje

Slušam oblake kako dišu

Dok se moj pogled

U ponoru rastače

Zveckaju nove riječi

Nad mojom glavom

Bez prestanka

Ne mogu dole ni gore

Prikovan za vazduh

Koji oponaša strpljenje kamena

 

 

 

CRTEŽ ILI OGLEDALO

 

 

Ako se duše ruše u sekundama

Koje zovemo vrijeme

 

Plamenovi kuća su svjećnjaci

Koji se o svetkovinama

 

Pale

 

Zemlja nema lice

Nema lice ni onaj

Koji je zemlju stvorio

 

To što vidimo u ogledalu je crtež

 

 

 

 

JUTARNJA KAFA

 

 

Bljesne jutarnje sunce

I njegova sjenka u isto vrijeme

 

Nema izbora

 

Postoje ptice

Čiji se pjev lijepi za prozore

Oplemenjuje sluh

 

Takve ptice ne lete

 

Sunčane mrlje zatvaraju oči

 

Izbor je limitiran

Bježati nema smisla

 

Noć se provukla kroz prste

Ostavila jutro

Za jutarnju kafu

 

Obukli su ti olovne cipele

Da se planeta drži za tebe

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ferid Šabanović

 

Š. Kadrić

 

„To Ibrišime“, čujem kako govori vraćajući lopticu preko mreže na stolu za stolni tenis. Onaj što sa njim igra nije Ibrišim, nisu ni oni što prepiru oko šanka u bosanskom udruženju.

 

Zagledam se u njega, sto za tenis mu skoro do koljena, za malo bi mogao preko stola protivnika rukom dohvatiti. Koščat, visok, prosjed, kratko ošišan, na igru skoncentrisan, ali ponekad baci pogled prema onima što se oko šanka otimaju i ponavlja ono „to Ibrišime“ a u njega umotao priču samo njemu znanu. E ta priča mi se učini zavodljivom, krenuh za njom i iščupah više, dva života Ferida Šabanovića.

 

Radio je u sarajevkoj Hidrogradnji, održavao Termoelektranu u Gacku a porodica mu bila na domak Višegrada. Volio posao, zavolio i Gacko, navikao se na radničke barake, Gatačko polje, vjetrove i padine Volujaka. Radovao se životu, porodici, maloj djeci, ženi voljenoj, o ratu ni mislio nije, ali drugi jesu.

 

Krenuo kući autobusom, kao obično, radovao se danima u kojima je mogao biti otac, muž, poraditi šta muški oko kuće, kad na Čemernu pred njih iskočili četnici, pravi pravcati kao iz filma „Klopka za generala“, jedan mu baš na nevjernog Rasa ličio. Prvo pomislio da se film snima, brade im zagledao pitajući se da li su prave a onda se čudio kad im prije velike narastoše.

 

„Ti Šabanoviću ostaješ, vi produžite!“, naredio  jedan što je kapetanske činove na ramenima nosio. Gledali ga oni bradati, sašaptavajući se lupkajući po kamama o kaišu vojničkom, zveckajući oružjem. Tek tad shvatio da nije dobro imati poznata rođaka, Murat Šabanović se već proslavio bacajući bistu nobelovca Andrića u Drinu, bradati na njegovu imenu mržnju, kao kosu pred kosidbu, otkivali.

 

Kad je pomislio da će na Čemernu kosti ostaviti čuo glas poslovođe Milovana Đuraškovića: „Ne dirajte čovjeka“. Poslovođu jedva da je primjetio u autobusu, sad mu život od njega zavisio. Milovan izašao i nešto pričao sa onim kepetanom, autobus čekao, sve u Feridu čekalo, dok onaj što je odlučivao o putu i životima nije mahnuo rukom da ulazi u autobus.

 

U autobusu spustio ruku na Milovanovo rame umjesto „hvala“, riječi nisu htjele na usta, slika bradonja ga daleko u prošlost vratila, u priče uz koje je rastao, krvavu Drinu iz onog rata. Čemerno nije bilo Drina, ali znao da će mutna i krvava voda ponovo sa brda doći, kao što je uvijek do Višegrada i Drine dolazila.

 

Kući ništa nije pričao, počeo Višegrad osluškivati kao nikad ranije, iz pretjerane radoznalosti, straha i tišine što su se u ljude bili uvukli izčitavao i ono što tek treba da se desi, prepoznavao ono što mu se roditeljima već desilo u onom ratu. Shvatio da onih sa Čemerna ima i u samom gradu.

Direkciji u Sarajevo javio da se ne može u Gacko vratiti, govorio i o razlozima koje je mogao i smio na telefon izgovoriti. Dumao, zagledao brda kuda bi trebalo bježati, pogledom milovao kuću koju je za dušu i porodicu pravio, vrtio se u krug kao divlja zvjer u zamku ulovljena. U tom vrćenju ga ponovo uniformisani zatekli, ovog puta mlađi, na silu mobilisani, obrijani, za zlo ne pripremljeni.

„Žalosnu im majku, umjesto da kući jagode berem i prodajem ja treba u tuđoj zemlji da za njihove interese ratujem“, žalio se jedan od onih obrijanih u uniformi kod njega kući. Rekao mu da je iz Užičke Požege, da su jagode rodile što nikad nisu, da ih nema ko obrati ako on što prije svojoj kući ne pobjegne.

„Ako sam ja dobro čuo i vidio, Šabanoviću, da hiljadu glava na ramenu imaš ni jedna ti neće ostati, bježi“, šapnuo mu kad je kuću napuštao umjesto zahvalnosti na dobroj gozbi i ljubaznosti domaćina. Ferid bio ljut na sebe, što već i ranije nije pobjegao, što je morao čekati dobrog anđela u tuđoj uniformi da mu to kaže.

„Ja odlazim prema Međeđi da se Kemalu nađem pri ruci, ti ovo dvoje maksumčadi i sebe čuvaj“, rekao supruzi u jednoj rečenici, sa panja uzeo sjekiricu za granje  i krenuo.

„Ostani, ako treba da ginemo, ginućemo zajedno“, govorila za njim uplakana, zatečena.

„Drži se Dobrile“, rekao joj ubacujući u priču ženu što je kod njih bila podstanar, nemoćan, ljut odlazeći od kuće u neizvjesnost, ne znajući da li bježi od smrti ili joj ide u zagrljaj. Najstariji dvanaestogodišnji Kemal bio u Međeđi kod njena oca, to mu došlo kao razlog da se pokrene, bježi, čuo da Goražde još nije palo.

Uz put svratio do komšije i rođaka Ibrišima, zvao ga da bježe, rekao mu ono što je njemu obrijani srbijanski mladić rekao.

„Nisam ja Šabanović“, nasmijao se Ibrišim oblačeći kombinezon za posla, objašnjavajući mu da on mora čuvati posao a da njega čuva kum...

„Vidiš šta život učini od čovjeka, ne mogu da se sjetim imena onog njegovog kuma, što je kasnije došao sa trojicom uniformisanih zlikovaca po njega da ga vode tapajući mu: „Ko se to sakrio od mene, ko?“

„Ko sad ga se sjećam u onom čistom kombinezonu, kako mi se osmjehuje i odlazi. To je bio zadnji put da sam ga vidio, ostao je i bez posla i bez glave...“ šapće Ferih negdje u mislima ispraćajući Ibrišima na stratište a onda vrisnu: „Joviša, tako je ime onome njegovom kumu što ga je u smrt odveo izrugujući se njegovoj naivnosti i nemoći“, kaže odhukujući kao da je jednu moru u stranu bacio, uzimajući šoljicu sa kafom pozvajući me vani da zapali.

 

„Bio je početak maja 1992. Godine kad smo Muzafer, Rašid, Mujo, Muradif i ja krenuli sa dvije sijekirice preko Mirlovića i Drinskog prema Dolovima gdje je živio Rašidov šurak“, kaže zamotavajući i paleći cigaretu. Zagledah mu se u ruke, ne zna šta će sa njima, bi da smota i pripali cigaretu, nema gdje da kafu ostavi a treba i upaljač u nekom od džepova naći. Pripomogoh, niti pušim niti pijem, niti me Ibrišimova nesreća progoni.

 

Krenuli su u po bijela dana, hodali cijelu noć, kiša udarila kao da se nebo otvorilo, iz srpskih sela se orila pjesma i rafalna paljba, neko puškaranjem razgonio strah ili mahmurluk.

 

Pred zoru stigli do Strumice, kucali na prozor kod prijatelja da se zgriju i okrijepe ali i raspitaju ko drži most na Limu prema Međeđi. Prije mosta na Strugačini umalo ih policijsko auto nije zateklo na čistini, sakrili se dok nije auto prošlo, onda požurili preko mosta, tamo bila straža sa dvije puške, kasnije će im reći da su Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine. Kasnije će saznati i ime komandanta Sejdića, ali i izbrojiti svo oružje, pet pušaka i njihove dvije sjekirice u strahu sa panja pokupljene, to tad bilo sve.

 

Ferid onu sjekiricu još dugo nosao dok se nije puške dokopao onda je nije popuštao do kraja rata.

 

„Žena i djeca?“, podsjetih ga na dio priče koji nedostaje. Odpuhnu dim, zagleda se u daljinu i poče odmotavati i taj dio kao onaj papir za cigaretu. Dobrila mu ženi pomogla da dođe do stadiona u Višegradu odakle ih je UMPROFOR prebacio do Zenice. U Zenici nije uho odvajala od radija, osluškivala vijesti sa goraždanskog ratišta, listu pobijenih. Jednu noć radio javio da je Ferid Šabanović, ubijen u Vilinoj Vlasi. Znala da skorog povratka kući nema a u Zenici nije htjela djecu držati u izbjegličkom kampu sama. Francuska organizacija „Ekolibri“ pravila spiskove za Francusku, prijavila se. Uskoro bila jedna među stotinjak žena i djece koji su odlazil u Francusku a karte bile u jednom pravcu. Nije dugo prošlo zagledao se jedan naš slične sudbine u nju i...

 

Ferid u rat ušao sa sto dvadeset kilograma i porodicom, iz rata izašao upola lakši, tačnije pedeset devet i ostavljen. Pred kraj našao načina da i Kemala majci preko nekakvih međunarodnih organizacija pošalje, on ostao sam, ako se puška ne računa.

 

Kad je supruga čula da je neki drugi Ferid Šabanović poginuo a da je njen živ, dosta toga bilo da se nije moglo mijenjati. Porodica zauvjek bila raskinuta, ali svi pretekli, bar što se broja tiče.

 

Pred kraj rata i Ferida u Goraždu srela jedna slične sudbine, sama sa malom djecom. Njenu djecu prigrlio kao svoju, ali i zajedno krenuli u pečalbu na daleki Sjever.

 

„To Ibrišime“, dobaci u pravcu šanka gdje su se oni još za šank borili, odpuhujući dim dogorjele cigarete, ispijajući gutljaj hladne kafe.

 

„Džemo mi je prošlo ljeto dolazio sa ženom i djecom. Te sreće i te radosti...“, govori kao da se iznova sa sinom grli i unučadi u naramak podiže.

