sevko

Š. Kadrić

 

 

Azemina Hadžimuratović

 

Azemina Hadžimuratović je Fočanka, imenovali je po nani i gradu gdje je rođena. Nana bila lijepa, pametna i mudra, Azemini dali njeno ime. Foča je rođenjem imenovala sobom, što se više od grada odmicala to se u novom imenu, Bosanka, sve više prepoznavala.

Čini mi se da mi je tih 6 godina života u Foči, odnosno Bosni, odredilo sve ostalo, kao da sam u njima primila cijeli život koji sad samo nadopunjavam, govori na Foču i Bosnu ponosna. To nadopunjavanje krenulo joj kroz osnovnu školu i ginmnaziju u gradu Eslöv u Švedskoj a onda se otisla na studije u Uppsali, izabrala   Poljuprivredni fakultet i to biotehnologiju (Sveriges Lantbruksuniverstet, SLU). Upsala je navikavala na samostalnost i discipliniran rad studiranja. Nakon izvjesnog vremena se navikla na univerzitet, ali i istraživanje novih medicinskih supstanci i dijagnostičkih metoda je, poput vješta čarobnjaka uzimalo sebi. Ko zna zašto, ali je opaka bolest kojoj čovjek još uvijek nije stao u kraj izazivala, budila u njoj naučnu znatiželju.

 

Ta znatiželja je dovela  do diplomskog u ljeto 2007. godine  kad je odbranila rad na temu  antikancerogenih efekata kod pojedinih gljiva.  Tu istraživačka magija za Azeminu kao da tek počinje, traži i dobija nastavak istraživanja na  Eidgenössische Technische Hochschule, ETH u Švicarskoj  gdje je vodeći studij u biotehnologiji.  Stupa u kontakt sa glavnim profesorom Bioprocess laboratorije u Baselu (blizu Zûrich) koji je, nakon uvida u njene reference, poziva na postdiplomske studije.

 

U Švicarskoj Azemina postaje dio istraživačkog tima i narednih 8 mjeseci se bavi mikrobiološkim istraživanjem i karakteriziranjem bakterija na osnovu njihove produkcije i korišćenja vitamina B. Cilj je bio da se izolira bakterija na osnovu te bioaktivne substance. Dio svog istraživanja u Bazelu je Azemina krunisala naučnim stepenom magistra.

 

To nije bila tek puka odbrana napisanog i prezentiranje rezultata već učestvovanje u korisnom procesu za čovječanstvo i pripadanje timu koji je naša znanja o bolesti pomjerio, približio nas ka konačnom obračunu sa njom. To je bila prilika da se svi kao cjelina, kao istraživački tim radujemo, govori dijeleći radost i sa nama.

 

U Uppsali ponovna odbrana teze je bila formalnost, više prezentacija nego dokazivanje ispravnosti istraživanja, ali i radost za okupljene prijatelje i porodicu, potvrda pred naučnim auditorijem da je 8 mjeseci provedenih u Švicarskoj imalo smisla i dalo rezultat.

Eh, bilo bi dobro da mogu nani ispričati čime sam se bavila svo ovo vrijeme, žali se Azemina prisjećajući se nane čije ime nosi ponosna na nju ali i sebe.

Šta sad, pitam slavljenicu otkidajući je na trenutak iz njenih misli i nanina zagrljaja.

Vidim se zaposlenu u nekoj od vodećih farmaceutskih firmi kao biotehnolog i istraživač.  Trenutno tražim posao u Švicarskoj i Danskoj, tamo su vodeće farmaceutske firme i tehnologija i nudim im preporuke i diplome iz Švicarske i Švedske, da ako i oni mene požele kao što ja želim njih, šali se Azemina na ime ponosna.

Š. Kadrić

 

Akademik, Mehmed Zaimović

 

Dok čitam «Oslobođnje» i pijem jutarnju kafu pred kafanom «Mišel», u Sarajevu, nailazi gospodin Zaimović. Odavno sam prestao ljude persirati uljuljkujući ih u njihovoj sueti i veličini, ali uz akademika, slikara Mehmeda Zaimovića riječ gospodin mi ponajviše pristaje. Gospodin u pokretu, ponašanju, likovnom izrazu, logici kojom o svijetu prosuđuje, diveći i čudeći mu se. Ustajem i srdačno se pozdravljamo, kako to uobičajavamo od prije kojih sedam-osam godina kad su nam se putevi ukrstili u italijanskoj Piecenci. Nisam siguran da postoji još nečija Piacenca, čak ni da sam je tačno napisao, ali ću je dobro upamtiti po ljepoti, gostoljubivosti domaćina koji su nas, nekoliko bosanskih umjetnika lijepo ugostili, među kojima smo bili i nas dvojica.

 

Zaimovićev likovni izraz mi je dosta poznat, sad sam imao privilegiju da se približim u svijet njegove likovne poetike koji se ne vidi na samoj slici, upredenih boja, oblika i poruka, doživljenih i proživljenih, kako to sam opisuje.

 

-         Navrati, ali na pravu bosansku, govori pozivajući me u atelje, preko puta Pozorišta. Prije toga mi  je u nekoliko rečenica koje uhu pisca prijaju govorio o mom romanu «Zaljubljen u sunce». «Shvatio si suštinu slikareve unutarnje vatre i stavio je na papir po mjeri i mom ukusu...», govorio je u svom stilu prije nego je otišao.

 

-         Etika i estetika su dvije sestre – govori dok kafu, pravu bosansku pijemo razgovarajući o umjetnosti i umjetnicima baš u njegovu ateljeu, koji dan kasnije.

 

-         Proces stvaranja umjetničkog djela je često važniji od samog rezultata – lovim mu misli između dva gutljaja kafe, bosanske. Ponovo opservira, dok milujem pogledom slike po ateljeu okačenih ili one na štafelaju tek započete. Zna da ga razumijem, govori o slikaru i slici a ja prevodim na pisca i knjigu. «Piscu je dat dar da osluškuje glas svemira i glas svoga srca, iz ta dva glasa pravi jedan, isklesan u jeziku duše, omeđen koricama knjige», zapisaću u romanu o Luteru i Hamzi..

 

Kaže da sanja sliku i to ga nosi. Obično slikari unose slike u svoj svijet ili ga njima oslikavaju, on otišao u svijet slike, tamo osluškuje glas svemira i svog srca i to ga nosi, pomislih zagledan u Kerimovu sliku u vitrini pored vrata. Stasit, na oca, lijep, pametan, hrabar ako to uopšte treba naglašavati uz nekoga ko je podignuta čela hodao opsejdnutim gradom četiri godine, do tog kobnog dana pred potpisivanje mira... komad granate ga prestigao u blizini Katedrale, tamo i stanuju..

 

"Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti i mudrosti da to dvoje razlikujem" – čitam na zidu riječi Reinholda Niebuhrha koje me natjeraše na razmišnjanje, odvratiše mi misli od granata po gradu četiri godine nesumice bacanih.

 

-         Muzika se ne može opisati ali može doživljeti, osjećaj je presudan u pristupu jednom djelu, govori proničući mi u misli zagledanom u ono što narasta na platnu tek postavljenom na štafelaju...

 

Kad smo se dotakli bosanskih slikara, počeo je da govori o inspirativnosti podneblja, bogatstvu kulture, a onda ipak istakao nekoliko imena koja su se u njegovom iskustvu i pamćenju ponajviše ugnijezdila, Behaudin Selmanović, Vojo Dimitrijević, Mica Todorović, Gabrijel Jurkić... ograđujući se da su ona samo mali dio te šarene lepeze bosanske slikarske palete.

 

-         Slikar stalno mora da radi na sebi i slici, slika se naprosto mora doživjeti i preživjeti da bi bila to što jeste. Slikanje je u meni duboko usađena intimna, duhovna, fiziološka i mentalna potreba.  Proces koji se stalno nadograđuje iz slike u sliku, bijelo platno koje naseljavam svojom dušom, jer ja ne slikam ono što vidim već ono što osjećam – govori a ja u njemu pokušavam da proniknem u duh bosanskih patarena i Hamze Orlovića, onog što je davno u Bosni upalio baklju sumnje i traganja. Nije slučajno da su i jedan i drugi iz Tuzle, ali i Meša Selimović, Derviš Sušić, Ismet Mujezinović... nije slučajno da su Tuzlaci ljudi od posebna kova, osuđeni na misao, dobru misao, pomislih slažući u glavi njegove misli, koje ću kasnije po papiru slagati.

 

Ulja, Mehmed Zaimović

 

- Pozdravi kući i reci da ću se najaviti za onu pitu, pozdravljam ga napuštajući atelje, šaljući srdačne pozdrave njegovoj supruzi sa kojom je odživio punih 40 godina životnog puta, davno nam je pitu obećala, ostalo nam da se oko nje i okupimo, nadam se uskoro.

Ovaj povratak u Švedsku, ko zna zašto, ali me nadnio nad platna i knjige. Knjige sam čitao platna sam punio bojama, zlatom i ženama. Zlata nisam željan da bi po tome bilo, žena jesam. Kako u godine ulazim, sve sam više sklon tvrditi da muškarci pamte žene po ljepoti i erotskom doživljaju a žena muškarca po pažnji. Naoko dva dijela istog (čovjek), a u suštini ipak dva svijeta. Igra prirode ili sudbina, ali tako nam zapisano. Mjesecima sam studirao ponašanje zlata na platnu i usklađivao ga sa formom lika i ostalih boja, ako zlato gledamo kroz prizmu boje, i evo šta je ispalo. Ponegdje mi se i zlato učinilo suvišnim pa sam ga ili prefarbao ili izostavio.

Izložba je u četvrtak, 8 oktobra u 18. sati u restoranu "Barollo". Ko voli nek izvoli.



Slike u svom ambijentu, sa otvaranja



U planinu zaljubljena, ulje n aplatnu 100 X 80 cm.



Zagrljaj, ulje na platnu, 100 X 80 cm.



U zanosu, ulje na platnu, 100 X 80 cm.



Žene, manji fotmati 30 X 40, ili 50 X 50 cm



Portreti i kuća na Paležu, 30 X 40 Cm, 50 X 50 cm



Spaca, 40 X 50, ulje n aplatnu

ALMINE DUHOTVORINE

 

Š. Kadrić

Alma (Topalović) Bulić

 

Sestra, u auto stavila više od pola svoje porodice i mene baška, pa potjerala na punjenje pozitivnom energijom u «Reumal» fojnički. Obradovah se i novoj energiji ali i Fojnici. Odavno je nisam pohodio, davno nekad, još kao student sa dobrim drugararima Fudom, Azrom i još nekima kojim se imena više ne mogu ni sjetiti, išli smo gore do Prokoškog jezera. Tad i dom planinarski još bio čitav i katuni oni pravi.

 

U onom hotelu nas počeli pregledati i određivati terapiju, vrstu dietalne hrane, sve sračunato sestrino maslo. Ja se čupao na sestrina unuka, njemu skoro deset godina, vodao sam ga od bazena do bazena, od teretane do slastičarnice...

 

Zavirim i u butik u hotelu da novine kupim, ali mi umjetnine privukle pažnju. Staklo oblikovano i u njega nečija lijepa duša utisnuta. Vazne, posude, satovi i ko zna šta još u staklu, od stakla oko mene kolo igralo. Pogledam u ćošak a tamo planina. Neka magična energija me njoj privuče, pomislih da je ona sestrina pozitivna već počela djelovati. Tamo vidim motiv sa Monblana davno slikan, takav sam samo ja mogao slikati, poznam boje, oblak do detalja. Na kraju nađoh i potpis, moj.

-         Ko je vlasnik ovog butika, pitam djevojku što me radoznalo promatrala.

-         Alma... kaže ona.

 

Za samo desetak minuta pili smo kafu. Nekad davno Pedagoška akademija nam puteve ukrstila, ona bila studentica, ja skoro slikar a više profesor. Preskočih sliku iz pristojnosti, udarim po staklu, kad, kako...

