GORAN Saric - u svoj Konjic zaljubljen


Goran Saric, rukama kao da pjesmu priziva

Najveća je’ žrtva rat bio čovjek utopljen u Narod. Toj kategoriji) vrsti’ pripada i Goran Sarić. Zahvaljujući toj činjenici mogao je pisati pjesme protiv rata i onih što su ga proizveli. Mogao je pisati pjesme koje imaju dubok smisao, široke i snažne poruke. Mogao je postavljati retorička pitanja kao u pjesmi istoga naslova i pjevati o strahu i neupitnim dvojbama.

´Sa strahom sam dvojio o snijegu i mrazu
koji još mogu doći.
Jer, u Grad već dugo ne stižu kamioni,
Zbog sukoba zaraćenih strana.´

Ovako ce u svojoj recenziji o Goranovoj knjizi "Naprijed u kameno doba" napisati Ivo Mijo Andrić, to bih isto potpisao po stotinu puta da me ko pitao, da mi je ko tražio da potpišem i o žrtvama rata i o Goranu Sariću, ali nije zato sam sam sebi uzeo za pravo da to ponovim u svoje ime, ali i ime hiljade onih koje niko i ništa nije pitao a u ime njih je činjeno, ih šta je sve činjeno...

   
 


Evo kako pjeva, Sarić Goran ili Goran Sarić


 


 
 

Konjički brevijar (maj '92-mart '94)


Ovaj disperzivni molitvenik posvećujem onima , i samo njima , koji se pred strašnom silinom bosanskohercegovačke kataklizme nisu dali zavesti omamljujućom toplinom i ( lažnom ?! ) sigurnošću Čopora , koji i pored svega nisu zaboravili kako je lijepo biti: Jedan , Jedna , Jedno...

 


Kako možete zamisliti da svijet nije pakao nekog drugog planeta?!





* Pjesma kojoj nije potrebno ime

Z o r a n u D .

 

Ti ,
recimo ,
nađeš neko mjesto .
Pusto .
Strašno .
Lijepo .
Tvoje .
A onda dođu ,
kao , slučajno naiđu ,
uzmu alatke u ruke i gnjevno ,
s mržnjom strasno ,
unište tvoje dugo traženo , ljubljeno .
Tako svaki dan
dok ti oči ne iskoče
od kolektivnog ludila .

http://www.monet.ba/opsirnije.php?id=10233
http://www.goransaric.net/wct_index.php?run=tab&wct=128&gid=1

SAFETA Osmičić - pjesnikinja sjetne duše



Sajamski susreti u Sarajevu su nam ukrstili puteve, prvo je bila jedna od mnogih što su sajam sa knjigom pohodili, onda se izdvajala srdačnošću, neposrednošću dok joj nisam knjigu pročitao i otkrio ono što će svako onaj ko joj se nad pjesmu nadnese otkriti. Zvonku pjesmu raspjevane duše, koja u čitaocu odzvanja poput sopstvenog iskustva u pjemsu ugniježdena. Teško se ne prepoznati u Safetinoj pjesmi koja u nama odzvanja i kad knjigzi sklopimo korice i krenemo putem sopstvenih imaginacija, traganja i pjevanja.





PRVO ZAJEDNIČKO JUTRO

Raspukli nar
krvari na suncu
i u zraku miriše sol;
vjetar tjera lađu u luku
a tvoje tijelo se odmara
u mojoj zjenici.

...suha narandžina kora
na stolu,
u šalicama ocrtani
još svježi tragovi sudbine,
a moj život u tvojim rukama ...

Sinoć se spoji toplina ljeta
u našim usnama
i sazrele oluje strasti
obrisaše iza sebe
sve praznine prošlosti.

....u zraku miriše sol
a tvoje tijelo
još se u mojoj zjenici kupa...

Safeta Osmičić
Heerlen, 10. 09. 2007.



VAŠAR U MOME GRADU

Cirkuska šatra;
marioneta na koncu treperi;
zube krvoločne
tigar na krotitelja ceri
a u njemu
zečije srce dršće;
balerina u ružičastom
na prstima
kontinente preskače;
riba-djevojka,
sirena u čaši vode,
uzdahe lakovjernima krade;
u buretu straha
motociklist
smrtonosne spirale ocrtava;
na ringišpilu
ljuljaška jedna
visoko leti
pa nisko pada;
i svi se sugrađani smiju
i uživaju
jer su akteri cirkusa
moga grada.