 

Podjelimo radost

Š. Kadrić

 

Senada i Arijan na splitskoj Rivi 1992. godine

 

Poodavno sam dobio pismo sa požutjelom slikom. U pismu stoji nakana žene majke da knjigu pokloni sinu za punoljetstvo, na slici ona sa bebom u naručju. Nije slika na sve druge slike majki nalik, već ona požutjela u kojoj je umotana tuga vremena i nevremena, ljuda i neljuda daleke 1992. godine. Slika je objavljena na naslovnici ”Slobodne Dalmacije” uz naslov ”Predah na Rivi” i uz nju stoji: ”Jedna majka stišće dijete, a stakla autobusa ”govore” odakle je stigao – iz Sarajeva”. U tekstu stoji i da je ovo peti autobus koji je organizovala Židovska općina u Sarajevu sa odredištem izbjegličkog kampa u Pirovcima. Joško Ponoš je napravio ratnu fotografiju koju bi poželio muzej holokausta.

 

Načas mi pogled osta na onoj fotografiji i majčinu stisku bebe, glavu mu prislonila uz svoju a pogledom cilja negdje u daljinu, što dalje od probušenih stakala na autobusu pristiglom izravno iz pakla opkoljenog Sarajeva.

 

Vratih se majkinoj nakani osamnaest godina kasnije, hoće majka, Senada joj je ime, da napiše cijelu knjigu bebi, Arijanu Stovragu, za osamnaesti rođendan o tom putu u neizvjesnost, kako je kanila knjigu nazvati. Hoće žena, majka, da pošalje poruku svim drugim majkama, svim dobrim ljudima, da se njena priča više nikad i nikom ne ponovi, intimno želi i da sina obraduje, prvom knjigom napisanom njemu da ne zaboravi ni to što se desilo, ali ni jezik maternji. Neka samo jednom knjigu izčita i razumije, majka je sigurna da je jezikom maternjim obvladao, ako je bude čitao i više puta, daće mu krila da odleti i na druge knjige našim jezikom pisane, mislila i ubjeđevala sebe krijući pišući knjigu.

 

Pročitala negdje Senada da čovjek svoj život sa tri dobra djela treba da ispuni: podigne kuću, od djeteta čovjeka napravi i napiše knjigu života, ona i kuću i čovjeka podigla još joj knjiga ostala, zašiljila olovku i počela.

 

Mislila da je sve zaboravila, kad nije. Iz nje riječi ali i suze krenuli. Dva puta granate padale na krevet gdje je sa djetetom spavala, oba puta samo čudo je spasilo da tad u njima nisu bili. Svaku granatu, svakog komšiju, svaki uzdisaj joj došao kroz knjigu za naplatu, suzom ih plaćala danima.

 

Piše mi da je sama, ali svi njeni se u mislima nad nju nadnijeli i čitaju ono što piše, i mali i veliki, pita šta da radi. ”Piši za sebe i nepoznatog čitaoca, otresi te svoje iz misli, nedaj da čitaju prije nego sve bude gotovo”, poručujem nedajući joj da odustane, ali ni onima preko ramena da čitaju prije nego što treba. I nastavila.

 

Zvonim na vrata na sam rođendan, slavlje je uveče, Airjan je u kupatilu, čekam da se pomoli na vrata, nisam ga vidio desetak godina, Senada mi krijući odmotava knjigu. Crvene korice na njima ona slika sa splitske Rive, njen pogled, beba uz lice prislonjena, autobus puščanim mecima izbušen. Plače.

 

Ulazi momak u sobu, za glavu visočiji od mene, nekoliko dječačkih crta prepoznah, sve ostalo novo, muško.

Čestitam, momak, kažem odmjeravajući odnjegovana i izrasla mladića. Mislio sam da sam jači, ali i mene podbode nešto izdajnički iznutra, u njemu vidjeh stotine beba koje sam ispraćao ili vodio iz Sarajeva prema Zagrebu, Beogradu, Skoplju, pa se vraćao dok se vraćati moglo. Očevi im ostajali u Sarajevu ili već bili izginuli, majke bježeći od rata tražile spas za potomstvo što je prirodno, kasnije čekale... Arijan imao sreće da mu, kasnije, i otac dođe, mnogi nisu... letilo mi kroz glavu, ja misli potiskivao, gurao u stranu.

 

Govori mi Arijan da ide u privatnu gimnaziju, da je odličan učenik, dobar sportista, da uči jer voli i zna da je u knjizi spas a u igri radost... riječi mi se učiniše poznate, kao da je majkinu knjigu već čitao, a  nije.

 

”Mama ima jedno iznenađenje”, čujem Senadu kako zamuckuje vadeći onu kovertu sa knjigom, njegovom i njenom knjigom života. Zabilježih trenutak ispunjena obećanja, tačke na neprespavane i preplakane noći, radosti postojanja, radosti izrastanja, straha od odlaženja.

 

Rodjndanski poklon, knjiga i torta

 

 

”Ovu tortu sam juče pravila za moje prijatelje, ovu ću tek praviti za Arjanovo društvo”, govori mi poslužujući me komadićem slavljeničke torte pokazujući na ono po stolu prostrto što će se tek u tortu pretvoriti.

 

Čestitam, kažem joj, od srca držaći fige da ona knjiga Arijanu pisana u jednom primjerku, dođe i do drugih čitalaca, da i oni podjele radost odrastanja jedne generacije sarajevskih beba po svijetu razasute.

Ševko Kadrić, Oslobodjenje

 

Ševko Kadrić

 

Pisao sam o knjizi Michael-a Moore-a ”Kicošu gdje mi je domovina” i filmu ”Faradej 11” snimljenom na istu temu. Tema je borba za istinu, te razobličavanje onog šta se i zašto desilo tog kobnog 11 septembra 2001. u Njujorku. Podsjetimo da je to bila tačka sa koje je ”satanizacija islama” mogla ući u novu fazu, fazu otvorene agresije (Irak, Afganistan..) u kojoj je ubijen milio nevinih ljudi a mnogo više otjerano sa svojih ognjišta i rastjerano po svijetu. Nešto slično sam doživio i ovih dana čitajući knjigu ”Davinčijev kod”. Dan Brown je na uvjerljiv način uzdrmao kompletnu nomenklaturu ”istina” na kojima je ustrojeno kršćanstvo, posebno onu o bezgrešnu začeću Marije Magdalene. Po broju čitalaca knjige, ali i gledalaca filma moglo bi se reći da je pisac zapravo rekao ono što javnost zna a pisac smogao snage, hrabrosti i umjeća da je iznova suoči sa njom.

 

Na jednoj strani imamo zvanične ”istine” iza kojih stoje administracija Bijele kuće i zvanična crkva a na drugoj istine do kojih dolaze Moore i Dan Brown koji nam pokazuju drugu stranu istine i približe onom što se stvarno desilo. Još uvjek ne tvrdimo da su Moorov film ili Davinčijev kod apsolutne istine ali da smo im bliži to je sigurno. Taj posao pojednica, ovog puta Moora i Dan Beowna, je herojski i nadasve patriotski mada za većinu Amerikanaca to trenutno ne izgleda tako. Moore nam pokazuje šta znači politička propaganda za jednu državu koja iz vrlo prozaičnih, egoističnih interesa manje grupe (ovog puta oko porodice Buš), može da učini jednom narodu (Amerikancima), pokrećući ih u seriju nepravednih ratova, okružujući ih viškom neprijatelja i nepovjerenja, što će u krajnjem imati neuporedivo veće posljedice pa i veću cijenu po Ameriku i Amerikance od koristi koju je imala pljačkajući Afganistan, Irak, pokrećući novi rat na Bliskom istoku. (Ekonomski kolaps američke privrede za čiji oparavak je administracija Baraka Obame na početku mandata 2009. godine upotrijebila trilion i tristo milijardi dolara...)

 

Dan Brown nam govori na kakvim dogmama je uzdignut monoteizam i koju brutalnu silu je crkva upotrijebila pa i još uvijek upotrebljava da bi je držala za apsolutnu istinu. Prije dvije hiljade godina bi i mogli imati izgovor o bezgrešnom začeću u nepismenosti, nedostatku naučnih spoznaja i sl. ali je problem što ta dogma i danas živi a njeni čuvari i danas odlučuju o ovom svijetu i nama u njemu. (Slično se danas dešava sa islamskim svijetom i njegovim čuvarima dogmi koji po svijetu progone sve one koji crtaju lik proroka Muhameda. Ta priča može da se aktuelizira kad i kome treba a posljedice mogu biti nesagledive.)

 

Ono sto je pozitivno u cijeloj stvari to je da svijet danas ima ljude poput Moorea ili Dan Browna. Oni domaću i svjetsku javnost suočavaju sa pozadinom slučaja, svojim istinama, o tom što se zapravo desilo i prije izbora u Americi (na kojim je Buš prevarom pobjedio Gora), i kod samog napada na Njujork (gdje Buš ne izgleda zatečen), kod pokretanja već ranije planirane ratne mašinerije na Afgansitan i Irak ničim ne zaslužene i sl. Bez sumnje pobjedi li istina u ovom američkom slučaju u njoj će svakako heroj biti Moore a negativac onaj koji je doskora bio predsjednik Amerike i apsolutni ”izvor istine”. Dan Brown pak nam baca u oči istinu zbog koje su mnogi u historiji glavmom platili a to je ona da je Marija Magdalena vjenčana Hristova supruga a da je ”bezgrešnost začeća” začeta u tajnim odajama same crkve iz razloga njoj poznatih.  No razmišljajmo malo o istini možda ne zbog Moorea ili Dan Browna već nas samih. Uskoro će izbori u Bosni i Hercegovini  predizborne igre sa živcima, imovinom pa i životima njenih gradjana su već davno počele ili preciznije uopšte ne prestaju zadnjih dvadesetak godina. Imaju li birači snage, poput ranije spomenute dvojice da porede ličnosti i partije i njihove istine juče i danas? Imaju li snage da odgovore na banalno pitanje: Kako to da u svim istinama oni dobijaju a mi gubimo?

 

Profesor Muradif Kulenovic ljude koji govore istinom nazva singltonima. ”Po naučnim teorijama oni govore ono što je najbliže istinama i pravdi i oni se ne slažu sa masom koja korača poput gusaka za velikim guskom. Njihove duhovne mogućnosti su velike ali uticaj na mase mali.” U ranije navedenim slučajevima mi se suočavamo sa novinom, prekretnicom i na tom planu, singltoni (Moore) medijima koji su im na raspolaganju (knjiga, film) uspjevaju da tu masu gusaka koja je do juče koračala za američkim velikim guskom urlikajući ”rat, rat”  okupi u istom onom Njujorku u povorci od nekoliko stotina hiljada uz povike ”nećemo rat - odlazi”. Dan Brown je pak uspio da u vremenu neosporne, čak neprikosnovene moći crkve javnosti baci rukavicu u lice i kaže masi  (poput Domanovica) ”Vođa je slijep”. Priča o bezgrešnosti začeća je imala i ima jednu drugu zadaću prikrivanje grešnosti same crkve. Da će razobličavanje istina (njihovih i naših) ići lahko neće, jer je ulog prevelik, ali ono je test za svijet uzorne demokratije. I vrlo je važno šta će prevagnuti.

 

No, šta je zapravo istina?