 

-         Ko zna zašto ali me staklo uvijek fasciniralo, prozirnost, krhkost, prelom svjetla... šta li, govori a ja slušam radoznalo. Muž joj pripomogao, na nekom sajmu tehnike ugledao peć za pečenje stakla. Njoj ispričao i ostalo je porodična historija. Kupili peć računajući da će je obučiti, kako u njoj staklo formirati, kad ništa, sve morala sama. Učila, eksperimentisala, dok nije uvarisala. Prvo radila za sebe, onda radost dijelila sa prijatljima dok nije krenula po sajmovima, izložbama i na kraju butik u hotelu «Reumal». Udovoljavajući mojoj radoznalsoti i kući me pozvala. Tamo prava, pravcata umjetnička radionica, slike po zidovima, staklo u vratima, po vitrinama... a onda u jednom dijelu kuće radionica za klesanje stakla. Šalim se, ova tehnika je nešto suptilnija, nešto vruća. Stakla u boje uvijena, stavlja u kalupe onda zagrijava, staklo popušta, kalup se neda i eto ga. Na oko jednostavno ali nije. Alma je našla sopstvene kalupe i svoje načine kako da staklo u svoju priču ugoni do onog što se oku obična posjetioca dopada. Mogu misliti kako je tek njoj, što staklenu priču i duše pamti svakom novom staklenom stvoru u onom butiku, ali i onima koji su se davno po svijetu razišli, njenom dušom i rukom uvijeni?

Duša u staklo utisnuta

 

Onima radoznalim i zeljnim staklene avanture preporučujem virtualni svijet interneta na kom je Alma izložila svoje duhotvorine.  www.arsnova-ab.com

 

Hvala porodici Bulić na gostoprimstvu u svom staklenom svijetu,  oplemenjenom Alminom dušom.

 

Vidio sam da je sestra muža nagovarala da pozitivnu energiju u Fojnici dopuni sa nekoliko staklenih posuda za voće. «U njima se najbolje energija čuva», čuo sam kako mu šapće uvlačeći ga u onaj Almin butik. Meni Alma nudila onu moju sliku što sam joj davno poklonio, odbih, pokloni se ne vraćaju, priča o staklu i Almi mi poklon bila.

Tekst pod ovim naslovom ovih dana je objavljen u troje švedskih novina (Slobodni Štokholm, Miljo magazin i Varnamonyheten). Poentirao sam na lijepim fotografijama koje sam htio plasirati švedskom čitaocu i ponekom sa Balkana.

S. Kadric: Počitelj

Počitelj je najpoznatija umjetnička kolonija na Balkanu. Slikari i skulptori iz cijelog svijeta su ovdje ljeta provodili, uživajući u mediteranskoj klimi, bistroj vodi rijeke Neretve i diveći se gradu od kamena na kamenu. Prije godinu dana Vlada Bosne i Hercegovine je upravo kroz ovaj stari grad planirala izgradnju autoputa od Sarajeva do Jadranskog mora. Ovo ljeto sam išao u Počitelj da podržim proteste ljubitelja umjetnosti i lijepa okoliša da se Počitelj sačuva, uspjeli smo. Auto put će spajati Sarajevo i Jadransko more ali dalje od Počitelja.

 

Š. Kadrić: Mostar 2009, sa Safom

Emina Krzović, vodja projekta lokalni razvoj u Bosni, je tražila da održim predavanje u Mostaru krajem jula. Tema je bila ”Bosanski kulturni stvaraoci u Skandinaviji kao most povezivanja dvije kulture”, one balkanske i ove skandinavske. U prelijepom Mostaru, u punoj Sali gostiju razgovarali smo o dvjema kulturama i kulturnim radnicima koji ih povezuju. Više puta sam tih dana u sred Mostara slušao švedski jezik na ulici. Sve je više Šveđana koji posjećuju Bosnu i Hercegovinu ili sa Jadranskog mora prave jednodnevne izlete do Mostara i Starog mosta.

 

Prokoško jezero, Alma umjetnik na sa staklom

Bosna je planinska zemlja. Desetine lijepih planina  isječenih rijekama prekrivaju  ovu zemlju. Od velikih rijeka spomenimo: Drinu, Bosnu, Vrbas, Unu i Neretvu. Do 1992. sam vjerovatno bio jedan od najpoznatijih planinara u Bosni. Obišao sam sve bosanske planine i po više puta, napisao udzbenik za srudente Univerziteta u Sarajevu ”Planinarenjem do zdravlja”. Svakog ljeta kad odem u Bosnu popenjem se na neku od planina. Ovog ljeta je to bila Vranica sa katunima i velikim Prokoskim jezerom. Planina Vranica se nalazi u blizini grada Fojnice, visoka je nešto više od 2000 metara a jezero je na 1500 metara nadmorske visine. U Fojnici sam, sasvim slučajno u prodavnici umjetnina sreo moju sliku ”Pogled sa Monblana”. Uskoro sam sreo i njena vlasnika, sjajnu umjetnicu na staklu Almu, sa kojom su mi se nekad putevi ukrstili, bila mi je studentica.

 

 

Nikad nisam bio lovac, uvjek sam sa ocem bio u sukobu upravo zbog toga. On lovio puškom ja foto aparatom. I danas gdje god idem nosim fto aparat, slikam, uživam u foto-safariju.

Š. Kadrić

Šefik Čengić - Beg

Cvilin se ugnijezdio na sastavcima Drine i Koline, razvukao se po Cvilinskom polju, svijetom pročuo po lijepim djevojkama i dobrim ribarima. O djevojkama ću govoriti neki drugi put, ali mi doktor Avdo Sofradžija skrenu pažnju na jednog boljeg od sebe. Avdo je iz poznate ribarske porodice, ali se ovjenčao titulom porfesora pa još doktora nauka, na čemu drugom već slatkovodnim ribama. Dok mu listam upravo izašlu knjigu o slatkovodnim ribama Bosne i Hercegovine, razmišljam o onima što ih bistrim vodama love, misao mi i prag usana prevali, upitah doktora.

 

-         Ima jedan što je u tom bolji i od mene, reče mi skrećući pažnju na Šefika Čengića – Bega.

Malo iza toga pijemo kafu sa Begom, u njegovoj bašti, baš u Cvilinu. Pred nama sijed osamdesetogodišnjak, pa me šuhva obuze. Ni mnogo mlađi brzu ribu ne mogu u Drini i Kolini stići a nekamo li ovi ugodinama, pomislih ali odćutah.

 

-         Pamtim kad su se udice pravile u kovačnici, govori Beg, preko naočala, dosipajući kafu, nama dvojici. Zamislih veliki kovački čekić, užarenu žicu i kovača kako veliku udicu iskiva za malu ribu.

-         Davali smo po 6 kila masla za 6 starih udica ribarima što su odnekud kroz Cvilin prolazili a onda udice čuvali ko oči u glavi. Kad bi se zakačila za granu ili kamen, valjalo je plivati, roniti, ili kasnije staklom tražiti u vodi, objašnjava pokazujući prstima veličinu udica, trzanje štapom kao da ga u ruci drži.

-         14 septembra 1949. godine sam prvu ribu ulovio na svoju udicu, kaže u datum i ribu siguran kao da je bilo riječ o potopu ili zemljotresu, nedo Bog.

 

Tad počinje i njegovo interesovanje za mušicu, udicu koja je naperena. Ovaj izraz «naperena» upamtih u želji da čujem šta on zapravo znači. Razmotavao je udice, pamteći redoslijed slaganja materijala, istražujući sam materijal, tip udice i tako je počelo. Pročulo se na cvilinu da Šefik Čengić, zna periti udice a onda vijest drinskom kotlinom otišla u svijet. Ljudi dolazili tražili i naručivali, kamenjarku, osu, liku, lugu, crnog mrava, zunzaru, horozušu, grad žutu, bordo višnju, žutog mrava... on ih sve po detaljima razaznaje, stavljajući na dlan da pokaže. Ona udica se u dlanu izgubi a tek detalji koji je od druge čine drugačijom...

Kamenjarka, oca, crni mrav....

 

-         Šefik, Boga ti, napravi mi nekoliko onih što si Šaćiru napravio, on ufatio nekoliko ja ništa – rekao mu komšija sa vrata štažeći nekakve na koje je onaj drugi ribar lovio a njega ribe zaobilazile. I tako nešto za dušu a nešto i za prodati, Beg je hiljade udica napario ali to i danas radi. Gledamo udice, Avdo klima glavom ja se čudim, ljepota udice je jedno ali saviti ruke oko dvojke, one najmanje među udicama, pa još u osamdesetim godinama života, pravo je čudo vrijedno divljenja.

-         Perenje, upitah još uvjek ne kontajući šta mu je to. Nasmija se pokazujući složak pera od ptica, s akojih skida ono najfinije i sa njim obmotava udicu, krijući je poput žaoke.

 

Od riba nas, Šefik odvede prema ljekovitim travama. Još daleke 1914. godine majka mu u muhadžerluku bila travarka na Vlašiću. Tamo, ko zna od koga, naučila trave pa i onu što liječi od ujeda zmije. Kad su se u Cvilin vratili, kasnije i djecu podučavala, Šefik najviše majkine radoznalosti poprimio, trave svještio bolje od bilo kog travara u cijelom kraju. Oni iz Dalmacija bilja čuli za njega, propitkivali ga što-šta i zaposlili da narednih nekoliko decenija za njih radi, otkupljuje bilje u cijelom kraju.

 

To znanje mu i u ratu, ovom posljednjem dobro došlo. Sa izbjegličkim zavežljajem se našao u Sarajevu. Granate padale po gradu, Evropa prala savjest humanitarnom pomoću. Nekom naumpalo da se bilje skuplja, nekoliko organizacija doniralo i sredstva. Oni sa Farmacije ih osmisljavali, ali im trebao neko ko se u to u praksi razumije i našli Šefika. Šefik kontrolisao bilje, ambalažirao, pakovao, slao na upotrebu za liječenje, bolesnih i ranjenih prije ih ponovo ne pogodi. Rat prošao šefik se među prvima sa suprugom kući vratio, a gdje bi drugo već u Cvilin.

 

-         Šta to radiš, pitam ga zagledan u prste  kojima kao da se priprema za igranje tavle.

-         Treniram prste za perenja, govori nastavljajući svoju igru prebiranja prstiju a kasnije će sa njima periti kanjenjarku, jal crnog mrava, jal ko zna koju udicu što ribari traže a on je mora imati.

Prije 17 godina, iz svog toplog doma, ispred prestravljene porodice, zatečen, sa stotinama drugih na stratište je odveden slikar gradom obilježen i grad njim, Čaki. Bio je profesor, umjetnik, boem, ali i više od toga dio duše grada sa njim izrasla. Na svu sreću dio slika je ostao da se vidi o čemu je razmišljao, šta je volio i kako, dio je ostao u prijatlejima da pamte, ali i opominje.

SLIKAR gradom određen
Edisa Razman, na otvaranju izložbe ubijenog slikara, 2002. godine

Čaki je rođen u Foči 1950. 

Sve zamišljenje vrhove i nedodirljiva sanjarenja Ismet Čaušević – Čaki smjestio je i sačuvao u dolini svoje Drine i dječački doživljenje Ćehotine – u gradu čiji je naziv ispisivao, samo po službenoj neminovnosti.

U svim drugim okolnostima: zamamljivim, narativnim, stvaralačkim Foču je izgovarao slikom žene, bojama prirodnih darova, glasovima vode, nadanjima uzvišenih ljubavi.

Infatilno, skoro, odan svom gradu i njegovim ljudima svoju je biografiju, smirenošću Džumhura i šarmom Sidrana izražavao sa nekoliko riječi u fočoljublje:

„Rodio se, dobro progledao, prohod'o, odškolov'o se, zavolio i volim... sve u njoj volim.“

A Sarajevo? – kratko bi završio: „Iš'o po pečat“. (Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti – prva generacija).

Ismet Čaušević je ime među Fočacima. On je neko među slikarima. Veliki – među ljudima. Sin majke Hafe izgubljene u izbjegličkoj samoći idiličnog irskog pejzaža s čežnjivim iščekivanjem povratka i glasa o svome sinu Ismetu. Sin je oca Bećira, sretnog rahmetlije (za života gledao svoju djecu) koji nije dočekao nestanak svog sina Ismeta i smrt sina Mustafe (mladog ga uzele posljedice dvoipogodišnjeg robijanja u KPD Foča).

Čaki je dijete svog rodnog grada. Nebrojeno puta je obradovao građane Foče samostalnim i kolektivnim izložbama, zidnim dekoracijama i usputnim zapisima na školskim sveskama, školskim porukama, rođendanskim i drugim čestitkama, salvetama, spomenarima...