Heerlen, 01. 04. 2008.



 


PONUĐENO-UZVRAĆENO

Ponudili smo jedno drugom
najljepše šarene laže.
TI:
zakletvu na istinu,
sladoled na štapiću
sa dva staklenca pride,
filozofiju ludog Ničea,
prijateljski poljubac
bez primjesa seksa,
da si totalni kokuz,
onako, usputno,
beletristiku,
za pred spavanje...
JA:
da imam samo tebe,
dvije krofne,
suhih šljiva,
tek koliko u šaku stane,
kartu za raj,
gnijezdo gugutke,
i poeziju
pisanu za drugoga,
podvaljenu tebi,
i ogromnu zakletvu
da te želim samo za prijatelja!

Uzeli smo ponuđeno,
uzvratili istom mjerom,
a onda
popušili,
onako, za kraj,
i zatvorili odškrinuta vrata.

Safeta Osmičić
Heerlen, 22. 05. 2008.



ŽIVOT

U karavani života
i moja čerga jezdi;
konji mi stari
točkovi nepodmazani.
Ali još uvijek
pokadšto
zacvili šugavo pseto
i na Mjesec lane,
a ja
zajedno sa konjima vrisnem.

Safeta Osmičić
Heerlen, 20. 12. 2008.



 
 



Bosanski jezik je glavni segment identiteta


PAGANSKI poeta

 

Denis Dželić je imenovan Banjalukom, Bosnom, danskim fjordovima, snom o zavičaju uknjiženom u desetak knjiga... moglo bi se tako nabrajati u nedgled i nebi pogriješili ni u jednom od imena upredenih u život koji teče od 16. oktobra 1954. gdoine.

U Banjaluci je radio sa strujom, pomagao joj je da svjetlo i snagu kilovata prenese sa jednog kraja na drugi, da obasja, ogrije, pokrene i obraduje i tako punih 20 godina. Onda su došli i samo naredili: Odlazi! Nije se bunio, znao je da je živa glava bar može sanjati zavičaj.

U junu 1993. Godine spašavajući glavu i porodicu u ruksak na leđima je umjesto hrane natrpao knjige. Naprosto nije htio da se odvoji od Hemingveja, Hesea, Singera, Meše Selimovića, Nasihe Kapidžić, u bijegu je tražio spas i za njih ali i u njima spas za svoju dušu i svoju porodicu.

Ploveći Evropom za zavežljajem na leđima i porodicom u rukama, usidrio se u dalekoj i hladnoj Danskoj, obali prema Bosni okrenutoj. Tu je knjige iz ruksaka na desetine puta izčitavao a onda sjeo da i svoju napiše, odpjeva. Prvi roman je nazvao „Ptice iz fjordova“. U njemu je pričao priču o protjeranoj Banjaluci u kojoj je i on kockica. „Malo kad sam sreo istinskih slavitelja bosanskog jezika kao ovog paganskog poetu, otkinutog od paganskih korijena, zaturenog među danske fjordove da ih pjesmom i pričom daje glas“, reći će Ševko Kadrić o ovom Denisovom prvljencu.

Uknjižio je Denis i naslove: „Paganski poeta“, „Bajka za Unu“, „Astralni letovi“ u njima se propitkuje o smislu postojanja i čovjeku samom:
„Čovjek nije ono što mi mislimo o njemu, ni slika koju stvorimo o njemu, ni ono što sam misli da jeste, on je nepoznanica samom sebi. Čovjek je najveća misterija“.
O sebi će zapisati:
„Ja sam tihà rijeke. Mirujem pod granama vrbe sve dok me ne zahvati vrtlog vira i ponese maticom. Doživio sam virove zemljotresa, bolesti, smrti, rata, progona i ponovo sam u tìhi. Vrtjelo me dok se nisam uhvatio za granu izbjeglištva i skrasio pored vode.“
Devet godina je Denis Dželić dio porodice bosanskih pisaca koji iz dijaspore pohode Sarajevo i Sajam knjige u njemu, sa obrazom svojom ili tuđom prevedenom knjigom. Ove godine Denisa sudbina za bolesnički krevet vezala, za postelju od izbjegličkog sna u Hundestedu, tako mu se zove novi zavičaj.
 

Denis Dzelic

 

 

Sinoć je eksplodirao polumjesec kao dječiji balon .

Po nebu se pojaviše bubuljice zvijezda

kao ospice na licu afričkog dječaka

krvave i zastrašujuće.