Upravo sam pogledao u Kljaićevu riječniku i nema je. Hoće reći da se podrazumjeva, da znamo. A kad čovjek pogleda stvarnost ona zapravo vri od istina koje nas dovode do ludila. Malo ćemo koga sresti sa prostora Balkana a da nije žrtva neke istine. Srbi imaju svoju, Hrvati svoju, Albanci svoju... onda na individualnom planu svi mi pojedinačno imamo svoje istine. Otvorite samo na internetu prostore gdje ljudi debatiraju, razgovaraju o tim istinama pa ćete vidjeti. Ključni problem je da se nema vremena da se sopstvena istina sagleda u stvarnosti ali ni da se tuđa čuje, razumije. Na drugoj strani politički marketing sve i čini da bi istinu prikrio na neistinu ”učinio istinom”. ”Facebok” je doima kao narodna igraonica u kojoj se kratkim rečenicama i vizuelnim efektima ljudi odvraćaju od čitanja ili preciznije od mišljenja, drugim riječima da se ljudi zaglupljuju. Kako imače uspjeti izčitati na stotine i hiljade poruka kojim nas svakodnevno zasipaju i pametni i oni koji to nisu, unoseći nam se u lice ponudama koje i nisu njegove već ih negdje kopirao, pozajmio, ukrao.

 

Istina bi trebala biti ono što je objektivno najbliže stvarnosti. Ali se opet postavlja pitanje šta je stvarnost? Je li to ono što se dešava sad i ovdje ili je ona povezana sa onom stvarnošću ranije? Srbi naprimjer sve što rade i sebi i drugima pravdaju osvetom Kosova? Problem je što ni sami ne znaju niti žele znati šta se zapravo desilo na Kosovu prije 500 i nešto godina? Ili spomenuti Dz. Buš je izvršio agresije na Afganistan i Irak sveteći 11 septembar. Problem je što nam Moor ali i ostali izvori govore da je i sam Buš jako umješan u to što se desilo 11 septembra a onda da ni Afgansitan ni Irak sa tim nemaju nikakve veze!?

 

Ili kako Bošnjacima logicirati o ulozi Alije Izetbegovića i ”Islamske deklaracije” u svemu što se desilo na prostoru BiH zadnjih dvadesetak godina? Nekoliko godina prije rata kolega u Zagrebu mi je rekao: ”Nedajte da vam u Bosni podvale zelenu zastavu.” Analizirajući ono šta i kako se desilo sa prvim ”demokratskim izborima” i sve ostalo do danas, stiče se dojam da je Bosni i posebno Bošnjacima vrlo ciljano podvaljena i zelena zastava, lider i njegova deklaracija. (Karadžić u Hagu svoju odbranu počenje pozivima na Islamsku deklaraciju?) Priča je svakako mnogo složenija i duža, ali čim objasniti da je ipak Bosna izdjeljena, ali i Bošnjaci islamizirani. Umjesto jedne medrese sad ih je desetak, jednog teološkog fakulteta sad ih je 3-4. Kadar či je posao da proizvodi religioznost kod ljudi samo radi svoj posao, ali posljedice??? (Ovdje ne govorimo o naprasnoj pravoslavizaciji i katolizaciji Bosanaca, jer se podrazumjeva.)

 

Koja je razlika izmedju onih koji govore o istini impresivno, emotivno, vidjenim, doživljenim ili propagandno i onih koji to žele gledati objektivno poput singltona?

 

Ovi prvi govore o onom što vide, ili hoće da vide, onom što osjećaju nošeni strastima (ljubavi, mrženje..) ili izvrću istinu u svoju korist, govore da im se desilo upravo ono što oni rade drugima.

 

O relativnosti istine, zavisno od ugla gledanja i odstojanja (vremenskog i prostornog) govori banalan primjer, eksperiment. Uzmimo bijeli papir formata A4 u njegovom središnjem dijelu nacrtajmo crveni kvadratić. Ako papir gledamo sa distance opisaćemo ga kao bijeli papir sa crvenim kvadratićem u sredini, a šta se dešava ako papir približimo očima tako blizu da sve što vidimo to je onaj mali crveni kvadratić?

Da li je istina da jedan vidi papir bijel sa crvenom kockicom u sredini? Da. A da li je istina i da onaj koji papir gleda izbliza može tvrditi da je on crven. Da. Gdje je sad istina? Otuda se u naučnom pristupu istini traži vremenska distanca, različiti izvori i uglovi viđenja te istine i sl.

 

Jedan od najčešćih načina odbrane svoje istine je ono: ”Vidiš šta mi radimo jedni drugima a ne vidiš šta nam oni rade?” Poenta je da se tako baca loptica na drugu stranu, krivnja nekom drugome i svaki pokušaj ozbiljnog dolaženja do istine se želi zaustaviti. Nije bolno rezati po tuđemu, ali je hrabrost rezati svoje. Nije teško dijeliti tuđe, pravi humanisti dijele svoje. Nije humor ismijavati tuđe (to je podlost i cinizam) humor je smijati se na svoj račun.

 

Šta bi trebalo da sadrži ozbiljan put do istine?

1. Sumnja je najznačajnija pokretačka snaga istraživačke i stvaralačke misli. I ona je u suprotnosti sa religijskim načelom vjerovanja (ne sumnjanja). Dakle mi ne konstatujemo da je nešto to i to, već da bi moglo biti. (hipotetički). Da stvari ne banalizujemo, kad nam kane vrela voda na ruku tu nema onog (moglo bi biti da sam se opržio vec samo konstatujemo vidljivu činjenicu). Ovdje govorimo o društvenim relacijama i događanjima. (Zato vjersko-nacionalne vođe ne trebaju političke sljedbenike već političke vjernike koje lako pretvaraju u političke vojnike.)

 

2. Sledeći korak je određivanje i opisivanje pojmova po već ustaljenoj nomenklaturi, prikupljanje informacija te misaoni prices njihovg dovodjenja u korelacije-odnose. Ne možemo mi proizvoljno izmišljati nove termine sa lokalnim značenjem samo nama jasnim kad se zna šta je rat, narod, nacija, država, nacionalizam, socijalna patologija i sl. Drugo je kad mi želimo dokazati da je narod zaista narod ili građanski rat je to i to a u našem slučaju se desilo to... Dakle taj misaoni dokazni postupak, postupak prikupljanja činjenica iz različitih izvora (onog što već znamo, onog što je kao pamet pohranjeno u knjigama i drugim izvorima pameti, ono što drugi znaju...) karakteriše nas kao misaona bića a našem mišljenju daje težinu, ozbiljnost.

 

3. Ništa manje značajan element dolaženja do istine je oponiranje sopstvenim polazištima, odnosno gledanje na njih iz sasvim drugog ugla. Zato se kod odbrana doktorskih teza odredjuju oponenti da simuliraju ”protivnika”. Ako naše teze izdrže i taj test provjere onda onde postaju i naše tvrdnje koje argumentovano branimo i ponovo sve dotle dok nedođemo do novih činjenica koje nas jačaju u uvjerenju ili nas naprosto razuvjere. Tad mijenjamo stav jer smo bili u krivu.

 

Historijski primjer tog izmjenjenog stava je Vili Brant. On je smogao snage da klekne pred žrtvama koje su počinjene u ime naroda kom i sam pripada. U našim uslovima se to na žalost rijetko dešava, generacije političara se takmiče da dokažu da su dosljedni i neograničeno pametni, diveći se sopstvenoj pameti dok je narod iz dana u dan veća i veća žrtva te pameti. (Patološki primjer je uvodna riječ odbrane R. Karadžića u Hagu, koji bez da trepne okom pred nevinim žrtvama, postavi tezu da je njegova vojska zapravo bila u okruženju cijelo vrijeme opsade Sarajeva 1992-95.)

 

Danas, više nego ikad Balkan plače za čuvarima istine. Njih ima i u krajnjem oni spašavaju obraze cijelih naroda. Pitam se šta li će jednog dana znaciti dr. Nada Kljaic ili dr. Ivo Banac za Hrvate naprimjer, Jevrem Brkovic ili Marko Vešović za Crnogorce, Vesna Pešić i Ivan Stambolić za Srbe... ali i mnogi bosanski singltoni za same Bosance? Singltoni su naprosto svjedoci i čuvari istine i oni su ne bez razloga grižnja savjesti cijelih masa. Mase opijene isključivošću takve doživljavaju kao izrode poslije otriježnjanja su im heroji. Nijemci danas proglasavaju herojima sve one koji su pokušali atentate na Hitlera. Problem je što to ne rade zbog njih već savjesti koja ih proganja što su onda kad su oni svjetlili istinom bili porotiv njih.

 

Nešto mislima da je Evropi i Balkanu u njoj desetak Michael-a Moore-a ili Dan Beowna da li bi tad bili bliže istini o onom što nam se desilo ili bi i te istine svako na svoj način tumačio uzvikujući ono ”a ne vidiš njih!” Ne toliko zbog onog što nam se desilo već da nam se to zlo više ne ponovi. Svaki izbori u Bosni su prilika da svi građani odigraju ulogu singltona, pitanje je imaju li hrabrosti i pameti.

Prijatelj Bert Aronsson, mi je poslao sjajnu kolekciju umjetnosni na neobičnu materijalu, rukama.
Uz divljenje slikama, naumpade mi ona poruka sa prvih pisama uz oslikanu ruku i na njoj "Ova ruka putuje s tobom da se rukuje", ili "Ove ruke hrle s tobom da se grle", neka to bude jutarnja poruka onima što su do kasno slavili Dan žena....

Sa ovim rukama sa prijateljima dijelim radost novog dana

Uz 8 mart, međunarodni Dan žena

Ševko Kadrić

 

 

Da li ste se zapitali zašto su Bog, Alah, Jehova, Buda, imenice muškog roda?

 

Da li ste se zapitali zašto Biblija tvori ženu (čovječicu) od rebra Adamova, Kurn je naziva `njivom kojoj muškarac može da se približi kad hoće i kako hoće i dobra djela sebi za života čini`, zašto se Jevreji i danas jutarnjom molitvom zahvaljuju Bogu što ih nije stvorio ženom? Ako to do sada niste uradili pokušajte danas, uz ovaj Dan žena, ali i svaki drugi, ne da bi (h)istoriju promjenili već stvarnost, ali i uticali na budućnost.

 

Zapravo, (h)istorija zadnjih 2 do tri hiljade godina je muška (h)istorija, i ta istorija  u osnovi je izraz snažnog kompleksa muškarca pred ženom (tačnije međunožnog kompleksa) koji je svoju biološku inferiornost instrumentalizirao kroz formu rata, monoteistickih religija,  zakona i dr. Možemo tvrditi i da je ta istorija,  istorija ratova, a rat nije ono što muškarac o njemu piše, kako ga pisci i filmski radnici u formi senzacionalnog i viteškog slikaju na platnu, knjizi i filmskoj vrpci. Rat je, zapravo, ono što smo preživljavali u Sarajevu, na prostoru Bosne i Hercegovine, Čečenije, Kosova, Iraka, trenutno Afganistana  i drugdje, gdje muškarci  agresivno liječe svoje muške komplekse pred ženom i nad njom i drugom nejači. Tako će Džordž Buš mlađi, pred očima nemoćne svjetske javnosti ubiti milion nedužnih Iračana, što će njegov nasljednik Barak Obama i priznati.