Opus koji je pred vama otrgnut je od zla. Sakupljen od porodice i čuvara ljepote.

A, ova izložba?

Poruka da Čaki traje – u Foči i svuda... da se zlo topi – kao snijeg!

 

Boem, I.Č. Čaki

 

Potok, I.Č. Čaki

 

Livada, I.Č. Čaki

Prilog polemici, Latić – Ivanković

Ševko Kadrić

 

Kad nešto saberem, ipak je «Oslobođenje» moj list, nešto navika a više list koji mi ponajviše odgovara na prostoru bivše nam zajedničke domovine ali i današnje Bosne i Hercegovine. Kupim novine, sjednem u trolejbus ili tranvaj (ako ugrabim mjesta) pa udarim prevrtati stranice. Polemike ostavim za mirne kafane, iščitam ih uz pomoć olovke, podvalačim, vraćam se. Onu između Željka Ivankovića i nevidljiva duha Iranske ambasade sam pratio sa gorčinom. Tek što sam bio zašiljio olovku da kažem da je nedopustivo, u krajnjem nediplomatski i nekulturno da «neko» u mojoj zemlji mog pisca optužuje, pa još «u ime Boga», kad im Željko ne ostade dužan, prvo on pa onda ihi-hi, ja ne stigoh.

 

Zatim se razvi polemika između dr Esada Durakovića i Ivana Lovrenovića oko nagrađenog eseja ovog drugog o piscu Ivi Andriću. Duraković govori kako onaj esej i nije esej a Ivan ne brani esej već polemičaru, pošto-poto navlači košulju nacionalizma. Ja čekah rasplet i nebi ga, po meni u ovoj polemici Duraković argumentima «svuče onog drugog u ravan».

 

Tek što se ova priča završi eto nove, Džemaludin Latić, prvo u Avazu u formi intervijua, povelikog mašala, a onda i u Oslobođenju govori o aktuelnim pitanjima Bosne i muslimana ali i napadima na sebe. U ovim napadima izdvoji, ponovo Željka Ivankovića. Taman kad sam mislio da je Željka bilo i previše po novinama, kad mu Latić naleće kao kec na desetku, pa opet nekoliko stranica, sa slikom...

Doduše, polemičari se žale na enormnost prostora koji se polemici i «protivnicima» daje ali ga Bogami i koriste, jal stranica i po, jal dvije, pa i više. Kad bi mene neko pitao, a ne pita, bilo bi dovoljna jedna stranica za polemiku, pa izvoli reci šta imaš reći. Znam da polemičari mogu i duže i više, ali čitaoci ne mogu.

Vidim Džemo Latić je svoje argumente iznio i na nekim web portalima, doduše tamo ih je potpisao nekim čudnim datumima, što ide uz njegovu argumentaciju i uvjerenja. Debati dodajem i nekoliko mojih opservacija, uz želju da novinsku stranicu ne preliju.

 

1.     «Turska je naša druga majka», reći će Latić, ako imamo drugu majku moramo imati i drugoga oca a on je i po Latiću ali i efendiji Ceriću «el – Fatih». Auto go Latiću i Ceriću. Ovo nije vrijeme borbe za drugu majku, niti drugog oca, treba sačuvati ovu jednu i jedinu Bosnu i Hercegovinu. El – Fatih je davno porobio i osvojio tu majku, pobio plemstvo i ubio nam kralja Stjepana Tomaševića, lahka mu bosanska zemlja bila ili Allah mu dao svesedam dženeta, što bi moja majka rekla. Niko normalan u ovoj Evropi osvajača nebi ocem nazivao pa ni njegova nastavljača što je bila Turska imperija, ne vidim razloga zašto danas tim odrednicama, kratiti bosansko trajanje i vezivati ga za ono zašto nebi trebalo?

 

2.     «Mi smo SDA osnovali da spasimo vjeru i državu», reći će Latić, jedan od osnivača stranke. Danas se faliti tim nije najpametnije i ako je istina. Tada je vjernika muslimana bilo oko 15%, formirati stranku da se vjera brani nije mudro. Država Bosna i Hercegovina je bila u opasnosti i pitanje svih pitanja je bilo kako nju odbraniti. Na tom planu je bilo moguće okupiti mnogo više od pripadnika vjere, pa i naroda. Na žalost danas nikoga ne treba uvjeravati da je upravo ta borba, ovom politikom pretvorena u borbu za vjeru. Na žalost posljedice te politike su tada, ali i danas nesagledive, za svakoga osim osnivače.

 

3.     «Alija je zadao smrtni udarac našoj stranci onda kada ju je izručio titoistima», reći će Latić a u nastavku konstatovati da je SDA povjesno završen projekt. Izgleda da je ovo posljednje Alija Izetbegović daleko prije Latića uočio pa je iz tih razloga za svog nasljednika imenovao Tihića, ukoliko njega smatramo titoistom. Međutim možda je problem ipak nešto komplikovaniji, čini se da je upravo SDA-ovska politika u svetom trojstvu sa SDS-esovskom i HDZ-ovskom politikom zadala smrtni udarac Bosni i Hercegovini skidajući sa političke scene «titoiste». Latićev «ahbab», kako oslovljava Predsjednika Izetbegovića, će to i definirati predizbornom porukom «Nama je važno da pobjedimo komuniste, kasnije ćemo se mi dogovoriti». Šta je sad sporno, jesu li pobjedili komuniste? Jesu. Jesu li se dogovorili? Jesu.

 

4.     «Na svakog mislećeg muslimana otvorena je sezona lova», reći će Latić. Tačno, ali nikako da uoči da je i njegov pokret (Mlado muslimani) a kasnije i stranka SDA, dio te priče. Dok su se bosanski kadrovi na čeli sa Pozdercom-ima, borili za priznavanje naroda i dobili bitku (istina uz pogrešno ime i počest velikog «M»), Mladomuslimani su tražili više vjerskih sloboda. Kad se nadnijela opasnost nad Bosnu i Hercegovinu u kojoj su poslije liberala u Srbiji (Latinka Perović) i Proljeća u Hrvatskoj (Savka Kučan i Tripalo), ovdje su trebali glavom platiti, prije svega bošnjački kadrovi. Tadašnje rukovodstvo je žrtvovalo vjerski pokret (Mladomuslimane) a sačuvalo sebe, ali i očuvalo pobjedu priznavanja naroda. U političkom smislu to jeste uspjeh, na stranu žrtve, što jesu bili oni koji su završili u zatvoru. Kasnije će «neko», upravo njih dovesti na političku scenu. A oni će već skoro 20 godina svoditi narod (Bošnjake) na vjerski pokret (muslimane).

 

5.     Latić uočava da je riječ o otimanju Bošnjacima tla pod nogama, ali sva ostala retorika ide logikom borbe za vjeru, ne borbe za prostor i narod po njemu imenovane. Evropa određuje narode po prostoru kog su vlasnici i jeziku kojim komuniciraju unutar sebe, religija je tek kulturološko obilježje.

 

 

Prije nego tekst stranicu prelije, čini mi se da je ovu polemiku Latić – Ivanković, ipak Ivanković dobio, ne zato što je vispren polemičar (a jeste) već zato što Latić nikako da izađe iz ljušture svojih vjerskih predrasuda koje svesrdno nudi i drugima. Mi imamo problem i on se zove Bosna i Hercegovina kao prostor zajedničkog odživljavanja naših života, osmišljavanih ovim ili onim vjerskim, narodnim i ko zna kojim mirisima. Nestane li tog okvira, a on je ugrožen, teško da nam više i Bog pomogne. Bog, onaj što je nekima «sredstvo» zarade i vladanja, gdje se Latić dobro uhljebio, nekima nada za izbavljenjem, kakvih je mnogo, mnogo više.

 

U toj borbi, za Bosnu i Hercegovinu po mjeri Bosanaca i Hercegovaca valja u radosti jesti dobru šunku i piti vino sa Ivankovićem ali i piti mevludsko šerbe sa Latićem, i baš me briga šta o tome rekli Iran i Vatikan.

 

Zoran Pavlović - Buco

-         Moramo do Foče – govorim mu na telefon nagovarajući ga da me vozi. Njega, bar kad je Foča u pitanju ne treba nagovarati, nagovoren od rođenja, rodio se u Foči. Fočaci ga poznaju kao Bucu, oni bliži znaju da se ispod naslaga nadimka krije ime Zoran Pavlović.

-         Sin Vilme i Ivana iz plemićke loze Pavlovića – dodaje ako se priča o imenu zapodjene. Ivan i Vilma sa troje djece poslije onog rata, trbuhom za kruhom, iz Sarajeva došli u Foču. Zoran im bio foöanska prinova, vjerovatno kao djete i nešto punačkiji, prozvali ga Buco, tako i ostalo i ako od viška kilograma odavno ni traga nema.

Foča ga pamti po kajaku. Rano grad napustio, uputio se u Sarajevo na više škole, ali ljeti bi se po Ćehotini i Drini «folirao» sa kajakom. Jedno vrijeme je kajak bio najpopularniji sportski rekvizit u Foči. Eskimontaža, bila riječ i podvig koji se sa divljenjem ponavljao. E tu eskimontažu, hoće reći prevrtanje kroz vodu sa čamcem Buco je među prvima izvodio pred očima začuđenih Fočaka, posebno Fočanki.

 

Foča je davnih sedamdesetih, tačnije bukovi pod Aladža džamijom, bila poznato mjesto za odmjeravanje snage i vještina kajakaša iz cijele Jugoslavije. Dio te priče je svakako, kasnije profesor fiskulture Zoran Pavlović – Buco.

 

Poslije završenog fakulteta, dugo radio kao profesor na Umjetničkoj školi u Sarajevu. Zimi je skijao po okolnim planinama, što su rijetki u Foči znali, a ljeti vozio kajak po Ćehotini i Drini što je bilo opšte poznato. I sve tako do pred sami posljednji rat. Rat ga zatekao u Sarajevu, da je bilo vrijeme ljeta, ko zna?

- Čuvaj mi Bucu - šaptala mi Vilma u Foči, negdje pred odlazak tamo gdje nam je svima ići. Meni bilo čudno zašto baš meni naglašava da ga čuvam.

- On je katolik a ovo je Foča - uvjeravala me šapatom. Ja se u čudu našao, ponajbolji smo prijatleji desetak godina a ni toliko o njemu nisam znao. Buco pa katolik, premetao sam po ustima kao da se čudim a nisam, vjerovatno bih tako reagovao i da je bilo šta drugo rekla. Ono katolik mi bilo kao da mu je košulju otkrila i pokazivala nešto što ranije nisam znao. Možda sam se prepao i pomisli da me ne upita, a šta si ti, možda? Ona je to znala, ja sam bio i ostao samo njen i njegov Ševa, vuk sa Tare, Paleža, Jahorine, sve ostalo bi bilo suvišno, ali eto dolazila vremena i to se pitalo.

 

-         Otkad nismo? – pita dok promičemo kroz kanjon Dobropoljke, podsjećajući na dane kad smo upravo ovim kanjonom žurili u Foču pa odatle jal u kanjon Tare, jal na Zelengoru, Trnovačko jezero i ko zna gdje. Prisjećali smo se ko zna čega sve, prijatelja, tura po brdima, njegove Vilme i moje Rukije, Ivana. Njegovom Ivanu je bilo pet-šest godina (po ocu mu ime dobio), kad smo ga nosili na Trnovačko jezero i to ne jednom, već više puta. Na Trnovačkom smo noćili i jedne zime, vukovi zavijali a mi šatore razapeli na sred jezera, Vukašinovu kolibu nismo ni našli, snijeg je bio zameo.

 

Od Miljevine skrenusmo starim putem pored Pješčanih piramida. Slikamo se za uspomenu, filozofiramo o fenomenu i stvoritelju sa malim jal velikim «S».