 

Sinoć je nad Bosnom pukla crna mramorna ploča neba.

Rasula se, garavim mrakom zatrpala pola planete.

Pukla je Atlasova kičma pod njenim teretom.

Dolazi vladavina mraka.

 

Prelomila se jer je izgubila oslonac,

vijugave jarbole munara na koje se nebo oslanjalo.

Otvorila se kiša metaka, zagrmili topovi,

vojnici siluju šesnaest mrtvih Balerina na obali Vrbasa .

 

Jutros je duga pala na zemlju.

Njen mostarski luk razbio se kao lilihip šećerlama .

Sante boja tonule su u Neretvu,

ležale rastrgane po njenim obalama.

Mržnja je Razbila Dugu.

 

Jutros je taljeno Srebro,

fesovi kao razbijene saksije,

šamijama potpaljuju vatru,

čardaci ni na nebu ni na zemlji,

kosi se cvijeće, grade svinjci.

 

Jutros sablje plešu ples smrti,

crne šubare na kosturskim glavama,

skriveno dijete u majčinoj utrobi drhti,

bakandže stepuju po zlatnim baklavama.

 

Pori se bosanska ponjava

kolonama, dimije otiću, kao stada.

Iza njih ostaju rasute bobice tespiha

razbijena je vjera kao nada.

 

Sutra će biti samo ništa,

nirvana pod surim oblacima,

dotle će neka nova danska mržnja,

danas lupati njihovu poštansku sandučad

a sutra njihove glave .


ZULMIR Bečević

Putovanje započeto prvom knjigom.



Zulmir Bečević

Kao dvanaestogodišnji dječak, ne svojom voljom susreo se sa Švedskom, onda mu ona postala sudbina.
Učio sricati švedske rijeći, navikavao se na švedsku klimu, mentalitet ljudi, običaje, u sve njih upredao svoje snove da nebude izuzet, odbačen i neprimjećen. Prije švedskih riječi gitarom i pjesmom se djevojčici Jesiki približio, onda uz nju sve krenulo kako i treba u jednoj bajci u životu neopterećenom lomovima, ožiljcima.

Upravo tako će to oslikati, kasnije, kad je za pisanje prispio, kad je u mračnom Rejkjaviku liječio dušu od odvojenosti, samoće, trauma od rata ostalih. Priču on ili neko kasnije nazvao "Putovanje započeto od kraja", kraj asocirao na kraj Jugoslavije koja se u dječijoj duši lomila, ali i kraj nečeg ranije, samo njegovog. Priča kroz papir svijet ugledala, a njega hiljade čitalaca djeleći radost pisanja i prve knjige, kasnije nagradama ovjenčane.

Zulmir piše na švedskom, to mu je voda u kojoj se umiva i po kojoj poput delfina pliva uživajući u tragu, vodi, čistoti riječi i poruka. U biografiju njegove pisane riječi sam se upisao prevođenjem upravo tog prvljenca, družeći se sa likovima, piscem, otkrivajući dušu i njihovu i njegovu.

Na Sajmu knjige u Sarajevu je knjiga promovirana, Zulmir plesao svoj književni ples i na maternjem jeziku, pred publikom i kamerama, odašiljući roman put publike. Radost je bilo biti dio te čarolije u dječijoj ruci zapretene rukom odrasla pisca uknjižene. Sretno.

 

Ista knjiga u dva jezika....

SAFETA Obhođaš – pisac duše

 

Safeta Obhodjas

 

Životni putevi su nam se ukrstili na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, ona je radila u računovodstvu ja u nastavi. Pažnju na svoj književni rad mi je skrenula zbirkom pripovjetki «Žena i tajna». Kad sam je iščitao bio sam prijatno iznenađen. Pripovjetke su nam i jednom i drugom bile van opisa radnih obaveza. Ja sam tajno pripovjedao u listu «Naše planine», «Vesnik» i «Zadrugar», ona javno na radio Sarajevu i eto objavili joj i prvu knjigu.

 

Oni od kojih je bilo očekivati na Akademiji da se pozabave Safetinom knjigom, kroz prizmu struke, njegovanja jezika i lijepe riječi, kao da su je izbjegavali, nikom riječi prag suete nisu prelazile. Ni promocije, ni prikaza ni aplauza, ništa. Ponudio sam joj promociju u prostorijama CEDUS-a, glumce koji su govorili izvode iz knjige, profesora Nenada Vukovića kao recenzenta, novinare. Bila je ponosna na sebe, zahvalna meni.