 

Katolička crkva će u srednjem vijeku na lomači spaliti oko pet miliona žena pod optužbom da su vještice, ali se i zvanično pitati da li je ona uopšte čovjek? Odgovoriće još banalnije da nije, ali nije ni životinja, već nešto između.

 

O spaljivanju muškarac u tom periodu ovim povodom neću, ali hoću o idealu nepismene žene u islamu, koju ne treba slati u školu da se nebi poćafirila ili da se do danas moli svom Bogu na jeziku koji ne razumije (arapski).

 

Svoj kompleks pred ženom muškarac je definitivno instrumentalizirao monoteističkim religijama. I cijeli  period muške dominacije muškarac je oboio sobom, svojom neugasivom željom da se fizički dokazuje i kompenzira svoju biolosku inferiornost, a kamo sreće da nije?

 

Cijena takvog nadmetanja je poznata, efekti danas takođe. Podsjetimo se da direktno ili indirektno za potrebe rata i danas radi više od 50% naučnih potencijala na svijetu, da je najjača industrija na svijetu vojna industrija, da svijet ima toliko oružja da može preko 60 puta uništiti bio-geo sistem u cjelini, a bilo bi pogubno da to neka budala učini i jednom.

 

Dok je rat bio dominatno muška igra viteštva, dok je bio "vojna" (sukob vojnika na vojnom polju) to stradanje žene u njemu nije bilo izraženo kao danas. Sa prvim svjetskim ratom već 5% poginulih su bili civili, u drugom svjetskom ratu svaki drugi je bio civil. U ratu u Bosni i Hercegovini, Kosovu ili Iraku zapravo, cilj rata i jeste bio progon, pljačka, silovanje i ubijanje civila. Strukturu civila dominatno čine žene, djeca, starci.

 

Prisjetimo se, takođe, činjenice da svijetu prijeti fatalna opasnost od nestanka bioloških resursa na kojima danas počiva ekonomija svijeta (ulje, rude, minerali), da je broj stanovnika na Zemlji dostigao 7 milijardi, dok je u doba Hrista bio svega 250 miliona, da je tendencija udvostručenja svakih 33 godine, da na jednoj strani svijet živi u izobilju, na drugoj samo u Indiji 5 miliona djece umire od gladi, da je opasnost po ostanak bio-geo sistema dostigla takav nivo da se postavlja pitanje: imamo li šansu da ga spasimo i uz saglasnost da to hoćemo?

 

Jedno od sudbinskih pitanja čovjeka i čovječanstva danas jeste da žena pristane da preuzme vlast na Zemlji i sudbinu civilizacije u svoje ruke i, na drugoj strani da se muškarac privoli da je se odrekne. Ali ne da žena povede civilizaciju radeći to na način kako su radili muškarci. Ne, da ona objavi rat muškarcu, ona bi se tada ponovo našla na njegovom terenu, terenu rata i sukoba gdje nema šanse. Takav zahtjev, zahtjev da žena participira više u vlasti ili je preuzme od muškarca, bez obzira kako se činio nevjerovatnim i radikalnim,  istovremeno se javlja i nužnim.

 

Žena svoj biološki naglašen strah za potomstvo i za opstanak kvalitetnih uslova za njegov razvoj mora instrumentalizirati primjereno, takođe, njenoj naglašeno emotivnoj i suptilnoj strani prirode. Muškarac tim ne gubi mnogo osim vlasti. On, muškarac je zapravo samo pola čovjeka koja sa drugom polovicom, koju čini žena, može da produži sebe, društvo, nastavi civilizaciju. To pitanje nije samo žensko pitanje već civilizacijsko u čemu ona mora dobiti podršku svih progresivnih dijelova društva.

 

Da će to biti lako? Neće. Ono što se dešavalo u posljednjih 2-3 hiljade godina ne može se promijeniti brzo. Vlast koja je instalirana, ne može se tako brzo oduzeti, ali u zadnjih sto godina na tom planu je više učinjeno nego za cijelo vrijeme prije.

Primjer  Švedske, zemlje u kojoj muškarac nije imao priliku da u posljednjih više od 300 godina demonstrira svoju ”mušku silu” i liječi međunožni kompleks nad ženom, govori kakvo društvo može i treba izgledati kad u njegovom uređenju žena uzme veće učešće. Ovdje se iz generacije u generaciju slaže društveno bogatstvo, za razliku od Balkana gdje, kao po pravilu, svaka nova generacija treba da kreće sa ruševina koje joj prethodne generacije ostavljaju.

 

Švedska je bez sumnje jedno od najhumanijih društava koje svijet danas poznaje sa najizgrađenijom zaštitom nemoćnih i onih kojim je pomoć potrebna, sa uzornim odnosom prema zaštiti životne sredine, sa uzornim položajem žene u svijetu koji još uvijek previše na muškarca liči.

 

Na kraju, treba istaći da angažovanje žene u upravljanju društvom i rješenjem ključnih pitanja civilizacije danas na način žene a ne mškarca, nije samo emancipaciono pitanje i pitanje mjere njene uloge u društvu, već po svemu sudeći sudbinsko pitanje.

 

Uspijemo li preusmjeriti samo snage i sredstva za rat u pravcu novog tipa ekonomskog razvoja i saniranju posljedica nemarna i suluda odnosa spram životne sredine, mnogo smo učinili, a to ne može i očito neće muškarac.

 

Ovaj svijet, naprosto, treba ženu kao nadu, ali ne onu koja će liječiti komplekse sopstvene zapostavljenosti oponašanjem muškarca, to nikako. Žena mora oponašati sebe. Zato i jeste žena moja nada, moj bog. Sretan nam 8 mart.

Ševko Kadrić, Štokholm mart 2010

Vera Veljović, glumica

 

Ćaskanje sa glumicom Verom Veljović, jednim od tri glumca u švedskim pozorištima, koji su u svojoj glumačkoj biografiji uknjižili ime Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Jasenka Selimovića i Isu Porovića smo prestavili Veru smo, kao šlag na tortu, čuvali za kraj.  Vera je stalno zaposleni glumac u teatru  „Smålands Dramatiska” od uloga izdvajamo onu u ”Vrtlaru i Don Qihotu” ili onu u filmu ”Eko” sa mojom je osvoila prvu nagradu za najbolju žensku ulogu na filmskom festivalu kratkometražnog filma   „Montecatinis”.

Vera s ponosom ističe da je 1991. Godine završila Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi profesora Bore Stjepanovića, ali i da su to najljepše godine njenog života. A evo i zašto: „Bilo je intenzivno, radilo se mnogo, istraživalo, upoznavalo, plakalo i radovalo. Sa Akademje scenskih umjetnosti u Sarajevu sam pokupila temelje, osnove glumačkog zanata”.

Govoreći o uzorima u glumačkom pozivu, odvela nas je dalje od samih glumaca, režisera i pisaca scenarija. „Moji glumački uzori su mnogi, a često se i mjenjaju. Inspirišu me i ljudi koji djeluju na ne-glumačkim poljima. Na primjer, James Thieree, glumac, plesač, iluzionista, (unuk Charli Chaplin-a) je velika moja inspiracija, engleska glumica Emma Thopmson takođe”.

Kad je Balkan u pitanju, tačnije bivša nam domovina Jugoslavija, Verina generacija je ona koja nije uspjela da bude čuvar prvih aplauza u mirnoj i jednoj jedinoj domovini. Ratni plotuni i povici su pokosili, rastjerali ili odredili uloge svima pa i glumcima. Ipak Vera je uspjela da odigra ulogu u televizijskoj seriji „Ranjenik“ i da sve bude u skladu sa velikim ratnim scenarijem, postala je rijetka glumica koja je seriju odigrala, ali je nikad nije odgledala.

Roveći po glavi slike i sjećanja prisjeti se da je na trećoj godini studija igrala ulogu u Šekspirovoj drami "San ljetnje noći". „Još jedno drago sjećanje na Sarajevo” kaže otkidajući grad na MIljacki ali i Šekspira od zaborava kao u snu jedne ljetnje noći. Verina priča me načas vrati jednom od zapisa u kamenu uklesanom u koji je gorkim iskustvom drevni bosanski pataren 1343 godine uklesao: „Po zemlji sam hodio tražeći pravi put i nisam ga našao. Sad znam ono što tad neznadoh. Puta nema, put je ono kuda hodiš i dokle hodiš“.

Vidim je kako te ratne 1992. Godine stoji na raskrsnici mnogih puteva a svi oni odvode  a ni na jednom nema putokaza, da kaže gdje i šta nas čeka. Odlučila je da krene, a mogla je i da ostane, izabrala Švedsku a mogla i mnoge druge zemlje, to je sad lična (h)istorija i (h)istorija porodice, ona je mogla biti druga i drugačija, oni što vjeruju u sudbine to sudbinom zovu. Glumica ga naziva režiserom naših životnih puteva koji sami po sebi liče na drame i pozorišta, ali pod vedrim nebom i bez repriza.

Kako se osjećaš u svojoj koži Vere Veljović, glumice u Švedskoj, pitam za kraj.

”U Švedskoj je kao i svugdje (pretpostavljam), mnogo glumaca se  bori za mali broj uloga. Ja radim sve ove godine, imam stalni posao u pozorištu, a ponekad zaigram i u nekom filmu. Ovdje me pitaju da li  ja sebe smatram švedskom glumicom ili glumicom u Švedskoj? Moj odgovor je: Ja sam glumica. To je dovoljno”.

Reci nešto što misliš da je interesantno, poučno, ohrabrujuće, inspirativno, našalih se na kraju?

”Ne ljuti se čovječe!”, izleće iz nje kao da nas u igru uvodi, igru koja se zove život u kom smo svi glumci svojih života. Veru eto zapalo da igra svoj, ali i mnogo tuđih života. Igra, čarolija, utrostručena obaveza, ko zna šta sve, pomislih gledajući glumicu pitajući se da li je osmjeh njen ili nekog od njenih dragih likova. Sretno Vera u svim ulogama, ali prije svega u onoj kojom igraš sebe, Veru Veljović, glumicu iz Bosne vjetrovima boga Marsa na švedske daske raspoređenu.

 

Ševko Kadrić

 

Ovih dana je u Švedskoj sevdalinka doživjela pravu promociju. Promotor je Hanka Paldum, dok ovo pišem gledam je na TV4 švedske televizije, malo priča a onda, ono što najbolje radi, pjeva. Uz sliku i glas Hanke evo i nekoliko rečenica o tome šta je nama sevdalinka.

U porodicu naroda, unosi se, uz ono po cemu su narodi slični i ono po čemu je svaki narod poseban, cim je oplemenio, obogatio tu porodicu, cijeli civilizacijski tok. Kad su u pitanju Bosna i Bosanci onda su to svakako tri kulturoloske tekovine na koje ovim povodom zelim skrenuti pažnju. Bosanska patarenska (bogumilska) kultura, materijalizovana u kamenim stećcima, za koje Miroslav Krleža ustvrdi i da su jedini kulturni spomenik u Evropi nastao; sevdalinka kao gradska ljubavna pjesma i svakako poetičnija ideja koju je Evropu oplemenila u zadnjih pedesetak godina je ideja bosanske piramide, istina nedovoljno verifikovana ali i ono što se već desilo je naprosto grandiozno.