 

Foto: Š. Kadrić, Pješčane piramide kraj Miljevine

U Foču ulazimo od Željezničke stanice. Sa ove strane se u Foču ulazilo i izlazilo kad je bilo najteže, ko je te sreće imao da iz nje živ izađe. Pred oči mi dođe ona potresna slika generala Koste Nađa o ljudu i neljudi, ratene 1943. godine, pa ona Adila Zulfikarpašića, ona o kojoj sam i sam pisao kroz roman o Aliji Salji, proleteru u srcu. Pred nama se grad i sad između rakita ugnijezdio. Drina mu liže sjeverne strane, Ćehotina ga dijeli na dvoje, u nas se od prizora nemir uvukao ali riječi vani ne izlaze, odćutasmo ulaženje u grad kao počast ko zna kome. U Opštini obavimo što smo trebali, ispozdravljamo koga smo htjeli i odemo da obiđemo zgarište moje porodične kuće...

Dok se vozimo ispod igrališta, potišteni prizorom zgarišta, na Ćehotini ugledamo a šta drugo već kajake i kajakaše. Neki novi klinci, istjerali na vodu gizdave ljepotane da im čovjek pozavidi.

-         Ovdje ćemo stati – govori Buco dublje dišući. Nije trebao ni reći znao sam da neće odoliti. Brzo zapodjenu priču sa mladićima u čamcima a ja brojim koliko će proći da se u onaj kajak i on počne uvlačiti. Neprođe dugo, vadi suvišne stvari iz džepova i pruža ih meni da se može uvaliti u onaj mali otvor na kajaku.

 

Vesla zamlatiše po vodi, on vrisnu kao da skije niz hangove na Jahorini vozi ili konja uzjahuje. Neće valjda eskimontažu, pomislih u čudu. I nije, vrtio se jeste ali po površini vode, uzdisao, izazivao najviše mene, valjda mu krivo što sam bolji ribar od njega, pa ovako bijes izgonio. Ni ja nisam sjedio skrštenih ruku, snimao sam da bude upamćeno da je Zoran Pavlović – Buco nakon dvadeset godina ponovo kajak vozio na Aladžanskom buku u sred Foče.

Š.K.
Fojnica 20. avgust



Sportski ribolovac, Ajdin Imamović

Vidim ga u ribarskoj opremi mušičari u sred Fojnice, uvježbano baca u brzak, povlači pa opet baca. Sunce zalazi za vrhove Vranice, rumen odsjajom boji nebo ali i brzak rijeke unoseći čudan nemir i u ribara ali i nekoliko posmatrača. Odjednom se izbaci, povelika, ribar je gleda sa nevjericom, ribarska draž mu ubrzava pokrete. Moja radoznalost priteže fotoaparat, iz iskustva znam gdje se baca da i uzima. Poslije nekoliko zabačaja, poznati nemir na vodi i još poznatiji trzaj, evo je. Vrti se na mamcu, otima, ribar je uvježbanim pokretima privlači obali, privlači, popušta pa opet privlači. Prilazim nešujno bliže da idilu ne pokvarim, slikam. Napokon je u plićaku, šarena, lijepa, potočna pastrmka. Ako svojim očima ne vjerujete slušajte ribarsku, u njoj preko pet kila. Ribar pozira, ja slikam, onda na moje veliko čuđenje, kao u filmovima odnekud sa Zapada, vraća onu pastrmku u vodu. Bravo...., skoro nevjerovatno u sred Bosne, tačnije Fojnice ribar vraća ribu u vodu, zadovoljan onim što se već desilo.
- Zašto je vraćaš? - čujem dječaka kako ga pita.
- Treba je i sutra tražiti - odgovara onaj sportski ribolovac iz Bosne, tačnije iz Fojnice.
- Kako se zoveš? - upitah da ime upamtim.
- Ajdin Imamović - kaže.
- Kako se ova riječica zove?
- Dragoča - opet će on, pripremajući štap da krene.
Jedan dan jedan užitak, pomiskih valjda čitajući njegove misli.

Razgovarao Ševko Kadrić

Suljo Hajrić, foto Š. K.

 

Sjećate li se afere Fočatrans? One na kojoj su se kalili nacionalizmi i njihovi lideri a radilo se o nečem sasvim drugom, bar tako govori Suljo Hajrić, akter i žrtva. Suljo je bio dijektor jednog od OOUR-a, onog za putnički saobraćaj, najvećeg i ekonomski najbolje stojećeg u radnoj organizaciji „Fočatrans“. Do sada je ćutao, preciznije niko ga nije ništa ni pitao, niti je on koga tražio da kaže, danas mu se čini da je vrijeme, da iz drugog ugla, onog koji ne govori o nama i njima, „Bošnjacima“ i „Srbima“ kaže zašto je došlo do afere i ko su njeni stvarni akteri. Priča datira od 1989. godine, tačnije od prije dvadeset godina a pretvorila se u aferu 1990-te.

 

Glavni akter je direktor Radne organizacije „Fočatrans“ Murid Đuliman, na žalost nije više među živima, ali jeste dosta onih koji su direktno ili indirektno bili uključeni, govori Hajrić i nastavlja. Neposredni povodi za izbijanje afere je bila kupovina novog autobusa, u to vrijeme najmodernijeg za turistički saobraćaj. To je onaj sa toaletom, monitorom, klima uređajem i sl. Direktnor Đuliman ga je, po samo njemu znanom kriteriju, dodjelio šoferu Dušanu Radoviću. Problem je bio da je direktor već ranije bio u privatnim poslovima sa Radovićem. Naime otvorio je firmu za otkup i transport panjeva i to prodavao negdje u Italiji. Radović je već od njega dobio traktor za čupanej i privlačenje panjeva, ali i pomogao otvaranje poslovnih prostorija u Ribarskom (dio grada uz restoran „Ribarski“) Pod čudnim okolnostima je iznajmljen i prostor u SIZ-z stanovanja či je direktor bio Nikola Kućić. Imena naglašavam da se vidi da cijela priča, u početku, nije imala nikakav vjersko-nacionalni prizvuk. Nekim čudom smo već ranije u firmu bili primili na praksu Nikolinog sina. Idejaj je bila dva mejseca, pa je onda produženo za još dva i od mene se tražilo ga primim za stalno, što sam odbio.

 

U cijelu priču se umješaju i neplaćeni računi u restoranu „Mladica“ gdje je direktor vodio svoje društvo, jeo i pio ali nije plaćao. Kad je konobar (T. Mandžo) donio račine za naplatu, ponovo meni, ja sam odbio da potpišem. „I ja svoje račune plaćam, plaćaj i ti, rekao sam mu na telefon“. Opet nekim slučajem dođe inspekcija u firmu i kazni mene zbog onoga Nikolinog sina, što je radio bez regulisanog statusa.

 

Još se jedan problem umješao u priču, naime dužnici su kasnili sa uplatom računa i trebalo im je obračunati zatezne kamate. Direktor je angažovao bivšeg omladinskog funkcionera Dragana Šolaju da obavi taj posao. Problem je bio da smo mi imali i previše neiskorištene administracije koja je to u firmi mogla uraditi bez da se angažuju „stručnjaci“ sa strane. Draganu je za taj posao isplaćena enormna suma novca za posao koji je uradio.

 

Po istom modelu sva HTZ oprema je za firmu kupovana u KTK Visokom, što će kasnije u aferi igrati veliku ulogu, jer su oni iz KTK, bili i aktivisti SDA.

 

Š.K: Kad i zašto počinje štrajk?

Hajrić: U štrajk ulaze prvo šoferi nezadovoljni dodjelom onog novog autobusa Dušanu Radoviću, kasnije se traži ostavka direktora Đulimana zbog niza propusta koji su bili evidentni. Treba naglasiti da je formiran štrajkački odbor sa Rifetom Ožegovićem na čelu. Rad je obustavljen i u putničkom i u transportnom saobraćaju i to traje oko dva mjeseca.

 

Radnički savjet glasa o povjerenju direktoru Đulimanu, ali u zadnjem trenutku Gojko Stojanović i ako je glasanje bilo tajno, javno glasa protiv.

 

Tada već u firmu ulazi inspekcija SDK da provjeri poslovanje firme. SDK, konstatuje nepravilnosti u radu RO i direktora. Tad je formiran i privremeni Upravni odbor koji je trebao da izabere privremenog urpavnika. U tom odboru su bili Nedim Musić, Suljo, Ranko Vladičić... Ni Upravni odbor ni pivremeni upravnik nikad nisu profukcionisali, tad počinju neke druge igre, govori Hajrić.

Kaže da tad počinje njegovo javno šikaniranje, završava u bolnici. Na njegovo mjesto direktora dolazi Mićo Lečić, do tada njegov zamjenik. Paralelno direktor, preko SDA, stranke odvraća Bošnjake od štrajka tako da firma ipak počinje sa radom, ali sad bez Srba. Gradom je kružila priča da je Muhamed Čengić (podpredsjednik Vlade BiH)  noćevao u firmi. Istina od Bošnjaka na posao se nisu vratili osim Sulje, Munib Muratović, Mira Hadžimusić, Nedžad Dreca, kao što je istina da su se od Srba vratili Dušan Radović, Gojko Stojanović i još neki...

 

Š.K: Srbi se još ne vraćaju na posao?

Hajrić: Ne. Taj novi Ranički savjet donisi odluku da svim radnicima koji su još uvjek u štrajku prestaje radni odnos. A u štrajku su uglavnom Srbi, uz nas nekoliko ali i zatečeni vozni park autobusa i kamiona koji nije u krugu preduzeća. U ime Radničkog savjeta, Kašmo Hasib i Ševko Ćurević. Sud Udruženog rada BiH, poništava te odluke. Ali „Fočatrans“ je definitivno podjeljen. Srbi zadržavaju autobuse i kamione van voznog parka i proglašavaju svoje preduzeće „Viner“, sa formalnim direktorom Jovanom Vukovićem, stvarni je vjerovatno bio neko iz politike. Nas Bošnjake koji se nismo odazivali da dođemo na posao proglašavaju izdajnicima.

 

SDK, blokira žiro račun u Foči ali direktor otvara novi mimo grada, vjerovatno u Zenici.

 

Š.K: Tebe neće ni jedni ni drugi?

Hajrić: Ne, cijelo vrijeme traje nezapamćena, rekao bih i neljudska kampanja protiv mene. Mojoj supruzi nude veliku sumu novca da me ostavi, željeli su mi uništiti, brak, porodicu. Prijatelji su prelazili na drugu stranu ulice da me nebi sreli...Sarajevske večernje novine donose vijest da smo Ljubo Njeguš i ja položili cijeli dnevni pazar na privatni žiro račun, što je bilo van svake pameti... Nikad neću zaboraviti, da mi tad umire tetka i niko ne smije doći na sprovod.

 

Š.K: I baš su te svi bili ostavili?

Hajrić: Osim porodice, skoro svi, ali moram istaći dvojicu divnih ljudi i neka mi ne zamjere što to činim, to su doktori Zijo Ajanović i Fadil Kučuk. Bez njih dvojice bi ta priča o fočatransu tog vremena bila još sumornija, ovako o njima razmišljam kao svjetiljkama ljudskosti.

 

Š.K: Bio si u logoru?
Hajrić: Brat Voje Maksimovića, kad je pala Foča, je sve nas sa Cvilina pozvao da se iz Goražda vratimo na Cvilin. Problem je bio da je moja supruga sa djecom bila u Foči. Sa još nekoliko stotina ljudi sam se iz Goražda prvo vratio u Cvilin, kasnije i u Foču. Tamo sam završio u zatvoru iz kog su me pustili i omogućili da sa porodicom napustim Foču 8 jula 1992. godine i dalje u svijet.

 

Š.K: Nisi se više sretao sa direktorom Đulimanom?

Hajrić: Nisam, čuo sam da je dio voznog parka i mašina pred rat izbacio u Austriju, pravio biznis on i neki ljudi oko njega... ali se nismo sreli. Otišao je, tamo gdje nam svima valja ići, tamo ništa sa sobom ne nosimo.

Mostar, 25 juli 2009.




Kadrić, Međedović, Ešić u Mostaru 25 jula 2009.

U organizaciji Centra za lokalni razvoj u Mostaru, u prostorijama Doma kulture, 25 jula je po prvi put u formi okruglog stola, razgovarano na temu kulturne BiH dijaspore kao snage povezivanja.
Uvodničar  je bio književnik i profesor Ševko Kadrić, dr Samra Međedović pjesnikinja i Mostarka je govorila o svom iskustvu u Engleskoj i Bosni te književnik i izdavač Šimo Ešić o iskustvu Bosanske riječi iz Tuzle.