 

Rat nas je rastjerao po svijetu ali smo se iznova počeli nasukivati jedno drugom na knjige, dok nismi i kontakte direktne uspostavili. Ponosan sam kako je brzo jezik njemački svještila, kako je napisala Šeherzadu u zemlji dugih zima ali i Legende i prašine, kako su joj romani našli put do njemačkog čitaoca...

 

Na jednom od susreta u Sarajevu smo ćaskali o onom što je bilo, onom gdje smo sada, radovali se djeci što svoju djecu sanjaju. Znam da je jedan od najproduktivnijih ali i najznačajnijih angažiranih bosanskih pisaca među nama po svijetu razasutih. Čestitam od srca, bosanskoj Mari Cetkin po borbenosti, Selmi Lagerlov po lijepoj riječi, Safeti Ophođaš po osobenosti. 

Kad bih preporučivao neku od njenih knjiga onda bi to ipak bile Legende i prašine, ne znam zašto? Možda zbog orginalnosti pristupa temi sučeljavanja dva svijeta, onog suncem opečenog i našeg što na sunce čeka.


Mustafa Cico Arnautović

 

Malo je pisaca u dijaspori sa kojim sam toliko i tako dugo diskutirao temu pisane riječi, temu prolaznosti života i mirisni zanos u ženske kose upleten. Ja iščitavao njegove pjesme on moje priče, romane. Kad bi mu riječ prag trebinjske suete prešla, a dešavalo se to često, onda bi o mojim knjigama znao oplesti novu priču kojoj sam se poput djeteta radovao.

 

Bio je dio priče osnivanja Društva BiH pisaca u Skandinaviji a ”Hamlet forlag”, kako smo dali ime izdavačkoj kući je kao prvu knjigu objavio upravo njegovu dvojezičnu zbirku ”Ptice na rukama”. Knjiga je karakteristična jer ga je kandidirala za najboljeg umejtnika useljenika u Danskoj 1995. godine ali mu i dopnijela to laskavo priznanje. Bo Alvberger, je sa zadovoljstvom tu knjigu preveo sa danskog jezika, meni ostalo da joj i krila u papiru damo.

 

Kad bi se zapodjenuo rat između pušača i nepušača, jedino tad bi bili na različitim stranama, sve ostale su nam na veliku i obostranu radost iste.

 

NEK TE NOSI VODA

Rijeka protice kroz moje oči
Nebo gledam rijekom tako
Brdo začarano gromovima

Ustvari
Ja
Ne
Gledam
Ja
Sanjam
Gledajući

Vješajući se o tvoj brk lavlji
U koju dublju
Dubinu da skočim
Van sebe

Ima li drugog načina

U brazdu pravo
Koju je moj otac urezao

Tako s tvog brka
U brazdu mog oca
Kao u kolijevku

Šta se zbiva na obali
Pod istim krilom ptice

Sunce prosto svijetli
Mrak svjetlosti gubi lice

Vraćam se istim putem
I pred tobom
Padam ničice


SANDRA Tolić, pjesnikinja dječije duše.

 

Š. Kadrić

 

 

ŠTO JE LJUBAV?

 

je l' ljubav ptica u letu

il' zlatna pčela na cvijetu

posljednja sunčeva zraka

il' prva zvijezda iz mraka?...

 

je l' ljubav majka bez brige

posveta iz davne knjige

vjetar što jablan njiše

orošen kapima kiše?...

 

je l' ljubav pružena ruka

od vala skrivena luka

ognjeno srce na dlanu

zora što upravo svanu?...

 

što jest, znaš li ti - reci

gdje su joj izvori, preci?...

 

silno bih željela znati -

i da mi u srce svrati!

 

 Sandra Tolic

Ovih sam dana dobio pregršt pjesama sa pitalicama o ljubavi, uz šum lista jablana ili onog iz požutjela starog albuma. Prolazeći kroz pjesme, zavirio sam u pjesnikinjine snove, sjećanja na slike starog. Svaka nova pjesma novu priču o nama načinjalo. Kao u igri ili kolu uhvaćene ređale se: Astronaut Aron, Bakina Snjeguljica, Čarobna zemlja, Dijete sa druge planete, Đak prvak, Duga, Ive indijanac, Ljubav prava, Jutarnje sunce...  pregršt prava ili buket mirisni, dječinih snova vješto u pjesmu umotanih perom odgoiteljice, druga i učiteljice.