Danas i ovim povodom želim govoriti o sevdalinci gdje nije neophodno naglasavati i ono "bosansko" naprosto što druga i drugacija ne postoji, već samo bosanska i ono što se od Bosne prelilo u zemlje okruženja i tamo bilo prihvaćeno.

Ono što sevdalinku determiniše u njenom pojmovnom i suštinskom kulturološkom smislu, jeste činjenica da je "Sevdalinka bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku," (Omer Pobrić) što je u najvećem tačno mada je ovo određenje "gradska" vremenom nestalo, posebno novim tehničkim mogućnostima emitiranja i reprodukcije (radio, gramofon, TV) tako da je sevdalinka naprosto samo bosanska narodna ljubavna pjesma.

Pojam "sevdah" ili glagol "sevdisati" označavaju imaginarni ambijent ljepote u kom prostranstvu je duša - koja osjeća, pronalazi zrna radosti i formira mozaik koji životu daje smisao i lijepotu. "U sevdalinkama su naši prvi drhtaji uzneseni čulima, prvi dodiri i prva ćutanja u mraku - kad je čovjek sam sebi dovoljan jer nije sam - u sevdahu je." Sevdalinka pored tog individualnog duhovnog saživljavanja sa melodijom i riječima pjesme pa i samim sobom ima i onu socijalnu, društvenu dimenziju gdje nestaje granica između izvođača i slušaoca, kad svi učesnici u druženju pjevaju, sevdišu.

Sevdalinku možemo odrediti i kao nirvanu, kao auru koja okružuje čovjeka, nepojavnog je oblika i ne može se vidjeti (izuzme li se čitanje osjećaja u ponašanju i licu izvođača i slušalaca), ona u nepreglednom prostranstvu ljudske duše traži osjećaje, pronalazi zrna i formira mozaik ispleten čulima koji slavi trenutak života ili život upravo tog trenutka, dajući smisao i životu i ljudskom postojanju. Sevdah je naprosto duhovno stanje sjedinjavanja ritma i pjeva muzike sa ritmom sopstvenog bića gdje oni tvore harmoniju zadovoljstva, harmoniju koja slavi postojanje sopstvenog bića sjedinjujući ga sa harmonijom dragih ne rijetko dalekih ili izgubljenih bića, predjela.

I baš kao što Krleza ustvrdi za bosanski stećak "da nikad i niko nije vidio Bosanca na stećku da kleči da je sužanj" tako se i za sevdalinku može ustvrditi da "nikad i niko nije čuo sevdalinku da je prožeta mržnjom ili niskim ljudskim strastima koja ne slavi ljepotu ljudskog postojanja i čovjeka samog". Ovdje zapravo dolazimo do čudna ali ne slučajna spoja ova dva bosanska fenomena, kulturoloska stamena (bosanskog stećka i sevdalinke). I jedno i drugo pa i treće (Bosanska piramida) su odraz duhovnosti jednog tla, jednog podneblja i na njemu i po njemu izatkane radosti života i ode životu. "Da mi se ispod ovog hladnog kamena dići, svaki bi mi dan bio jedan cijeli život" pročitacemo davno na stećku upisano ali i u svakoj sevdalinci, ali i sa njom samom, biće slavljen upravo taj dan kao jedan cijeli život, baš kao da je jedini ili posljednji.

Sevdalinka je i historijski trag mukotrpne borbe protiv tuđina koji je došao silom i pokorio Bosnu, pobio bosansko plemstvo, odveo bosansku mladost na tuđa ratišta, nastojao zatrti tragovi posebnosti prostora, njegove religije, kulture, jezika. Ako Bosanci nisu uspjeli da se odupru snažnom osvajaču silom kad je napadao, ako nisu uspjeli da sačuvaju intimu sosptvene bogumilske religije ispovjedane na svom jeziku, već im je nametnuta druga i drugačija lišena svake intime ispovjedana na arapskom (i pored Hamze Orlovića i hamzavija), sevdalinkom su upravo nastojali sačuvati to malo bosanske duše. I upravo tad nastaje sevdalinka kao jedan od najreprezentativnijih žanrova bosanske usmene književnosti i naše narodne umjetnosti uopšte na maternjem jeziku. Nastala je u već formiranim urbanim sredinama u kojima je ogradjena avlija postala dio svijeta za sebe, sinija (sofra) njen sami epicentar a sevdalinka simbol otpora u čuvanju intime, njegovan na bosanskom jeziku i suprotstavljanja arabizaciji.

Sevdalinka je bila i oblik sporazumjevanja i izražavanja želja, poruka, poduka. Muškarci su je poput trubadura pjevali ulicama ili preko avlijskih zidova da bi se dopali, izazvali, poručili ili podučili. Poznata je pjesma "Hajde dušo da ašikujemo" u kojoj imamo sve elemente dvoglasne horske pjesme ali i elemente podučavanja i izazivanja na ljubav "Kako ćemo kad ne umijemo, Ja ću tebe naučiti dušo, sjed' predame pa namigni name."

U metričkom pogledu, sevdalinka je vrlo raznovrsna pjesma i pojavljuje se čak u šest metričkih varijanti. Tu susrećemo trinaesterac "Uzeh đugum i maštrafu, pođoh na vodu," jedanaesterac "Ja kakva je djulbegova kaduna", simetrični lirski deseterac "Djevojka viče sa visoka brda", rjeđe nesimetričnom osmercu "Ja svu noć ležah, ne zaspah." Ali najčešće su stihovi u simetričnom osmercu "Put putuje Latif aga" ili nesimetrični epski deseterac "Prošetala Hana Pehlivana". (Munib Maglajlic, 101 sevdalinka, Mostar, 1978.)

Sevdalinkom se stvarnost izražava neposrednom filozfijom tonova i emotivnih uzdaha. Kao takva sevdalinka je izvan evropske muzičke konvencionalnosti. Dok se taj takozvani zapadnjački tip muziciranja prilagodjava "pragmaticnim" ili "apsolutnim muzičkim" normama to je sevdalinka pjesma jauka duše, struja života koja kao da sjedinjuje sve u jedno: muziku kao izraz ali i sam život pretvara u muziku, harmoniju sjedinjenu sa harmonijom pulsiranja cijelog mikro i makro kosmosa.

I zato sevdalinka i jeste izraz duha i duhovnosti podneblja koji se Bosnom zove i Bosanca bez obzira kojoj uže socijalnoj grupi pripadao. I zato jeste sevdalinka sačuvala bosanski jezik od arabizama i turcizama kao osnovu bosanskog identiteta, i zato jeste Hanka Paldum u Švedskoj pred očim švedske publike napravla grandiozno dijelo njene promocije.

http://www.tv4play.se/aktualitet/nyhetsmorgon?videoId=1.1503158

 

ENIZOVA SUDBINA

Š. Kadrić

 

Mersad Berber

 

OMERA sam godinama sretao, ali u mimohodu. On hodao svoj krug do mosta i nazad, ja svoj, svako u svom krugu razabirao odjeke svojih koraka otkucaje svojih sudbina. I sad nas hladnoća i bjelina vani izmamili, istu rijeku ušću ispraćali i vraćali se svojim putem svom razabiranju koraka i otkucaja srca. Tu na bijeloj stazi, uz škripu pod nogama,  Omer me zaustavio. Pozdravio se kao i obično ali i upitao:

„Čuo sam da zapisuješ?“, prošapta kao da nas prisluškuju. Nasmijah se na pitanje ne pripremljen.

„Hodža Idriz zapisuje, ja pišem“, pokušah da se našalim kad vidim nije mu do šale. Uvede me u priču sa nekoliko rečenica, svoje šale se postidjeh i pozvah ga na kafu, odredismo i vrijeme.

„Poznaš li moga Eniza?“, pita iz daljine. Klimnuh glavom, ali i počeh po glavi da vrtim lik pod tim imenom, ne nađoh ga.

 

Dođe kad smo se dogovorili, ja već i kafu pristavio ali ga i posmatram, prvi put tako blizu, tako radoznao. Krupan, jake i sijede kose, očiju zgaslih sa dubokom mrgom među njima, glasa poput života na dvoje rasječena. Jedan glas mu na usta izlazi drugi se negdje u njemu, poput žiške u vruću pepelu, zapritao.

„Ćulum Omer iz Bastaha kod Banjaluke“, govori uvodeći me u njegovu priču, njegovu muku. Nešto ga gonilo da je ispriča, mene molio da je i zapišem. Nije ni trebalo, ona zapritana žeravica iz njega sama papir progarala, ostavljajući trag od krvi, goretina i pepela.

Zamislio sam baštu, sa kućom, tek napravljenom štalom, hambar, visoke kukuruze okolo što su čekali na berače. Zamislih i jabuku pokleklu pod crvenim avgustovskim plodovima te 1992 godine i njih šestoro kako čekaju kafu. Sin Šefik tek vojsku odslužio, rođak Nijaz,  Šefikov vršnjak, već stigao i da se oženi, nešto stariji Selim isto Ćulum, 16-godišnji Armin i Omerova supruga Ćama. On, Omer Ćulum, kretao u kuću da se na brzinu obrije pa da se društvu i kafi pridruži.

Čas prije i Eniz bio sa njima, Selimu se nije na vodu išlo, poslao Šefika, Eniz skočio htio starijeg brata da odmjeni.

Omer prišao ogledalu u kupatilu, ali kroz prozor vidio trojicu braće Šugića kako sokakom kući prilaze. Vidio da dvojica prvih imaju uniforme i automatske puške na ramenu a treći bio civil i pod šeširom. Znao im i oca Miću i njih svu trojicu, Milenka, Obrenka i Marinka. Odmakao se od prozora da požuri sa brijanjem i čuo Ćamin glas:

„Hajte unite ja ću donijeti rakiju i kafu“, poslije toga zagrmilo, kao da je grom iz vedra neba pogodio onu jabuku u sred dvorišta. Omer potrčao prozoru, svi njegovi bezživotno ležali po dvorištu... ona trojica Šugića utrčala u kukuruze i nastavila pucati u trku.

 

„Hoćeš mlijeka, šećera?“, pitam zagledan u ruke u kojima je šoljica kafe podrhtavala, osluškujući onaj glas što je papir progarao. Od nepravde i užasa vatra mi u lice udarila, zatezajući damare na slijepočnicama. Omer ne reče ništa, uze mlijeka i dosu u onu šolju što mu je u rukama čekala da prvi gutljaj otpije. U njemu se gomilala sjećanja, slike preticale jedna drugu, riječi se zaglavljivale u grlu u strahu da vani izađu.

 

Komšije se razbježale, on bosonog trčao u pravcu gdje je Eniz po vodu otišao, trčao i do vode, djeteta nigdje nije bilo. Svojim je ušima čuo da su pucali i u pravcu gdje je dijete trenutak ranije nestalo. Oprezno, drhteći cijelim tijelom, zagledao, osluškivao, počeo i dozivati: „Enize, Enizeee“. Ništa.