Emina Krzović, rukovodilac projekta iz Štokholma je govrila o značaju teme z asam projekar i ambicije organizatora kad je u pitanju kulturno povezivanje, nas i njih, nas i nas.

http://www.clrbih.com/sites/default/files/Kulturno-vece.jpg

Emina Krzović otvara skup u Mostaru


Uvodeći u temu Kadrić je istakao da je riječ o kulturnim sadržajima koji promoviraju kulturu jednog prostora, socijalne grupe ili grupa uz njega vezanih. Sadržajima koji kulturu i ljude tog prostora približavaju kulturi i ljudima nekog drugog prostora. Riječ je o sadržajima i djelima koja afirmišu i njihove stvaraoce, čineći ih nezvaničnim ambasadorima kulture tih prostora. I na kraju, ne manje važno, oplemenjuju prostor novog življenja i šalju pozitivne signale inspirišući ljude na njemu ali i ljude na prostoru sa kog dolaze.

Ta misionarska uloga kulture i kulturnih stvaralaca, pomaže u premošćivanju jaza predrasuda i nerazumjevanja, različitih socijalnih grupa, naglašavajući sličnost među njima pomažući njihovo razumjevanje, oplemenjivanje u krajnjem integraciju što nije isto što i asimilacija.

Kultura i kulturno stvaranje, u ovim uslovima naglašene dezorijentacije uslovljene napuštanjem zavičaja i svega onoga što pod njim podrazumjevamo (geografsko, demografsko, jezičko i kulturno okruženje..) ima još jednu zadaću, kako je to volio Hermann Hesse da naglasi, a to je da nam pažnju odvrati od opsjednutosti htijenjem materijalnog posjedovanja i vrati na put bogaćenja duha. U tom bogaćenju duha ljudi iznova traže smisao postojanja, odživljavanja svog života i u novim okolnostima. Kultura stvaranja i ima upravo tu zadaću da ukaže i pokaže da su ljudski snovi o životu, prije i danas, ovdje i tamo, prožeti istim željama: shvatanja života i njegovo odživljavanja po određenim etičkim i estetskim normama određenim čovjekom kao vrstom i civilizacijom kao ljudskom tekovinom.

Nezvanično, danas su Bosanci i Hercegovci razasuti u 142 zemlje svijeta. Negdje ih je više, negdje manje, negdje su bolje organizovani, negdje lošije, ali je činjenica da je malo naroda na planeti koje je u historiji ljudskog roda uopšte, u tako kratkom vremenu zadesila takva sudbina. Tragična događanja 1992. godine i ne moraju biti kobna ukoliko imamo i izgradimo svijest o sebi kao evropskom narodu, vlasniku prostora koji se još uvijek zove Bosna i Hercegovina, maternjeg jezika koji se još po nama zove ali i kulture vijekovima oplemenjivane na ovom prostoru u dodiru različitosti.
 
Neka pozitivna, dvosmjerna skandinavska iskustva

 
Organizovanje Bosanaca i Hercegovaca u Skandinaviji (kao i širom svijeta) devedesetih godina je bilo obilježeno prognaništvom, surovim ratnim događanjima ali i vjersko-nacionalnim okupljanjima. To je proces koji je naprosto preslikan ili donešen sa prostora krvavih nacionalnih razgraničenja. Istina on je kao takav bio u suprotnosti sa samom suštinom i bićem Bosne i Hercegovine, čim je bio i tragičniji. Međutim kulturne iskorake pojedinaca i nekoliko institucija ističemo kao primjere šta znači kulturni stvaralac u afirmaciji prostora i kulturnih sadržaja zemlje iz koje dolazimo. Svakako uz napomenu da ih ima više.

O teatru ću govoriti kroz prizmu Jasenka Selimovića, čovjeka koji je u Švedskoj napravio sjajnu umjetničku karijeru, glumca, reditelja i na kraju kao direktora teatra u Geteborgu. Teško je zaboraviti da je proglašen za geteboržanina godine i čovjeka koji je prvi čestitao građanima ovog grada novi milenijum. On je na najbolji način pokazao da je teatarsko obrazovanje donešeno iz Bosne upotrebljivo i u ovoj zemlji, postao je ohrabrenje onima koji se žele baviti ovom umjetnošću ali bio ohrabrenje milionima useljenika pokazujući da stranac ne mora u ovoj zemlji biti samo radna snaga i kulturološki dekor.
Midhat Ajanović je u Švedsku došao sa zapaženim međunarodnim priznanjima u sferi animiranog filma, za svoj rad i ovdje je nastavio isto to, prvo na temu Bosne i međunarodnog odnosa prema tragediji a onda vrlo uspješno ulazio u svijet drugih tema, i sadržaja. Njegova iskustva se pretaču u udžbenike, ideje u animirane filmove. Iz ove branše treba spomenuti i Bahriju Mujakića, karikaturistu ali i skulptora keramičara, koji je vrlo uspješno, u keramici oživio poruke i svijet bosanskih bogumila na radost novog okruženja u Danskoj.

Mustafa Cico Arnautović je još 1995. godine dobio laskavu nagradu useljenika umjetnika godine u Danskoj. Njegova zbirka pjesama «Ptice na rukama» mu je otvorila dvolisnicu u najčitanijim dnevnim novinama «Politiken» da kaže ko je, odakle je i zašto je u Danskoj. Cico je postao sinonim prognanog pjesnika, čiji je smrtni grijeh njegova pjesma i vlasništvo nad prostorom sa kog je protjeran. Uz Arnautovića spomenimo i Muniba Delalića, Mehu Barakovića, Minku Blekić, Enisu Grozdanić, Enisu Popović Čengić, Sandru Tolić, Milorada Pejića, Alju Kadrića, Enesa Topalovića i mnoge druge koje je lijepa lira približila drugom čovjeku, Bosancu ili strancu, sve jedno.

Enes Munđić, banjalučki slikar je u Halsbergu, napravio sjajnu prezentaciju sebe kao umjetnika, svoje umjetnosti i prostora sa kog dolazi. Dobio je umjetničku galeriju za slike, školu za slikanje ali i okupljanje slikara i to on sjajno radi već godinama. Biljana Žakula, Meša Bajrić, Smail Ajkunić... i mnogi drugi slikari su ovdje upotrijebili boju kao izraz da bi nešto rekli o sebi, svijetu iz kog dolaze i u kom se nalaze.

Prije nekoliko godina književnik Mirko Kovač mi je rekao da se Bosancima od 1992 – 1995. godine, više toga desilo nego nekim narodima u stotinama godina, taj dio priče oni ne smiju prespavati, naprosto moraju svjedočiti o onom što i kako im se desilo, na piscima je velika odgovornost da trag ostave. Slažem se sa piscem ali ne i sa onima koji skrećući pažnju na sebe, tvrde da se i previše piše, što nije tačno. Slažem se da se malo čita a to je nešto drugo. Mi smo generacija koja ima utrostručen obavezu da ostavi trag, ali to nije dovoljno, mi imamo obavezu da novu populaciju, ovdje rođenu, dovedemo u situaciju da može čitati naše knjige ali i da ono što zaslužuje prevođenje naprosto učinimo dostupnim našem okruženju na njihovim jezicima (danskom, švedskom, finskom, njemačkom, engleskom...)

Zahvaljujući upravo tom uvjerenju i naporu pojedinaca mi danas imamo na švedskom jeziku: Andrića, Selimovića, Sidrana, Jergovića ali i desetak novih pisaca koji sad žive i rade ovdje. Zulmir Bečević, Fausta Marijanović,  Meho Barakovic, Emina Minka Blekic, Nizama Čauševic, Ferid Čehiċ, Ševko Kadric, Sedin Kaljalić, Saida Malkoč-Trnka, Muharem Nezirevic, Ejub Pašalic, Enisa Popovic-Čengic, Milan Todorović-Todor, Midhat Ajanović…

Naglašavamo i važnost onih koji omogućavaju prelazak pisanog umjetničkog djela iz jednog jezika u drugi, prevodilaca. Baz njih ove kulturne čarolije prelaženja iz jednog jezika u drugi nebi bilo. Spomenimo samo neka imena iza kojih su ostale desetine prevedenih knjiga. Dr Izet Muratspahić, Đorđe Žarković, Adolf Dahl, Erna Tufek, Elvira Ćatić, Emira Sunqvist, Hazim Lolić, moja malenkost i drugi.

Filmski stvaraoci iz Bosne su napravili sjajne karijere u svijetu i ovjenčali se najvećim priznanjima Oskara (Danis Tanović), zlatnom palmom (Emir Kusturica), zlatnim medvjedom (Jasmila Žbanić)... I u dijaspori se film, kao izraz njeguje, posebno kod mlađe generacije. Mirza Ekinović u Danskoj je napravio sjajan film, braća Omanović u Štokholmu, Ajanović u sferi animiranog filma u Geteborgu. Ova umjetnost, medijski interesantna, mladima atraktivna se možda i nedovoljno koristi kao umjetnički izraz koji zaslužuje pažnju, posebno u vremenu masovne upotrebe tehnike. Reditelj Pjer Žalica će u jednoj prilici konstatovati: «Sa dobrim glumcima reditelj može snimiti film i mobilnim telefonom». Taj princip možemo prenijeti i na dobru priču, a takvih imamo na pretek.

Vedran Smailović i njegovo violončelo su svakako muzički simboli našeg vremena, prkosa bjesomučnom uništavanju grada i ljudi. Njegova slika koncerta u razrušenoj Vijećnici je svjetski poznata a on junak romana, junak vremena. Muzika kao izraz je sjajno sredstvo približavanja ljudi, kako horsko ili solističko pjevanje, tako i instrumentalno izvođenje ali i ples i igra. Pod igrom u muzici prije svega podrazumjevam folklorne igre kroz koje se slavi ritam, koreografija, muzika, u nekom vremenu zamrznuta odjeća. U "narodnom» organizovanju i aktivnostima folklorne igre ponajviše zaslužuju epitet kulturne prezentacije i približavanja drugima.
 

 Iz ove priče o muzici najradije bih izvadio turbo-folk muziku, na žalost ona je način okupljanja ljudi sa Balkana širom svijeta, ona je kao nusprodukt kapitalističkog načina proizvodnje i potrošačkog mentaliteta. U tom, kapitalističkom svijetu je vikend namijenjen opuštanju bez velikih kulturnih i estetskih zahtjeva, ali i te forme okupljanja se mogu iskoristiti da se posjetiocima nude i neki drugi, kulturni sadržaji (slika, knjiga, film, monodrama, prestave njihovi stvaraoci...)
U tom smislu sevdalinka, kao urbana pjesma kojom su Bosanci i Hercegovci u svojim avlijama sačuvali maternji jezik od arabizama i turcizama, traži svoju valjanu promociju, kroz izvođenje, prevođenje... "

Kad je u pitanju Skandinavija i iskustvo Bosanaca u njoj onda svakako od institucija koje toj atmosferi kumuju u zadnjih deset gpodina je ovaj list (Bosanska pošta) kao najznačajniji i najistrajniji kulturni ambasador. Zašto ne istaći injena urednika Dževada Tašića, te novinare Branka Tomića i Fikreta Tufeka, ali i desetine onih koji informišu, afirmišu i protežiraju jezik i kulturu prostora sa kog dolazimo i koji nas je oljudio.


Učesnici kulturne večeri su usvoili zaključke kojim će se oglasiti u javnosti:

 Ovim nabrajanjem, kulturni sadržaji nisu iscrpljeni, ali ni njihovi nosioci. U prizmu posmatranja smo stavili samo jedan prostor, onaj skandinavski i to samo jedan njegov dio. Cijeloj priči nedostaju desetine drugih zemalja i iskustava (Njemačka, Engleska, Holandija, Kanada, Amerika, Hrvatska, Srbija....)
Cilj svakako nije ni u nabrajanju i konstataciji već iznalaženja načina da ti sadržaji i njihovi nosioci budu, ne individualni napori pojedinaca već osmišljena aktivnost, organizovanog društva ili društava. Razgovor u Mostaru je nadamo se samo prvi korak u osmišljavanju ovog procesa.

Prije svega mislimo na Bosnu i Hercegovinu kao organizovano društvo, koje u svom planiranju budućnosti naprosto mora računati i na ljude koji su je silom prilika napustili u skoroj prošlosti.