 

Sad je vrijeme da vam otkrijem ko je ona što pjeva, što sanja i na san poziva.

Pjesnikinja, kako sama kaže je iz Bosne, iz malog – na karti skoro nevidljivog grada Odžaka. Put i ljubav je vodili preko Zagreba do Sarajeva. Tu završila Akademiju za učiteljicu i 1992. godine sa malim djetetom u naručju krenula u svijet, kao i mnogi drugi tražeši svoju luku da se usidri. I našla baš pravu luku i u imenu grada ugniježdenu, Kopenhagen.

 

 Da bi svoje nesnalaženje i nesigurnost u stranu potiskivala, Kopenhagenu počela određivati kulturno mjesto pod suncem. Za lijepa vremena na Andersenov grob crvenu ružu lično nosila, u kišnim danima gitarom svoje i tuđu djecu uspavljivala ali i pjesme pisala. Tako naslovila i biografiju koja samo što nije dansko nebo, na danskom jeziku ugledala, pod simboličnim naslovom 'Crvene ruze na Andersenovom grobu'. Djeci duge na novom nebu crtala i maternjim jezikom ih oljuđivala da se na pučinama dalekim ne izgube. «Tri godine sam radila kao dobrovoljni nastavnik maternjeg jezika», kaže, naglašavajući ono dobrovoljni upredajući ga sa onim maternjeg.

 

 «Premostila nebo duga, raznobojna žarka pruga i dok kiša zemlju kvasi

ona njene boji vlasi. U kapima suncem crta, poljsko cvijeće rajskog vrta,

svoje slike do sumraka, stere platnom od oblaka», zapisala je u jednoj pjesmi o djeci i dugama, opisujući tu radost druženja sa djecom i školom u Kopenhagenu.

 

I ne samo da je dugu na nebu crtala već i morskom kamenju, pravom pravcatom uz motive iz pjesmi vađene. Uz Bosnu joj Indija za umjetničku dušu pristala, kaže da svira gitaru i 'bongo' bubnjeve u jednom kopenhaškom bendu, gdje pjeva na snaskritu-najstarijem jeziku u Indiji. Uz Indiju mamila je i astrologija te završila školu u kući "Astrologihuset" u Kopenhagenu.

 

Možda baš neka astrološka zvijezda je uhljebila u komuni Kopenhagen iz koje gleda u zvijezde osluškujući ono što tek treba da se desi, pretačući ljubav i srahove u pjesmu:

Jutros rano kad je tata

otvorio kućna vrata

očekujuć' starog djeda

nabas'o je na – medvjeda.

 

Teško dišuć, prepun straha

prošapta nam blijeda lica:

ja sam medo izbjeglica!

 

Nestala je santa moja

uokolo posvud voda

a polarno krzno bijelo

pregrijalo moje tijelo...

 

Možda je najbolje da ovdje i stanemo, dok se pjesme ili neka knjiga na papiru ne pojavi a onda nastavljamo priču o Sandri Tolić iz Odžaka, Sarajeva ili Kopenhagena.

 

 

 

 


Zlatko Lukić

Zlatko Lukić - Prometej



Životni putevi su mi se sa Zlatkom Lukićem ukrstili vjerovatno početkom 1993. godine negdje u Švedskoj. Čitali smo se a onda i sreli u Štokholmu. Tipičan izbjeglički ali i književni susret. Sagovornik temperimentan, brz na riječima, slikovit, impresioniran pričom o Bosni i njenom plemstvu, ali i plemkinjama. Bilo je dovoljno da se upišemo jedan drugom u biografije ali i nastavimo književna nasukivanja na iste teme, prijatleje, susrete i promocije. Skora da je i nezamisliv Sajam knjige u Sarajevu i okupljanje pisaca iz dijaspore bez Zlatka i njegovih novih romana, sehara otrgnutih od zaborava, pripovjedanja svojstvenih pripovjedačima istančane duše i lijepe rečenice.

Sa radošću pratim njegovae književne iskorake, književne uspjehe i teme koje ga zaokupljaju i odgonetam duh prometejski. Shvatam da nije slučajno Prometej i nije to zbog bura i orkana koji ga izvana zapljuskuju već onih kroz koje se unutar sebe probija, kormilari ili po valovima zapliće.

http://www.zlatkolukic.com/

Nyare inlägg
RSS 2.0