Otišao komšijama Božu i Marinku, znao da idu na linuju u Hrvatsku, ali se sa njim pazio. Preklinjao ih da mu pomognu da dijete nađe. Oni obukli uniforme, uzeli puške u ruke i krenuli da Eniza traže. Eniz vidio šta se desilo pred kućom i počeo bježati, Šugići i na njega otvorili vatru.

„Kad će Bog i sreća, nisu ga pogodili, uspio se za sijeno i šumu sakriti“, govori Omer objašnjavajući da se tek pred veče pojavio i njemu šapatom javio. Eniz oca iz šume gledao sa onim obučenim i naoružanim komšijama, mislio da su i njega zarobili...

 

Obojicu ih komšije odvele rodbini u Banjaluku. Tek sutradan u selo stigla policija, doktori i vojska da obezbjeđuje ukop...

 

Nakon tri dana pozvala ga policija da ide sa njima u kasarnu da prepoznaje Šugiće. Kapetan postroijo desetak vojnika pred zgradom, Omer ih sa prvog sprata gledao.

„Imaš jednu šansu da pogodiš koji su?“, rekao mu kapetan.

„Drugi, treći i četvrti“, poznao ih Omer.

Kapetan klimao glavom, Omer se zabrinuo, nešto pokajnički i u strahu progovorilo iz njega.

„Da nisam pogriješio?“, pitao zagledan u kapetana.

„Nisi, to su oni“, rekao mu onaj, ostavljajući ga nasamo a on počeo kucati po mašini. Omer vidio da su se oni vojnici vratili u kasarnu.

„Mogu li ja ići?“ pitao kapetana nakon dobrih sat vremena.

„A, možeš“, rekao kapetan kao da je bio i zaboravio na njega.

Nakon desetak dana njega ali i rodbinu ostalih pobijenih pozvali u sud. U hodniku bile ubice, svjedoci i porodice ubijenih. Svi čekali svoja vremena na istom postupku.

„Ako me budu teretili, ja ću reći ko mi je naredio“, svi su čuli kako je najstariji Šugić rekao u hodniku.

Šugiće sudija ispitivao kao da su, na seoskom putu u nehatu autom kokoš pogazili, a ne pobili tolike ljude. Omer se snebivao da govori o onom što je bilo i kako je bilo, vidio da više nije riječ o pobijenima već živima, plašio se za Eniza.

Pozvali ga na isti sud i poslije nekoliko mjeseci, bila zakazana nekakva nova rasprava, Omer rasprodao ono mala što je još bilo preteklo i počeo vaditi papire za malodobnog sina i ostarjelog sebe. Baš tako mu u opštini i rekli, da je Eniz malodoban a da se on zbog godina oslobađa mobilizacije. Na nove rasprave nije išao, znao da je već ranije sve bilo raspravljeno, kadija tužio, kadija sudio, ali i davao naredbe Šugićima.

Tri autobusa ljude, sličnih sudbina, povezla iz Banjaluke do Srbije i dalje prema Mađarskoj. Tek kad su prešli granicu Mađarske, Omeru nešto govorilo da može da bude miran, da više u kukuruzima nema Šugića i onih koji im naređuju.

 

Vidim da mu na pomen Mađarske nestade one mrge među očima, ispravi se u fotelji i srknu hladnu kafu po prvi put.

„Kako se snalaziš sam?“, potakoh ga na misao o ljepšem zapritanju sjećanja i odživljavanju starosti među četiri zida.

Nešto zasja u njemu, krenu pogledom prema mojoj kuhinji, slikama po zidovima, knjigama u polici, zagleda mi se u oči kao da me tek sad vidi, obradova mi se kao da sam ja njemu u goste došao. Presta da se lomi u mislima, trza u pokretima, lice mu se razvuče u blag osmjeh.

„Davno u vojsci sam ti ja bio kuhar, sve znam ko kakva dobra domaćica i ništa mi nije mrsko. Perem, peglam, unučad dočekujem ali hodam, samo kad ne pada, vrtim se u krug, niz rijeku uz rijeku.

Nisam ga više pričom htio kući u Bastahe vraćati, ali sam ranije zabilježio da je poslije rata svoje iz bašte eshumirao i ukopao u mezarju u Sani. Da još nikad na svoje nije išao. Komšije mu rekle da su onu šupu prenijele sebi, kace i još neke sitnice koje je upamti a da je ostalo nestalo. Kuća, štala, hambar, ograda... samo nestalo.

„Sve je tvoje Omere, kad god dođeš, sve ću ti vratiti“, rekao mu komšija Gojko kad su se na telefon čuli a do tada Gojko i brat mu obrađuju i Omerovo kao da je njihovo.

 

„Rekoh li ti da je Selim poslao Eniza da vode donese a on ostao da kafu popije?“, pita me kad je već na vrata izlazio.

„Rekao si“, klimnuh glavom ispraćajući ga.

„Što ti je ljudska sudbina i Božiji emar, da on u smrti mog Eniza odmjeni“, čuh kako prošapta odlazeći.

 

 

·        Uvidom u dokumentaciju o procesuiranju braće Šugića na prostoru Banjaluke, vidno je da je jedan od njih poslije rata osuđen na 15 godina zatvora, jedan je u bjekstvu, treći oslobođen zbog nedostatka dokaza.

 

Podjelimo radost



Nermin Ćišić

Početkom febroara, Nermin Ćišić je prvi put sudio u AL Svenska, ili pojednostavljeno u Prvoj švedskoj fudbalskoj lizi.

U porodičnoj biografiji će ostati upamćena i utakmica između Hekena i Orebra u kojoj je Heken pobjedio sa 2:0
U istoj toj porodičnoj biografiji je već zapisano da je Nermin, mlađi brat Dženana Ćišića koji mu je sudijski uzor ali i da je otac takođe bio fudbalski sudija u I lizi bivše Jugoslavije.

E pa bravo i sretno Ćišići, ovog puta posebno bravo Nermine

LAMIJA SULJEVIĆ

Zvjezdano nebo se otvorilo mladoj umjetnici

 

Jedna od kreacija, Lamije Suljevic

 

Š. Kadrić

 

Kada nekom umjetniku u jednom danu otvore webstranicu 32000 puta, sa te stranice 30-tak uglednih modnih časopisa i revija prenese kreacije i hvali mladu umjetnicu, onda se mora priznati da je riječ o umjetničkom fenomenu i umjetniku čije se zvjezdano nebo napokon otvara. Napokon, jer je Lamija Suljević aktivan umjetnik u Švedskoj već nekoliko godina ali novim kreacijama je otišla mnogo dalje, London i New York su neke od destinacija koje je pozivaju da pokaže svoje ideje, svoje modele.

 

Porodica doktora Mahire i Avde Suljević je Bosancima u Skandinaviji podosta poznata, Avdu sam i lično u roman ”Rođen za doktora” ugnijezdio, ali Lamija je nova generacija, potomak rođen za modnog kreatora.

 

Izvini što se ranije nisam javila pokušavam da budem smirena ali teško ide, pravda se umjetnica uvodeći me u priču o onom što slijedi: “Sad planiram jednu izložbu u New Yorku sa cuvenom francuskom Diane Pernet. Moja kolekcija je napravljena od brokada, i ručnog rada što sam na ruke izheklala.

 

Idejom je Lamija uhvatila dušu bosanske žene, neodoljivo me vratila u planinska sela Lukomir ili Šabiće na Bjelašnici, a znam da je ovdje u ravnici odrastala, ovdje sliku o svijetu sticala.

 

”Inspiracija mi je Bosna, i stare bosanske tradicije. Očeva majka, nena Malka se bavila ručnim radom i ja vjerujem da je to nešto što sam ja dobila od nje i ovo je moj rezultat. Otac ima samo jednu slike od svojih roditelja, ja sam tu sliku imala kao osnovu za moju kolekciju, na slici je nena sa cvijetnom šamijom, dedo pored nje. Tu toplinu sam tražila i pokušala otkriti u umjetničkim materijalima, čini mi se i uspjela u brokado materijalu.  Ručno sam šila odjeću, vunicom dekorirala, ali i heklala čitave haljine na ruke. Nedostajali su mi dukati i njih sam napravila ručno što se vidi modelima na slici. Cipele sam napravila od papira i obukla u brokadni materijal...“ govori Lamija uvodeći nas u njenu čoaroliju traženja duše očevog izgubljenog zavičaja i zagrljaja sa nanom pod cvijetnom šamijom. Lamija nanu nikad nije srela a otac svog oca mimoilaženje i traganje za izgubljenim, sudbina kod Suljevića.

 

 

Novine su donijele vijest da su Lamijine kreacije oduševile urednike Hint Magazinea. „Kad smo ugledali kreacije pomislili smo da je riječ o  Vivienne Westwood. Lamijina odjeća podsjeća i na veliku zvijezdu američkog silent filma, Thedu Baru. Lamija nudi avangardne detalje i čistu fantaziju od mode”, piše njujorški Hint Magazine. Po svemu sudeći to je već stara vijest, oduševljenje idejama mlade bosanske umjetnice obilazi svijet, oplemenjuje ga sa cviejtnom naninom šamijom.

 

„Napomeni, molim te, da je ova kolekcija veliko hvala mojim roditeljima i to šta su za nas učinili uprkos, ratu i svemu kroz šta smo prolazili“, govori Lamija odlazeći u svoje cvijetne kreacije Bosnom i nanom oplemenjene.

 

Na internetu je moguće naći više podataka o talentiranoj dizajnerici. Njena službena stranica je

http://www.lamija.se

 

Ševko Kadrić,

jedna od prvim mojih priča, danas bih nešto vještije detalje ispričao ali sa toliko žara, ljubavi, vjerovatno i naivnosti nikad više.

Fotografija planinara na Maglicu (2386 m/NV)

Vesna Krčmar je slici na Facebooku udahnula novu dušu, uvezala ove zadovoljne, bezbrižne, danas uglavnom po svijetu rastjerane ljude. Fotografija traži priču za sebe, do tada ja joj prilažem jedu u kojoj će se mnogi iz grupe prepoznati.

 

DOK se plamen rasplamtjele vatre propinjao put neba noseći sa sobom nagorjelo lišće, pepeo i iskre od iglica kleke, grupa planinara posjedala po prinijetim kamenim pločama i drvenim panjevima pa pričala o pohodima i marševima, o usponima u stijenama i visokom gorju.

 

Govorili o ljetnim školama alpinizma i speleologije, o školama gorske službe spasavanja na Bjelašnici, Prenju i Jahorini, o čvorovima i bivak opremi. Priča se podgrijavala bocom «Vranca” što je od ruke do ruke išao u krug. Pjesma im upredala glasove ali i želje, nosila ih negdje u nebo ali i vraćala poput zakašnjele ljubavi i poljupca dugo čekanog. Ispod Trzivke i Trnovačkog Durmitora, uz Trnovačko jezero i prašumu Perućicu, sastali se da na Bracin rođendan, skoro deset godina poslije pogibije, gore na Magliću polože cvijeće. Trebali su da ga polože na kamenu stijenu u koju je ukucan klin, u njega ukopčan karabiner i ubačen komad crvenog užeta. U stijeni je uklesan i tekst: «Slobodan Kovačević Braco 1945 - 1976 . Volio je planinu, darovao joj najviše».