Drugo mislimo na države domaćine koje podržavaju sadržaje koji reprezentiraju kulturu velikih socijalnih grupa koje su udomile. Na tim socijalnim grupama je da te sadržaje i valjano ponude.

Treće mislimo na samoorganizovanje nosilaca kulturnih sadržaja koji će se nametnuti užoj ili široj zajednici i organizovano nastupiti. To se već desilo sa piscima koji se već pet godina okupljaju na sajmu knjige u Sarajevu uz podršku Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice. To je svakako samo jedna od mogućnosti.

Četvrto, to su narodna udruženja tipa udruženja, saveza, kongresa i sl. čiji je rad nemoguće svesti na folk i sportska okupljanja.

Peto, mislimo na medije koji kulturnom stvaralaštvu daju značaj, čine ga dostupnim široj publici (novina, radio, TV, Internet sajtovi...)

Šesto, mislimo da nadležno ministarstvo BiH treba da sačini valjan spisak kulturnih stvaralaca i da sa njima održava aktivna kontakt u cilju ostvarenja bolje saradnje.

 Valorizaciju bosansko-hercegovačke kulture je danas naprosto nemoguće valorizovati bez ozbiljnog uzimanja u obzir kulturnih stvaralaca po svijetu razasutih i njihovih učinaka na afirmaciji svoje kulture i njenog približavanja drugima. 
Ovi okrugli stolovi i imaju zadaću da iznađu i ostale kako mogućnosti tako i sadržaje i forme organizovanih nastupa nosilaca kulturnih sadržaja i njihovih djela kao najprikladnijeg načina približavanja nas i njih, nas i nas.

SAMOBOR na stjenu nataknut

Ševko Kadrić

Pred tvrđavom na Samoboru

Ko se i nadnese nad ovu priču u opasnosti je da bude očaran duhom mrtvih koji počinju pred njegovim očima novi život. Ti što pored upozorenja još čitaš ne plaši se mrtvih to nisu oni sablasni kosturi kojim su nas nekad plašili. Zar možemo i zamisliti druženje sa živima a da uz nas nisu i oni prošli životi kao univerzalna struja mudrosti? E sad krenimo redom uvezujući nas i njih, naše živote što teku i njihove što su protekli ali se na njih nasukujemo.

Nerim i Samira su me, u kišno jutro ubacili u priču bez da sam se i mogao opirati, planinarski nemir u meni u veče uz ribu i vino potpalili. Mislio sam da će nas biti nekoliko kad ono ihi-hi, 22-je pa još veselih ljudi iz kojih je dobrota i radost progovorila kao malo kada. Grijala nas želja da se družimo, u toj nakani nam pomogli onovremeni Jakub paša i Husein muftija lično, ali i ovovremeni Mirsad i njegova porodica u Milijenu, Ago Prljača vodič kroz vrijeme i prostor i Pita Zahid što je dvodnevni put osmislio i organizovao.

Kanili smo na splav, tako rečeno, tako se ponadali ali kiša, magla i mutna Drina nam se u nade umješali. Zahid plesao sa planovima kao da splavom upravlja pa nas put Čajniča usmjerio. U Sabornoj crkvi se Gospi divili i gradu maglom obavijenom čudili. Gospu prati priča o milosti, grad, bar u zadnjim dešavanjima o nemilosti. Crkva stoički odolijeva vremenu i kočoperi se na brdu, džamiji se ni trag ne zna. Ljudi su čuda i čudovišta, pomislih u grad bez ljudi sa brda zagledan. «Kom pikolo, četniko kaputo», majkine mi se riječi u sliku iz nekog rata baš u Čajniču upredale.

Kod povratničke porodice u Miljenu se toplim dobročinstvom nahranismo ali nam dobro dođe i ono po stolu servirano. Mirso nam pokaza i mlin u kom su generacije kukuruz i ječam mljele ali u zadnje vrijeme i heljdu. Krtica mu se u priču o mljevenju i jažvi ubacila pa nit je može izbaciti niti uhvatiti, džaba zujalice i mišolovke poput zatvorskih čuvara okolo postavljene.

U Goraždu smo prenoćili grijući se vinom ali i vicevima, i jedno i drugo nam suze na oči nagonili mi se nismo dali, stoički smo radost druženja podnosili.

Sutra zorom poslije jutarnje kafice i novina domaćih, nebo nas je suncem podarilo, od splavarenja smo ipak odustali i krenuli put Samobora.

Oni što (h)istoriji nisu vični pomisliće da smo put Zagreba krenuli a nismo. Tu na domak Goražda uglavljen između Goražda, Čejniča i Višegrada, nadnešen nad Ustipraču ugnijezdio se Samobor. Vodič Ago Prljača nam izdaljine kamene šiljke u nebo pobodene pokazuje, ja u njima kulu ne razaznajem, čudim se vodiču, čudim se sebi, niti je vidim niti sam šta o njoj čuo. Kad smo prišli koji kilometar bliže počeh da sumnjam da je stijena ljudskom rukom pravljena, ko piramide u sred Bosne. «Sandalj Hrnčić je 1392. godine sagradio Grad i hižu bosansku u njemu» govori Ago uvezujući onu stijenu u priču o patarenima i hižama i kasnije Jakub paši. Ago je skoro siguran da je na istom mjestu i ranije morala biti neka građevina iz ko zna kog vremena i za potrebe ko zna koje vojske, jer je mjesto ko stvoreno da se svjetovi osmatraju i sa malo vojske drumovi brane. U tom promicanju kroz vrijeme promicali smo i kroz gustu šumu u kojoj nabasasmo na pravo pravcato groblje. U njemu su se mješali patarenski i islamski znakovi. Turban, štap mudrosti i grudi djevojačke. Jedan nišan se ko zna zašto naziva djevojačkim. Na njemu dvije polulopte isklesane što na grudi djevojačke podsjećaju a sa strane kraći štap jal jatagan, sve u ispupčenoj formi. Slikah se pored onog djevojačkog kamena što me za dobru glavu nadvisio i ako sam visok koliki ću i biti. Kroz glavu mi se sudaralo mnoštvo pitanja poput ljutih ovnova ne nekom brvnu vremena i nevremena, ko, kad, kako i zašto je ovo nadgrobno stijenje baš ovdje ostavljao. «Mi živi smo samo brzak rijeke što neprestalno protiče», čuh kako Sead u šumi prošapta držeći se za one dvije jabuke na visokom djevojačkom kamenu isklesane. Na proplanku iznad groblja smo se iskupili, Zahid je davao upute ko i kako će put nastaviti a pred nama se prava pravcata kula isprsila a oko nje se zidine počele ukazivati na kojim je nekad vjerovatno utvrda cijela bila.

Samobor, djevojački nišan, čuvarkuća

«Tamo desno je bila tamnica gdje je Husein muftija bio utamničen i vjerovatno pogubljen» čujem kako vodič govori i pokazuje Muftićima u pravcu ostataka neke građevine. Kasnije ću saznati da su Muftić Kemo, Džemo, Bikica i Hamza došli da vide mjesto gdje im je daleki predak tamničio i pogubljen. Nesreća ga zadesila kad je Gradaščević bunu protiv Porte podigao. Muftija trebalo da čuva sultanovu vlast u Bosni, nije htio da se Gradaščeviću pridruži i skončao kako je skončao. Gledam stijenu a pred očima vidim Gradaščevića kako vojsku po Bosni kupi da se bije sa vezirom Karamehmed-pašom. Vezir glasom sultanovoj vojsci pred boj izdaje zapovjest:»Za vjeru i krunu presvjetlu» a Gradaščević mu poput orla odgovara poklikom: «Za Bosnu i slobodu svijetlu!». Mi ni uz jednog nismo konje jahali ali smo se kuli Jakub paše u koloni približavali noseći svako svoju sliku, želji i žeđ. Kad smo kod žeđi, one prave, dobro nam je došao izvod pod samom tvrđavom gdje smo se osvježili, jačajući želju da se i do tvrđave popenjemo.

Voda, voda i leptiri mali...

 

Napokon prolazimo kroz prvu kapiju, mimo nje kao da i nije moguće proći, u stijeni se vide mjesta gdje su debele grede uglavljivane kao mandali, okolo čuvarkuća u cvijetu kao simbol ali i izazov za fotografiju. Iznad druge kapije se kula isprsila, spajajući tvrdi krečnjak i plavo nebo, prkoseći jednom i drugom. Ago govori o hiži, Jakub paši o avanu gdje se barut za topove tucao. 1491. godine je ovdje Jakup paša tvrđavu ali i džamiju napravio, pretvarajući onu hižu u džamiju. Novo vrijeme, novi običaji. Odavde je krenuo prema Jajcu, ali su mu uhode rekle da ne napada, prejaka je utvrda. Jakub paša produžio prema Krbavskom polju. Tu se 1493. gdoine tukao sa Ugarskom vlastelom za koju su se borili i Hrvati ali i dio Bosanaca. Ugari su bili brojčano jači oni 20000 on 8000 vojnika. On ih na čelu izazivao stalnim napadima, ali i okruživao, na kraju okružio ne dajući im da iskoriste prednost u broju vojnika i pobjedio. Bosance je pobio, Hrvate pobio ali je jednog plemića uspjela njegova žena imanjem otkupiti. Na njegovom imanju Jakub paša podigao grad isto Samobor. Onaj u blizini Zagreba. "Franjo Tuđman, opsjednut (h)istorijom je Bosnu napao 500 godina poslije Krbavske bitke, na dan kad se ona i odigrala», nastavlja Ago svoje upredanje ovog i onog Samobora, ovog i onog vremena.

Na malom platou podno tvrđave se slikamo za uspomenu da smo ovdje bili, na svojoj zemlji u svom Samoboru.

U Miljenu nas ručkom ali i sa harmonikom čekali, sevdalinka nam došla kao igla, što je sva vremena, sve radosti i sve boli u pjesmu ušila. Izet, Zlata, Hajrudin, Fadila, Nenad, Jadranka, Semir, Jasmina, Nerim, Samira, Adnan, Senada, Zahid, Almasa, Haris, Alma, Kemo, Džemo, Sead, Merima.. u istom vezu i radosti susreta se pjesmom upredali.

Ago vodič, kolo kod Mirse u MIljenu

Nadati se da će uskoro manja grupa planinara, ovaj put malo pročistiti, markirati crveno bijelim znacina obilježiti i omogućiti i drugima da prošetaju od Samobora do Samobora.

Foto: Š. Kadrić, Josip Pejaković

Ševko Kadrić

 

Skoro je u dnevnom listu «Oslobođenje» Iranska ambasada napala jednog od bosanskih pisama sloveći optužbu zlokobnim «U ime Boga», tad sam se sjetio Josipa Pejakovića i njegovog «U ime naroda» kojim je trebalo odgovoriti onima što se iza Boga sklanjaju istresajući sopstvenu srdžbu u tuđoj zemlji na tuđeg pisca.

Nije prošlo nekoliko dana kad mi neko trubi iz auta, ne poznadoh ga pa mu odpozdravih rukom i prođoh, on opet trubi i maše, kad Josip pa još Pejaković. Popismo kafu i vratismo se jednoj od najpopularnijih emisija trenutno u medijskom prostoru našim jezikom omeđenim. Ispred ovog «našim jezikom» neka svako od čitalaca unese ime jezika po volji ali važno je da se i tada dobro razumijemo kad to hoćemo.

Dugo sam živio sa monodramom «Oj živote» a onda počeo živjeti sa idejom da upravo te ljude pronađem u stvarnosti, govori Jospip uvodeći u priču sinove Dejana i Sašu ali i suprugu Vesnu Mašić. Njih dvojica, ponekad i trojica pa i svo četvoro, zaprte se kamerama, paketima i put bespuća gdje pravi ovovremeni junaci i žive. Ko su i kakvi su ne treba opisivati, gledanost emisije govori da je to suvišno.