 

Kad su otpjevali i ono: «Ponekad s tugom u srcu odlazim u planine te da mrtva druga obiđem i nastavim njegove sne...», među ljubiteljima planine i osvajačima beskorisnog, zavladao je tužan trenutak šutnje, sjete i sjećanja. Samo vatra zapucketala a od Vukašinove kolibe se začuo lavež Gara, što je zalajao na šum, miris, Durmitor ili nebo u mrkloj noći.

 

Do spavanja se čulo još mnogo zgoda, utisaka, pjesme. Mišo je ovo tiho veče na Trnovačkom jezeru ipak htio iskoristiti da bude malo sam, u mislima sa svojim prijateljem iz stotinu priča, kojem su gore na Magliću vjetrovi svirali njemu najdražu pjesmu. Ustao je i krenuo prema izvoru, napio se hladne vode i nastavio oko cijelog jezera. Koračao je, zagledao se u nevidljivo navikavajući oči na tamu, osluškujući šum vjetra, lavež Gara i pokoji kreket žaba. Vatra i šator, sad na drugoj strani jezera, uz odsjaj u vodi na crnoj podlozi noći, djelovali su poput usidrenih brodica u tihoj luci koje čekaju da se nešto desi, da ih povezu lađari, ponese voda ili podigne nebo. Kod oborene smrče opet sjećanja. Tu je jedne zime bio sa Bracom pod šatorom. Jezero zaleđeno, na njemu oko dva metra snijega i leda. Umjesto kočića za šatore udarili su velike drvene. Noću je puhao snažan vjetar i padao snijeg.  Šator se oborio. Morali su ustajati, tražiti nove kočiće, vikati razgoneći vukove, ono za svaki slučaj.

 

Trnovačko jezero, pogled sa Suhe Lastve

 

Sjećanja i samo sjećanja. Jesu li ona i optužbe? Braco je htio solo-uspon sjevernom stranom na Maglić, zimi. Je li to nemoguće? Nije, ali ipak nije uspio.

I tako je Mišo, tražeći odgovore na pitanja koja neodgonetnuta neukrotivo bježe pa mame i izazivaju, stigao do logora u kojem je vatra još gorjela a ostali planinari već odavno spavali. Sjeo je još malo kraj vatre a onda i sam ušao u šator te se uvukao u vreću, u namjeri da zaspi. Sutradan su njegove sumnje trebale biti veće, sutradan se trebao suočiti sa svjedocima, kamenim liticama i planinskim vjetrom.

 

Ustao je prije ostalih, umio se vodom jezerskom, skuhao čaj, napunio čuturicu, napisao poruku ostalima: ”Čekam vas na vrhu Careva dola - Mišo” i krenuo kroz travu, a onda kroz bukovu šumu prema Carevu dolu. Gore na proplanku iznad šumice, tri divokoze poranile i pasle rosnu travu, na vrhu Durmitora sunce crvenom bojom najavljivalo izlazak, a dolje kraj jezera iz logora se dizao plavičast stup dima nedavno naložene vatre.

 

Odlučio je da gore, pri izlazu, pod stijenom doručkuje i sačeka grupu. Ali, znao je da se neće sve na tome završiti, tim prije što nije sam. S njim je u ovim planinama njegov vječiti pratilac, Bracin dnevnik. On ga je lično našao u ruksaku poslije nesreće. Bracini roditelji su mu ga i ostavili.

Listao je mnogo puta listano, čitao pročitano, gledao isječke iz novina, šeme, crteže, male fotografije, ilustracije teksta. Dosta toga poznatog, često je i sam junak napisa, ali ipak bilo nešto nedokučivo. Ko je junakinja priče ”Pipi”? Ko je Pipi? Čitao, prepoznavao motive, ljude, atmosferu, ali ta djevojka je za njega ipak bila tajna. Zašto? Mislio je da jedan o drugom sve znaju, pa ipak!? I opet sumnja: da nije ona stijena, planinski vjetar? Čitao: zapisano 11. decembra 1976. godine:

 

 

”Razmišljajući o onom što pronađoh i pročitah u Vijećnici, krenuh uz Alifakovac, kad ugledah poznat lik koji mi se približavao razvlačeći usne u osmijeh, a kretnjama tijela izražavao neskrivenu radost ovog susreta. Pozdravismo se, onako srdačno, bogami i poljubismo.

- Koliko to ima vremena da se nismo vidjeli? - pitam.

- Skoro dvije godine, čekaj, čekaj, tačno: godina i deset mjeseci.

- O, pa! - izađe iz mene poput čuđenja ovoj tačnosti.

- Ima još nešto - nastavila je - u međuvremenu si bio na Mont Blancu, Matterhornu, pa si imao projekcije dijapozitiva u nekom planinarskom društvu, govorio na radiju...

- Ti mene zaista uhodiš - pobunih se.

- Ne, nego samo čitam i slušam - uvjerljivo će ona.

- Bio bih neiskren kad bih rekao da mi ne godi. Zato predlažem da negdje popijemo kaficu.

- I sok od smreke - podižući dva prsta tražeći riječ dodala je ona, podsjećajući me na moje predavanje o ishrani u prirodi.

- Onda je i izbor pao, ”Behar” - rekoh.

I dok smo pili kafu i sok od smreke, slušao sam jednu naoko uobičajenu studentsku priču, tačnije priču studentice iz provincije koja se našla pred preprekama na studiju, izazovima velegrada, onda taj teret nastoji prenijeti na druge, sve osim sebe... Ali ne, ovo je bila ipak drugačija priča, iz ovog poraza se nastojalo izaći kao pobjednik i ona je pokazala dovoljno uvjerenja i želje da to i učini te meni ne osta ništa drugo već da i sam povjerujem.

S    obzirom da su dolazili novembarski praznici, Pipi je izrazila želju da pođe sa mnom u planinu. Rekao sam da pripremi opremu, da ću je nazvati. Uzevši njen broj telefona, rastali smo se uz ono:

- Onda, vidimo se.

- I čujemo - podsjećajući me na obećanje dobacila je.

 

 

***

 

Za praznik sam namjeravao na Treskavicu, te zamolih sekretara da mi osigura još jedno mjesto. Kad sam je nazvao, reče mi da poziv čeka cijelu vječnost, da je od prijatelja pozajmila cipele i ruksak a od mame dobila paket. Dogovorili smo se o polasku,  spuštajući slušalicu nasmijah se i za sebe velim: ”Odlučna, nepokolebljiva”.

Pred muzejima, odakle kreće autobus za Trnovo, bila je prije mene i iz daljine pokazivala rukom svoj planinarski izgled - cipele, gležnjake, planinarske hlače, pleteni vuneni džemper, te ruksak na leđima.

U autobusu je Jare, taj lukavi planinski vuk, oduševljavao i nasmijavao planinarskim pričama, koje sam ja već slušao, u nekima i ulogu imao, ali ovaj mudrac to tako iskarikirao i uobličio da čovjek samog sebe jedva prepozna.

Tamo negdje pri usponu uz strmi Skok počela je da gubi tempo, češće se odmarala i napokon priznala da je jako umorna. Pojeli smo jabuku i stojeći sam joj skrenuo pažnju na vodopad Skakavac koji je u jesenjem ambijentu, uz šum padajuće vode, zaista veličanstveno djelovao.

Pipi me pitala kako doživljavam sklad boje i oblika, ovu igru prirode i muziku koju neprekidno svira voda što u isto vrijeme znači snagu i radost, život i prolaznost. Pitala me volim li djecu, kakvo bi im ime dao. Kad sam rekao dječaku Goran a djevojčici Jasna rekla je da sam nepopravljiv, da sam lud.

Od Zagrizala smo išli uz svjetlost baterije. Pitala me ima li vukova, kako se ponašati pri susretu sa medvjedom, zaustavljala se pred većim grmljem i pitala ”šta je ono”, a onda ugledavši svjetla doma na Kozjoj Luci skakala u mjestu ne vjerujući svojim očima vičući: ”Dom, majke mi dom!”

U domu su planinari sjedili, pričali, igrali remija, neki pjevali. Nešto, od znoja mokrih, košulja sušilo se oko naložene peći, a Jare je primjećujući nas kako ulazimo preko sale dobacio novoj planinarki: ”Hej, ljudi, majke mi i ono haustorče stiglo!” Začulo se ono planinarsko ”Op, op, op” što u ovoj situaciji znači i čestitku i pozdrav i ohrabrenje. Jare nam je, tačnije njoj, napravio mjesta kraj peći, a onda donio dva čaja.

Pošto se okrijepila, popila čaj i zagrijala leđa, pitala me gdje može da se presvuče. Uzeo sam ključ od dežurnog i krenuli smo u sobu broj 9 da se presvučemo i ostavimo stvari. Dok sam ostavljao ruksak na stolicu pored vrata i rovio po njemu tražeći suhu košulju, Pipi je prokomentarisala:

- Jao, što je toplo.

- Ovo je najtoplija soba, kroz nju prolazi dimnjak iz sale - rekao sam okrećući se prema njoj. Zastao sam u kretnji, vidio sam je ispred sebe okrenutu leđima i do pasa golu. Osjetio sam nemir, zatečenost ovom, možda priželjkivanom situacijom od koje sam ipak poželio pobjeći.

- Presvuci se ti, ja ću biti u sali - rekao sam hvatajući rukom za vrata. Osjetila je moj pogled na sebi, nervozu u riječima, osmjehnula se i okrenula glavu a onda i tijelo prema meni.

- Samo nemoj reći da se vi planinari plašite žena i golih grudi - rekla je obavijajući ruke oko mog vrata. Gledao sam je u oči, usne su joj podrhtavale, zjenice se širile a niz lice se otisla jedna pa još jedna suza.

- Pipi, ti plačeš - rekao sam tek toliko da nešto kažem.

- Da te podsjetim, ti si me nazvao Pipi, toliko sam željela da me još neko zovne tako ali i plašila da ne ubije ljepotu tom imenu koje si ti dao.

Prešao sam joj prstom preko usana, rukom kroz kosu, poljubio pirgavi nos, pa suzu na obrazu...”

 

***

Ovdje je u dnevniku nalijepljena novogodišnja čestitka, rađena drvenom olovkom u boji, na kojoj je lik pirgave djevojke sa cvjetovima runolista u kosu upletenim. U ruci je držala pticu, a na drugoj strani je bio tekst: ”Samo ona nikad ne ostavlja”.

Poslije čestitke u dnevniku je ostavljena jedna strana prazna, slijedi zapis o Prenju - pisan 25. decembra, u kojem se Pipi nigdje ne spominje.

 

***

Vidjevši da će grupa iz šatora ubrzo stići do njega, Mišo se samo javio: ”Helop!” i krenuo prema vrhu. Koračajući tražio je odgovore na pitanja: ”Što je nema u zapisu o Prenju? Šta je trebalo stajati na praznoj stranici, njih između ostalih stranica nema? Možda je... nije... vjerovatno... nije, znam njega. Vidjevši nedokučivost odgovora prekorio je sebe: ”Mučiš se, a možda je samo jedna od prolaznih avantura.  Usporio je korak i sa više pažnje počeo zagledati cvjetove tražeći encijan i ostavljajući mogućnost ostalima da ga stignu.

Izlazeći na greben na kojem se spajaju putevi, onaj s jezera i onaj s Lokva Dernečišta što vodi preko Klekova Pleća do vrha, vidio je siluetu žene planinarke i dječačića koji je u crvenoj vjetrovci sa žutim ruksakom na leđima trčkarao iza nje. Pomislio da se vjerovatno vraćaju s vrha. Obuzelo ga je divljenje prema ženi koja je sa dječačićem imala hrabrosti i volje da porani i popne  se na najviši vrh Bosne. Gledao je još trenutak kako se drma kleka u kojoj su nestali, a onda je, skinuvši ruksak s leđa, sjeo na busen meke suhe trave i pričekao grupu iza sebe.

Kako se put do ploče smanjivao, tako je sjeta pa i bol u njegovim prsima rasla. Planinari su brali encijan i zabadali u vijenac kleke, što su ga putem spleli. Mišo je zaostajao iza grupe ni sam ne znajući zašto. Vidio je stijenu, crveni komad užeta se već iz daljine prepoznavao. Planinari su okružili stijenu, zakopčavali se pripremajući  se za svečanu tišinu posvećenu životu uime života.

Iznenada se grupa uskomešala, začuo se žamor, čuđenje. Okrenuvši se prema Miši jedan iz grupe je rekao:

- Ovdje je već neko bio.

- Da, maloprije dolje u kleku je zamakla jedna planinarka i dječak - rekao je Mišo dok mu je pred očima zaigrala maloprijašnja slika planinarke, dječaka i drhtaja klekovine u koju su zamakli.

- Evo svježeg cvijeća i slušaj šta piše: ”Braci s ljubavlju, Goran i Pipi”.

Mišo je zastao u kretnji, disanju, osjećajući da je čuo nešto nevjerovatno. Osjećao je da će zaplakati, da će potrčati, zovnuti. Ipak je samo sjeo zaleđena pogleda u vrh Volujaka na drugoj strani, a preko usana mu je izlazilo u šapatu: ”Goran i Pipi”.

 

 

P.S.

Ovo je jedna od prvih priča koje je autor napisao i objavio. Bio je zagubio, kao i još nekoliko prvih objavljenih. Na jednoj od planinarskih internet stranica poslao je poruku planinarima, ako je imaju da mu je nekako i dostave. U proljeće 2004. Edin Durmo planinar, pisac, naprosto avanturistički duh svim svojim bićem, u časopisu ”Izazov” objavio je priču prenoseći je iz časopisa ”Naše planine”. Durmo je uz priču i ime autora toliko toga lijepog napisao da bi bilo neskromno to sad i prenositi. Hvala mu.

Uz deset godina boravka u Švedskoj, sjajnog glumca i reditelja Ise Porovića.

Pribilježio, Ševko Kadrić

Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu iduće godine puni 30 godina svog postojanja. Visokoškolska institucija koja je višestruko obilježila prostor Bosne, ali i mnogo šire. Kroz sjajne uspjehe Ise Porovića, glumca iz Štokholma ćemo se prisjetiti Akademije, profesora ali i studenata.  (H)istorija je da su profesori na akademiji bili : Dr. Razija Lagumdžija, Borislav Stjepanović, dr Miroslav Avram, Emir Kusturica, Miroslav Mandić, Nenad Dizdarević, Miralem Zupčević, Admir Glamočak, dr Nenad Vuković, dr Dževad Karahasan... Podsjetimo na sjajnu generaciju studenata koja je iznjedrila kultnu komediju „Audicija“, i kultni kamerni „Obala 13“,  na ratnu generaciju koja je bila duhovno svjetlo u opsjednutom Sarajevu, na svjetska filmska priznanja, Zlatnu palmu, Zlatnog medvjeda, Oskara. Sve ovo i mnog više od toga vezano je uz ime i aktere Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, Obala 13.

Troje bivših studenata ove akademije su danas žitelji Švedske i vrlo uspješni kulturni radnici, glumci redatelji, rukovodioci kulturnih ustanova. Za Jasenka Selimovića naša čitalačka publika zna dosta toga, o glumici Veri Veljović ćemo pisati neki drugi put, junak ove priče je glumac i reditelj Iso Porović.

 

Iso je diplomirao na Akademiji u Sarajevu 1989. Godine. Prvo profesionalno uhljebljenje na daskama našao je u „Kamernom teatru 55“. I ako je, kako kaže igrao u svim profesionalnim pozorištima u Boni i Hercegovini ipak najdraži period rada, kad je Bosna u pitanju, mu je u „Bosanskom narodnom pozorištu“ u Zenici. Tu je kao prvak pozorišta odigrao 45 glavnih uloga i režirao veći dio predstava od1988 do 2001. Godine, od kada počinje Isina nova glumačka priča ova švedska.

Ono što jeste fascinantno, kad je Porović u pitanju, to je vrijeme za koje obvladava švedskim jezikom i neophodnom sigurnošću da stane na daske koje život znače. Svoje oduševljenje onim što je u međuvremenu na polju glume i redateljstva napravio, sam i glasno izgovorio, povezujući to sa voljom ili srećom.

 

”Kada je Ingemar Stenmark bio na vrhuncu svoje karijere i kada je postizao najveće rezultate, baš tada su mu mnogi čestitali i govorili kako je imao izuzetnu sreću! On bi samo tada konstatirao: što više treniram, trudim se, nastojim, što više znam šta hoću, to mi ljudi sve više i više govore da imam sreću!

Uz ovu anegdotu bih dodao da moj lični ”uspjeh” u Bosni, a i u Švedskoj je bio bez sumnje uzročen srećom da sam se našao baš na određenom mjestu u određeno vrijeme, i da sam sreo baš te ljude koje sam sreo. Ali, mislim, iskreno, da je sve to zavisilo i od ambicija koje sam imao, upornosti koju sam pokazao, pa i, ako hoćeš, i umjetničkim kvalitetima koje prate i uspjesi”, objašnjava Porović.

Iso je dovoljno dobro naučio švedski jezik da je do sada odigrao dvadesetak uloga u raznim pozorištima (Kraljevsko dramsko pozorište – Dramaten, Državno pozorište – Riksteatern, Regionalno pozorište – Teater Västernorrland). Objavio knjigu poezije na švedskom jeziku, zastupljen je u nekoliko antologija poezije. Režirao je nekoliko predstava. Igrao u nekoliko filmova, a trenutno mu je u pripremi i prvi film, koji ću on režirati. Dobitnik je nekoliko nagrada za umjetnički rad u Švedskoj, između ostalog priznanje Švedske Akademije nauka i umjetnosti, za poseban doprinos razvoju švedskog teatra.

Radio je i kao gostujući profesor na švedskim Akademijama dramskih umjetnosti, za nepunih deset godina života u Švedskoj, toliko postići u svojoj struci gdje je glavni alat jezik, je naprosto fascinantno.

B.P: Ti si jedan od najkompetentnijih Bosanac koji može napraviti poređenje ili preplitanje dvije kulture, one bosanske i ove švedske, u toj oblasti teatra, filma, pitam u želji da više saznamo o tom dijelu kulturnog preplitanja nas i njih.

 

Porović: Ono što se zove zanat u oblasti scenskih umjetnosti je konstanta na neki način i u Švedskoj i u BiH, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji u svijetu. Ono, na čemu filmska i pozorisna umjetnost počiva u tehničkom smislu, pronalazi svoju zajedničku crtu na svim meridijanima.

Razlike su, prije svega u ukusu, ili u onome što švedska, odnosno bosanskohercegovačka publika više voli, cijeni više nego neki drugi stil ili žanr. Tako da se u Švedskoj najčešće postavljaju na scenu komadi u psihološkom realizmu i realizmu, ili sa druge strane komadi sa puno muzike i plesa.

U Bosni i Hercegovini preovladava običaj, ili tačnije rečeno je komedija i eksperimenalni teatar najčešći oblik rada u pozorištu.

Po pitanju filma, opet mislim da je nešto slično u pitanju kao i u vezi sa teatrom.

B.P:  Gledano kroz prizmu čitanosti, čini se da je neko davno Bosance zavadio sa knjigom, kako to izgleda sa aspekta teatra, ima li ih, srećeš li ih ovdje?

Porović: Nekoliko godina sam, između ostaloga, radio u Državnom pozorištu Švedske (Svenska Riksteatern), koje mu je glavna zadaća da igra svoje predstave na turnejama i na taj način dođe do svakog potencijalnog posjetioca, ljubitelja teatra, kako u velikim gradovima, tako i u malim mjestima u cijeloj državi. Sa tim teatrom sam, putovao i sretao publiku u raznim regijama, ali, nažalost, kao da Bosanaca nema uopšte u ovoj zemlji! Vrlo, vrlo su rijetki oni koji dolaze na pozorišne predstave. Ako ne bi smo računali moju rodbinu i lične prijatelje!

Kako sve to izgleda na amaterkom planu, i na planu folklora i kulturnih društava koji su pri Bosansko-hercegovačkim klubovima, je za mene potpuna nepoznanica, jer nikada nisam u Švedskoj radio na taj način.

B.P: Oslanajući se na iskustvo bivše Jugoslavije, Bosne ali i Švedske, šta ti je u dalekozoru za budućnost, gdje ćeš tražiti svoju životnu zvijezdu vodilju?

Porović: Možda će ”zvučati” neskromno, ali mislim da sam ja već našao moju zvijezdu vodilju, na svu sreću, tako da ne moram lutati i tražiti je! Ta zvijezda vodilja je: Apsolutno Dobro, Ljepota, koja je  Jedina Istina…

M. Kovač;    B. Boškailo;   Z. Bečević;   B. Sejranović;



S. Stanišić;    E. Topalović;    A. Hemon

Decembar je mjesec  svođenja godišnjih računa, kad su pisci u pitanju pored knjiga objavljenih u toj godini i nagrade su dio te zavodljive priče. I ako je najveća nagrada piscu čitalac i trajanje, ni zvanično priznanje nije za podcjeniti, još kad ono dođe od kritičara iz drugih miljea (naroda, država pa i kultura) onda je to više od nagrade, to je podvig.

 

Malo koja godina u (h)istoji bosanske književnosti će biti upamćena po toliko značajnih međunarodnih nagrada bosanskim piscima po svijetu razasutim kao ova 2009. Teško je reći sa kojom je sve počelo, ali Mirko Kovač i njegov «Njegoš» i «Stećak» nam se čine zgodnim za početi. Bekim Sejranović iz Osla dobitnik je ovogodišnje nagrade «Meša Selimović», Bisera Boškailo iz Njemačke nagrade «Dereta» u Srbiji, roman Višegrađanina Saše Stanišića, nastanjenog u Njemačkoj je, uz mnoge nagrade, već preveden na 30 jezika, roman Zulmira Bečevića «Svenhammed» je nominiran za najveće švedsko književno priznanje Augustpris, upravo stiže vijest da je novi rukopis Enesa Topalovića u Zagrebačkom «V.B.Z.» ušao u najuži izbor za najbolji, Aleksandar Hemon nas ne prestaje iznenađivati sjajnom literaturom...

 

Samo da je još i Bosance naviknuti da im knjige čitaju.