Emisija istražuje, oslikava društvo i u onom segmentu koji se vješto i bestijano prikriva. Vrši humanitarnu zadaću pomažući ljudima da kažu svoju nevolju i animira one koji su voljni da im pomognu. Psihološki ona daje jezik onim ljudima kojima je oduzet govor, davno i sam jezik iščupan. Oni pričaju pokretom ruku, izrazom lica, izbama u kojim borave haljetcima kojim su odjenuti. Ti ljudi su u najvećem gurnuti pod tepih aktuelne vlasti, a mi ih vadimo i stavljamo pred svjetlo dana i svjetno naše savjesti, govori Josip objašnjava, gestikulira, podiže ton kao da se na konju vrti u nekom svom gluhom barutu.

Na trenutak je odlutao od onih emisija koje smo vidjeli, ljudi koje smo i čuli i vidjeli i govori o onima koje želi staviti pred kamere, onima po Skandinaviji razasutim, onima koji ovdje nisu a ni tamo ih nema. Na jesen bi ekipa «U ime naroda» trebala do Kopenhagena, Hamletova dvorca u Helsingoru i dalje preko Helsingborga ko zna gdje u Skandinaviji. To gdje će tačno snimati i boraviti ponajviše zavisi od nas po Skandinaviji razasutih i ideja koje ekipi ponudimo, govori Josip pozivajući Bosance i Hercegovce iz Skandinavije da nešto kažu i u ime naroda. Adresa za ideje i kontakst je

[email protected]

Vidimo se u Skandinaviji, poručuje Josip Pejaković, kao da u ime naroda govori.

 
Bijelevode

Bio sam u lovištu Bijelevode, prekrasnom amijentu stvorenom za odmor i još štošta. Dok su oko mene lovci strašni zavodili lovačke ljute goniće i namještali puške na gotovs, očekujući da se pojavi divlja svinja, srndać il medvjed crni, ja naoštrio aparat pa krenuo u lov safari. Kao što možete naslutiti oni sa puškama ništa ulovili nisu a ja e to se ne da sakriti, djelić je u prilogu. Ovi što su mi pozirali sa cvijeta odletili ali ostao trag u kameri zaključan da mu se divimo godinama...

 
Leptiri, foto Š. Kadrić, lovac strašni

 Lovište “Bijele vode” se nalazi u jugoistočnom dijelu BiH, na području općine Pale-Prača, Bosansko-podrinjski kanton Goražde.

             Nalazi se na osnovnim pravcima turističkog prometa zapadne, srednje i istočne Evrope, tj. ono je veoma važna prometna raskrsnica osnovnih putnih pravaca: Beograd-Ustiprača-Sarajevo; Beograd-Ustiprača-Goražde-Dubrovnik; Sarajevo-Pale-Prača-Goražde-Dubrovnik.
             Udaljenost lovišta od međunarodnog aerodroma „Sarajevo“ je 68 km, a od Goražda ona iznosi 19 km. Obuhvata površinu od oko 2370 hektara (23,70 km²) i pripada kategoriji brdsko-planinskih lovišta otvorenog tipa, sa jako razvijenim reljefom. Prostire u području umjereno kontinentalne klime sa prosječnom godišnjom temperaturom 9,4º C, a u vegetacionom periodu IV-VIII mjesec 18,8º C.

             Apsolutna min. temperatura iznosila je - 30º C, a apsolutna max. temperatura iznosila je + 38,2º C. Prosječno je godišnje 65 dana sa maglom. Klima je uslovila bujan razvoj, po količini i kvalitetu, raznih vrsta drveća i grmlja, te prizemne flore, tako da sve to čini prehranu divljači bogatom i raznovrsnom. Preovladavaju visoke i niske šume bukve, hrasta i plemenitih liščara, gdje, ustvari, obitava pretežan dio raznovrsne divljači.    

            Cijelo područje je bogato vodom i ne postoje veći kompleksi koji nemaju izvora, potoka ili rijeka.

 

Foto. Š. Kadrić, Leptiri

 

 

 

Ševko Kadrić

---

  Sjećate li se Tjentišta i Dana borca? Povorke boraca, izviđača, planinara, akcijaša, običnih i neobičnih ljudi su se sa svih strana slivale u Dolinu heroja da bi brusile patriotizam, odavale počast poginulima u Bici za ranjenike, uživale u jednoj od najljepših dolina pod nebom nebeskim. E u toj dolini je rastao i junak ove priče, rastao između planinskih litica Vučeva, Maglića, Volujaka, Ozrena, Treskaća i Maluše, ali i dva rata, kao što je već sudbina svih generacija u Bosni.

Enes Hajdarević je rođen desetak godina po okončanju onoga rata u kom su se pobjednici znali a gubitnici se još uvijek krili po šumama. Iz Šadića, malog seoceta na mjestu gdje se Sutjeska u Drinu ulijeva, kad je za škole prispio, dva kilometra pješačio do osnovne škole ”Sava Kovačević” na Popovom mostu. Kad je trebalo školu nastaviti došao u Foču. I upravo tada između dvije škole, htio se pokazati na velikoj proslavi Dana borca na Tjentištu ali nije mogao u dotrajalim tenama i zakrpljenoj košulji, otac nije imao novca, uzajmljivati bilo sramota. I Enes u šume otišao. Ispod Vučevskih stijena nije tražio odmetnike već vrganje. Dječije oko izoštrio, noge vižlave i bile, našao ih dovoljno za cipela i bijele košulje. Sretan i zadovoljan, cipelama, košuljom i prvim zarađenim dinarom, u dječijoj mašti tad gradio kuću u Šadićima u obliku jednog od najljepših vrganja koje je tad našao. Upamtio mu debelu stabljiku, rumenu kapu, bjelinu oštrim nožem rasijecanu.

Foto. Š. K. Enes Hajdarević

 

U Foči je stanovao kao podstanar, učio i završiti školu za električara. Učeći fazu i nulu, zakone dvosmjerne struje, Nikola Tesla mu uzor i ponos bio. U jednom od tih srednjoškolskih raspusta, kad se ocu sa dugom kosom u Šadiće pojavio, otac ga mjesnom bricu lično odveo. ”Šišaj po njemački”, naredio otac bricu, seoskoj djeci ništa nije naređivao, ona sama onu naredbu u njemačko ime pretvorila, ”Hans”. Enesu, ono Hans, postalo novo ime od kog više nije mogao pobjeći i danas ga uz osmjeh s ponosom nosi. Po završenoj školi uhljebio se između žica i kablova, porodicu formirao, o ratu, ni mislio nije, a on stigao. Enesa je ratni vihor donio do Austrije, ono novo ime,  pristajalo mu uz novu domovinu. Radio je na elektronici, održavao kablovsku televiziju. Sanjao o miru i povratku u Bosnu. Shvatio je, da koliko god bio dobar električar u Austriji je samo Bosanac. Tu je već znao šta bi on u porušenoj Bosni mogao raditi. Podizati je svakako, ali trebalo je od nečeg i živjeti. Prvim poratnim autobusom je ušao u Sarajevo, noseći u glavi ideju, u torbi planove, ali nešto i alata. Uporan i brz, kao da traži gljive ispod Vučevskih litica, kroz Sarajevo je razvukao kablove, ali za kablovsku televiziju i nazvao je HS.

HS, kao Sarajevo ili Hans?, pitam a on se smijuri, neće da odgovori, ostavljajući nas u nedoumici.

Kad je razvio posao po Sarajevu, počeo se širiti po Kaknju, Zenici, Foči… tu je bilo vrijeme i da se ode do Tjentišta. U Šadićima je na očevom imanju, podno stijena Vučeva, podigao kuću, ali ne bilo kakvu, već onu što je godinama u dječijoj mašti nosio. Prostorije u obliku debele stabljike u bijelo okrečene, a krov kao veliki rumeni klobuk od vrganja prve klase.

Kad su djeca počela otvarati vrata škole na Popovu Mostu, Enes je pritekao u pomoć da prozore i učionice dovede u red. Imao i uslov, tražio da škola zadrži ime ”Sava Kovačević” legendarnog Titovog komandanta, i zadržala. U školi svake godine stipendira po nekoliko učenika, različitih nacionalnosti. ”Djeca su djeca, ako kasnije po zlu krene, nisu djeca kriva već mi odrasli”, govori Enes ohrabrujući povratke i pomoć djeci u Bosni da nam se oljude.

U Šadićima je ove godine obnovio i džamiju do tada četiri puta rušenu. Od salijevanja temelja do prve teravije trideset dana prošlo. Otvaranje ali i svečanost ovom činu primjerena, desiće se 19 jula, Enes goste poziva da budu na mjestu istinske ljepote i prisustvuju činu posebnom.

Džamiju, pitam.

- I džamije treba sa mjerom podizati kad se već ljudi vrate. Šta će nam džamije bez ljudi?, pita se i čudi Enes ili Hans, teško je dokučiti iza poslovnog osmjeha koji od njih dvojice progovara.

Tjentište je još uvijek tamo gdje je i bilo, još uvijek najljepša dolina od svih dolina po svijetu razasutih. Ko još nije čuo za Perućicu, jedinu prašumu u Evropi, Maglić najveći vrh Bosne, Sutjesku rijeku koja se još uvijek može piti onako dok protiče… e to Tjentište čeka ljude da mu se oljuđeni vrate. Enes nesebično, primjerom ohrabruje taj povratak.

Interviju sa Ševkom Kadrićem

Miljö magazin, juni 2009.

 

Naslovnica

http://www.miljomagasinet.se/artiklar/090715_murenstid.html

 

”Porodice novih useljnika u Švedsku, koje nikad nisu bile posebno religiozne ili tradicionalne tvrde da su živjele slobodnije u svojoj zemlji.” To je ključna tvrdnja istraživanja koje je sproveo Fakultet odbrane i zaštite u Švedskoj. Šta se to dešava u sekularnoj Švedskoj, simbolu slobode u svijetu?

Šveđani nemaju tako dugo iskustvo sa islamom i muslimanima. To je pretpostavka da im se probude i podstaknu predrasude o drugom i drugačijem, odnosno islamu i muslimanima. Poslije bombaškog napada na Njujork krenula je planirana hajka i demoniziranje islama u svijetu od strane Amerike. Mada slavni oskarovac, američki režiser Majk Mor tvrdi da je i sam atak na Njujork dio te propagandne priče, ali treba naglasiti da problem islama i muslimana danas u svijetu nije na strani onih koji islam praktiziraju, već onih koji ga zlorabe u svojoj propagandi, povećavanju jaza između različitih socijalnih grupa, ovog puta muslimana i ”ostalih.

 

To tvrdi pisac i debator Sevko Kadric u jednom od svojih komentara o raportu sa Fakulteta odbrane i zaštite iz Malmea u kom stoji da je radikalizacija islama u Rosengordu u Malmeu prijetnja sigurnosti Švedske. Međutim tačno je da slabosti u švedskoj integracionoj politici koriste kriminalne i klerikalne grupe useljenika koje izolirane strance iskorištavaju ekonomski ali i na drugi način, zato Kadrić zeli podići pitanje u drugi kontekst.

”Zabrinut sam i preplašen da se muslimani žele žrtvovati po treći put, zato što su oni ”opasnost demokratiji i sigurnosti Švedske, kako stoji u raportu”.

Prvi put su žrtvovani u svojoj zemlji gdje nisu bili posebno religiozni. Podsjećam na   da je samo u Iraku za vrijeme Bušove agresije na ovu zemlju i progona ”fundamentalista” pobijeno milion nevinih ljudi. Nešto slično imamo i u Afganistanu, Čečeniji. Dok silnici gone vještice, ni sami ne znajući ko su one, običan narod glavnom plaća, zemlja se razara, ljudi razgovne po svijetu.

Ili primjer moje Bosne. Samo 15% stanovništva je prije rata praktisiralo religiju (katoličanstvo, pravoslavlje, islam, judeizam...) prije 1992. godine 42% stanovništva ove zemlje je živjelo u religijski mješanim zajednicama, 85% stanovništva su bili ateisti. I šta je bilo kasnije? Šta je bilo sa multikulturalnom Evropom, multikulturalnom Amerikom? Sve su činile da se to stanje promjeni, više od četiri godine su gledale bjesomučno razaranje gradova, ubijanje nevinih ljudi i kasnije definitivno podjelile zemlju u Deytonu 1995. godine. Danas 85% stanovništva u Bosni i Hercegovini tvrdi da su religiozni i da prakiciraju religiju. Ali treba podsjetiti da su od 1992. godine na vlasti u Bosni vjersko-nacionalne partije, vjerski službenici rade svoj posao, crkva i džamija postaju važne institucije...

Danas oko 100 000 Bosanaca živi u Švedskoj. 1992. godine primajući ih u ovu zemlju Parlament je njima, kao i svim useljenicima obećao integraciju, ali umjesto integracije imamo klasičnu segregaciju. Rosengord u Malmeu je samo jedan od dijelova grada kakvi postoje u svakom gradu ove zemlje. Kao veza sa useljnicima postala su etnička udruženja, u njima su ubrzo preuzeli glavnu ulogu polu kriminalne grupe i klerikali. Šta to znači? U primjeru Bosanaca trideset restorana je pretvoreno u udruženja, predsjednici su svakako ostali vlasnici restorana (picerija, kafića). Umjesto da plaćaju državi porez oni su sad počeli prikazivati članove i aktivnosti i dobijati dotacije države za kulturni rad i okupljanje građana. Svakako da su i dalje radili kao restorani, kafane, samo sad uz legalno prodavanje pića, što klubovi mogu. Cijelu priču su začinili tim što su izabrali hodžu za predsjenika saveza. To je primjer kako su useljenici «u ime religije» po drugi put iskorišteni. Svakako da su se u priču uključili i švedski vlasnici stanova, te brzo popunili prazne stanove, vlasnici tvornica i dobili radnu snagu, političari lobirajući za olitičke partije i sl...

Ako danas tvrdimo da su se useljnici radikalizirali, još naglasimo muslimani, čovjek se mora zapitati, šta je bilo sa nama? Useljenici su bili dobro došli da pune prazne stanove, radna mjesta, kupuju skupe stanove i još skuplje kuće, a dana kad je nastupila ekonomska kriza treba da tvrdimo da je to njihova greška!?

Tvrdiš li da radikalizacije o kojoj piše Fakultet odbrane i zaštite nije problem? Da to nije prijetnja nekome u sredinama gdje ti ljudi žive?

Ne tvrdim da radikalizacija nije opasna (sve radikalizacije su opasne pa i ova) ali ono što tvrdim jeste da je te ljude trebalo integrisati mnogo  ranije i da je jedini lijek za sve društvene probleme integracija svih njegovih članova u to društvo. Problem ne treba tražiti kod tih ljudi više puta do sada žrtvovanih, iskorištenih, već kod nas.

 

Šta smo mi uradili da ih integrišemo, da ih otmemo iz ruku onih koji ih i ovdje koriste, iskorištavaju?   Ja putujem Švedskom, srećem moje zemljake, svi imaju istu vrstu problema, integracija sa švedske strane znači da će državni novac za integraciju iz jednog švedskog džepa otići u drugi. Da će njim biti plaćeni prostori okupljanja, projekti koje vode Šveđani i sl. Nigdje nisam čuo ili prisustvovao ozbiljnim raspravama ali dobronamjernim o integraciji. U izoliranim grupama nije teško produbljivati predrasude jednih o drugima, podizati zidove. Ali tvrdim da je integracija neuporedivo jeftinija od segregiranja i to je ono što se mora staviti u prvi plan sa ekonomskog, sociološkog pa i odbrambološkog stanovišta.

 

Šta misliš kako jedan musliman treba da se ponaša u ovoj zemlji?

Musliman, baš kao i svi drugi građani ove zemlje treba da aceptira prostor na kom živi i pravila ponašanja na njemu. Ali i taj prostor treba da aceptira njega i ono što je samo njegovo, a religija jeste privatnost, i omogući mu da je upražnjava. Svi mi koji živimo u Švedskoj, bez obzira jesmo li vjernici ili ne, kojoj etničkoj grupi pripadamo, imamo nešto zajedničko a to je Švedska u kojoj živimo i u kojoj naša djeca žive. U ime njih mi moramo misliti o tome šta treba da činimo sada, da bi se oni osjećali kući, u svojoj zemlji koja i na njih liči.

Upravo si završio pisanje romana o Martinu Luteru i jednom muslimanskom svešteniku, u njemu se ne govori o konfliktu između religija već sličnostima. Ima li nekih paralela sa vremenom u kom živimo?

Skoro sam siguran da bi Evropa bez hrabrog i mudrog Martina Luter danas izgledala mnog drugačije. On je Boga kao ideju smjestio tamo gdje mu je mjesto, u ljudsko srce. Put do Boga mu je bilo učenje, ali učenje na maternjem jeziku (Nijemca, Engleza, Šveđanina…). Tako da on jeste najveći reformator u ljudskoj (h)istoriji. Ono što ga vezuje sa Hamzom Orlovićem, jeste upravo ta ideja da je Bogu u srcu a put do njega učenje na maternjem jeziku. Na žalost iako je imao oko 20 hiljada pristalica, on nije uspio. Ubijen je u istambolu 1576. godine i tad je počeo progon i pogubljenje svih onih koji su mislili kao on. I jedan i drugi (Martin i Hamza) su bili inspirisani bosanskim bogumilima, koji su tvrdili da je put do mog Boga moj jezik.

Možda je tu odgovor za stanje u kom se čovječanstvo nalazi danas, mi ne moramo biti religiozni ali trebamo Boga u svom srcu u kog vjerujemo.

 

Bo Alvberger

 

 

Ševko Kadrić

 

Ehlimana i Nidzara, sestre i ljubav

 

Život porodice Bašić iz Varnama u Švedskoj, febroara 2008. godine postaje noćna mora. Tridesetogodišnjoj supruzi i majci Ehlimani ljekari saopštavaju da joj je funkcija bubrega oslabljena i da mora početi sa dijalizom, prebacivanjem fukcije na aparate. Dok su joj operativno unosili kateter u tijelo, imala je vremena da razmišlja o svemu onome o čemu ne razmišljamo dok trčimo za mnogo čim što nam je od zdravlja preće. Naumpala joj ranija prehlada i upala bubrega koja nije na vrijeme i kako treba sanirana, povremeni bolovi... svašta joj naumpadalo dok je svaku noć priključivana na aparate i tako po osam sati, dan za danom, skoro cijelu godinu. I tek kad se i na novi životni ritam počela privikavati a ono opet komplikacije, jednu noć u hitnoj završila zbog gušenja, ljekari rekli dobro da je stigla na vrijeme ali i predlagali transplantaciju ako se donator pronađe.

 

 Vijest o mogućoj transplantaciji krenula porodicom i prijatlejima. Muž, a ko bi drugi, prvi bubreg ponudio, onda prijatlejica Nisveta Kolašin, Zilha Mukanović, sestra Nidžara Zejnalagić. Ljekarima se sestra učinila najprikladnija.

«Zašto ti, ti si mlađa, djeca ti mala?», pitala je Ehlimana.

«Ne mogu ja biti sretna kad tebe gledam takvu», rekla joj Nidžara, odlučna, sretna da sestri može pomoći.

Ljekarskim pretragama se ispostavilo da su im krvne grupe različite ali da može. Onda uslijedili razgovori sa stručnjacima, psiho fižičke pripreme sve do  26 marta ove godine, kad je na Univerzitetskoj klinici u Geteborgu obavljena transplantacija.

 

«Taj dan sam bila nervozna, tužna, na sebe nisam ni pomislila, znala sam da i ako operacije ne uspiju meni ne gine dializa, sestre mi bilo žao, šta ako nedo Bog», govori danas Ehlimana, puštajući suzu od radosti, za sestru, pravu pravcatu.

 

Kad se probudila doktor Cahlin je pomilovao i čestitao: «Ti spavaš a bubreg radi li radi», šalio se čudeći se prirodi i sestrinu bubregu koji je već tu noć litre i litre tekućine u organizmu pospremao vraćajući osmjeh na Ehlimanino lice.

«Kako je sestra?» bilo prvo što je doktora pitala.

«Dobro, oporavlja se», rekao joj utješno.

 

Tako i bilo, poslije operacije obje prebačene kućama na oporavak, da ih djeca i muževi njeguju. Nidžari Univerzitetska klinika uručila zlatnu medalju za hrabrost i humano djelo, njoj osmjeh na sestrinu licu bio više od medalje.

«Mi znamo što si ti bila u bolnici», šaputale joj Ilma i Elma, donoseći mami mlake napitke. Majka ih čas rukama čas očima milovala.

«Sestre treba da pomognu jedna drugoj», šaptala djeci, sestrama.

 

Danas se sestre vraćaju svakodnevnim životnim poslovima, čuvajući porodice čuvajući jedna drugu, sve rijeđe odlaze na kontrole dok i to postane prošlost.

«Svi slave po jedan rođendan, ja dva 13 novembra kad sam se rodila i 26 mart kad su me sestra i doktor Cahlin u život vratili», govori Ehlimana na sestru ponosna.

 

Ovo je pismo 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio predsjedniku SAD-a Franklinu Pierceu kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju - u zamjenu za rezervat:

Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde - ne blijede.

Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.

Vaši mrtvi prestaju voliti vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikada više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu prekrasnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.

Poglavica Seattle okružen zemaljskim stvorenjima s kojima je bio duhovno povezan

Ne, mi nismo istoga roda. Naša djeca se ne igraju zajedno, i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera - priča događaje i sjećanja moga naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre - i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Tvoj prijedlog je razuman, i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobijeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u sretnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj. Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom - zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem - sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati - naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je Bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga. Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo...

Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…

Gdje su divljine? Nestale su. Gdje je orao? Nema ga više. Kraj je života i početak borbe za opstanak.

 

Dio članova kluba

 

 

U Varnamu je 10 juna u prostorijama Taekwon-do ITF”Internatcionalna Taekwon-do Federacija” kluba, bilo pravo slavlje. Slavile su se medalje osvojene dvije sedmice ranije na Otvorenom švedskom takmičenju u Gegeteborgu gdje su Kevin Rylander i  Ogge Kadrić osvojili 4 medalje, Kevin 2 broze a Ogge 2 zlata. Taj dan je i 15 članova kluba polagalo za nove pojaseve u ovom sportu, Ogge je polagao za majstroski crni pojas. Klub je ovo veče  obilježio i tri godine svog postojanja. Puno razloga za čestitku, trenerima, članovima, roditeljima.

 

Petar Logožar, je majstor Taekwon-do,  V dan. On je glavni instruktor korejanskog tekvandoa u ovom dijelu Švedske. Vernamo tekvando klub je jedan od onih klubova od kojih ja ponajviše očekujem. Mladost, sportski duh i dobre instruktore, sve ovdje imamo, kaže poslije uspješnog gradiranja, kako nazivaju polaganja za nove pojaseve. Roditelji sa oduševljenjem i sa nestrpljenjem prate tok polaganja, aplaudiraju na pokazanoj tehnici i utreniranosti. Poseban i najsvečaniji dio je onaj kad treber Ogge polaže za majstora. Tehnika, kate, lomljenje daske, teorija, samoodbrane i na kraju stotinu sklekova. I ako se činilo da je previše, ali učenici u horu bodre svog trenera... Logožar čestita, učenici, roditelji.

 

Treneri, Logozar i Kadrić

 

Ovo je tipično mješovito sportsko društvo, čujemo imena: Mirnes, Dino, Alen, Ajla, Feliks, Kevin, Tina, Wei, Markus, Thomas...

 

Sve je počelo prije tri godine, izdvojili smo se iz kluba u kom smo tražili više prostora i aktivnosti i počeli od ničega, govori nam trener, od ove večeri i majstor tekvandoa I dan Ogge Kadrić i nastavlja, iza nas su seminari i seminari, treninzi ali i ljubav prema sportu, druženju, takmičenjima. Za uspjeh u svakom sportskom klubu, najvažniji je sportski duh i motiv. Mi smo spojili dobrog instruktora koji nam je na seminare dovodio one najbolje u svijetu poput Tomaža Barade, Jaroslawa Šuške. Borili smo za povjerenje naših članova i njihovih roditelja, za pažnju komune i ljudi koji o sportu u njoj odlučuju.

 

Ogge sa zasluženim majstorskim pojasom

 

Šta dalje?

Sad smo ojačani za destak novih pojaseva, dobre vijesti po novinama, demonstrirali smo roditeljima i javnosti šta i kako radimo i nastavićemo sa omasovljavanjem i treninzima, to je ono što nas je i privuklo sportu, kaže nam trener Ogge naglašavajući da je članovima kluba sport iznad svega. Čestitamo sportašima i sretno.